Christus Rex

Sinoda o Amazoniji: sve gore



Dok se priprema konačni dokument sinode o Amazoniji – pozivajući se na lik svetog Franje Asiškog (!) – dva tjedna rada koja su upravo prošla bila su prekrivena grotesknim i šokantnim događajima kao i događaji prigodom otvaranja.

Crkva Santa Maria na Traspontini bila je prizor posebno skandaloznih događaja. Slike govore same za sebe. Plesovi i poganski obredi – neodređeno kristijanizirani – dajući slobodan poticaj šamanskim duhovima umjesto dahu Duha Svetoga.

Urođenički križni put

19. listopada su u postaje Križnoga puta uklopljeni zvukovi gitara i tambura, spajajući sredstvo Kristove žrtve s poganskim napjevima, tamjanom, perjem i bizarnim pjesmama, da ne spominjemo užasni kanu s veslima, mrežama i naslikanim znakovima.

Postaje žalosnoga puta kojim je Gospodin hodao ustupile su mjesto patnjama amazonskoga područja: marginalizaciji, društvenim nejednakostima, ravnodušnosti te naravno, degradaciji okoliša, zagađenju, izrabljivanju, siromaštvu.

Kardinal Pedro Barreto, nadbiskup Huancayoa (Peru) i potpredsjednik REPAM-a (panamazonske crkvene mreže) sudjelovao je na tom urođeničkom križnom putu: „Kristov put Križa treba danas odlučno pronaći u Amazoniji. Zato mi, po njegovom uzoru, putujemo kao narod od ove egzistencijalne periferije Amazonije do središta kršćanstva koje predstavlja Rim.

Više se ne ulijeva Rajna u Tiber, nego rijeka pobožanstvenjene Majke Zemlje nosi svoj sinkretistički panteizam i preplavljuje vječni grad svojim bogohulstvima.

Amazonski pakt: II. vatikanski susreće domorodačke narode

Sljedeći dan je u katakombama sv. Domitile kardinal Claudio Hummes, generalni izvjestitelj sinode, pokrenuo „Pakt katakombi za zajednički dom“, svojevrsnu predanost „Crkvi s amazonskim licem, siromašnoj i služećoj, proročkoj i samarijanskoj“. Odražavajući pristup četrdesetorice otaca Drugoga vatikanskoga sabora koji su se 1965. založili za ,,služeću i siromašnu Crkvu“, sudionici Panamazonske sinode otišli su dalje preuzimajući ,,opredjeljenje za obranu amazonske šume“ kroz ,,integralnu ekologiju“, koja je papi Franji draga.

Konkretno, to znači obnavljanje „preferencijalnog opredjeljenja za siromašne“ i „domaće narode“ kako bi im se „pomoglo da sačuvaju svoje zemlje, kulture, jezike, povijesti, identitete i duhovnost“. Iza ovih velikih riječi krije se prezir prema samome sebi, nijekanje Crkve koja se prosuđuje kao previše zapadnjačka te da u konačnici nikada nije bila u stanju razumjeti ove narode i njihove kulture. Jer od sada je riječ o napuštanju „svake vrste kolonijalističkog mentaliteta i položaja, u našim župama, biskupijama i skupinama, prihvaćanjem i vrednovanjem kulturne, etničke i jezične raznolikosti u dijalogu poštovanja prema svim duhovnim tradicijama“. Čak i poganskim?

To znači i ,,ekumenski hod s drugim kršćanskim zajednicama u inkulturiranom i oslobađajućem naviještanju Evanđelja te s drugim religijama i ljudima dobre volje, u solidarnosti s urođeničnim narodima“. Nasljeđe II. vatikanskoga stapa se s kulturom primitivnih naroda koji se ponovno krste kao ,,domoroci“.

Što će biti posljedica ovih rječitih čarobnih formula za koje se tvrdi da djeluju bolje nego stoljeća strpljive evangelizacije? Magle Amazonije odaju zadah ogromne i vrlo osrednje farse.

Utješna gesta za Crkvu u nevolji

Jedina utjeha u ovom oceanu bijednih budalaština: hrabra gesta katolika kako je uzeo idolatrijske kipiće postavljene u crkvi Santa Maria na Traspontini i bacio ih u Tiber. Povratak izvorima ili bolje rečeno primitivnoj kanalizaciji, ako bismo htjeli biti točniji.

Ove figurice predstavljaju tužnu trudnicu koja simboliziraju Pachamamu (Majku Zemlju), pogansku božicu koju su štovali Inke. Ovo je kult koji je kult Blažene Djevice Marije uspio dokinuti zahvaljujući vjekovnim nastojanjima vjere i ljubavi misionara. Ali nažalost! To je bilo prije II. vatikanskoga, inkulturacije i otpadništva crkvenih ljudi.

Izvor: fsspx.news

Arhiva bloga

Časopis: