Nepomirljiva mržnja prema caru Karlu

Neusporedivi Reimmichlov (pseudonim za tirolskog svećenika i pisca Sebastiana Riegera) „Tiroler Volksbote“ („Tirolski narodni vjesnik“) piše u posmrtnom slovu o caru Karlu (broj 14, 6. travnja 1922.):

„Javna je tajna da bi car Karlo danas mogao sjediti u Beču kao car da se pokorio masoneriji, da je potpisao zahtjeve koji su mu postavljeni još ujesen prošle godine, naime dopustiti masoneriji da u cijelom svojem bezboštvu u Austriji radi što joj se prohtije. Car je Karlo to odbio. Negda je sve učinio kako bi spasio zemaljski život svojih podanika, a još je puno manje želio duševno spasenje svojih naroda predati Božjim neprijateljima. Radije se sam izručio rukama svojih mučitelja.“

A švicarski pjesnik otac Maurus Carnot u švicarskom dnevniku „der Morgen“ (1922., broj 29) daje sljedeću prosudbu:

„Svjetska je masonerija otpočela rat sarajevskim ubojstvom, a takozvani mir nepomirljivom mržnjom protiv cara Karla. Da car Karlo sa svojom kućom nije bio tako vjerno odan Katoličkoj Crkvi, ne bi bio morao zamijeniti Beč i Budimpeštu Funchalom (mjesto izgnanstva)!“

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i kriza u Crkvi (I.)

Pojava Svećeničkog bratstva sv. Pija X. u nekoj sredini, ili susret s informacijama o njemu, uvijek izazove različite, nerijetko burne reakcije – od oduševljenja vjernika, kurioziteta, pa do snažnog protivljenja. Prikazat ćemo zato u četiri nastavka, najprije jedan sumarni pregled povijesti najvažnijih zbivanja u Crkvi u posljednjih pola stoljeća – Drugi vatikanski sabor i izbijanje velike krize, da bismo mogli razumijeti povijest nastanka, djelovanje i pozicije FSSPX-a¹, a naposljetku odgovoriti i na kritike na koje najčešće nailazimo, i koje su u pravilu uvijek (pa i kod nas) aktualne. Nadamo se da će zato ova mala studija pomoći boljem razumiijevanju ovih pitanja, i poslužiti kao izvor za njihovu objektivnu prosudbu.

Sazivanje Drugog vatikanskog sabora

Godine 1958. papa Ivan XXIII. sazvao je opći ili ekumenski crkveni sabor. Bila je to vijest koja je snažno odjeknula, jer radi se o događaju prvorazredne važnosti za Crkvu. Opći crkveni sabori u povijesti su uvijek sazivani iz dvaju razloga: da bi se utvrdila neka vjerska istina, ili, češće, da bi se razriješilo stanje krize uzrokovano širenjem zabluda i krivovjerja, pojavom praktičnih zlouporaba ili širenja nemorala. Ipak, ovaj je crkveni sabor sazvan iz potpuno netipičnih razloga. Sam papa Ivan XXIII. pohvalio je, štoviše, stanje Crkve i stabilni napredak njezinog vjerskog života i smatrao da nema nikakvog razloga za zabrinutost. Ali je ipak, zaželio da Crkva svoj nauk artikulira na drukčiji način, kako bi njezino djelovanje bilo efektivnije za aktualne prilike. Možemo s pravom reći, da se radilo o plemenitim motivama koje svaki iskreni katolik treba pozdraviti.

Međutim, čitav ovaj plan nije ostao izuzet iz konteksta svog vremena. Poslijeratne godine donijele su sa sobom jednu razumljivu reakciju na sve patnje koje je čovječanstvo moralo proći. U zapadnim zemljama osjećala se snažna povezanost i međuljudska solidarnost, a one razlike koje su prije uvijek bile aktualne, stavljene su u drugi plan. S velikim entuzijazmom obnavljalo se ono porušeno, izgrađivala se nova civilizacija. Tu su došla nova tehnološka otkrića, čovjek je dobio dojam da prekoračuje one granice koje su prethodno bile nezamislive. Sve u svemu, razvila se jedna vjera u čovjekove mogućnosti i napredak, opći optimizam koji je prožimao sva polja života. Pa tako i crkvenog.

Čovjek se rađa slijep… a umire kao bezbožac…

U trbuhu jedne trudnice bile su dvije bebe. Jedna od njih upita drugu: – Vjeruješ li Ti u život nakon poroda. – Naravno. Nešto mora postojati i nakon poroda. Možda smo ovdje radi priprave za ono što ćemo biti kasnije. – Gluposti. Ne postoji život nakon poroda! Kakav bi bio taj život? – Ne znam, ali će jamačno biti više svjetla nego ovdje…Možda ćemo hodati svojim nogama i hraniti se ustima. – Ma, to je apsurdno! Hodati je nemoguće. Jesti ustima? Smiješno! Pupčana je vrpca put hrane…Reći ću ti jednu stvar: život se nakon poroda mora isključiti.

Pupčana je vrpca prekratka. Ja, naprotiv, vjerujem da mora nešto postojati. A možda će biti drukčije od onoga što smo naviknuti imati ovdje. – Ali nitko se nije vratio iz onostranosti, nakon poroda. Porod je kraj života. A na kraju krajeva, život nije drugo nego tjeskobno postojanje u mraku koje nas dovodi do ništavila. – Pa dobro, ne znam točno kako će biti nakon poroda, ali ćemo sigurno vidjeti mamu i ona će se za nas brinuti. – Mamu? Ti vjeruješ u mamu? A gdje vjeruješ da je ona sada? – Gdje? Sva je oko nas! A u njoj i zahvaljujući njoj živimo. Bez nje cijeli ovaj svijet ne bi postojao. – Ja ipak u to ne vjerujem! Nikada nisam vidio mamu, zbog čega je logično da i ne postoji. – U redu, ali pokatkad, kada smo u tišini uspijemo je čuti ili oćutjeti kako miluje naš svijet. Znaš?... Ja mislim da postoji stvarni život koji nas očekuje i da se sada samo za njega pripravljamo… – Valjda je tako, ali ja malo ili nikako ne vjerujem u ono što ne vidim…

Izvor: www.sanpiox.it

33 istine za razmatranje u našem vremenu

Ovo je transkripcija u tezama poznate Okružnice prijateljima i dobročiniteljima broj 40, od 2. veljače 1991. godine u kojoj se pater Franz Schmidberger, ondašnji Generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X., posvećuje sveukupnosti pitanja, jasno izlažući katolički stav, a ova se okružnica po riječima mons. Fellaya može držati malenim kompendijem današnjih zabluda koje se suprotstavljaju vjeri.

Blagovijest - propovijed

I riječ je tijelom postala, i nastanila se među nama; dragi vjernici, ove riječi svetog evanđelja po Ivanu slušamo na kraju svake svete Mise. Nije nam točno poznato – kao i za većinu dijelova, kako i u kojem povijesnom trenutku je posljednje evanđelje ušlo u obred svete Mise, ali možemo kazati, da se i ovdje ostvaruje ono pravilo, da je tradicionalna rimska liturgija nastala pod brižljivim djelovanjem jedne nevidljive ruke – božanske providnosti, te je zato uređena na taj način, da na čudesan način izražava simboliku svetih obreda. Uistinu, ne može biti slučajno, da baš na zaključku svete Mise stoje one riječi, koje predstavljaju sažetak naše vjere, jednu od najvažnijih odrednica, po čemu smo mi kršćani. Da je jedan svemogući Bog postao čovjekom, vjerska je istina koja kršćanstvo bitno razlikuje od svake druge religije. Mogli bismo reći, da već samo nutarnje značenje, i vrijednost te istine, dokazuje da se upravo tu Bog objavio. To je upravo ono nešto ljudski neočekivano, do kraja nerazjašnjivo – otajstveno, što nas upućuje, da se ne može raditi o ljudskoj logici, nego naprotiv božanskoj. I ta istina potiče nas, da pokušamo uvijek sve više prodrijeti u njezinu dubinu, i zahvatiti iz neiscrpnog blaga tog velikog otajstva.

Što je potrebno ovom prilikom o tome kazati? Htio bih se, dragi vjernici, usredotočiti na jednu od najvažnijih posljedica, ili plodova tog otajstva, a to je stvarnost, da je čitava naša vjera, naš katolički život, prožet načelom božanskog utjelovljenja. Bog je htio uzeti ljudsku narav. On se nije ograničio samo na duhovnu sferu, nego je, da bi nam se objavio, uzeo ljudsko tijelo i na taj nam način, pokazao dubine svog božanskog života. Gospodin Isus, Sin Božji, očitovao nam se na materijalan način, vidljiv i dostupan svakome, on je djelovao među nama. Kao takav, ostavio nam je brojne znakove – izvanredna djela, čudesa, po kojima možemo spoznati da je uistinu od Boga poslan. Učinio je to pred svojim učenicima, pred tadašnjim svijetom kojemu se obraćao, a njihovo svjedočanstvo prenosi se do nas, kako bismo i mi mogli to božansko djelo sa sigurnošću spoznati. No tu to djelo nije i dovršeno. To utjeloviteljsko djelovanje moralo se nastaviti i dalje, da bismo milost, koju nam Gospodin želi prenijeti, mi, i svi ljudi do kraja svijeta, mogli primiti. Zato je Gospodin ustanovio Crkvu, i otajstva novog saveza – svete sakramente. Sva ta otajstva, svi liturgijski čini, blagoslovi, vjerske tradicije, jesu utjelovljenje božanskog djelovanja u Crkvi. Po njima mi primamo božansku milost, koju je Isus podario ljudskom rodu, svojim činom otkupljenja. Zato nam valja rado (dragovoljno) i revno pristupati tim izvorima kršćanskog života, da bismo po njima uistinu, duhovno živjeli.

„Nadbiskup Lefebvre, ovaj veliki čovjek sveopće Crkve“

(Papa Benedikt XVI. na audijenciji za biskupa Fellaya, 28. kolovoza 2008.)

25. ožujka 1991. u švicarskom je Martignyju preminuo nadbiskup Marcel Lefebvre, utemeljitelj Svećeničkog Bratstva sv. Pija X.

„Ja sam samo jedan biskup Katoličke Crkve koji nastavlja prenositi nauk. 'Accepi quod et tradidi vobis'. Želio bih da se na moj grob napiše – a ovaj se dan nedvojbeno neće još dugo čekati: 'Tradidi quod et accepi'. Ovo su riječi svetoga Pavla: 'Primih što vama predadoh' (1 Kor 11,23).“

(Propovijed 30. lipnja 1988. u Ecôneu)

p. Karl Stehlin: Moramo biti ljudi s načelima

Sljedeće pismo pojašnjava kako možemo biti ljudi s načelima u istinskom katoličkom smislu. Nedavno je otac Jean, svećenik tradicionalnih kapucina u Morgonu (Francuska) u jednoj propovijedi izrekao mišljenje da FSSPX ide na „mekom putu k modernizmu“ jer traži praktični sporazum s Rimom.

Kao odgovor na ovu lažnu optužbu pater Karl Stehlin (Poglavar istočnoeuropskih autonomnih kuća) drži se dužnim njemu i kapucinima opširno pisati kako bi podsjetio na pet važnih načela koje je on sam naučio u godinama vlastitog djelovanja kao svećenik FSSPX-a.

Zahvaljujemo pateru Stehlinu za dopuštenje objavljivanja prijevoda pisma.

Varšava, 6. veljače 2014.

O lažnom ekumenizmu - kardinal Siri (III.)

 

,,Razlika između katolika i nekatolika, ukoliko žele biti braćom, jest u vjeri. Treba imati hrabrosti to reći i, uvijek to reći. Služiti se skliskim taktikama koliko i ljubaznima, nijansirati sve obrube u nesigurnom sutonu koji dokida sva neugodna stajališta, nije bavljenje ekumenizmom. A jest kada, vršenjem svake kreposti, sa svim osobnim žrtvama, sa svom čvrstom strpljivošću, s najnježnijom ljubavi, donosi jasne pojmove. Zar bi možda bio povratak punom jedinstvu među vjernicima prevaljen put popločen dvosmislenostima i poluistinama? Sada je jasno da se mora prijeći ovaj most - rimski primat - i ako ga se ne prijeđe svjesno, ne postiže se jedina i istinska svrha ekumenizma. I ocrtava se stvarna pogibelj u toj oduševljavajućoj stvari. Evo tko predstavlja pogibelj da od ekumenizma učini gomilu krnjih učenja. Ima pisaca koji, zlorabeći ime teologa i dostojanstvo istraživanja, ljušte jednu po jednu istine katoličke vjere, i cijepaju Učiteljstvo ignorirajući ga. Navode druge na sumnju da oni uopće znaju da je Božja istina jedna i savršena i zanijekana u jednoj točci - takva joj je nutarnja logika i suglasje - valja sve zanijekati. Ne razumiju da je Bog sve povjerio jednom Učiteljstvu koje je toliko sigurno i božanski zajamčeno da se može tvrditi «quod Ecclesia semel docuit, semper docuit».

Možda su također zaboravili da vidljivost Crkve i njezina ljudska stvarnost nju uopće ne kompromitiraju, pokazujući Božju ruku u onome što, povjereno ljudskim rukama, danas ne bi postojalo i bilo bi odvajkada mrtvo. Naša nas braća čekaju, ali nas očekuju na svjetlosti dana, a ne među nesigurnim sjenama noćnim!

(kardinal Giuseppe Siri, iz časopisa «Renovatio», XII (1977.), svezak 1, str. 3-6)

Posljednji uzdasi

Neki su od nas još tinejdžeri, neki zreli ljudi, neki se spremaju u mirovinu, a neki već u poodmakloj dobi. No, svima nam je jedno zajedničko - valja živjeti po Božjim zapovijedima i stalno imati na umu posljednje stvari, jer zbilja ne znamo kada će nas smrt zateći.

Danas se o svemu govori, raspravlja, svih se tema dotičemo, ali najbitniju se nerijetko prešućuje. A to je naš odlazak s ovoga svijeta i stanje u kojem će nas smrt zateći. Hoćemo li zbilja imati vremena za pokajanje i izmjenu života?!

Otvorih predkoncilski molitvenik i pronađoh posljednje uzdahe:

Klanjam ti se, o Bože živi, istiniti! Vjerujem u te, o vjekovita Istino! Ufam se u te, o neizmjerno Milosrđe! Ljubim te više negoli sve stvari, o najveća i neizmjerna Dobroto! Gospodine, kajem se iz ljubavi prema tebi što sam te, predragog Boga, toliko puta uvrijedio. Neću te nikada više vrijeđati.

Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se! Gospodine, u ruke tvoje predajem dušu svoju.

Motuproprij Summorum Pontificum

Sedmi srpnja 2007. je datum koji će jednog dana zasigurno biti velikom slovima zapisan u crkvenoj povijesti, naročito njezinoj povijesti nakon Drugog vatikanskog sabora. To je dan kada je papa Benedikt XVI. izdao motuproprij Summorum pontificum u kojem je napokon jedan pokoncilski papa priznao onu očitu činjenicu, za koju nam jamči dogmatski, nezabludivi nauk Crkve i koje su bili svjesni svi tradicionalni katolici – da obred tradicionalne latinske Mise nikad nije bio zabranjen i da ga svaki svećenik bez ičijeg dopuštenja ima pravo služiti. Događaj kojeg su mnogi vjerni katolici nestrpljivo, godinama i desetljećima iščekivali. A opet, s druge strane, sama ta činjenica, svi ćemo se složiti, nije nešto što će automatski riješiti problem krize u Crkvi. Postoji još nemali broj drugih činjenica i problema koje je nužno riješiti da bismo mogli uistinu govoriti o izlasku iz krize koja je Crkvu zahvatila nakon Drugog vatikanskog sabora. U ovoj kratkoj analizi dotičnog dokumenta pokušat ćemo zato vidjeti koliki je njegov stvarni doprinos, a koja su istovremeno i ograničenja i što sve je potrebno učiniti da bi se moglo kazati da je kriza u Crkvi na načelnoj razini riješena.

