Christus Rex

Od Summorum pontificuma do Traditionis custodes ili od rezervata do zoološkoga vrta

Uklonite tu Misu koju više ne želim vidjeti!

P
apa Franjo prekjučer je objavio motuproprij čiji bi naslov mogao biti pun nade: Traditionis custodes, „čuvari tradicije“. Znajući da je upućen biskupima, mogli bismo sanjati: vraćaju li se Tradiciji njezina prava unutar Crkve?

Upravo suprotno. Ovim novim motuproprijem postiže se eliminacija. To nam predočuje neizvjesnost sadašnjega učiteljstva i ukazuje na datum isteka Summorum pontificuma Benedikta XVI., koji nije proslavio ni svoj petnaesti rođendan.

Sve ili gotovo sve što je sadržavao Summorum pontificum raspršeno je, napušteno ili uništeno. Cilj je jasno utvrđen i u pismu koje prati ovu likvidaciju.

Papa nabraja dva načela „o načinu postupanja u biskupijama“: „s jedne strane, osigurati dobro onima koji su ukorijenjeni u prethodnom obliku slavlja i kojima treba vremena za povratak u rimski obred koji su proglasili sv. Pavao VI. i Ivan Pavao II.“.

A s druge strane: „zaustaviti osnivanje novih osobnih župa, povezanih više sa željom i voljom pojedinih svećenika nego s potrebama 'svetoga i vjernoga Božjega naroda'“.

Planirano istrebljenje

Dok je Franjo branitelj ugroženih životinjskih ili biljnih vrsta, on odlučuje i proglašava istrebljenje onih koji su privrženi vjekovnome obredu svete Mise. Ova vrsta više nema pravo na život: ona mora nestati. A za postizanje toga učinka treba upotrijebiti sva sredstva.

Kao prvo, strogo ograničenje slobode. Do sada su prostori rezervirani za drevni obred imali određenu širinu kretanja, pomalo kao u rezervatu. Danas smo prešli na režim zoološkoga vrta: kavezi, usko ograničeni i razgraničeni. Njihov se broj strogo nadgleda, a nakon njihova postavljanja bit će zabranjeno stvarati nove.

Stražari – ili možda da kažemo zatvorski čuvari? – nisu nitko drugi nego sami biskupi.

Sve je to određeno u čl. 3., st. 2.: „Biskup (...) će odrediti jedno ili više mjesta na kojima se vjernici koji pripadaju tim skupinama mogu sastajati na euharistijsko slavlje (ali ne u župnim crkvama i bez uspostavljanja novih personalnih župa)“.

Interni propisi ovih zatvora strogo se kontroliraju (čl. 3., st. 3.): „Biskup (...) će odrediti dane na koje su na navedenome mjestu odobrena euharistijska slavlja uz upotrebu Rimskoga misala koji je proglasio sv. Ivan XXIII. 1962.“.

Ova se kontrola proteže na najsitnije detalje (ibidem): „Na tim će se slavljima čitanja naviještati na narodnome jeziku, uz upotrebu prijevoda Svetoga pisma za liturgijsku uporabu, odobrenih od strane mjerodavnih biskupskih konferencija.“ Nema govora o upotrebi Žuvićeva lekcionara ili nekoga drugoga iz prošlosti.

Za uzorke koji se smatraju neprikladnima za palijativnu skrb razmišlja se o eutanaziji (čl. 3., st. 5.): „Biskup (...) će u personalnim župama koje su kanonski ustanovljene za dobrobit ovih vjernika, na odgovarajući način prosuditi o njihovoj stvarnoj koristi za duhovni rast te odlučiti hoće li ih zadržati ili ne“.

Rezervat je štoviše u cijelosti uklonjen jer povjerenstvo Ecclesia Dei nestaje (čl. 6.): „Ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života, koje je u svome vremenu uspostavilo Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei, potpadaju pod mjerodavnost Kongregacija za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života“.

Zabrana za migrante

Iako se Papa ne prestaje baviti sa svim vrstama migranata, u zatvore koje on uspostavlja strogo je zabranjen svaki upad.

Da bi osigurao da ne vidi postavljanje divljih rezervata, Papa zabranjuje svako širenje zatvora (čl. 3., st. 6.): „Biskup (...) će voditi brigu da ne odobri formiranje novih skupina“.

Ova je mjera slična i sterilizaciji: zabranjeno je umnožavanje i ovjekovječivanje ovih divljaka iz prošlosti koji moraju nestati.

Ova se sterilizacija također odnosi na svećenike koji će biti zaređeni u budućnosti (čl. 4.): „Svećenici zaređeni nakon objavljivanja ovoga motuproprija, koji namjeravaju slaviti Misu prema Missale Romanum iz 1962., moraju uputiti službeni zahtjev dijecezanskome biskupu koji će konzultirati Apostolsku Stolicu prije nego izda odobrenje“.

Što se tiče svećenika koji već imaju odobrenje, odsad će im trebati obnova njihove „misničke“ propusnice, slično privremenoj vizi (čl. 5.): „Svećenici koji već slave Misu prema Missale Romanumu iz 1962. tražit će odobrenje dijecezanskoga biskupa da se i dalje mogu služiti tom ovlašću“.

Dakle, ako je riječ o zauzdavanju, smanjivanju ili čak uništavanju skupina, biskupi imaju carte blanche (neograničene ovlasti), ali ako treba dati ovlaštenje, Papa im ne vjeruje: treba ići preko Rima.

Dok su se deseci svećenika, često podržani od svojih biskupa, podsmjehivali Kongregaciji za nauk vjere „blagoslivljajući“ homoseksualne parove bez ikakve rimske reakcije osim prikrivenoga Franjinog odobrenja kroz njegovu poruku o. Martinu, buduće će se svećenike blisko nadzirati misle li služiti Misu sv. Pija V.

