Giovanni
Battista Peruzzo, C.P., rođen je
u Molareu u Italiji 14. srpnja 1878. godine. Zaređen za svećenika
pasionista 13. siječnja 1901. godine. Poslije svoga
ređenja propovijedao je u sjevernoj Italiji. Od 1901. do 1924. vodio
je više od tristo apostolskih misija. Dana 18. siječnja 1924.
imenovan je pomoćnim biskupom u Mantovi, Italiji i zaređen 10.
veljače 1924. godine. 19. listopada 1928. imenovan
je biskupom Oppido Mametine u Italiji. 15.
siječnja 1932. imenovan je biskupom u Agrigentu, Italija. Podignut
na naslov nadbiskupa (osobni naslov) 1952. godine. Tijekom njegove
nadležnosti navodi da je formirao sto trideset i sedam novih župa i
bio pastoralno aktivan u službi svom narodu. Bio je uključen i u
reorganizaciju katekizma za djecu i odrasle. Posvećivao je pažnju
pitanjima bogoslovije
i društvenim pitanjima. Najveće njegovo zalaganje bila je briga za
izbjeglice tijekom Drugoga
svjetskoga rata.
Umro je 20. srpnja 1963. kao nadbiskup u Agrigentu u Italiji i stoga
nije uspio sudjelovati na cijelome
saboru koji je završio 1965. godine. Bio je, međutim, od početka
sabora poznat kao
snažan pravovjerni glas u svojstvu člana Teološke komisije. Jedan
ga je izvor citirao kao čovjeka koji je ,,ustao u borbi za
pravovjernost“.
Siromašni
ljudi njegove biskupije duboko su mu se divili kao ,,vescovo dei
contadini“, ,,seljačkom biskupu“.
Nadb. Peruzzo koji je 1945. godine, neposredno nakon završetka rata
u Europi, bio žrtvom ozbiljnog napada na život, umro je prije
drugoga zasjedanja Drugoga vatikanskoga sabora, ali kada se suočio s
konceptima predloženim u shemi Konstitucije o svetoj liturgiji i
divljim liturgijskim idejama o kojima se otvoreno raspravljalo u auli
tijekom prve sjednice (1962.), nije mogao šutjeti.
Riječi
njegova kratkoga obraćanja saborskim ocima, kako je izvijestio prof.
Roberto di Mattei, temeljene na dom Guérangerovim načelima
antiliturgijske hereze upečatljive su u njihovoj proročkoj dubini i
po tome koji su aspekti stvarno potrebni za posvećenje duša – a
antiliturgijska revolucija nije jedan od njih.
29.
listopada [1962.] podsjetio je biskup Agrigenta, nadb. Giovanni
Battista Peruzzo, na početne faze antiliturgijskog pokreta u
povijesnoj postavci poganskog humanizma [260], između kraja 15.
stoljeća i početka 16. stoljeća. Govor nadb. Peruzza, kojega su
progresivci ismijavali, zaslužuje da se prenese u cijelosti zbog
mudrosti i predviđanja koje pokazuje.
U
svom je govoru zvučao kao odjek upozorenja dom Guérangera koji je u
14. poglavlju svojih Liturgijskih ustanova snažno
osudio načela koja stoje iza antiliturgijske hereze u kojima je prva
karakteristika: ,,mržnja prema tradiciji, formulama , bogoslužju“.
[261]