Doista je izvrsna činjenica da sada mnogi svećenici koji su prethodno željeli služiti tradicionalnu Misu, a to nisu mogli jer nije postojalo izričite pokoncilske regulative te se svaki biskup mogao pozvati na taj opći dojam da je tradicionalna Misa zabranjena; sada to mogu jer postoji crno na bijelo izjava jednog pokoncilskog pape koja svakome daje za pravo. Ipak, dužni smo pokazati pretjeranost optimizma i nerealnost onih koji se ograničavaju samo na tu činjenicu. Nesumnjivo, izvrsna je i nužna stvar znati da nitko ne može pojedinom svećeniku zabraniti služiti tradicionalni obred. No, moramo si postaviti pitanje: je li uistinu cilj, je li nešto najviše znati da nitko ne može svećeniku zabraniti tradicionalnu Misu? Ili bolje: koji je uistinu cilj kada govorimo o pitanju liturgijskog obreda u kontekstu pokoncilske Crkve, tj. tradicionalne i nove Mise?

Pogledajmo zato najprije kako zapravo papin motuproprij rješava to pitanje. U njemu stoji da postoje dva oblika rimskog obreda – redovni, koji je nova Misa, i izvanredni, koji je tradicionalna Misa. Oznaka redovitosti, kako je drugdje rečeno, odnosi se na praktičnu učestalost celebracije i s te strane ne možemo kazati da ne odgovara stvarnosti jer se nova Misa danas u Zapadnoj crkvi doista služi na redovitoj osnovi, dok tradicionalnu u usporedbi nalazimo razmjerno rijetko. S te strane, naravno, ne može biti prigovora. Međutim, osvrnemo li se na drugi, puno važniji segment ove stvari, vidjet ćemo da se on nikako ne podudara sa stvarnošću koju nam sama Crkva na nezabludiv i obvezujući način definira. Tu govorimo o izjavi da oba obreda u svojoj biti jesu izraz rimskog liturgijskog obreda. Što zapravo smatramo pod rimskim liturgijskim obredom? To je obred koji se kroz čitavu povijest služio u Rimskoj Crkvi. A Crkva u svom dogmatskom nauku iznosi da su tradicionalni obredi uvijek zadržavali svoju supstanciju kroz cijeli tijek povijesti i da ona mora biti zadržana. O tome nam govori vjekovno pravilo lex orandi – lex credendi, povijesna papinska krunidbena zakletva, ispovijest vjere Tridentskog i Prvog vatikanskog sabora i najvažnije, dogma Tridentskog sabora:

,,Tko kaže da se mogu prezirati primljeni i odobreni obredi Katoličke crkve, koji su uobičajeni kod svečanog podjeljivanja sakramenta, ili da ih djelitelji mogu bez grijeha po svojoj volji izostavljati, ili da ih bilo koji crkveni pastir može mijenjati za neke nove, neka je kažnjen anatemom.’’ (Dekret o sakramentima, kan. 13)

Kako ozbiljna analiza pokazuje, nova Misa naprosto ne zadržava supstanciju tradicionalnog rimskog obreda. U njoj su toliki elementi iz tradicionalne Mise ukinuti i tolike su novotarije uvedene da to više u svojoj biti nije ista stvar. Zamislimo autora koji bi više od polovicu poglavlja iz knjige izbacio i nadomjestio ih posve novim sadržajem te htio izdati drugo izdanje iste knjige – to naravno ne bi mogao učiniti, nego bi se radilo o novoj knjizi. Tako je slučaj i ovdje – iako na bogoslužnoj knjizi koja sadrži tekst nove Mise stoji naslov 'Rimski misal', ta knjiga ne odgovara biti rimskog obreda. Stoga se na koncu ovdje radi o uvođenju novog obreda koji ne može po dogmatskom nauku Crkve nadomjestiti stari, nego u najboljem slučaju možemo govoriti samo o jednom eksperimentu i dodatnoj opciji na koju nitko ne može biti obvezan.

Kad smo to utvrdili – da samo polazišno načelo, iz uzroka o kojima možemo raspravljati (papino istinsko uvjerenje da je tome tako, ili praktične okolnosti koje su ga na to primorale), izraženo u motupropriju ne odgovara činjeničnoj stvarnosti, sljedeći korak je analiza posljedica koje iz tog načela proizlaze. Tradicionalisti po svojoj definiciji drže da je tradicionalni obred nešto bolje i uzvišenije i da je novi obred po sebi defektan i da ga u konačnici ne bi u Crkvi trebalo biti, odnosno da barem pojedinačno, nijedan istinski katolik ne bi trebao biti primoran u njemu sudjelovati. Ipak, je li to i stajalište motuproprija? Nipošto, u njemu se novi misal drži jednako vrijednim izričajem molitvenog pravila Rimske crkve. Tradicionalna Misa je po njemu samo jedna zamjenska, dodatna opcija, koju valja omogućiti vjernicima koji izraze želju za njom. A koji mogu biti motivi za takav zahtjev? Oni se svode na estetiku, duhovnost, karizmu, ili bilo koji drugi razlog, osim doktrinarnih. O tome stoji u uputi Universae Ecclesiae, koja je izdana kao pojašnjenje i dopuna motupropriju: „Vjernici koji traže celebraciju prema izvanrednom obliku ni na koji način ne smiju podupirati ili pripadati skupinama koje osporavaju valjanost ili zakonitost svete mise i sakramenata slavljenih u redovitom obliku ili su protiv Rimskog Prvosvećenika kao Vrhovnog Pastira sveopće Crkve“ (br. 19). Naravno, valjanost novih obreda (služenih prema rubrikama i s ispravnom nakanom) ne dovodi se ovdje nikako u pitanje, no problem je svakako zakonitost novih obreda. Nije vidljivo na što bi se drugo taj izraz mogao primijeniti, nego upravo na izneseno, da novi obredi odstupaju od nezabludivog nauka Crkve o zabrani radikalnog mijenjanja tradicionalnih obreda i njihova zamjenjivanja novim obredima i da nova Misa sadrži opasnosti za vjeru i da je zato valja izbjegavati. Nema dvojbe da bi crkvene vlasti taj stav na isti način i ocijenile. Također isto vrijedi i za posljednji dio izjave u koji bi se mogle ubrojiti opravdane kritike pokoncilskih papa zbog sablažnjivih izjava i postupaka. Iako papa Benedikt u popratnom pismu uz motuproprij doduše dopušta da privrženost staroj liturgiji bude motivirana sablazni zbog zlouporaba u novoj Misi: „zato što se na mnogim mjestima nije slavila Misa u skladu s propisima novoga Misala, nego se dapače smatralo da on dozvoljava ili čak obvezuje na kreativnost, koja je često uzrokovala izobličenje liturgije do granice nepodnošljivoga. Ovo govorim iz vlastitoga iskustva, budući da sam i ja živio u tome razdoblju sa svim njegovim očekivanjima i pomutnjama, te sam doživio kako su samovoljna iskrivljavanja liturgije duboko izranila osobe koje su bile posve ukorijenjene u vjeru Crkve“, ipak ne može biti govora o tome da je nova Misa, služena po propisima koji su njezin sastavni dio (uključujući pričest na ruku, ministrantice, čitače i čitačice, izvanredne djelitelje pričesti itd.), neprihvatljiva. Motivi mogu biti samo: „u nekim je krajevima nemali broj vjernika s tolikom ljubavlju i žarom ostao privržen prijašnjim liturgijskim oblicima koji su vrlo duboko utjecali na njihovu kulturu i duhovnost“, i također, tu dolazi pretpostavka: „S druge pak strane, mnogi koji su jasno prihvaćali obvezujući značaj Drugoga vatikanskog sabora i ostali vjerni Papi i biskupima, ipak su željeli ponovno pronaći toliko im dragi oblik svete liturgije“. Tu dakle valja izostati i kritika Drugog vatikanskog zbog njegovih dvoznačnosti, opasnosti za vjeru i pogodovanje širenju hereza pa i stvari koje stoje u očitoj suprotnosti s tradicionalnim naukom Crkve.

A budući da se privrženost tradicionalnoj Misi svodi na spomenute motive – da se radi samo o jednoj karizmi i dodatnoj opciji, kojoj je nova Misa temeljna i zadovoljavajuća opcija, to je jasno da ni praktični uvjeti za ostvarenje tih motiva neće biti apsolutni nego ograničeni. To se utvrđuje ponajprije za svećenike koje pripadaju zajednicama koje se nalaze pod povjerenstvom Ecclesia Dei: „Dakako, da bi i svećenici iz zajednica privrženih starome obredu mogli živjeti u punome crkvenom jedinstvu, oni ne smiju, načelno govoreći, isključivati slavljenje po novim knjigama. Naime, ne bi bilo dosljedno s jedne strane priznavati vrijednost i svetost novoga obreda, a s druge strane potpuno ga isključivati“. Dakle ni oni također ne mogu isključiti mogućnost (kon)celebriranja nove Mise, i njihov se stav također valja ograničiti na sve druge razloge osim doktrinarnih. O tome uostalom već govori i činjenica da se te zajednice doista nalaze u takvoj situaciji u kojoj je potrebno tražiti dopuštenje mjesnog ordinarija za otvaranje apostolata; kao i suglasnost za daljnje vođenje apostolata – koje nužno sa sobom nosi kompromise prešućivanja važnih istina i stvarnosti krize u današnjoj Crkvi, jer u protivnom ta suglasnost vrlo lako može biti oduzeta; što potpuno odgovara pretpostavci da se radi samo o jednoj karizmi unutar Crkve. Kao što postoji franjevačka, dominikanska, isusovačka, u novije vrijeme neokatekumenska, opusdeijevska, fokolarinska karizma, tako postoji i karizma onih koji pristaju uz tradicionalnu Misu. I kao što biskup za svaku od prethodno navedenih karizmi može slobodno procijeniti je li mu potrebna u biskupiji ili nije, to je moguće i za vjernike privržene tradicionalnoj Misi. Uostalom, popratno pismo uz motuproprij izričito utvrđuje: ,,Na kraju, draga subraćo, smatram važnim naglasiti da ove nove odredbe ni na koji način ne umanjuju Vašu vlast i odgovornost bilo u liturgiji, bilo u pastvi Vaših vjernika. Naime, svaki je biskup upravitelj liturgije u vlastitoj biskupiji (usp. Sacrosanctum Concilium, br. 22:)". Zato i ako bi neki svećenik kao takav htio služiti isključivo tradicionalni obred, iz ovog se ne čini neutemeljenim biskupova politika da taj zahtjev opstruira svojim sudom da je prikladnije za njega služiti novi obred, ili pak da za pokretanje tradicionalnog apostolata u dotičnoj biskupiji nema potrebe. Slično vrijedi i za zahtjeve vjernika, na koje se može odgovoriti na raznolike načine. Također, uputa Universae Ecclesiae navodi da treba dopustiti služenje tradicionalne Mise na zahtjev vjernika, ali: ,,poštujući raspored liturgijskih slavlja same te crkve" (br. 16), što znači da tradicionalna Misa može s pravom dobiti svoje mjesto u nekom nepovoljnom terminu jer nova Misa mora zadržati prvenstvo.

Sve to nedvojbeno potvrđuje zaključak da iako motuproprij jest jedan značajan korak naprijed za rješavanje krize u Crkvi i za napredak tradicije, ipak to nije u apsolutnom smislu jer sadrži vrlo značajna ograničenja. Za svakog katolika koji je istinski svjestan zahtjeva koje pred nas postavlja katolička vjera u sadašnjem crkvenom trenutku, nikako ne može biti prihvatljivo da je tradicionalna Misa jedna alternativna karizma pored nove Mise, s kojom crkvene vlasti na taj način mogu i postupati. Naprotiv, tradicionalna latinska Misa je zahtjev naše vjere na koju imamo apsolutno pravo – kako vjernici, tako i svećenici, i ne postoji nikakva osnova za ograničavanje tog prava. Štoviše, svako takvo ograničavanje jest zlouporaba vlasti, koja se nažalost od Koncila i uvođenja nove Mise u Crkvi trajno provodi i kojoj se imamo pravo i obavezu oduprijeti. Zato si valja posvjestiti da motuproprij te zajednice koje služe tradicionalni obred pod svim navedenim ograničenjima nisu konačna rješenja problema, nego jedno privremeno, prolazno, uvjetno, nesavršeno rješenje, kojim se u datom trenutku i situaciji možemo okoristiti (pod uvjetom da se katolički nauk u tim okolnostima ne stavlja u pitanje). Ali moramo imati na umu da smo dužni podržati i zalagati se za ono savršeno i konačno rješenje, a to je odlučni otpor pokoncilskoj revoluciji (koja nameće novi obred) i bezuvjetno zalaganje za tradicionalni obred koje Svećeničko bratstvo sv. Pija X., kao i drugi tradicionalni svećenici diljem svijeta na izričit način ostvaruju.

p. Marko Tilošanec

Kad izuzetak pobije pravilo

Na Drugom vatikanskom saboru nije bilo predviđeno – barem u načelu – ukidanje latinskoga u liturgiji, niti odobrenje pričesti na ruku, ali nakon kratkog vremena, u ime duha Koncila, uvodili su se izuzeci prema prilikama, osobama, zemljama…Ono što danas predstavlja izuzetak postalo je pravilom: liturgija je svagdje na narodnom jeziku, a Pričest se dijeli na ruku.

Vjeran ovome duhu koji dopušta postići u praksi ono što u teoriji nije odobreno, kardinal Walter Kasper je predložio, prigodom nedavnog Konzistorija o obitelji, izuzetke od pravila koje ne odobrava rastavljenim suložnicima primati Pričest. On tvrdi da nije posrijedi promjena nauka o nerazrješivosti braka, nego samo o dopuštenju pastoralnih izuzetaka. Drugim riječima, brak bi doktrinarno bio nerazrješiv, ali razrješiv pastoralno.

Uskoro ćemo vidjeti kako ovi izuzeci postaju pravilom: svi će rastavljeni suložnici primati Pričest na ruku tijekom celebracija na narodnom jeziku.

A to stoga što je od Koncila i sam nauk razrješiv u pastoralu.

Don Alain Lorans

 Izvor: DICI

(Ne)zabludivost crkvenih autoriteta i pravo na otpor

Nitko iskren u Crkvi danas ne može poreći da se nalazimo u situaciji koja nema povijesnog presedana. Kakva god bila naša konačna prosudba o naravi reformi provedenih u Crkvi na Drugom vatikanskom saboru ili nakon njega, svatko mora priznati da su te reforme u najmanju ruku vrlo teško spojive s prethodnom tradicijom Crkve i da nailazimo na barem prividne kontradikcije. Konačni će sud od pojedinca do pojedinca, od skupine do skupine, varirati, i to ovisno o odnosu prema dotičnom presedanu – da najviše instance crkvenih autoriteta od katolika danas traže prihvaćanje tih reformi.