Očito, lakše je prikriti nedostatak autoriteta teroriziranjem vjernika koji se neće oduprijeti, nego smanjiti njemački raskol. Kao i vjerovati da nema ništa hitnije od udara na taj dio stada..


Cijepljenje protiv lefevrijanstva

Veliki strah od zaraze lefevrovskim virusom izganja se cjepivom Moderno laboratorija II. Vat. i ono je obvezno (čl. 3., st. 1.): „Biskup (...) će osigurati da takve skupine ne isključuju valjanost i zakonitost liturgijske reforme, odredbi Drugoga vatikanskoga sabora i Učiteljstva rimskih prvosvećenika“.

A sve što bi moglo biti izvor potencijalne zaraze nemilosrdno se eliminira (čl. 8.): „Prijašnje odredbe, upute, dopuštenja i običaji koji nisu u skladu s odredbama ovoga motuproprija ukidaju se“.

Nošen svojim zanosom, Papa gotovo dolazi do riječi da je stara Misa opasan virus od kojega se treba zaštititi. Tako u čl. 1. stoji: „Liturgijske knjige koje su proglasili sveti pape Pavao VI. i Ivan Pavao II. u skladu s uredbama Drugoga vatikanskoga sabora jedini su izraz lex orandi (molitvenoga pravila) rimskog obreda“.

Ako je Novus ordo jedini izraz lex orandi, kako okvalificirati tridentsku Misu? Je li ona u liturgijskom ili kanonskom bestežinskom stanju? Nema li pravo ni na mjesto koje još uvijek zauzimaju dominikanski, ambrozijanski ili lionski obred u Latinskoj Crkvi?

Čini se da to proizlazi iz onoga što Papa kaže u pismu uz motuproprij. Ne doimajući se da sumnja u paralogizam koji čini, on piše: „Kod ove odluke je utješna činjenica da je nakon Tridentskoga sabora sv. Pio V. također ukinuo sve obrede koji se nisu mogli okoristiti dokazanom drevnošću, uspostavljajući jedan Missale Romanum za cijelu Latinsku Crkvu. Stoga je ovaj Missale Romanum koji je proglasio sv. Pio V. bio glavni izraz lex orandi rimskoga obreda, ispunjavajući objedinjujuću funkciju u Crkvi“.

Logičan zaključak koji slijedi iz ove usporedbe je da taj obred treba zadržati. Tim više što ga bula Quo primum sv. Pija V. štiti od svakoga napada.

To je potvrdilo i povjerenstvo kardinala koje je sazvao Ivan Pavao II., koji su gotovo jednoglasno (8 od 9) potvrdili da biskup ne može spriječiti svećenika da ga služi, nakon što su jednoglasno utvrdili da nikada nije bio zabranjen.

A to je i papa Benedikt XVI. prihvatio i odobrio u Summorum pontificumu.

No čini se da za Franju drevni obredi koje je održao sv. Pio V., uključujući tzv. tridentsku Misu, nemaju objedinjujuću vrijednost. Novi obred i samo on, sa svojih pedeset godina postojanja, svojim beskonačnim varijacijama i svojim nebrojenim zlouporabama, sposoban je dati liturgijsko jedinstvo Crkvi. Pogrešno tumačenje ovdje je očevidno.

Vraćajući se svojoj ideji uklanjanja vrste, Papa može biskupima napisati: „Iznad svega, na vama je da radite na povratku u jedinstveni oblik slavlja, provjeravajući od slučaja do slučaja stvarnost skupina koje slave Misu prema ovome Missale Romanum“.

Zakon koji je jasno protivan općem dobru

Opći dojam koji proizlazi iz ovih dokumenata – motuproprija i papinoga popratnoga pisma – ostavlja osjećaj sektaštva popraćen otvorenom zlouporabom vlasti.

Zauzdavati, bacati u geto te u konačnici planirati propast tradicionalne Mise koja pripada najintimnijem dijelu općega dobra Crkve, ne može imati legitimitet. Ovaj zakon nije zakon Crkve jer, kako kaže sv. Toma, zakon koji bi bio protiv općega dobra ne može biti valjan.

Nadalje, posve je očita nit ogorčenosti koju su pojedini bijesni ljudi liturgijske reforme očitovali protiv tradicionalne Mise. Bankrot ove reforme je kao u kjaroskuru podcrtan uspjehom Tradicije i tridentske Mise.

Upravo zato oni to ne mogu podnijeti. Pritom nesumnjivo zamišljaju kako će njezin potpuni nestanak vjernike vratiti u crkve ispražnjene od svetoga. Tragična pogreška. Veličanstveni razvoj ove Boga dostojne službe samo naglašava njihovo siromaštvo: to nije uzrok opustošenja koje je stvorio novi obred.

Činjenica ostaje da ovaj motuproprij, koji će prije ili kasnije završiti u zaboravu povijesti Crkve, sam po sebi nije dobra vijest: on označava zaustavljanje ponovnog usvajanja Tradicije unutar Crkve te će odgoditi kraj krize koja traje već više od šezdeset godina.

Što se tiče Svećeničkoga bratstva sv. Pija X., ono tu pronalazi novi razlog za odanost svom utemeljitelju, nadbiskupu Marcelu Lefebvreu, i za udivljenje njegovoj uviđavnosti, razboritosti i vjeri. Iako je tradicionalna Misa u postupku eliminacije, a obećanja dana Ecclesia Dei družbama se tako dobro obdržavaju, u slobodi koju joj je dao Željezni biskup Bratstvo nalazi mogućnost da se nastavi boriti za vjeru i vladavinu Krista Kralja. 

Izvor: fsspx.news

Arhiva bloga

Časopis: