P
oslanica (Ef 5, 1-9): „Braćo: nasljedujte Boga kao predraga djeca i ljubite se kao što je Krist ljubio nas i za nas se predao kao prinos i miomirisna žrtva Bogu.A bludnost ili kakva druga nečistoća i škrtost neka se među vama i ne spominje, kao što dolikuje svetima. Tako ni bestidnost i besmislen govor ili nepristojne šale, što sve nije na mjestu, nego radije zahvaljivanje. Znajte ovo i dobro zapamtite: nijedan bludnik ili nečist čovjek ili škrtac, jer su to idolopoklonici, neće imati baštine u Kristovu i Božjem Kraljevstvu. Da vas ne bi tko zavarao ispraznim rječima, jer zbog toga dolazi Božja srdžba na nepokornu djecu. Dakle, ne budite njihovi sudrugovi! Nekada ste bili tama, ali sada ste svjetlo u Gospodinu. Živite kao djeca svjetla, jer plod je svjetla dobrota, pravda i istina.”
Sv. Evanđelje (Lk 11, 14-28): „U ono vrijeme: Isus je izgonio đavola iz čovjeka koji je bio nijem. I kad je istjerao đavla, nijemi progovori, i mnoštvo se ljudi divilo. Ali neki rekoše: „On izgoni đavla pomoću Beelzebuba, poglavice đavola”. Drugi pak iskušavajući Ga zatraže od Njega znak s neba. Isus razumije njihove misli i reče: „Svako kraljevstvo u sebi nesložno opustjet će, i srušit će se kuća na kuću. Tako, ako je i đavao zavađen u sebi, kako će se održati njegovo kraljevstvo? Kažete naime da ja izgonim đavla pomoću Beelzebuba. Ako ja izgonim đavla pomoću Beelzebuba, čijom ih moću izgone vaši sinovi? Zato će vam oni biti suci. Ali, ako đavla izgonim Božjom silom, doista je Božje kraljevstvo došlo k vama. Kada jak i dobro naoružan čovjek čuva svoj dom, u miru je sve što ima. Ali, kad dođe jači od njega i svlada ga, uzme mu oružje u koje se pouzdavao i razdijeli što zaplijeni. Tko nije sa mnom protiv mene je, i tko ne sabire sa mnom, rasipa. Kad nečisti duh izađe iz čovjeka, luta po pustim mjestima tražeći pokoja. Ali, kad ga ne nađe, reče: „Povratit ću se u svoju kuću iz koje sam izišao”. I kad se povrati, nađe je pometenu i uređenu. Zatim otiđe, uzme sa sobom sedam drugi duhova gorih od sebe, i s njima uniđe i nastani se ondje. Tako posljednje stanje onog čovjeka bude gore od pređašnjega”. Kad je On to rekao, neka žena iz naroda poviče: „Blago utrobi koja te nosila i prsima koje su te dojila! A On odgovori: „Još više blago onima koji slušaju Božju riječ i po njoj žive.”
Treća korizmena nedjelja
„U kršćanskoj starini nazivala se ova nedjelja „nedjeljom skrutinija”, jer su toga dana morali vjernici u crkvi izjaviti, smatraju li izabrane katekumene dostojnima, da budu pripušteni svetomu Krštenju. Ujedno se toga dana nad njima izricao prvi egzorcizam tj. zaklinjanje đavla. Stoga se razloga i pjeva kod ove Svete Mise Evanđelje o tome, kako je Isus izgnao đavla. Tom zgodom je Spasitelj održao i poučnu propovijed o tomu, kako se čovjek, koji se otresao đavolske prevlasti, ne smije vračati natrag na put grijeha, jer će njegov pad biti još gori, nego li što je bio prije. Bila je to opomena katekumenima, ali u isti mah i svima vjernicima.” (Dragutin Kukalj: Dani spasenja, str. 52)
Kao što dolikuje svetima....