Kakav uopće može biti naš odgovor na takvu situaciju? Neki će reći da ništa drugo ne dolazi u obzir osim prihvaćanja tih reformi. Jer na temelju čega bismo se mogli tome suprotstaviti i odakle nam pravo na to? To bi značilo odbijanje autoriteta onih koji iza njih stoje – pape i biskupa, i ugrožavanje vlastitog zajedništva s Crkvom. To svakako, kao pravilo u redovnom životu Crkve, stoji. Crkva nas vrlo ozbiljno obvezuje da prianjamo ne samo uz onaj nauk koji je konačnim činom, na dogmatski način, definiran (što je neophodno da bismo se uopće mogli smatrati katolicima), nego i na sve one odredbe i nauk koji ne uživa zaštitu nezabludivosti, već se iznosi na način redovnog naučavanja i djelovanja Crkve. To je istina koju Crkva čvrsto drži i naučava, o čemu imamo učiteljske izraze više pretkoncilskih papa, a i sam Drugi vatikanski sabor ponavlja tu istinu:

„22. Obveza kojoj se u potpunosti moraju pokoravati katolički učitelji i pisci ograničena je samo na ono što nepogrješivi crkveni sud predoči da svi trebaju vjerovati kao vjerske dogme.“ (Pio IX., Syllabus [osuđena teza])

„Jednako se tako ne smije smatrati da se mi ne moramo složiti s učenjima iz enciklika, pod izgovorom da one ne predstavljaju izraz papinskoga najvišeg učiteljstva. Naime, riječ je o učenjima redovnog učiteljstva za koje također vrijedi: ‘Tko vas sluša, mene sluša’ (Lk 10,16). Uz to, sve ono što enciklike donose i stavljaju na srce već je i zbog drugih razloga baština katoličkog nauka. Ako nadalje vrhovni svećenici u svojim aktima namjerno iznose sud o nekom spornom pitanju o kojem postoje kontroverze, svima je očito da to pitanje, nakanom i voljom samih papa, ne može biti nešto o čemu bi teolozi mogli slobodno raspravljati.“ (Pio XII., Humani generis, 20)

„Taj pak religiozni posluh volje i razuma treba da se na osobit način iskazuje autentičnom učiteljstvu Rimskoga Biskupa i kad ne govori ‘ex cathedra’; tako naime da se njegovo vrhovno učiteljstvo sa štovanjem priznaje i iskreno pristaje uz mišljenja od njega iznesena prema očitovanoj namjeri i volji njegovoj, koja se osobito vidi ili iz naravi dokumenata, ili iz čestog predlaganja istog nauka, ili iz načina izražavanja.“ (Drugi vatikanski sabor, Lumen gentium, 25)

To je, ponovimo još jednom, redovan i siguran nauk. Međutim, je li to sve što možemo reći o tom pitanju? Da bismo dobili cjeloviti uvid u ovo pitanje, moramo najprije ukratko razmotriti sâmo pitanje naravi crkvenog naučavanja. Da bismo ispravno razumjeli način na koji nas Crkva obvezuje na pristanak u pojedinim izričajima, moramo uzeti u obzir pojam teoloških kvalifikacija. To je pojam kojim označujemo težinu i stupanj obvezatnosti pojedinih doktrinarnih izričaja. Kao što smo već spomenuli, nema svaki izraz naučavanja ili svaka izjava uopće i postupak, učinjen od strane pape ili crkvenog sabora, jednaku težinu obvezatnosti. Apsolutno nas obvezuje jedino nezabludiv, dogmatski nauk – koji u najstrožem smislu pripada božanskoj objavi. Tu se radi o istinama koje nam je sam Gospodin objavio i koje su nužan uvjet da bismo se mogli smatrati katolicima i pripadali Crkvi. Ostale izjave, koje ne nose u sebi oznaku nezabludivosti, mogu obvezivati na različit način – ovisno o težini njihove utemeljenosti u izjavama crkvenog učiteljstva i predaje. Budući da te izjave nisu po sebi nezabludive, vrijedi za njih (opet u ovisnosti o njihovoj utemeljenosti na teološkim izvorima) i ono suprotno – da postoji, doduše u iznimnim i rijetkim slučajevima, ali opet kao realno, mogućnost njihovog odstupanja od nauka, koji nosi sa sobom jači stupanj obvezatnosti. U tom pak slučaju pojedinac ima slobodu, pravo, pa ponekad (ovisno o stupnju očevidnosti takve kontradikcije) i obavezu uskratiti pristanak na takve izjave ili postupke, te im se čak javno suprotstaviti. To je jasan, siguran i logičan teološki nauk koji nalazimo posvjedočen u crkvenoj predaji – brojnim izjavama crkvenih naučitelja i eminentnih teologa. Navest ćemo ih ovdje po redu.

Tu je najprije najveći među svim naučiteljima – sv. Toma Akvinski, kojemu Crkva pridaje naslov sveopćeg i anđeoskog naučitelja i čiji je nauk od strane Crkve prije koncila bio propisan kao obvezan te kao mjerilo i uzor u teološkim studijima. Sv. Toma utemeljuje ovaj nauk na onom poznatom odlomku koji nalazimo u sv. Pismu, kada se sv. Pavao kao podložnik suprotstavio sv. Petru, čiji je postupak dovodio u opasnost vjersku istinu o neobvezatnosti židovskog zakona u novom savezu:

„Kada postoji neposredna opasnost za vjeru, podložnici trebaju osporiti izjave prelata, pa i javno. Tako je i sv. Pavao kao podložnik sv. Petra javno osporio njegov postupak zbog neposredne opasnosti od sablazni u pitanju vjere. I kako nam govori glosa sv. Augustina (Ad Galatas 2, 14): ‘Sveti Petar je dao primjer onima koji upravljaju, da ako ikada skrenu s pravoga puta, ne odbiju opomenu kao nešto nedostojno, čak i ako dolazi od njihovih podložnika.“ (sv. Toma Akvinski, Summa theologiae, II.II, q. 33, a. 4)

Zatim dolazi crkveni naučitelj sv. Robert Bellarmin, koji se osvrće ponajprije na pitanje mogućnosti suprotstavljanja papi u slučajevima sukoba sa zemaljskim vlastodršcima u području građanskog poretka, ali u to uključuje i pitanje opasnosti za dušu i uništenje Crkve, koji se tiču same vjere:

„Kao što je zakonito oduprijeti se Vrhovnom svećeniku koji nasrće na tijelo, tako je zakonito oduprijeti se onome koji nasrće na dušu ili remeti građanski poredak, ili još više, želi uništiti Crkvu. Kažem da je zakonito oduprijeti mu se ne čineći ono što odredi i sprječavajući izvršenje njegove volje; ipak, nije zakonito suditi mu, kazniti ga ili svrgnuti, jer su to čini koji pripadaju poglavaru.“ (De Romano Pontifice, II, 29)

Nadalje, kardinal Juan de Torquemada, službeni teolog Firentinskog sabora i veliki branitelj nauka o papinskom primatu nasuprot tadašnjoj zabludi koncilijarizma, istovremeno jasno prepoznaje činjenicu da papinski primat nije neograničen i apsolutan, već točno određen obvezom čuvanja vjere koja je Petrovim nasljednicima predana od Gospodina. On razlikuje božanski ustanovljenu službu i točan pojam njezinog izvršavanja od činjenice da je papa također Božji službenik koji ima svoju ljudsku narav i da u toj ljudskosti može izjaviti ili učiniti nešto što odstupa od zahtjeva njegove papinske službe. Napose se osvrće na obvezu čuvanja Tradicije, u kojoj najvažniji dio predstavljaju liturgijski obredi. Kao svjedok Tradicije, koja ne dopušta radikalne promjene u liturgiji, ističe važnost njezinog očuvanja, utoliko da bi papa koji ugrožava to načelo, mogao upasti u raskol. U prilog tome poziva se na jednog od najvećih srednjevjekovnih papa, Inocenta III.:

„Papa se može odvojiti od Krista bilo neposlušnošću Kristovom zakonu ili izdajući zapovijed koja je protiv božanskog ili naravnog prava. Čineći to, papa se odvaja od tijela Crkve jer je tijelo samo povezano s Kristom po poslušnosti. Na taj način papa bi, bez sumnje, upao u raskol… Posebno to vrijedi u vezi božanske liturgije, kao npr., kada osobno ne bi želio slijediti sveopće običaje i obrede Crkve… Stoga papa Inocent III. (u djelu De consuetudine) tvrdi, da je potrebno pokoravati se papi u svim stvarima sve dok sam ne ide protiv sveopćih običaja Crkve, ali ako postupa protiv sveopćih običaja Crkve, ‘neka ga se u tome ne slijedi’.“ (Summa de Ecclesia, II, 49)

Isti nauk artikulira i Francisco Suarez, najveći teolog isusovačkog reda (koji će zbog svojeg sjajnog nauka dobiti naslov doctor eximius et pius), te izjavljuje da bi papa postao raskolnik „ako bi htio promijeniti sve liturgijske ceremonije koje počivaju na apostolskim tradicijama.“ (Tractatus de caritate, disp. 12, sect. 1, br. 2)

