Duh Sveti i sljedeća konklava

Objavljujemo ovaj vrlo vrijedan članak talijanskog povjesničara Roberta de Matteija koji je objavljen 5. ožujka u časopisu „Corrispondenza Romana“ u povodu skorog početka Konklave, a koji pak ni danas nimalo nije izgubio na aktualnosti.

Oči cijeloga svijeta, ne samo katolika, u ovom su trenutku upravljene prema Svetome Petru, da bi se spoznalo tko će biti novi Kristov namjesnik. Očekivanje koje se očituje uoči svake Konklave ovaj je put gorko i snažno zbog slijeda događaja koji zbunjuju i stvaraju pomutnju.

Massimo Franco piše u listu „Corriere della Sera“ 27. veljače 2013. da se „unutar Vatikanskog Grada događa kraj modela upravljanja i poimanja papinstva“ i uspoređuje poteškoće koje danas Crkva prolazi s posljednjom fazom sovjetskoga Kremlja. „Propadanje vatikanskog imperija – piše - prati i propadanja SAD-a i Europske Unije u ekonomskoj i demografskoj krizi. Pokazuje oblik papinstva i centralizirane crkvene vlasti kojima je izazov fragmentarna i decentralizirana stvarnost.“ Kriza vatikanskog imperija predstavlja se krizom oblika papinstva i crkvene vlasti koja ne odgovara svijetu XXI. stoljeća. Jedini bi put izlaska bio proces „unutarnje reforme“ koji bi spasio instituciju denaturirajući joj samu bit.

Kako je biti lefevrovac

Poznajemo li zbilja Svećeničko bratstvo sv. Pija X.? Temelji li se naše znanje o Bratstvu na iskustvu, proučavanju i poznavanju stavova Bratstva i nadbiskupa Lefebvrea? Jesu li nas, pokoncilske generacije, upoznali s tradicionalnom Misom i tradicionalnim naukom? Je li nam itko spominjao staru Misu prije motuproprija Summorum Pontificum?

Čisto sumnjam. Ako u našim katoličkim krugovima postoje predrasude i stereotipi, onda je to svakako o Tradiciji i tradicionalistima. Pojednostavljene i posve iskrivljene mentalne slike dominiraju u razmišljanjima naših sunarodnjaka. Slučajno?! Jasno da to nije slučajnost. Ova stigmatizacija Tradicije prijeko je potrebna modernistima. Možda nigdje pokoncilska manipulacija nije jača nego u ovom slučaju. U ovom slučaju modernistička sljedba ne želi stavove, ne želi postojana vrednovanja ljudi. Uopće ne želi i ne dopušta teološku diskusiju. Ne želi mlade ljude upoznavati sa starim obredom, jer ne može dokazati razlog uvođenja novoga. Veliko je zlo zadesilo moderniste s motuproprijem Summorum Pontificum. Ali, ne predaju se oni!

Je li priznanje Svećeničkog bratstva svetog Pija X. dovođenje u pitanje II. vatikanskog sabora?

Sljedeći je prilog nedavno objavljen na web stranici američkog Distrikta Bratstva sv. Pija X., ali se odnosi na članak iz prošle godine koji je, međutim, i danas značajan i stoga ga objavljujemo u hrvatskom prijevodu:

Nekoliko izvadaka iz usporedbe dr. Johna Lamonta pojašnjava kako je Bratstvo svetog Pija X. izopćeno iz ljudske zajednice zbog pitanja koje se odnose na II. vatikanski sabor dok heterodoksni liberali dobivaju slobodnu ulaznicu jer prihvaćaju ono što društvo želi.

Iz nedavne medijske bujice o očekivanom (i sada danom) odgovoru biskupa Fellaya Kongregaciji za nauk vjere s obzirom na doktrinarnu preambulu, ima jedan vrijedan članak.

Ljubav nije ljubljena - Blažena Marija od Isusa VII.

Najdraže kćeri u Kristu,

stigle smo do prvog jubileja Utemeljenja naše malene družbe! […] Vaša su srca prepuna radosti i zahvalnosti; što bih mogla pridodati vašim osjećajima i vašem vjerskom ganuću? Dopustite mi da vam barem uputim povik koji prodire iz dubine moje duše: Ljubav, ljubav!