„Kristove riječi nadopunjuje Pavao u svojoj poslanici, koji kaže, da se ostavimo bezbožničkog načina života. Dok smo živjeli u grijehu, bili smo u tami. Primivši Sveto Krštenje došli smo u svjetlo i sad se više ne možemo vraćati natrag u tamu. (...)
I u ovoj Misi kao i u drugim korizmenim Misama molimo u psalmodijskim dijelovima i molitvama Gospodina, da nam ne uskrati svoje pomoći u svladavanju naših unutrašnjih i vanjskih neprijatelja, koji nas navode na grijeh.
Vrlo je lijepa u ovoj Misi Pričesna pjesma: „Vrabac nalazi sebi dom i grlica gnijezdo gdje da stavi svoje mlade. Tako ja nalazim Tvoje oltare, Gospodine nad vojskama, Kralju moj i Bože moj! Blaženi koji stanuju u Tvojem domu, Gospodine! Oni će Te vječno slaviti”. Oči katekumena uprte su u Gospodina i oni žele, da što prije postanu članovima Crkve. Vjernici su to već postigli i oni nalaze ugodno prebivalište u kući Očevoj, koji hrani najboljom hranom, pravim Tijelom Sina svojega pod prilikama kruha u Svetoj Pričesti.” (Isto, str. 52-53)
„U ono vrijeme: Isus je izgonio đavola iz čovjeka koji je bio nijem. I kad je istjerao đavla, nijemi progovori...”
„Otkad je Isus razorio kraljevstvo vražje, vrlo su rijetki slučajevi, da bi tko god od kršćana bio tjelesno opsjednut od nečistoga duha; ali zato ih je od njega mnogo više opsjednuto na duši, a to su svi oni, koji mu služe smrtnim grijehom. On ih je ulovio u svoje zamke i zasužnjene drži za svoju volju. Zamke pak njegove jesu naše neuredne strasti i zle pohote, koje nas vuku od jednoga grijeha u drugi.” (Dr. Martin Štiglić: Homilije za sve nedjelje, str. 163)
„Što je to nijemi sotona? - To je đavao nečistoće. Tako ga je nazvao i sam Isus u Evanđelju.” (o. Luigi Chiavarino: Ispovijedajte se dobro – dijalozi i primjeri, str. 28)
„Kako god vuk, kad ugrabi ovcu, uhvati ju za vrat, da ne može vikati za pomoć, tako i đavao, kad čovjeka na grijeh zavede, zatvori mu usta, da ne može više govoriti. Takav je čovjek nijem prema Bogu, jer Mu se ne moli, niti Ga hvali, niti za kakvu milost prosi. Nijem je prema drugima, jer na tuđe grijehe šuti, niti koga pokara kada treba. Nijem je prema samomu sebi, jer se ili vrlo rijetko ili nikada ne ispovijeda, ili ako se ispovijeda, možda i koji veliki grijeh od srama ili straha prešuti, i tako pada još u veće prokletstvo.” (Dr. Martin Štiglić: Homilije za sve nedjelje, str. 163-164)
„Jadnih li nas! Moramo, dakle biti oprezni. - Jasno! Sveti Augustin tvrdi: „Kao što je oholost nastanila Pakao anđelima, tako ga bludnost puni ljudima”. A Sveti Alfonz dodaje, da su svi kršćani – koji propadaju – osuđeni radi bludnosti ili bar ne bez nje.
- A koji je uzrok tomu? - Dva su osobita razloga: 1. ljudi vrlo lako počine nečiste grijehe; 2. vrlo ih teško isprave.
- Zašto je vrlo lako počiniti nečiste grijehe? - Jer ne smijemo misliti, da su nečisti grijesi samo bludni čini, preljubi i slične gnusobe: to su samo krajnosti. Da netko smrtno sagriješi nečistoćom, dostatni su pohotni pogledi, sramotno čitanje, razvratne pjesme, raspuštene kretnje i razgovori, raskalašena ljubakanja, nepristojni čini, pa čak i misli i nutarnje naslade i nečiste želje, kad na njih slobodno pristane.
