Sv. Ivan apostol - svećenik i mistik

,,A jedan od učenika njegovih, kojega je Isus ljubio, počivao je na grudima Isusovim“ (Iv 13, 23). Ovim nam riječima četvrto evanđelje na zagonetni način predstavlja svog pisca, koji ne otkriva svoje ime, nego se označuje kao učenik kojega je Isus među dvanaestoricom na poseban način ljubio. Cijela nam kršćanska predaja govori da je taj učenik sv. Ivan apostol, a posebna Gospodinova naklonost prema njemu očituje se u dva simbolična, značenjem bogata događaja. Na posljednjoj večeri sv. je Ivan imao tu milost da se mogao privinuti uz grudi svoga božanskog učitelja. Mogao je osjetiti ljubav Njegova Presvetoga Srca i možemo naslutiti da je to razlog zbog kojega nam baš sv. Ivan kao jedini među evanđelistima donosi novu Kristovu zapovijed: ,,Novu zapovijed dajem vam: ljubite jedan drugoga! Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedan drugoga!“ (Iv 13, 34). Drugi je milosni trenutak bio na vrhuncu Isusova otkupiteljskog poslanja, ispod križa. Tu Gospodin predaje ljubljenom učeniku svoju presvetu Majku i obratno, povjerava ga svojoj Majci: ,,Ženo! Evo ti sina! Zatim reče učeniku: Evo ti majke!“. Svo značenje i dubinu ovoga snažnoga simboličnoga čina teško je iscrpiti i pokušajmo vidjeti samo ono najvažnije. Nakon što je Isus uhvaćen i predan Židovima, svi su se učenici razbježali. Svi su se pokolebali i nisu se usudili pristupiti da bi bili uz svoga Učitelja, iz straha da i njih same ne bi snašla ista sudbina. Jedini je bio sveti Ivan koji je pratio Gospodina na putu križa. Snaga koju je dobio kada se privio uz Srce Isusovo bila je ta koja mu je dala tu odvažnost da prati Isusa. Pod križem vidimo ljubljenog učenika i Gospodinovu Majku. Isus ostavlja ovaj svijet i prijeći će u vječnost k svome Ocu. No on neće ostaviti svoje vjerne i pratit će ih dalje svojom božanskom pomoću, a kao znak svoje trajne prisutnosti, kao način ostvarenja te povezanosti, ostavlja im svoju Majku. Ona je ta koja se treba brinuti za njegovu djecu i koja će ih voditi do svoga Sina. Ona je majka svih vjernih, svih onih koji su preporođeni u Kristovoj Krvi i kao što je donijela svijetu božanskog Spasitelja, u otajstvu rođenja koje slavimo u ovom božićnom vremenu, tako treba svome Sinu privesti svakog od svoje djece koje ona rađa pod križem, združena na najintimniji način sa svojim Sinom. Isus nas upućuje na svoju Majku. Po Njezinu pristanku došlo je spasenje na ovaj svijet. Ona je u ime cijeloga ljudskoga roda prihvatila anđeoski navještaj, primila u svoju utrobu vječnu Božju Riječ i darovala je svijetu, a sada dobiva obratnu ulogu: treba taj pali svijet voditi prema Otkupitelju. Kao što to pjevamo u himnu Slavna Majko Spasitelja: o pomozi palom svijetu, koji želi ozdravljenje, ti što rodi tvorca svoga prirodi na udivljenje.

Sv. Ivan dakle predstavlja svakog od nas, svakog vjernika koji je upućen na Blaženu Djevicu Mariju. Ali još više, u drugom smislu on predstavlja i svećeništvo. On je Kristov službenik koji se penje na Kalvariju da bi – u osobi istoga Krista, Velikog i vječnog svećenika, prinio nebeskom Ocu žrtvu Križa, a ta žrtva je ona ista koja se prikazuje na sv. Misi. Ta se žrtva svakodnevno obnavlja na našim oltarima na nekrvni, sakramentalni način, tako da nam se u njoj otvaraju sva blaga milosti koje je Gospodin zaslužio svojom žrtvom na Križu. Ta su nam blaga milosti dostupna i pozvani smo da u njih zahvatimo, da primimo te obilne plodove božanske milosti. A to trebamo činiti tako da se na nutarnji način združimo s Kristovom žrtvom, kao što to čine ljubljeni učenik i njegova majka, stojeći podno križa i razmatrajući njegovu muku. Tako postajemo otvoreni primiti Božja dobročinstva i rasti u svetosti.

Molite Krunicu svaki dan!

Bezgrješna je za vrijeme svog ukazanja 13. listopada 1917. u Fatimi rekla djeci: „Ja sam Gospa od Krunice. Nastavite moliti Krunicu svaki dan“. U svakom ukazanju u Fatimi Gospa je zahtijevala svakodnevnu molitvu Krunice za spasenje svijeta. Krunica je Marijin dar.

Nema sumnje da danas Gospa želi upotrijebiti Krunicu da nas spasi i da nas preplavi milostima. Shvatite da nije slučajno da je izabrala pojaviti se u Fatimi pod naslovom „Gospe od Krunice“. Kao da je povezala najvažnije događaje našega doba sa svetom Krunicom.

U osobnom dnevniku sv. Maksimilijana Kolbea nalazimo ovo poglavlje: „Toliko Krunica znači toliko spašenih duša. Škapular, Krunica i Čudotvorna medaljica – to su tri stvari koje se sama Bezgrješna udostojila ponuditi za spasenje čovječanstva“ – napisao je sveti Maksimilijan 1925. A u časopisu „Vitez Bezgrješne“ iz listopada iste godine je napisao: „Istina je da molitva Krunice nije obavezna pod kaznom grijeha, ali kakva se vrsta ljubavi ograničava na puke dužnosti, čije se zanemarivanje može vrlo lako pretvoriti u ozbiljan prijestup? Takav slijed događaja više bi nalikovao ropstvu nego djetinjoj ljubavi prema velikom nebeskom Ocu i najdražoj Majci. Ne, to ne bi bilo vrijedno nekoga tko ljubi Mariju! Onaj koji istinski ljubi Mariju traži priliku da joj što češće priđe, da što dulje ostane kod njezinih nogu (unutar ograničenja koja ima zbog dužnosti svog staleža). On joj povjerava sve svoje probleme i brige. Također on sam, koliko mu snage dopuštaju, razmatra i djeluje tako da Marijina djela teku na najbolji mogući način, da se Njezino kraljevstvo širi u dušama svih onih koji sada žive i koji će živjeti, poznanika ili stranaca, prijatelja ili neprijatelja, rođaka, sugrađana, zemljaka ili stranaca, katolika ili nekatolika. To su njegova nastojanja, njegove želje, za taj se cilj trudi. A gdje će netko naći svjetlo koje treba da bi znao kada i kako djelovati, ako ne uz njezine noge? Može li se negdje drugdje crpsti snaga za tako uzvišeni zadatak? „Oče naš...“, „Zdravo Marijo...“ U ožalošćena srca kapa utješni melem, u očajne duše opet sija zraka nade. Siromašni, oni koje je zadesila nedaća, oni koji se savijaju pod teretom briga, nedaća i križeva, sada sve više i jasnije i preciznije osjećaju da nisu siročad, da imaju Majku koja zna sve njihove žalosti, koja ima suosjećanja za njih, koja ih tješi i koja im dolazi u pomoć.

Kako odgojiti djecu da sačuvaju vjeru u modernome svijetu

Ovo predavanje održala je jedna majka trinaestoro djece za Grupu majki sv. Ane u župi FSSPX-a u Brisbaneu o svome iskustvu odgoja djece u vjeri kroz više od 30 godina.

Predstavljena mi je ideja o predavanju prije nekoliko mjeseci na sastanku skupine kada nisam baš bila usredotočena na to što me se pitalo, kao kada ste na telefonu pa vas dijete upita nešto, a vi samo kimnete glavom i kažete da, a da niste posve svjesni o čemu se točno radi. A zatim vas se kasnije podsjeti na to što su htjeli, a vi se samo maglovito sjećate cijeloga događaja. Tako je to bilo kod mene. U letku sam pročitala da nam danas dolazi gošća održati predavanje i pomislila sam kako ga trebam doći poslušati jer je tema zanimljiva, da bi nakon Mise otkrila da se radi o meni.

