Christus Rex

Pismo p. Pagliaranija o motupropriju Traditionis custodes


D
ragi članovi i prijatelji Svećeničkoga bratstva sv. Pija X.,
motuproprij Traditionis custodes i njegovo popratno pismo izazvali su duboku uzrujanost u tzv. tradicionalističkom pokretu.Možemo sasvim logično istaknuti da je doba hermeneutike kontinuiteta, sa svojim dvosmislenostima, iluzijama i nemogućim naporima, radikalno završeno potezom pera. Ove jasne mjere ne utječu izravno na Svećeničko bratstvo svetog Pija X. Međutim, one moraju biti prilika da duboko razmislimo o situaciji. Da bismo to učinili, potrebno je zastati i postaviti si staro i novo pitanje: zašto je Tridentska Misa i nakon pedeset godina sjeme razdora?

Prije svega, moramo se prisjetiti da je Sveta Misna Žrtva nastavak u vremenu najljuće borbe koja je ikad postojala: bitke između Kraljevstva Božjega i kraljevstva Sotoninog. Ova je borba kulminirala na Kalvariji pobjedom našega Blagoslovljenoga Gospodina. Upravo zbog ove borbe i zbog ove pobjede On se utjelovio. Budući da se Gospodinova pobjeda ostvarila preko Križa i kroz Njegovu Predragocjenu Krv, razumljivo je da će njezino trajanje također biti obilježeno sukobima i proturječjima. U tu borbu pozvan je svaki katolik. Naš nas je Gospodin podsjetio na to kada je rekao da je došao „da donese na zemlju mač“ (Mt 10,34). Nije iznenađujuće što je Misa, koja savršeno izražava definitivnu pobjedu našega Gospodina nad grijehom kroz Njegovu otkupiteljsku Žrtvu, sama po sebi znak protivljenja.

Ali zašto je Misa postala znakom proturječja unutar same Crkve? Odgovor je jednostavan i sve jasniji. Nakon pedeset godina su različiti elementi koji potvrđuju odgovor postali očigledni svim dobro informiranim katolicima: Tridentska Misa izražava i prenosi koncepciju kršćanskoga života – i posljedično koncepciju Katoličke crkve – koja je apsolutno nespojiva s ekleziologijom proizašlom iz Drugoga vatikanskoga sabora. Problem nije samo liturgijski, estetski ili čisto tehnički. Problem je istodobno doktrinarni, moralni, duhovni, ekleziološki i liturgijski. Ukratko, to je problem koji utječe na sve vidike života Crkve, bez iznimke. To je pitanje vjere.

S jedne strane imamo Misu Svih Vremena. To je barjak Crkve koja prkosi svijetu te je sigurna u pobjedu jer njezina bitka nije ništa manje od nastavka bitke koju je naš Blagoslovljeni Gospodin vojevao da bi uništio grijeh i uništio Sotonino kraljevstvo. Upravo po Misi i kroz Misu naš Gospodin pridružuje katoličke duše Svojim redovima dijeleći s njima Svoj Križ i Svoju Pobjedu. Iz svega toga slijedi temeljito vojujuća koncepcija kršćanskoga života koji karakteriziraju dva elementa: duh požrtvovnosti i nepokolebljiva nadnaravna nada.

S druge strane stoji Misa Pavla VI. Ona je autentični izraz Crkve koja želi živjeti u skladu sa svijetom i koja uvažava zahtjeve svijeta. Ona predstavlja Crkvu koja se u krajnjem slučaju više ne treba boriti protiv svijeta jer više nema svijetu što predbacivati. To je Crkva koja više nema svijet čemu podučavati jer sluša svjetske moći. To je Crkva kojoj više nije potrebna Žrtva našega Blaženog Gospodina jer, izgubivši pojam grijeha, više nema ništa što bi trebala okajavati. To je Crkva koja više nema poslanje da obnavlja sveopće kraljevanje našega Gospodina Isusa Krista jer želi dati svoj doprinos stvaranju boljega svijeta na ovoj zemlji koji je slobodniji, egalitarniji i ekološki odgovorniji – i sve to s čisto ljudskim sredstvima. Ovom humanističkom poslanju koje su si dali crkveni ljudi nužno mora odgovarati liturgija koja je jednako humanistička i ispražnjena od svakoga pojma svetosti.

Ova bitka koja se vodila posljednjih pedeset godina, a koja je 16. srpnja upravo vidjela vrlo značajan događaj, nije jednostavan rat između dvaju obreda: to je doista rat između dva različita i suprotna poimanja Katoličke Crkve i kršćanskoga života – poimanja koja su apsolutno neumoljiva i međusobno nespojiva. Parafrazirajući sv. Augustina, moglo bi se reći da su dvije Mise izgradile dva grada: Misa Svih Vremena izgradila je kršćanski grad; nova Misa želi izgraditi humanistički i svjetovni grad.