- A zašto ih je najteže popraviti? - Jer, nažalost, jedan grijeh vuče drugi, dok se malo po malo ne splete lanac, koji je zatim vrlo teško prekinuti. Jao onome, tko počne!
- Je li moguće? Ali zar ispovijed ništa ne pomaže? Zar nije dostatna, da prekine taj lanac? - Ispovijed je uvijek najsnažnije sredstvo, ali samo dobra ispovijed. Tu je naprotiv varka i sva snaga nijemog đavla; on zatvara usta, kako smo već vidjeli, i ne dopušta čovjeku, da dobro ispovijedi ove grijehe.
- Oh, kad bi se nesramnici svaki puta dobro ispovijedili, ne bi ustrajali u nečistoći, za ne, oče? Ispovijed bi bila jača od nje? - Točno! Nijemi đavao voli tmine. Ispovijed nosi svjetlo, a svjetlo raspršuje grijehe.
- Dakle, Božje milosrđe napušta bludna grešnika? - Ne napušta Bog bludnika, nego bludnik napušta Boga, ili više ne mari za Nj, ili – još gore – prezire Ga... (...) Stoga bludnost zovu majkom konačna nepokajanja, a sveci kažu: „Bestidan život, neraskajana smrt.”(o. Luigi Chiavarino: Ispovijedajte se dobro – dijalozi i primjeri, str. 28-30)
„U Petrovoj i Lateranskoj crkvi u Rimu ostao je od starine običaj, da pokornik iza ispovijedi klekne pred ispovjedaonicu, a svećenik ga udari lagano po glavi dugom šibom. Što to znači?
Kada bi stari Rimljani htijeli dati robu slobodu odveli bi ga pred suca na trg, a on bi ga proglasio slobodnim i pri tom bi ga udario šibom. To je bio takozvani zadnji udarac i znak oslobođenja. Slično i onaj udarac ispovjednika znači, da se pokornik oslobađa vražjeg ropstva i da postaje slobodno dijete Božje. Ova se milostinja daje svakomu, koji se skrušeno kaje i svoje grijehe iskreno ispovijedi.” (Đuro Cezner: Svijetlo dana Gospodnjega, str. 249)
„U gradu Lionu nosio je svećenik Popudbinu bolesniku. Neki radnik, veliki grešnik, prema komu je svećenik baš išao, umakne brzo u drugu ulicu, da ne mora pokleknuti pred Presvetim. Svećenik je zašao baš u istu ulicu. Radnik pobježe u pokrajnju, a svećenik opet za njim, jer ga je tamo put vodio. U neprilici skoči radnik u jednu kuću, a svećenik uniđe u istu, jer je tamo bio bolesnik.
Radnik otvori prva vrata i nađe se baš u sobi bolesnika, kamo odmah iza njega stupi i svećenik.
Radnika taknu milost Božja, on pade na kojena pred Isusom, koji ga je slijedio i komu je htio umaći. Ljubav Isusova ganu mu srce, on se skrušeno ispovijedi i započe pravi kršćanski život.
I za tobom, grešniče, ide Isus, da te spasi, tebe On progoni svojom ljubavi. Kad god vidiš gdje se drugi ispovijedaju, to je opomena za te, kad drugi primaju Isusa u Sv. Pričesti, On i tebe sebi zove.