Ljubav prema Bogu koji je toliko ljubio svijet da je poslao svog Sina Jedinca da ga spasi! Ljubav prema Janjetu koje nas je opralo u svojoj Presvetoj Krvi i koje se žrtvovalo da nas otkupi! Ljubav prema Isusu Hostiji koji se već deset godina udostojao ostati izložen na skromnim oltarima naših samostana! Ljubav prema božanskog Srcu koje je osvojilo naša srca! Najdraže sestre i kćeri, želim vam priopćiti nebesku Muku Isusa Krista. On je došao donijeti vatru Ljubavi na zemlju; što mogu zaželjeti ako ne da ona zapali vaše duše? Želim vidjeti da vas ova ljubav proguta; ali ne ljubavlju neplodnih želja i osjećaja, nego ljubavlju u djelima i istini koja ide do potpunog posvećenja i koja Ljubljenomu dopušta da je nosi do potpune žrtve! Kako bih dodala plamen vašoj vatri ljubavi prisjećam vas i prenosim vam kako u ovo nesretno vrijeme mrze Onoga kojeg volimo; koliko je prezren Onaj kojemu se klanjamo; koliko se vrijeđa Onoga koga služimo na koljenima.

Klerički celibat

Razlozi na kojima se temelji svećenički celibat mogu se svesti na tri:

1.     Kristološki razlog.

2.     Ekleziološki razlog.

3.     Eshatološki razlog.

Kristološki se razlog drži činjenice da je svećenik alter Christus i celebrira in persona Christi. Budući da je Isus za sebe odabrao celibat, dakle i svećenik treba živjeti u celibatu.

Ivan Pavao II. i sveopće spasenje

Proglašenje svetim pape Ivana Pavla II. planirano je za travanj 2014., u nedjelju Božanskog Milosrđa. Dr. Heinz-Lothar Barth već je 2007. napisao detaljnu studiju o pontifikatu ovoga pape.

Citirat ćemo nekoliko odlomaka iz tog djela u kojemu se bonnski znanstvenik bavi naukom o sveopćem spasenju koji je papi Ivanu Pavlu II. barem bio blizak.

„Uzmimo nekoliko središnjih dogmatskih vidika proteklog pontifikata. Umirovljeni redoviti profesor za misijske i religijske znanosti iz Münstera Johannes Dörmann u svojem je standardnom djelu u više svezaka „Der theologische Weg Johannes Paul II. zum Weltgebetstag der Religionen in Assisi“ neoborivo dokazao da je Papa imao određene simpatije prema teoriji o sveopćem spasenju koju je Crkva već u antici osudila - barem se to može reći sa sigurnošću.

Nacija opet iznenađuje (ugodno, dakako)

Dugo nas je mučila misao zašto i kako je hrvatski narod šaptom pao pred navalom modernističkih janjičara i spahija. Mučila nas je misao da narod koji se toliko puta uspio oduprijeti svim protukatoličkim i protukršćanskim opsjenama, ne uspijeva dići glasa i oduprijeti se anarholiberalno-masonskom podrivanju svete Crkve Katoličke i uništenju naše vjere koja je glavni stup našeg opstanka kao naroda na ovim trusnim prostorima.

Međutim, u posljednje se vrijeme javlja sve više glasova istinskog katoličkog načina razmišljanja i izvorne hrvatske hrabrosti i postojanosti u vjeri. Jednostavno smo znali da Hrvatima Tradicija „leži“, a modernizam zaudara. Kao i sve što je trulo.

U broju 30, za mjesec studeni, Hrvatsko narodni mjesečnik Nacija donosi opet niz zanimljivih i vrlo vrijednih članaka. Neke bismo nazvali malenim čudima. Čitamo ih gotovo s nevjericom, ali i beskrajnom radošću.

Homoseksualnost se gadi čak i demonima

Katarina se rodila u Sijeni 1347. godine. Posljednje od dvadeset petero djece bojitelja odjeće Jacopa Benincase, kao dvanaestogodišnjakinja obećana je mladiću iz Siene, ali djevojka odbija brak koji su ugovorili roditelji (po običajima onog vremena), a da bi se učinila manje lijepom, ošišala je kosu.

Odgovor je roditelja vrlo krut: prisiljavaju je na najniže i najteže poslove. Obiteljsko kažnjavanje prestaje kada otac, vidjevši je kako se moli, shvaća da ona nije kao druge kćeri. Slobodna slijediti svoj put, oblači habit dominikanskih trećoredica i tri se godine povlači u gotovo popunu tišinu u svojoj kući. S dvadeset joj se godina ukazuje Isus s Marijom i drugim svecima, stavlja joj zaručnički prsten na prst i u sljedećem viđenju traži od nje da se posveti obnovi Crkve. Katarina tako započinje svoj angažman u javnom životu, proputovavši ceste ne samo Torina i Italije. Mnogobrojne su poznate osobe onog vremena, muškarci i žene, političari i kardinali, redovnici i laici, dirnuti njezinom karizmom i skupljaju se oko nje, izabirući je svojom majkom i učiteljicom. Premda je bila polupismena, diktira važan traktat iz mistike, brojna pisma i pjesme, pokazujući Isusa vođom i primjerom za sve. Njezina ljubav prema siromašnima i bolesnima, pomoć osuđenicima na smrt i obraćenja koja slijede, privlače pozornost i oduševljenje jednostavnih ljudi koji je drže sveticom, ali joj pribavljaju i neke klevete i progone.

Mons. Lefebvre, kako ga je doživio jedan njegov bliski suradnik

Predstavljamo rezime zanimljivog razgovora s jednim od prvih suradnika mons. Marcela Lefebvrea. Pater Emanuel Du Chalard, poznat kao jedan od prvih svećenika FSSPX-a u Italiji, kao i po tome što je uvijek zadržao neformalne diplomatske kontakte između Bratstva i Rima, opisuje nam neke vidike Utemeljiteljeve osobnosti, napuštajući, možda prvi put, svoju poslovičnu i poniznu diskreciju. 

* * *

Don Emanuele, vi ste bili jedan od prvih svećenika koje je zaredio mons. Lefebvre nakon utemeljenja FSSPX-a. Potom ste mu bili blizu dugo godina. Možete li nam ukratko opisati njegovu osobnost u svagdašnjem životu onkraj trenutaka u javnosti?

Ponajprije, mons. Lefebvre nam je bio ocem i primjerom. Vazda je pazio na sve, čak i na najsitnije detalje. Želio je da sjemenište bude jednostavnim, ali čistim i urednim. Živio je u sjemeništu kao i mi, pridržavao se istog rasporeda, vazda je bio nazočnim na svim zajedničkim molitvama, uzimao je obroke u refektoriju s bogoslovima, nikada nije tražio ništa posebno za sebe. S druge pak strane, nije volio protekciju. Veoma je pazio na osobe, vazda spreman poslušati bogoslove, moglo ga se otići posjetiti u njegov ured kad god se željelo, činilo se da nikada nije imao nikakvog drugog posla. Bio je primjerom raspoloživosti. Vazda se veoma brinuo o gostima, volio je ugodan razgovor i volio je humor i šalu. Prenosio je smisao za radost kao i mir i vedrinu. Bio je dobar čovjek, ali bio je poglavito svećenik i biskup koji je bio blizu svima. Kad bi ga netko želio vidjeti ili imati susret s njime, nije bilo teško: nije imao privatnog tajnika, sve je vodio sam: dogovore, korespondenciju, organizaciju putovanja. 

Gherardini: II. vatikanski sabor nije superdogma II.

 Slijedi drugi dio članka mons. Brunera Gherardinija o autoritativnom i obvezujućem značaju Drugog vatikanskog sabora. U prvom dijelu je objašnjeno što se načelno treba razumjeti pod činom Učiteljstva.

DRUGI DIO

Uronjena u trojstvenost svojega nauma, Crkva jest i djeluje u vremenu kao sakrament spasenja. O teandrizmu (bogočovječnosti), koji je čini tajanstvenim nastavkom Kristovim, ne raspravlja se, čak ni o njezinim temeljnim osobinama (jedinstvo, svetost, katolicitet i apostolicitet), kao ni o njezinoj strukturi i službi, ali sve ovo ostaje unutar ovosvjetske stvarnosti, osposobljene sakramentalno posredovati božansku prisutnost, no uvijek kao svjetska stvarnost koja, dakle, per definitonem isključuje apsolutnost.

KKK

Generalni savjet AFŽ-a? Predstavništvo nekog lokalnog umirovljeničkog društva?

Ne! Generalna uprava redovničke zajednice u Katoličkoj crkvi, pod nazivom Klanjateljice Krvi Kristove!

Nešto je trulo u državi Danskoj...

Novi red mise i božansko pravo

Mnogi tradicionalni katolici zadovoljavaju se prigovorima s obzirom na novu misu, na očitom temelju da ne izražava katoličku vjeru u svoj njezinoj ljepoti i cjelovitosti kao stara latinska misa. Neki od tih katolika čak će priznati da je nova misa prilagođena protestantskom duhu i zapravo otklanja euharistijsku teologiju Crkve[1]. Ti su prigovori, naravno, uvjerljivi i valjani. No, ako je Novus ordo misa 'novi obred' mise – kao što je zamišljen od liturgijske komisije nakon II. vatikanskog – tada imamo veći problem: takav obred mise bilo bi nezakonito služiti, neovisno o pojedinačnim sklonostima ili afinitetima. Zašto? Jer katolici, kao što ćemo vidjeti, moraju prisustvovati samo 'primljenim i odobrenim obredima' Crkve, jer to spada na božanski zakon.

Purpur i zbor - In memoriam kard. Bartoluccija

Danas kada se opraštamo od jedne velike crkvene osobe novijeg doba - kardinala Domenica Bartoluccija, koji je u ovim teškim vremenima ostao vjernim svjedokom za tradiciju Crkve u svom području djelovanja, objavljujemo prijevod poznatog intervjua iz časopisa 30Giorni.

* * *

Na konzistoriju prošlog 20. studenoga [2010.] Benedikt je XVI. kreirao kardinalom monsinjora Domenica Bartoluccija. Rođen je 7. svibnja 1917. u Borgo San Lorenzo, u provinciji Firenca. Bartolucci je bio više od četrdeset godina, od 1956. do 1997., maestrom trajnim dirigentom Sikstinske kapele-Cappella musicale Pontificia “Sistina”. Nasljednik monsinjora Lorenza Perosija u ovoj službi, novi je kardinal, tijekom pontifikata Ivana XXIII. reorganizirao Papinu glazbenu Kapelu čiji korijeni sežu do rimske Schola cantorum iz vremena Grgura Velikoga.

Bartolucci, među najuglednijim interpretatorima Giovannija Pierluigija da Palestrine - koji je bio kantorom Sikstinske Kapele - član je Akademije svete Cecilije i plodan skladatelj sakralne glazbe. Susreli smo ga u Rimu gdje živi.

Nadbiskup Lefebvre nas potiče VII.

S velikom boli moramo konstatirati da se posljedice koncilske revolucije očito institucionaliziraju i stupaju na mjesto istinskih katoličkih institucija tako da u konačnici prijete isti rezultati kao kod građanskog društva koje tone u permanentnu revoluciju. Naša odlučnost, održati pod svaku cijenu božanske institucije Crkve, širiti ih i razvijati, mora dakle biti čvršća nego ikada; pa ako građanska društva mogu i propasti, Crkva to nikada ne može! Na drugoj strani radosno konstatiramo i kažemo Bogu hvala da tradicionalna djela, i Bratstvo sv. Pija X. kao i druga udruženja istog usmjerenja, doživljavaju stalan rast što je čisto ljudski neobjašnjivo. Još je jedna utjeha i daljnje ohrabrenje da veze između ovih hrabrih inicijativa i Bratstva sve više jačaju.