Ja sam obična majka, imam 55 godina, dovoljno sam stara da budem majka nekima od vas i jedina razlika je ta da „izlazim iz tunela“ dok su mnogi od vas tako mladi i prekrasni da su još u „tunelu“, vjerojatno u mraku, tražeći svjetlo na kraju. Nove majke ponekad nisu ni svjesne da postoji tunel i nadamo se da će tako kod vas i ostati! Ono što svi imamo zajedničko je ista agenda, volimo svoju katoličku vjeru i svjesni smo odgovornosti koju imamo za duše naše djece i da ih nekako moramo odgojiti u ovom modernom svijetu koji nije ništa manje od bitke, cjeloživotne bitke. Moja vlastita majka ovako je to izrazila kada sam još bila tinejdžerica kod kuće: „Htjela bih znati da će, kada ih podignem, moja djeca sačuvati svoju katoličku vjeru, živjeti moralnim životom, biti dobri građani i ako im se, nakon što to postignem, još uvijek budem sviđala, to bi značilo da sam učinila nešto dobro!“.

Moja majka je istrošila svoja koljena neprestano moleći za svoju djecu. Danas ću s vama podijeliti svoje iskustvo sa svoje trinaestoro djece i trideset godina odgoja, ali izgovarajući to čvrsto vjerujem da što više djece imaš, da to više shvaćaš da ništa ne znaš. To je kao s katoličkom vjerom: što više učiš, to je ona dublja i što više naučiš, to se sve više nedoraslo osjećaš. U svakom slučaju, da počnemo.

Čujemo mnogo negativnosti o modernome svijetu i mogli bi održati cijelo predavanje na temu zala ovoga društva. Ali o tome danas neću govoriti, nego ću pristupiti zadatku odgajanja djece u modernome svijetu s povjerenjem u našega Gospodina. Bog je znao što je radio kada nas je stvorio i kada nam je poslao djecu. On je točno znao u kojem vremenu će oni biti rođeni i u kakvom će stanju biti Crkva i društvo godine 2017. Bog želi spasenje našoj djeci više od nas i ako vjerujemo u ono što Crkva naučava, mi živimo sada jer je SADA, u ovo vrijeme u povijesti, najbolja prilika za naše spasenje. On očekuje od nas da živimo u ovome svijetu, da zarađujemo za život u ovome svijetu, da sudjelujemo u dopuštenim aktivnostima u svijetu i da budemo katolici u svijetu u širini. Pitamo se kako je to moguće, ali to je činjenica i ona nas treba ohrabriti. Bog nas je i više nego opskrbio sredstvima da podignemo svoju djecu tako da sačuvaju vjeru, pa čak i usred bijednoga stanja u Crkvi i društvu. Potražila sam statistike i pronašla samo neke iz 2011. da samo 9.2% katolika redovito ide na Misu (što god to značilo) u Novus ordo crkvama u Brisbaneu. Ne postoje statistike koje bi ukazale u kojim godinama osoba najčešće napušta svoju vjeru. Instinktivno, pretpostavljamo da ako djeca stignu do odrasle dobi sa svojom vjerom, možemo biti optimistični. Ako pogledamo našu župu možemo vidjeti da naši mladi nastavljaju prakticirati svoju vjeru jednom kad završe školu. To je samo po sebi čudesno po današnjim standardima. Trebamo pogledati kako možemo podržati taj trend tako da to i dalje bude za naše mlade ispravna i normalna stvar, usprkos privlačnoj snazi svijeta da učine drugačije. Dok su djeca mala i roditelji mogu kontrolirati sve razine njihova života, podizanje djece u vjeri je lako jer mi vodimo, a djeca vas slijede. Međutim, kada djeca odrastu i mi smo se već posvuda rasuli zbog odgajanja više djece, podizanje djece postaje sve izazovnije. Djeca moraju naučiti sama promišljati, moraju donositi svoje odluke, moraju braniti svoju volju, osporavati legitimne autoritete i pokušati naći svoju ravnotežu u školi, na fakultetu, radnom mjestu i u društvu. Ne možete uzeti sedamnaestogodišnjaka i odnijeti ga na Misu.