Ne budi tvrd, skruši se, ispovijedi se i živi kao katolik. Ne opetuj onih ludih fraza slabih katolika: „Bog zna grijehe moje, Njemu ću ih ispovijedati; svećenik je grješnik kao i ja; ispovijed su izmislili svećenici itd.”. Bolje ti je promisliti, kako je Bog dao vlast apostolima i svećenicima opraštati grijehe.” (Isto, str. 249-250)
„O grešniče! Tebi nudi milosrdni Bog slobodu! Bog ti nudi svoje prijateljstvo i ljubav. On od tebe samo traži kajanje i ispovijed. „Sin Čovječji, došao je iskati i spasiti što bi izgubljeno” (Lk 19,10). O milosrđa Božjega! Grešniče, što robuješ tmini, strasti, što si izgubio slobodu i Boga svoga, spoznaj jadno stanje duše. Kidaj lance ropstva i prihvati brzo ruku svoga Spasitelja, koju ti pruža na pomirenje. Slavi Boga, koji je prema tebi tako milosrdan!” (Isto, str. 249)
„Vjeruj, brate, da je Sv. Ispovijed od Boga, jer da nije, davno bi je svećenici napustili, kao svoj najveći teret, a i kršćani, jer traži žrtve i poniznosti. Sv. Ispovijed je divno djelo ljubavi i milosrđa Božjega, a ujedno je jedino sredstvo, po kojem iza krštenja dobivamo oproštenje grijeha.” (Isto, str. 250)
„U životu Sv. Jeronima nalazimo ovaj događaj: kada je on bio jednom u špilji betlehemskoj, čuo je, kako mu Božanski Spasitelj govori: „Jeronime, danas je moj blagdan, daj mi štogod”. On odgovori: „Isuse, dajem Ti svoja dobra djela, postove i molitve”. Isus je nastavio: „Daj mi što drugo”.
„Nemam ništa više, da Ti darujem, Isuse, ali reci mi ipak, što bih Ti dao”? Pun blagosti i ljubavi reče mu Gospodin: „Jeronime, daj mi svoje grijehe, da ti ih oprostim”.
Uvijek, a osobito u korizmi, govori svima nama Isus: „Daj mi grijehe svoje, da ti ih oprostim”. O kolika je ovo ljubav! Odazovimo se Isusu s velikom zahvalnošću, predajmo Mu po svećeniku u ispovijedi grijehe svoje i On će nam ih sve oprostiti.” (Isto, str. 250)
„Svako kraljevstvo u sebi nesložno opustjet će, i srušit će se kuća na kuću...”
Promatrajmo nadalje, „kao da bi [Isus] htio reći: „Vi velite, da ja preko Beelzebuba kneza vražjega izgonim đavle. No čujte, kako si samo protuslovite. Čvrstoća kraljevstva stoji u jedinstvu državljana. Ako su ovi među sobom nesložni, kako će opstati njihovo kraljevstvo? I dobrobit obitelji stoji u slozi pojedinih njezinih članova. Jesu li ovi među sobom nesložni, onda obitelj takva mora propasti. To jamačno dopuštate i vi. Dobro, dakle. I sotona ima svoje kraljevstvo i obitelj. Ako dakle ja, u ime Beelzebuba, poglavice vragova, izgonim vragove, onda je sam sotona protiv sebe, jer ruši svoje vlastito kraljevstvo i obitelj; a to je nemoguće. Po tom je nemoguće, da meni, koji sam došao razoriti kraljevstvo sotonino, sam sotona pomaže, kako ću mu razoriti kraljevstvo, koje on hoće svakako da uzdrži.” (Dr. Martin Štiglić: Homilije za sve nedjelje, str. 166)
„Ali, kad dođe jači od njega i svlada ga, uzme mu oružje u koje se pouzdavao i razdijeli što zaplijeni...”
„U stara vremena bio je običaj, da su držali po jednoga oružnika ili više na vratima kuće ili u dvorištu, da čuva kuću i pokućstvo, pa ako bi tko god htio na silu navaliti u kuću, odbio bi ga oružjem u ruci, da bude sve na miru, štogod je u kući. Takvomu oružniku prispodbljava Isus đavola, koji je osvojio svijet i čuvaše ga u miru, kao svoju vlastitost, da mu ga tko ne otme. Sad izvodi dalje Isus ovako: „Đavo kao hrabar oruđnik čuvaše dosele ovaj svijet i držaše ga mirno pod svojom vlašću. Oružje njegovo, u koje se najviše uzdao i u njem držao sapet rod ljudski, bijaše bezboštvo i razuzdanost. Nu Ja sam đavola svladao odbivši njegove kušnje i prognavši ga u Pakao; oružje sam njegovo skršio zasadivši među ljudima božanski nauk i ćudorednost; duše, što ih bijaše ugrabio, oteo sam mu, i razdijelio u svojoj Crkvi, tako da su jedni postali apostoli, drugi mučenici, treći ispovjednici, četvrti djevice i svetci svake vrste. Ako sam Ja dakle svladao đavola, lišio ga oružja i oteo mu duše, što ih bijaše zasužnio, onda je očigledno, da sam Ja veći i jači od njega, te mi nije trebalo njegove pomoći, da iz opsjednutih izgonim vragove. Da ja s njim ne držim, vidi se i odatle, što smo si mi najveći protivnici. Ja hoću da ljude spasim, a on da ih pogubi; ja ih odvraćam od grijeha i nagovaram na krepost, a on sije među njima razdor, mržnju, bezvjerstvo i svakojake grijehe. I tako je među nama nepomirljiv rat, te je svaki moj protivnik koji s vragom drži, a koji sa mnom drži, njemu se protivi. Nije dakle moguće, da ja preko njega izgonim vragove. A budući da vi, Farizeji, koji biste me morali priznati za Mesiju, i u tom dobrim primjerom prednjačiti narodu, odvraćate narod od mene klevećući moja čudesa, vi ste moji protivnici i držite s đavolom, mojim protivnikom, i tako razorujete što ja sijem, i rasipljete što ja skupljam.” (Isto, str. 167-168)
„Još više blago onima koji slušaju Božju riječ i po njoj žive...”
„Dvije nam se zastave u vječnost viju. Zastava Isusova i zastava protivnika Njegovih. I zaista Isus je razdijelio svijet u ta dva tabora: u sinove Božje i u sinove svijeta ovoga (usp. Lk 16,8). To je On i potvrdio u govoru onom oprostnom na zadnjoj večeri (Iv 16,20), kad je ono rekao, da kad u jednom taboru vlada veselje, u drugom da vlada plač i obratno.
Naši su pređi, hvala Bogu, uvijek se nalazili, otkako su Sv. Krst primili, boreć se za krst časni u taboru, u kojem je pobjedonosna zastava križa. To nas je, hvala Bogu i u životu održalo. U novije vrijeme neprijatelji naši htijeli bi nas odvratiti od te povijesne tradicije naše, pod izlikom, da su nova vremena i novi duh, koji traži, da se sasvim prekine sa dosadašnjim našim tradicijama i životom u ime tobožnje neke nove evolucije u narodnom pogledu, koja s vjerom da nema ništa zajedničkoga. To bi bila za nas smrt, a ne kakova tobožnja evolucija, jer odstrani ono, što je bitno u organizmu, nisi mu nego zadao smrt.
Vjerni ostanimo toj zastavi Kristovoj, koja se vije samo u Njegovoj pravoj Crkvi, okupljajmo se oko nje u složne redove, odbacimo stari jal i neslogu, od koje je uvijek domovina naša krvarila, zapamtimo ove riječi današnjeg Svetog Evanđelja, da je svako kraljevstvo, koje je u sebi rascjepkano, od kratkoga vijeka...” (Dr. Ivo Kraljević: Propovijedi za sve nedjelje u crkvenoj godini, str. 115)
„O, Bože, pravedni i milosrdni, evo me k Tebi. Ja se odričem vraga i njegova ropstva i vraćam se skrušen Ocu svome. O daj, da po svećenikovu odrješenju uniđe mi i utjeha u dušu moju.
Iz dubine srca slavimo sa psalmistom veliko milosrđe Božje, pa recimo: „Ispovijedit ću proti sebi nepravdu svoju Gospodinu i Ti si oprostio bezbožnost grijeha moga”. (Ps 31,5)
„Hvalite Gospodina, jer je dobar, jer je milosrđe Njegovo vječno!” (Ps 106,1)” (Đuro Cezner: Svijetlo dana Gospodnjega, str. 250)
„Pogledaj, molimo, svemogući Bože, na molitve poniznih i u našu obranu pruži desnicu svojeg veličanstva.” (Zborna molitva, Rimski Misal)