Budući da je Svemogući Bog to sve dopustio, to je zasigurno za veće dobro. Prvo za nas same, koji imamo nezasluženu sreću poznavanja Tridentske Mise i koji od toga možemo imati koristi! Posjedujemo blago čiju vrijednost ne cijenimo uvijek i koju čuvamo možda previše iz jednostavne navike. Kada je nešto dragocjeno napadnuto ili prezreno, počinjemo bolje cijeniti njegovu stvarnu vrijednost. Neka ovaj „šok“ izazvan oštrinom službenih tekstova od 16. srpnja posluži za obnovu, produbljenje i ponovno otkrivanje naše privrženosti Tridentskoj Misi! Ova Misa – naša Misa – mora za nas biti zaista poput veoma vrijednoga bisera iz Evanđelja, za koji smo se spremni odreći svega, zbog čega smo spremni sve prodati. Tko nije spreman proliti krv za ovu Misu, nije je dostojan služiti! Tko nije spreman odreći se svega da bi ga zaštitio, nije dostojan da na njoj sudjeluje!

To bi trebala biti naša prva reakcija na ove događaje koji su upravo potresli Katoličku Crkvu. Naša reakcija kao katoličkih svećenika i katoličkih laika mora biti duboka i dalekosežnija od svih onih nemoćnih i ponekad beznadnih komentara.

Naš Blagoslovljeni Gospodin zasigurno ima u vidu još jedan cilj kada dopušta ovaj novi napad na Tridentsku Misu. Nesumnjivo je da su posljednjih godina mnogi svećenici i vjernici otkrili ovu misu i da su kroz nju naišli na novi duhovni i moralni horizont koji im je otvorio vrata za posvećenje njihovih duša. Najnovije mjere poduzete protiv Mise prisilit će ove duše da povuku sve posljedice onoga što su otkrile: sada moraju izabrati – sa svim elementima razlučivanja koji im stoje na raspolaganju – ono što je neophodno za svaku dobro informiranu katoličku savjest. Mnoge će se duše naći pred važnim izborom koji će utjecati na njihovu vjeru, jer – recimo to još jednom – Sveta Misna Žrtva vrhovni je izraz cijeloga doktrinarnoga i moralnoga svijeta. Stoga je to pitanje izbora katoličke vjere u cijelosti i kroz nju odabira našega Gospodina Isusa Krista s Njegovim Križem, Njegovom Žrtvom i njegovim sveopćim kraljevstvom. Radi se o odabiru Njegove Predragocjene Krvi, nasljedovanja Raspetoga i to do kraja, potpunom, strogom i dosljednom vjernošću.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. dužno je pomoći svim onim dušama koje su trenutno uplašene i zbunjene. Kao prvo, dužni smo im pružiti sigurnost da Tridentska Misa nikada neće nestati s lica zemlje. To je apsolutno neophodan znak nade. Štoviše, svatko od nas, bio svećenik ili vjernik, mora im pružiti toplu ruku pomoći, jer onaj tko ne želi dijeliti bogatstvo u kojemu uživa, u stvari je nedostojan da ga posjeduje. Samo ćemo na taj način istinski ljubiti duše i pokazivati našu ljubav prema Crkvi. Jer svaka duša koju osvojimo za Križ našega Blagoslovljenoga Gospodina i za neizmjernu ljubav koju je On očitovao Svojom Žrtvom, bit će duša koja je istinski osvojena za Njegovu Crkvu i za ljubav koja oživljuje Njegovu Crkvu, koja mora biti naša, pogotovo u ovom sadašnjem vremenu.

Povjeravamo ove nakane Žalosnoj Gospi. Njoj upućujemo svoje molitve jer nitko od naše Blažene Gospe nije prodro dublje u otajstvo Žrtve Gospodina našega Isusa Krista i Njegove pobjede na Križu. Nema nikoga većeg od Marije koji je bio tako usko povezan s Njegovim patnjama i Njegovom pobjedom. U Njezine je ruke naš Blagoslovljeni Gospodin stavio cijelu Katoličku Crkvu. Stoga je Njoj povjereno ono najdragocjenije u Katoličkoj Crkvi: zavjet našega Gospodina Isusa Krista – Sveta Misna Žrtva.

Menzingen, 22. srpnja 2021.
Blagdan sv. Marije Magdalene
don Davide Pagliarani, generalni poglavar

Arhiva bloga

Časopis: