Dragi
prijatelji i dobročinitelji,
za
vrijeme mjeseca listopada 2017. obilježene su tri godišnjice koje
su odredile smjer ljudske i crkvene povijesti: Lutherove
pobune, boljševičke revolucije i čuda u Fatimi.
Prije
petsto godina, 31. listopada 1517., Martin Luther započeo je svoju
pobunu
protiv Katoličke Crkve. Prije sto godina, 7. studenoga,
izbila je revolucija u Rusiji. U skladu s julijanskim kalendarom
dobila je naziv „Oktobarska revolucija“.
Prije
sto godina, nekoliko dana prije toga,
13. listopada je
Bezgrješno Srce spektakularnim čudom zapečatilo svoju poruku
najavljujući buduće događaje u Crkvi i u svijetu, od kojih neki
sada već pripadaju prošlosti, poput Drugoga
svjetskoga
rata, dok
se drugi još nisu dogodili, poput pobjede Bezgrješnog
Srca i obraćenja Rusije.
Reformacija
koju je pokrenuo Luther izgleda na prvi pogled kao vjerski događaj.
Zasigurno je njemački herezijarh potresao
Katoličku
Crkvu do njezinih temelja, napadajući papinstvo, svetu
Misu, svećenstvo i svetu
Euharistiju... Vjera i sredstva koja je Bog dao čovječanstvu da
postignu vječno spasenje za njih, odbacuju
se ili smišljeno krivotvore.
Pa
opet zbog neporecive povezanosti između nadnaravnog poretka
Crkve i milosti s jedne strane, i zemaljskog poretka
ljudske vladavine
i građanskoga
društva s druge strane, pobuna protiv Crkve se
vrlo brzo proširila na ljudsko društvo,
podjeljujući
Europu do dana današnjega,
dovodeći
do stoljeća
progona protiv Crkve u reformacijskim
zemljama i ostavljajući svugdje po Europi tragove strašnih ratova,
od kojih je najmučniji bio Tridesetogodišnji rat. Doista
smo posve zbunjeni kada vidimo da katolički prelati danas
obilježavaju pa čak i slave taj događaj koji je bio toliko tužan
i toliko strašan za kršćanstvo.
Luterova
pobuna temeljila
se na načelu
koje je
takoreći temelj moderne misli i upravlja cijelo
suvremeno
društvo,
bilo da se ono predstavlja kao
liberalno
ili socijalističko – komunističko.
To načelo
teži osloboditi ljude od njihove ovisnosti o Bogu i poretku
koji je On ustanovio na naravnoj i nadnaravnoj razini.
Međutim,
u dubini ljudske naravi postoji ontološka stvarnost potpune
ovisnosti o svome
Stvoritelju – potpune jer ne postoji područje u kojemu
bi ljudsko biće moglo
od toga pobjeći. Sam pojam stvaranja to
jasno pokazuje. A sa
strane stvorenja ta objektivna ovisnost odmah upućuje
na dužnost jednako apsolutne podčinjenosti svome
Stvoritelju, koji je Bog. Ta podčinjenost proteže
se na puno više od onoga što se ljudima čini kao njezin
najuobičajeniji izraz: poslušnost
Božjim zapovijedima, moralna poslušnost. Ona se proteže
i na intelektualni poredak,
naše znanje.
To je podlaganje
našega
razuma stvarnosti koja nam se sama
nameće
na takav način da je točna
definicija istine „prianjanje razuma uza
stvarnost“, uz objektivnu stvarnost. Isti put treba slijediti u
području vjere, iako je razlog za tu podčinjenost u tom slučaju
drugačiji. Gdje se naš naravni razum podčinjava svjetlu dokaza,
nadnaravna vjera podčinjava se Božjem autoritetu, Istini koja se
otkriva bez prijevare
i koju se
ne može
prevariti,
kako govorimo
u Činu
vjere.