Isto tako, na drugom mjestu izriče jasnu posljedicu koja proizlazi kada bi rimski prvosvećenik ugrožavao vjeru – da pred nama stoji pravo i obveza da se u tom slučaju papi odupremo:

„Ako papa odredi nešto protivno zdravom moralu, ne treba ga slušati. Ako poduzme nešto što je očito protivno pravednosti ili općem dobru, zakonito je oduprijeti mu se.“ (Tractatus de fide dogmatica, rasp. 10, pogl. 6, br. 16)

Konačno, navodimo novije teološke priručnike uglednih i priznatih teologa, koji na jasan način izražavaju taj toliko važan nauk za današnji crkveni trenutak – da autoritet papa i crkvenih sabora nije neograničen i da u onim izjavama koje nisu zaštićene oznakom nezabludivosti, ako se na sigurnim i očitim temeljima utvrdi da nešto nije u skladu s tradicionalnim katoličkim naukom, postoji pravo i obveza da se radi dobra Crkve i spasenja duša uskrati pristanak na te izjave, pa i da ih se ospori, kako bi se otklonila pogibelj daljnjeg širenja zablude:

„Ti čini učiteljstva rimskog prvosvećenika koji nemaju oznaku nezabludivosti, ne obvezuju pojedinca na vjerski pristanak i ne nameću apsolutnu i definitivnu podložnost. Ali dužnost je da pojedinac prione uza svaku takvu odluku vjerskim i nutarnjim pristankom, budući da oni potpadaju pod čine vrhovnog učiteljstva Crkve te su utemeljeni na čvrstim naravnim i nadnaravnim razlozima. Obveza o njihovom prihvaćanju može prestati samo u slučaju, koji se događa vrlo rijetko, ako osoba koja je sposobna prosuditi takvo pitanje, nakon opetovanih i vrlo brižnih analiza svih argumenata, dođe do uvjerenja da se u dotičnu odluku uvukla zabluda.“ (Diekamp, Theologiae Dogmaticae Manuale, sv. I, str. 72)

„Pojedinac mora prianjati uz dekrete rimskih kongregacija sve dok ne postane pozitivno siguran da se radi o pogrješci. Budući da kongregacije po sebi ne daju apsolutno siguran argument u prilog određenog nauka, pojedinac može ili je čak dužan istražiti razloge za taj nauk. Stoga će se ili dogoditi da će takav nauk biti postupno prihvaćen u čitavoj Crkvi, postižući na taj način uvjete za nezabludivost ili će se dogoditi da će malo pomalo biti otkrivena zabluda. Budući da vjersko prihvaćanje o kojem govorimo nije utemeljeno na metafizičkoj sigurnosti, već samo na moralnoj i općenitoj, ono ne isključuje svu sumnju o zabludi. Iz tog razloga, čim se pojave dostatni motivi za sumnju, čin prihvaćanja valja razborito obustaviti; ipak, dok god se takvi motivi za sumnju ne javljaju, autoritet kongregacija je dovoljan da obvezuje pojedinca na prihvaćanje.“ (Pesch, Praelectiones Dogmaticae, sv. I, str. 314-315)

„Kada Crkva ne naučava sa svojim nezabludivim autoritetom, nauk koji se izlaže nije kao takav nepromjenjiv. Iz tog razloga, ako se kojim slučajem, u pretpostavci koja je ipak rijetka, nakon vrlo brižljivog ispitivanja stvari, nekome učini da postoje vrlo teški razlozi protiv izloženog nauka, bit će zakonito, bez da se upadne u preuzetnost, odbaciti unutarnji pristanak.“ (Merkelbach, Summa Theologiae Moralis, sv. I, str. 601)

„Ako protiv (odluka autentičnog Učiteljstva, bilo biskupskog ili papinskog) u vjernikovom umu stoje teški i čvrsti razlozi, iznad svega oni teološki, zakonito je da bude na oprezu protiv zablude, dade svoj pristanak uvjetno, ili ga čak odbije.“ (Hurter, Theologiae Dogmaticae Compendium, sv. I, str. 492)

„U toj pretpostavci oko odluka koje nisu nezabludive, podložnik je dužan iskazivati svoj unutarnji pristanak, osim u slučaju gdje ima dokaz da je stvar koja se nalaže nezakonita (…) ako neka učena i obrazovana osoba ima vrlo težak razlog da povuče svoj pristanak, može to učiniti bez drskosti i bez grijeha.“ (Cartechini, Dall’Op. al Domma, str. 153-154)

Na temelju svega prethodnoga možemo izvući neke sigurne zaključke. Prvi je od njih da sve rečeno daje sigurno i čvrsto opravdanje reakciji tradicionalnih katolika na trenutno stanje krize u Crkvi. Moguće je s lakoćom i na jasnim temeljima utvrditi da se događa upravo slučaj koji spominju prethodno navedeni, eminentni teološki autori: da se u pojedinim spornim izjavama Drugog vatikanskog sabora, kod nove mise, te izjava i postupaka postkoncilskih papa i biskupa, stavljaju u sumnju, insinuiraju ili pak javljaju suprotnosti tradicionalnom katoličkom nauku.

Za to svjedoče najugledniji teolozi u Crkvi. Zanemarimo li ovdje samog nadbiskupa Lefebvrea koji je dao najjasniju i sveobuhvatnu analizu postkoncilskih reformi, tu su prije svega kardinali Ottaviani i Bacci, prvi od njih bivši pročelnik Svetog oficija, koji u Kratkom kritičkom pregledu dolaze do zaključaka da nova misa predstavlja zapanjujuće udaljavanje od katoličkog nauka o svetoj Misi i da je nužno opredijeliti se za tradicionalnu Misu. Tu su svjedočanstva znatnoga broja koncilskih otaca za vrijeme samog Koncila o neprihvatljivosti pojedinih izjava i shema, uglednih teologa kao što je msgr. Brunero Gherardini, pa i samih modernih teologa (uvaženih od službene Crkve, dotle da su neki čak honorirani kardinalskim imenovanjem), od kojih se brojni – pored svoje nevjere u obvezatnost tradicionalnog nauka, nisu libili priznati kako je novo usmjerenje Crkve u oštroj suprotnosti s Tradicijom. Tu su svakako i priznanja samih postkoncilskih papa – pape Pavla VI. o ulaženju dima Sotoninog u Crkvu, izravno ili neizravno priznanje Ivana Pavla II. (primjerice, u motupropriju Ecclesia Dei), da nije jasno na koji način uskladiti novi nauk i postupke s tradicionalnim naukom, a posebno pape Benedikta XVI. – u svojim izjavama prije izbora za papu, pa i nakon toga (samim pozivom na tzv. ‘hermeneutiku kontinuiteta’, koja svjedoči o postojanju vrlo ozbiljnog diskontinuiteta). Tako da se s potpunom sigurnošću može utvrditi ono temeljno: da u 50 godina nakon Koncila nitko nije uspio, pa ni ozbiljno pokušao, objasniti na koji način spojiti primjerice novi ekumenizam s tradicionalnim naukom o pogibeljnosti krivih religija i dogmom da izvan Crkve nema spasenja, vjersku slobodu s naukom o Kristovom društvenom kraljevanju, kolegijalnost s naukom o vrhovnoj vlasti koja pripada samo papi. No još više, iskrena i objektivna analiza tih pitanja jasno utvrđuje da je te stvari realno nemoguće uskladiti s tradicionalnim naukom.

S druge strane, ovdje dobivamo odgovor na stav koji danas u Crkvi promiču tzv. neokonzervativci, koji drže da iz zahtjeva poslušnosti koju dugujemo prema papi i biskupima nije dopuštena nikakva otvorena kritika Koncila i postkoncilskih reformi. Vidimo kako taj stav u ovoj situaciji nije opravdan, s obzirom na to da su razlozi koji stoje u pozadini vrlo ozbiljni, i još više, da je neumoljivo inzistiranje na slijepoj poslušnosti, po kojoj je potrebno automatski odobravati svaki potez i izjave hijerarhije (jer bi to također navodno trebao biti zahtjev koji proizlazi iz papinskog autoriteta), stav koji nema veze s katoličkim naukom i koji mu je suprotan.

Napomenimo da se ovdje radi o jedinom i glavnom argumentu neokonzervativaca iz kojega dalje sve proizlazi i da se jedini odgovor može sastojati samo u opetovanju starih argumenata i sentimentalistički utemeljenim reakcijama. Možemo reći da se tu u susretu sa svjedočanstvom katoličkog nauka o pravom pojmu autoriteta i poslušnosti uvijek dogodi jedan ‘fatal error’ – sustav nailazi na nepoznanicu kojoj ne može pronaći rješenje i reakcija može biti samo ignoriranje argumenata i nastavak slijepog propagiranja starih argumenata na koje je već odgovoreno. I ne radi se ovdje samo o neokonzervativcima. Prema onom poznatom pravilu ‘extrema se tangunt’, pod istim pretpostavkama razvio se i drugi ekstremni sustav, a to je sedevakantizam. Razlika je samo u tome što neokonzervativci tu ‘nepoznanicu’ u svoj sustav ne prihvaćaju i nastavljaju slijepo promicati stara uvjerenja, dok je sedevakantisti prihvaćaju, ali budući da je jednadžba krivo postavljena, dolazi se do potpuno pogrješnih rezultata. Neokonzervativci dolaze do zaključaka da, budući da papa  ni u čemu ne može pogriješiti i sve mora biti savršeno, tako to u Crkvi zaista jest bez ikakvog osvrta na problematična pitanja. Sedevakantisti pak, pošto ubace u sustav nepoznanicu – Koncil i postkoncilske reforme, uviđaju da one odstupaju od tradicionalnog nauka i – budući da papa mora biti de facto nezabludiv i savršen u stvarima koje nisu zaštićene nezabludivošću – zaključuju da to ne može biti papa.

Pretjerani i apsolutni pojam nezabludivosti nije pojava bez presedana koja bi se pojavila tek u novije vrijeme. Već u 19. st., u jeku velike borbe koju je Crkva pod vodstvom pape Pija IX. vodila protiv modernih zabluda (koje se tada još nisu uvukle u Crkvu već su bile ograničene na područje izvan nje), neki su katolici smatrali da je najefektivniji način za obranu protiv tih zabluda da se pojam nezabludivosti praktički protegne na svaki službeni papinski čin i izjavu. Tako se razvio nezdravi i pogrješan stav koji bismo mogli označiti izrazom papolatrije – gdje se praktično svaki papin potez ili izjava smatraju savršenima i da ne postoji nikakva mogućnost pogrješke, a time i opravdano kritičkoga stava i rezervacije na čvrstom temelju vjernosti jasno utvrđenom nauku Crkve.

Prvi vatikanski sabor u svojoj konstituciji Pastor aeternus jasno je definirao opseg papinske nezabludivosti. Ona se odnosi na izjave u kojima papa definira određenu vjersku istinu konačnim činom kao od Boga objavljenu. Svi ostali čini redovnog učiteljstva koji ne ispunjavaju te kriterije, nisu zaštićeni oznakom nezabludivosti te u pojedinim slučajevima mogu odstupati od obvezujućeg crkvenog nauka. Odatle možemo jasno spoznati koji je katolički pojam autoriteta i poslušnosti – da on nije apsolutan i neograničen, nego ovisan o višem autoritetu a to je onaj božanski, i da u slučaju kada se jasno i objektivno utvrdi da se radi o odstupanju ili opasnosti za katolički nauk u izjavama koje nemaju oznaku nezabludivosti, pojedinac ima obvezu i pravo oduprijeti se.

U tom smislu vrijedno je navesti izjavu velikog teologa Melchiora Cana koji je živio u razdoblju nakon Tridentskoga sabora: „Petru nisu potrebne naše laži ili laskanja. Upravo su oni koji slijepo i bez razlike brane svaku odluku rimskoga prvosvećenika, ti koji najviše potkopavaju autoritet Svete stolice – oni uništavaju, umjesto da učvršćuju njegove temelje“. To je stav koji svaki svjestan katolik treba slijediti u ovom vremenu velike konfuzije i jedne od najvećih doktrinarnih kriza Crkve u njezinoj povijesti.

Molitva za biskupe

Petar Kanizije je u svoje vrijeme u Njemačkoj pronašao situaciju koja nije baš posve različita od naše današnje. Protestantizam je udaljio velika područja Njemačke od tradicionalne vjere. Ne samo jednostavni vjernici, nego su i svećenici i čak i biskupi postali nesigurnima u vjeri i slijedili kriva učenja.

U ovoj je situaciji „drugi apostol Njemačke“ i kasniji crkveni naučitelj poticao vjernike na pojačanu molitvu za biskupe.

„Svemogući, vječni Bože, Ti si za upravljanje Svojom svetom Crkvom i jedinstvo vjere iznad nas postavio biskupe kao nasljednike apostola, kao čuvare i zaštitnike duša.

Izlij nad njih, usrdno Te molimo, puninu milosti, dovoljno djelotvornu da se sve više pokažu dobrim pastirima i da plodonosno rade na tvoju proslavu i na naše spasenje.

Zašto nismo ujedinjeni?

Protivno Bratstvu sv. Petra i Institutu Krista Kralja, mi nismo ujedinjeni s „modernističkim Rimom“.

Zašto?

Zato što izjave mons. Lefebvrea vrijede još i danas:

„Međutim, odbijamo i uvijek smo odbijali slijediti Rim neomodernističke i neoprotestantske tendencije koji se očitovao na Drugom vatikanskom saboru i nakon Sabora u svim reformama koje su iz toga proistekle. Sve su ove reforme zbilja pridonijele i dalje sudjeluju u uništenju Crkve, ruiniranju svećeništva, uništenju svete misne žrtve i sakramenata, gašenju redovničkog života, naturalističkoj i teilhardističkoj nastavi na sveučilištima i u bogoslovijama i u katehezi, nastavi koja je proistekla iz liberalizma i protestantizma i koju je nekoliko puta crkveno Učiteljstvo svečano osudilo.

Nikakav autoritet, pa čak ni najviši autoritet u hijerarhiji, ne može nas prisiliti da se odreknemo naše vjere ili da krnjimo našu vjeru koju je crkveno učiteljstvo već devetnaest stoljeća jednoznačno formuliralo i naviještalo.

Sveti Pavao kaže: 'Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! '(Gal 1,8).“ (Proglas mons. Lefebvrea od 21. studenog 1974.)

Nismo ujedinjeni jer želimo ostati rimokatolicima.

Pričest na ruku

Pričest na ruku može se uzeti kao ponajbolji pokazatelj naravi revolucionarnog modernističkog procesa u liturgiji koji se, mimo i protiv crkvenih propisa, počeo provoditi nakon Koncila, da bi naposljetku, nažalost, dobio i svoje legitimno mjesto u Crkvi. Pokazatelj praktične nekoherentnosti s naukom i vjerom Crkve i destruktivnih učinaka po čovjekovu vjeru – sam pojam vjere i revnost za spasenje duša.

Pođimo s teoretske razine. Zašto je pričest na ruku nekoherentna s naukom i vjerom Crkve? Zato što ne odražava onaj pojam vjere i onu svijest koju Crkva u svom službenom nauku ima o euharistijskom otajstvu. O čemu se radi:

Kan. 3. Tko niječe da se časnom sakramentu euharistije pod svakom prilikom, i pod pojedinim dijelom svake prilike, ako se on odijeli, nalazi čitav Krist, neka bude kažnjen anatemom [usp. Pogl. 3.: Čitav i potpuni Krist se nalazi pod prilikama kruha i pod svakim dijelom tih prilika, isto tako čitav pod prilikama vina i pod svakim njihovim dijelom.].

