J
ednu od prvih svjetskih epidemija, oblik malih boginja ili ospica, u Rim su prvi doveli legionari koji su se vraćali iz opsade suvremenog Iraka.
Prva pandemija u kršćanskom dobu bila je „antoninska kuga” (165.-180. god.) – možda boginje koje su harale po Rimskom Carstvu i prouzročile više od pet milijuna žrtava. Ubrzo, 249. god., izbila je tzv. „ciprijanova kuga” usred već kaotičnoga vremena u Carstvu i trajala sve do 271. To su mogle biti boginje ili možda bolest slična eboli, koja je na svom vrhuncu samo u Rimu prouzročila 5000 smrti dnevno i stvorila političku anarhiju u 3. stoljeću.
Sveti Dionizije Aleksandrijski bio je svjedok poganske reakcije na kugu: „Pri prvom nastanku bolesti napustili su oboljele i pobjegli od najdražih, bacajući ih na cestu prije nego što su umrli i odnoseći se prema neukopanim leševima kao prema prljavštini, nadajući se na taj način spriječiti širenje i zarazu fatalne bolesti; ali činili što god mogli, teško su uspjeli pobjeći”.
Po njegovom mišljenju kuga je bila providonosna škola i ispit za kršćane. A njihov odgovor bio je dorastao ispitu:
„Većina naših braće kršćana pokazala je neograničenu ljubav i odanost, nikada se ne štedeći i misleći samo jedni na druge. Bez obzira na opasnost, oni su preuzeli brigu o bolesnima, sudjelujući u svakoj njihovoj potrebi i služeći im u Kristu te su s njima napustili ovaj život spokojno sretno; jer su ih drugi zarazili bolešću te su privukli na sebe bolest svojih bližnjih i radosno prihvaćajući svoje bolove. Mnogi su, njegujući i liječeći druge, njihovu smrt prenijeli na sebe i umrli umjesto njih”.
Rani biograf govori nam da je sveti Ciprijan iz Kartage poticao vjernike da služe svima u potrebama:
„Ne postoji ništa izvanredno u njegovanju samo našega vlastitoga naroda s dužnom pažnjom ljubavi, nego da bi netko mogao postati savršen, treba činiti više od pogana ili carinika; nadvladavajući zlo dobrim i prakticirajući milosrdnu dobrotu poput one Božje, trebao bi ljubiti i svoje neprijatelje... Tako se čini dobro svim ljudima, a ne samo ukućanima u vjeri”.
Ali sveti Ciprijan je također ukazao na providnost tih katastrofa:
„Po strahotama smrtnosti i vremena mlaki ljudi se ohrabruju, ravnodušni obodre, tromi bude; dezerteri su primorani na povratak; pogani počinju vjerovati; skup stalnih vjernika bude pozvan u pokoj; svježi i brojni prvaci povezuju se srčanije za borbu, a ušavši u bojno polje u smrtonosnome razdoblju, kada dođe do bitke borit će se bez straha od smrti”.
U poganskom carstvu kršćanski odnos prema bolesnima i umirućim, vjernicima i nevjernicima, bio je okidač za eksplozivni rast kršćanstva. Zbog njihovog suosjećanja za vrijeme kuge, djela kršćana bila su na svačijim usnama s udivljenjem i zahvalnošću, a takvi postupci mnoge su doveli do vjere.
Čak je i posljednji poganski car Julijan Otpadnik ukorio poganske svećenike što su se ogriješili o primjer koji su kršćanima dali tijekom druge velike kuge 362. god. Priznao je da je kršćansko suosjećanje i požrtvovno služenje jedan od uzroka za uspon Crkve.
Kasnije, u 6. stoljeću je „Justinijanova kuga”, bubonska kuga – popraćena možda drugim kugama, pneumoničnim i septičkim – stigla 542. u Carigrad. Izbijanje je trajalo četiri mjeseca, ali kuga se neprekidno širila sredozemnim svijetom još 225 godina, s posljednjim izbijanjem koje je zabilježeno 750. Procjenjuje se da se tijekom posljednje polovice 6. stoljeća stanovništvo Bizantskoga Carstva i susjednih zemalja umanjilo za čak 40%. Velikih epidemija kuge više neće biti sve do crne smrti 14. stoljeća.
Rim je 590. godine opustošila „Justinijanova kuga“ – uzela je čak život pape Pelagija II. Čim je sveti Grgur Veliki izabran za papu, zazvao je Božje milosrđe za kraj kuge tako što je organizirao veliku procesiju po gradu, noseći Gospinu sliku i pjevajući litanije. Kad je ophod stigao do Adrijanova mauzoleja, „Papa je vidio Gospodnjeg anđela kako stoji na vrhu Krescencijeva dvorca kako briše krvavi mač i sprema ga. Grgur je shvatio da je time zaustavljena kuga, što se doista i dogodilo“.
U znak zahvalnosti sveti Grgur je na dvorcu postavio kip sv. Mihaela kao stalni podsjetnik na Božju milost i kako je Gospodin odgovorio na molitve i prošnje svoga naroda.
Izvor: fsspx.news