Iz okružnice nadbiskupa Marcela Lefebvrea prijateljima i dobročiniteljima br. 20 (19. ožujka 1981. god.)

Što se dogodilo s katoličkom Misom? – Pismo nedavno obraćenog luterana

Ja sam nedavni obraćenik na katoličanstvo iz 'konfesionalnog' (tj., tradicionalnog) luteranizma (…). Kako sam odgojen kao konfesionalni luteran, poznavao sam svoj luteranski katekizam vrlo dobro (tako da bih i sada vjerojatno veliki dio mogao izrecitirati napamet), i zbog tog razloga, obred Pavla VI. nalazim bizarnim. U Novoj misi, nema ništa posebno i specifično katoličko u sadržajima molitvi. Ako išta, taj obred doima se prije kao 'neutralan' i 'veseljački' u svom tonu, pri čemu ne samo da je ogoljen od specifično katoličkih dogmi, nego mu nedostaje i govor o grijehu, smrti, paklu, đavlovim djelima, vojujućim anđelima.

Usporedbe radi, molitve u mojoj staroj luteranskoj misi vrvjele su aluzijama na te 'tvrde stvari'.

Valja osvajati duše za Isusa Krista VI.

Sljedbe uče hedonizam, materijalizam i najuskogrudniji egoizam; mi ćemo tomu suprotstaviti traganje za potpunom samozatajom, snagu nutarnje savršenosti i neprestano mrtvljenje u svakoj stvari koliko god bude moguće. Tomu ćemo suprotstaviti velikodušnu ljubav prema križu, duh žrtve, jedinstva sa žrtvovanim Isusom što nije ništa drugo nego sam duh kršćanstva; tomu ćemo suprotstaviti izvrsnu čistoću, neporočne nježnosti djevičanstva, zaborav naših osobnih interesa i konačno, nutarnju žrtvu nas samih na veću slavu Božju.(…)

Treba osvajati duše za Isusa Krista. Paklenim naporima da se otrgnu duše Isusu Kristu, suprotstavit ćemo revnost i predanost ljubavi. Koliko bi pogriješila duša koja bi stupila u ovu Družbu radi traženja isključivo vlastite savršenosti! Jedna kći Srca Isusova treba biti ne samo drugi Raspeti Isus po duhu žrtve i dragovoljne pokore, ili drugi Isus Hostija po duhu trajnog prinosa i žrtve, nego treba biti drugi Isus Otkupitelj vršeći u  sebi samoj „ono što Isus Krist treba trpjeti u nama radi izgradnje svog tijela koje je Crkva“ poradi samih nakana žrtve Našeg Gospodina koje su slava Božja i spas duša. «Ova ponizna Družba nije utemeljena samo radi spasenja i svetosti svojih članova, nego da se njezini članovi trse, uz pomoć milosti i svim svojim snagama, za spas duša, za službu svetih interesa Srca Isusova, svete Crkve i katoličkog svećenstva, molitvom, žrtvom, širenjem pobožnosti Božanskom Srcu Isusovu i Bezgrješnoj Djevici, Kraljici i pomoćnici Crkve.“

S čime se ne slažem u komunikaciji pape Franje?

Tisak instrumentalizira, ali Papa im je u tome pomogao: to je mišljenje tradicionalista Roberta de Matteija, profesora za povijest novog vijeka i kršćansku povijest na Europskom sveučilištu u Rimu i do 2011. dopredsjednika Nacionalnog vijeća za istraživanje Republike Italije. De Mattei je izdavač i urednik mjesečnika Radici Cristiane, Nova Historia i katoličke obavijesne agencije „Corrispondenza Romana“. U razgovoru s Formiche.net daje vlastitu analizu prvog papinskog semestra o čijoj komunikacijskoj strategiji izražava velike pridržaje.

Kako proživljava „katolik bez kompromisa“, kako Vi sebe označavate, otvaranje pape Franje prema homoseksulacima i rastavljenima?

Moje je mišljenje da je to je to bilo jaka instrumentalizacija Papinih riječi, u smislu da ja ne vidim ovo veliko otvaranje. Barem sa stajališta nauka, i također jer je papa Franjo sam naglasio da njegovi stavovi o ovim temama nisu drukčiji od stavova Katekizma.