Mlada Misa po tradicionalnom rimskom obredu (crkva sv. Martina, 30. VI. 2013.) - propovijed

Dragi vjernici,

Radujemo se velikom danu kada možemo proslaviti nešto jedinstveno, znamenito za Crkvu u Hrvatskoj, kao i za čitav pokret obnove katoličke tradicije u nas – a to je dan kada po prvi puta nakon gotovo 50 godina, jedan netom zaređeni svećenik, mladomisnik, može proslaviti svečanu, mladu misu po tradicionalnom rimskom obredu. Uistinu veliki dan za koji se može reći: ,,haec est dies quam fecit Dominus’’, jer u turbulentnim vremenima kada se smatralo da tradicionalna latinska misa, koja u svojoj biti seže sve do prvih stoljeća, nema pravo građanstva u Crkvi, takvo što bilo je potpuno nezamislivo. Božji dar i blagoslov koji nadilazi svako ljudsko predviđanje i očekivanje, na kojemu Bogu dugujemo veliku zahvalnost, a jednako tako, naša hvala upućena je i papi emeritusu Benediktu XVI. kojemu pripadaju iznimne zasluge za polagani, ali stabilan povratak drevne rimske liturgije u život Crkve.

A što nalazimo, i zašto cijenimo, ljubimo i slavimo tu istu liturgiju? U njoj nalazimo katoličku vjeru, čistu i nepomućenu, kao i bogoslužje Crkve u svoj njezinoj ljepoti i sjaju. Tu se nalazi sve ono bogatstvo molitve i duhovnosti koje je Crkva stvorila kroz čitavu svoju povijest, i zato tražimo da se napojimo s tog nepresušnog vrela Božje milosti. Želimo da nas Gospodin utvrdi u vjeri, u svemu onome što je nužno za naše spasenje, a zatim da progovori u našim srcima, da zapali u nama oganj svoje ljubavi i plamen vječnog predanja, kako to izriče jedna od misnih molitava. I zato je potrebno da rimsku liturgiju uzljubimo i brižno čuvamo, kako bismo se u njoj mogli sami okrijepiti, i k tom milosnom izvoru privesti druge.

Svećeniče, gdje je tvoja Misa? (II.)

Padre Pio bio je uzor poštovanja i pokornosti prema svojim redovničkim i crkvenim poglavarima, posebno u vrijeme kad je bio progonjem. Usprkos tome, nije mogao šutjeti u vezi devijacije koja je bila pogubna za Crkvu. Čak i prije završetka koncila, u veljači 1965. godine, netko mu je najavio da će morati slaviti Misu prema novom obredu, ad experimentum, na narodnom jeziku, kojeg je skovala koncilska liturgijska komisija u namjeri da odgovori na težnje modernoga čovjeka. Smjesta, čak i prije nego je vidio tekst, pisao je Papi Pavlu VI. zamolbu da bude izuzet iz liturgijskog eksperimenta i da mu se omogući da nastavi služiti Misu sv. Pija V. Kada ga je kardinal Bacci došao posjetiti kako bi mu predao odobrenje, padre Pio si je dopustio da mu se u prisutnosti Papinog izaslanika omakne izjava: ,,Za Boga miloga, pod hitno završite taj koncil!".

Iste godine, za vrijeme koncilske euforije koja je obećavala novo proljeće Crkve, povjerio je jednom od svojih duhovnih sinova: ,,U ovo vrijeme tame trebamo moliti. Trebamo vršiti pokoru za izabrane, a naročito za onoga koji treba biti njihov pastir ovdje na zemlji". Cijeloga svoga života prikazivao je samoga sebe za vladajućega Papu, čija je fotografija bila među rijetkim slikama koje su krasile njegovu sobicu.

Priprava za korizmu

Postojao je u prošlosti izvrstan običaj da dijecezanski biskup pošalje pismo svim svojim vjernicima za nadolazeću korizmu. Zaista, kao što poslanica Prve korizmene nedjelje govori: ,,Braćo, opominjemo vas da ne primate uzalud milosti Božje....evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa." (II. Korinćanima 6,1-2)

Moji predragi vjernici, čitajte uvijek i ponovo bilješke u vašim starim misalima koje objašnjavaju vrijeme korizme. One će vas podsjetiti na izvor i značaj tih četrdeset dana molitve i posta, koji nas pripremaju za Sveti tjedan, za veliko otajstvo križa kako bismo prispjeli do uskrsnuća.

Crkva nas želi voditi u praksu savršenijeg kršćanskog života. Ona nam daje primjer Krista i kroz istinski post i pokoru ujedinjuje nas sa njegovim patnjama da bi nam dala udio u njegovom otkupljenju.

Kroz ovih čitavih četrdeset svetih dana, ona nas podsjeća da smo grješnici, koje kuša ,,požuda tijela, požuda očiju, i oholost života" (I. Ivanova 2,16), i stavlja nam na usne ove dirljive molitve: ,,Gospodine, neka tvoja naplata ne bude prema našim grijesima, nemoj nas kazniti prema našim prijestupima... Neka ih tvoje milosrđe spremno nadiđe" (Tractus na Čistu srijedu).

Modernistička i neokonzervativna glavinjanja

Pojam „katolički“ odnosi se na sve zemlje, sve krajeve svijeta. To kazuje i samo značenje riječi - sveopći, univerzalan. Isto se tako taj pojam odnosi i na druge epohe. Sveti nam Ivan apostol u posljednjoj knjizi Novoga zavjeta rječito zbori o univerzalnoj vrijednosti Isusa Krista i njegove jedne i jedine Crkve i svih naroda i plemena povijesti koji se klanjaju zaklanom Jaganjcu.

Uvođenjem novog Obreda i prodorom zlosretne nouvelle théologie prekinuta je veza s poviješću. Stvorena je averzija prema cijeloj prošlosti Crkve - svoje vlastite Crkve, a štivom prosječnog katolika i katoličkog povjesničara, obvezatnim štivom katoličkih svećeničkih kandidata postale su sve crne legende o Katoličkoj Crkvi, predkoncilskim papama, svecima, čak i o samom Gospodinu.

Sve te legende, nastale u glavama mrzitelja katoličanstva, nikada nisu dovoljno ispitane, nikada dovoljno potkrijepljene stvarnim, valjanim dokazima, ali danas itekako utječu na razmišljanje prosječnog katolika koji je sada više nego ikad - zbunjen.

Staro, predkoncilsko, rigidno, zaostalo – pojmovi su koji se povezuju s cijelom poviješću Katoličke Crkve.

Pokušaji rješavanja posvudašnje krize hermeneutikom kontinuiteta, još od sedamdesetih, nisu polučili željene rezultate: Koncil, nova liturgija i sve metastaze nouvelle théologie pokazuju posljedice velike rupture koja je u pokoncilsko vrijeme posve zagospodarila strukturama. Čak i kada se pokušavalo s najviših razina, rezultati su bili neznatni. Dolaskom „posthermeneutičkog pape“ sve je palo u vodu. O hermeneutici kontinuiteta nitko više i ne govori.

Kardinal Kasper potkopava ženidbeni moral – a papa ga hvali

Kardinal je Kasper prošli tjedan pred kardinalima, koji su se u Vatikanu okupili na konzistoriju, održao predavanje o izazovima pastorala obitelji primjerena vremenu u kojemu živimo. Tekst se u biti nije trebao objaviti, ali će vjerojatno sljedećih dana procuriti.

Pažnju kod dvosatnog predavanja, dakako, nije izazvalo ono što je Kardinal rekao vjerojatno ispravno o braku, nego samo njegov prikaz pastorala „rastavljenih i ponovno oženjenih“. Kod toga je kardinal postupao prema poznatoj shemi takvih vježbi mekšanja crkvenog nauka: NARAVNO da se ne smije dirati nauk o svetosti i nerazdruživosti braka, ALI u pojedinim slučajevima mora ipak biti mogućim, praviti iznimke.

Münchenski je kardinal Marx rekao da se kod toga Kasperu nije radilo ni o općenitom odbijanju, a ni o općenitom prihvaćanju primanja Pričesti za rastavljene i ponovno oženjene. Štoviše, trebali bi se tražiti putovi za rješavanje pojedinačnih slučajeva. Trebalo bi dosadašnji nauk Crkve o braku i obitelji dalje razvijati, a da se s njime ne prekida, onako kako je Drugi vatikanski sabor također dalje razvio nauk o vjerskoj slobodi i ekumenizmu u smislu koji se dotada nije mogao pojmiti.