Čovjek Crkve

 

Ugodno smo se iznenadili kad smo u rujanskom broju mjesečnika Nacija otkrili članak o nadbiskupu Lefebvreu. Već naslov puno govori: „Čovjek Crkve“.

Svi mi koji poštujemo mons. Lefebvrea, njegove misli i njegovo djelo, znamo da je bio čovjek Crkve, od početka svojeg života do njegova kraja. U možda već skorijoj budućnosti će ga se vjernicima stavljati kao uzor herojske i nepokolebljive vjere. U svakom slučaju, lijepo je od urednika i samog pisca ovoga vrlo vrijednog teksta da su odabrali ovaj naslov. U našoj žabokrečini, gdje su odavno propale maštarije njemačko-austrijskih nadriteologa još hitovi, ovakav tekst mora izazvati veliku reakciju. Vrijeme je pak da se provjetri naš nikad provjetreni medijski prostor i da se pokrene zdrava katolička reakcija na modernističko zlosilje i razaranje naše pradjedovske vjere svim sredstvima. Jasno da se ta reakcija uglavnom ne može pokrenuti bez riječi i primjera nadbiskupa Marcela Lefebvrea. Kad mu samo spomenete ime, modernistima se ledi krv u žilama. Jeste li se pitali zašto?

Moje srce krvari

Kada se govori o “kontinuitetu u Crkvi” između vremena prije II. vatikanskog sabora i nakon II. vatikanskog sabora, nikada se ne uspijeva konkretno objasniti, na osnovi činjenica, kako se pokazuje ovaj kontinuitet. Naravno, posrijedi je vazda ista Majka Crkva, i prije Koncila i nakon njega, ali u onome što se danas govori i čini, je li vidljiv ovaj kontinuitet? To je zbilja teško dokazati.

Uzmimo konkretnu temu: “misiju”. Može se li se reći da se misija, nakon Koncila, razumije i živi kao u tijeku prvih devetnaest stoljeća crkvene povijesti? Pokušajte u jednom razredu u nekoj školi obraditi ovu temu s mladima koji još pohađaju župni vjeronauk, pitajući ih što je misija: reći će vam da to znači ići pomoći siromasima u Trećem svijetu. Odakle uzimaju ovaj odgovor? Iz novog načina življenja misije i svijesti o misiji koja se radikalno promijenila u katoličanstvu: i zbilja, vjernici, kada je riječ o misiji, ne podrazumijevaju više ono što je Crkva pod tim podrazumijevala u svojoj cijeloj povijesti.

Sadašnja situacija u Crkvi jedna je od najtežih u njezinoj povijesti

Diktatura mišljenja u kojoj živimo odražava se također i u crkvenom životu. Izdavaštvo spremno poticati samo nešto fantastično, nečuveno, irealno, te kritizirati prošlost jer je prošla i predviđati budućnost samog svjetla, posvemašnjih pobjeda čovječanstva, slušajući u tome zakon nametanja proizvoda, potraživanja potrošača, dakle u svrhu dobitka, danas je jedna od rana i u Crkvi. Danas, svakog teologa koji prolazi kao ikonoklast, osloboditelj, inovator, uhvati uslužno izdavaštvo koje preko svih kanala društvenih sredstava priopćavanja proširuje ove ugodne nesuglasice, ovo ikonoborstvo iz ljubavi prema udobnosti i uspjehu. Divizam teologa, pisaca, protestnih osoba: to je bol, patnja za današnju Crkvu. Oni koji ocrnjuju prošlost Crkve kako bi time ustvrdili da će upravo po nijekanju prošlosti Crkva ponovno izroniti vjerodostojnijom. […] Sadašnja situacija u Crkvi jedna je od najtežih u njezinoj povijesti jer je ovaj put ne zahvaća vanjski progon, nego izopačenje iznutra. Još gore. Ali vrata paklena neće nadvladati.

[Misao kardinala Giuseppea Sirija uzeta iz časopisa "Renovatio", VI, 1970.]