Danas želim s vama razgovarati o tome kako da ne dođe do te situacije. Što kao majke možemo učiniti da sačuvamo našu djecu na duhovnoj stazi dok odrastaju? Dom je vrt naše vjere i moje je uvjerenje da se duhovni okvir doma mora formirati. Djeca moraju biti odgajana u katoličkom okruženju, okružena katoličkom ljepotom i utjecajima i duh svijeta treba pripuštati ograničeno. Razmišljajte o obitelji, školi (pravoj katoličkoj školi) i crkvi kako tvore trokut, kao vrata koja dijete čuvaju unutra na sigurnome. Ako jedna od tih vrata ostanu otvorena, dijete će izaći. Moramo zajedno surađivati da bismo postigli uspjeh. Svaka stranica trokuta treba biti zaključana radi zaštite djece, zaštite njihove vjere. Mi ne ravnamo crkvom ili školom, ali one moraju imati našu podršku. Međutim, mi upravljamo našim domovima, a dom ima glavni utjecaj od to troje. Ako majke nemaju dom pod nadzorom, onda škola i župa ništa ne mogu popraviti. Milosti dane u tu svrhu dolaze od Boga, a majke su odgovorne pobrinuti se da te milosti i blagoslovi od Boga imaju priliku ispuniti dom.

Hajdemo onda izgraditi duhovni okvir koji će zaštititi dom:

Gospa od Dobrog Uspjeha (Quito, Ekvador)

Sažetak:

Gospa od Dobroga Uspjeha (u originalnom španjolskom ove riječi se mogu prevesti i utočište, spas od nevolja, posebno su ih koristili pomorci moleći se Gospi da ih izbavi od oluja na moru) ukazala se Španjolki majci Marijani de Jesus Torres od reda koncepcionista (punim imenom Kongregacija Bezgrješnoga Gospina Začeća) u njenu samostanu u Quitu, Ekvadoru, koji je bio pod nadležnosti franjevaca. Tražila je da se napravi njezin kip i upozorila na smanjenje vjere i zvanja u 20. st.

Kronološki pregled

1563	Rođenje Marijane de Jesus Torres.
1577	Mala grupa časnih sestara i trinaestogodišnja djevojčica s pozivom prolaze kroz teško putovanje brodom iz Španjolske do Ekvadora da utemelje prvi samostan u Quitu.
1582	Marijana umire prvi put. Na Nebu, nakon što je upitana, odlučuje vratiti se na zemlju da pati kao patnička duša za grijehe počinjene u 20. st.
1588	Drugi put umire na Veliki Petak, nakon ukazanja u kojem su joj pokazane sve strahovite zloupotrebe i krivovjerja koja će postojati u Crkvi u našem vremenu. Bila je uskrsnuta i vraćena u život dva dana kasnije, na Uskrs ujutro.
2.2. 1594	Naša Gospa od Dobroga Uspjeha prvi se put ukazuje Marijani.
16.1. 1599	Naša Gospa od Dobroga Uspjeha traži da se napravi njezin kip.
1605-1610	Nakon što se dogodila galama i zbrka u samostanu, kad je jedna sestra nahuškala neke od drugih sestara protiv majke Marijane, Marijana je odlučila uzeti na se pet godina trpljenja i kazni koje bi ona sestra primila u paklu. Kasnije se ta sestra pokajala.
16.1. 1611	Kipar kojega je odabrala Naša Gospa, Francisco del Castillo, odlazi iz grada da kupi završne boje za kip. Ukazuje se Naša Gospa od Dobroga Uspjeha, zajedno sa sv. Franjom i arkanđelima Mihaelom, Gabrielom i Rafaelom, koji čudesno završavaju kip.
2.2. 1611	Kip je službeno blagoslovljen od biskupa i postavljen iznad stolice opatice, na želju Gospe, kao znak da ona upravlja i čuva ovaj samostan. Njezino službeno ime je „Marija od Dobroga Uspjeha od Pročišćenja“.
1611	Naš Gospodin se ukazao majci Marijani i tražio je da bude patnička duša: „U svim vremenima trebam odvažne duše da spase moju Crkvu i varljivi svijet.“
8.12. 1634	Na blagdan Bezgrješnog Začeća tri arkanđela i Kraljica Neba ukazali su se majci Marijani. Sv. Gabriel je nosio ciborij s hostijama. Naša Gospa je predvidjela nekoliko događaja u budućnosti papinstva u doba Pija IX.
16.1. 1635	Nakon Svete Pričesti i posljednjeg pomazanja majka Marijana je prorekla točan sat svoje smrti (15:00) i umrla zadnji put.
1821	Rođen je „pravi katolički“ predsjednik Ekvadora Gabriel Garcia Moreno, kojega je prorekla Gospa.
1873	Gabriel Garcia Moreno posvećuje Ekvador Presvetom Srcu Isusovu.
1875	Gabriel Garcia Moreno umire. Papa Pijo IX. napisao je da je umro „smrću mučenika... žrtva za svoju Vjeru i kršćansku ljubav.“ U katedrali u Quitu čuva se njegovo neraspadnuto srce i poznata slika Naše Gospe od Quita, koja je plakala u trenutku njegova mučeništva.
1906	Za vrijeme preuređenja samostana otvoren je tri stoljeća star grob majke Marijane. Njezino tijelo i habit su nađeni cijeli i neraspadnuti, a iz groba se širio miris ljiljana.

Čuda i znakovi

Jedna od najnevjerojatnijih činjenica života majke Marijane bile su mistično-tjelesne pojave: dva puta je umrla i ukrsnula. Dokumenti iz samostana i arhiva biskupije dokazuju da je ova sveta redovnica umrla tri puta. Prva smrt je bila 1582. Stojeći pred Sudom utvrđeno je da je bez krivnje i dan joj je izbor da ostane u nebeskoj slavi u raju ili da se vrati na zemlju da kao patnička duša okajava grijehe 20. st. Odabrala je to drugo. Drugi put je umrla na Veliki Petak 1588. nakon ukazanja, u kojem su joj bile pokazane sve zloupotrebe i krivovjerja koja će postojati u Crkvi današnjih dana. Bila je uskrsnuta dva dana poslije, na Uskrs ujutro. Treći i zadnji put je umrla 16. 1. 1635.

Pitanje papinskoga krivovjerja (V.)

Na temelju prethodna četiri nastavka promatramo proglašava li Crkva službeno krivovjerni nauk putem Amoris laetitije.

1. dio serije: Uvod u problem

2. dio serije: Slučaj Pape Ivana XXII.

3. dio serije: Može li papa upasti u krivovjerje (herezu)?

4. dio serije: O papi i krivovjerju

V. dio: Je li papa Franjo krivovjeran?

Identificiranje krivovjerja

Nazivanje svoga protivnika ,,krivovjernim” (heretičnim) moglo je biti pristojnim u određenom crkvenom kontekstu u prošlosti. Točnije rečeno, ljudi Crkve su također, bili teolozi ili ne, imali svoj repertoar pogrda. Pogrde se nalaze u svim vremenima i u svim profesijama. Već u Evanđelju nalazimo njihove poprilične tragove, čak i iz usta Utjelovljene Riječi. Možemo požaliti da su postale rijetke od posljednjega sabora i jadikovati nad sladunjavim izrazima koji sada prevladavaju u interkonfesionalnim dijalozima.

Uporaba pogrda trebala bi ostati legitimnom, uz uvjet da se ne prave greške oko značenja, koje će uvijek biti ograničeno. Ono vrlo često odudara od svoje izvorne vrijednosti i nije ništa više nego posljednje pribježište onima koji su izgubili sve svoje argumente i samo žele sačuvati obraz. No ovdje ne govorimo o demonizaciji, koja je veliki izraz manipulacije. Ukratko, ovdje bismo mogli biti usred retorike pa i izvan područja teologije u užem smislu. Retorika može služiti kao podrška teologiji i to je upravo temelj njezine legitimnost, ali je ona nikada ne bi mogla zamijeniti ili još manje prikriti njezino nepostojanje.

Oznaka ,,krivovjernoga” (heretičnoga) iziskuje protivnost definiranoj istini

Drukčije je s doktrinarnom cenzurom ,,krivovjernoga” (heretičnoga): ona je stručni izraz, dio terminologije za kojim posežu stručnjaci da bi dali što je moguće precizniju prosudbu. Oznaka ,,krivovjernoga” odgovora tome preciznome jeziku kojim se teolog služi: u tom smislu se ona primjenjuje na osobu čija djela i riječi dovoljno očituju odbacivanje ili dovođenje u pitanje objavljene istine koju je kao takvom proglasilo nezabludivo Crkveno Učiteljstvo. Također se posljedično ili u proširenom značenju primjenjuje na tvrdnju koja je dokazano proturječna dogmi.

Primijeniti tu vrstu pojma na osobu ili tvrdnju stoga implicira da se je prije ispitalo odbacivanje ili protivljenje dotičnome predmetu. Nije samo bitno radi li se o odbacivanju ili protivnosti. Ono što je još bitno je provjeriti ima li ovo odbacivanje ili protivljenje u točnom odnosu prema dogmi, drugim riječima, prema istini koja nije samo objavljena, nego i kao takva definirana od strane Crkvenog Učiteljstva. Tu se nalazi cijela zahtjevnost predmeta koji je skriven iza pojma.

Slučaj pape Franje

Pitanje koje si ovdje postavljamo je iznimno precizno: zaslužuje li papa Franjo ovu oznaku u očima čiste teologije kao onu koju svaki član naučavajuće Crkve može donijeti na osnovi svojih stvarnih i priznatih kompetencija? I zaslužuje li je zbog onoga što potvrđuje u apostolskoj pobudnici Amoris laetitia? 45 teologa je smatralo da su dužni to potvrditi. Četiri kardinala daju nam na znanje dovoljno jasno da ako ne da zadovoljavajući odgovor na njihovu dubiju, Vrhovni svećenik bi mogao zaslužiti oznaku takve cenzure.

Došašće – priprava srdaca

Pri završetku godine obljetnice Fatime i početku došašća pozivam vas još jednom da produbite nauk Gospe Fatimske. 10. prosinca 1925. ona se ukazala zajedno s Djetetom Isusom 18-godišnjoj postulantici sestri Luciji u Pontevedri da bi pobliže pojasnila pobožnost pet prvih subota na koju je već potaknula 13. srpnja 1917. Pritom nam ona daje životno pravilo duhovnosti kojoj se u njezinoj mudrosti ne možemo dovoljno diviti jer dnevnom životu pobožnosti daje idealan i sasvim konkretan oblik. To mi se zato čini iznimno prikladnim za posvećenje došašća i pripravu srdaca za blagdan Božića.

Kao što nas s. Lucija neprestano uvjerava, Majka Božja želi da četiri poznate vježbe prvih pet subota ne budu samo jednokratna mjesečna stvar, nego da postanu model za dnevni duhovni život, a istovremeno i da određuju molitveni ritam Marijina djeteta. Naravno da nije moguće svaki dan ići na ispovijed i na pričest. To se ni ne želi reći, nego treba ono bitno u prakticiranju prvih pet subota prenijeti na svakodnevni život. To znači konkretno sljedeće:

1) Krunica

Majka Božja u svakome svome ukazanju želi od nas da dnevno molimo Krunicu. Ta naglašena želja treba za nas biti samorazumljiva, sveta obveza. Ako to Nebo želi, ono će nam sasvim sigurno i darovati milost da vjerno ispunimo tu želju. Najljepše je uvijek moliti Krunicu zajednički, s čime je povezan i potpuni oprost. Ako nije moguće drukčije, možemo naravno moliti desetice Krunice i u nekoliko navrata i kada smo na putu.

2) Sveta Pričest

Pričest znači sjedinjenje s Isusom koje se događa u sakramentalnoj, ali i u duhovnoj Pričesti. Svatko tko ne može dnevno ići na sv. Misu, može se lako kod jutarnje molitve duhovno sjediniti s žrtvenim Jaganjcem na oltaru te Isusu prikazati samoga sebe kao i predstojeći dnevni posao u duhu zadovoljštine. I kao što treba tijekom dana nastaviti sa zahvalom nakon svete Pričesti, isto to treba činiti i s duhovnom Pričesti u smislu što češćeg obnavljanja strelovitih molitava i čina ljubavi. Na taj način je živi Isus uistinu u nama kao gost koji ostaje i trajno djeluje u našoj duši, koji nas sa svojim nutarnjim poticajima vodi i kojemu rado navraćamo.

Dolazak antikrista i njegovo djelovanje

Posljednja nedjelja nakon Duhova, kao što je razumljivo, progovara nam o posljednjim događajima na kraju svijeta, o drugom Isusovu dolasku. Čuli smo današnje evanđelje u kojemu Gospodin zapravo proriče dva događaja – propast Jeruzalema i kraj svijeta, njegov drugi dolazak. Ta su dva proročanstva u tekstu isprepletena i zato nije lako razlikovati što se odnosi na jedan, a što na drugi događaj. Oni su također u međusobnom odnosu jer propast Jeruzalema nije samo jedinstveni događaj koji bi stajao sam za sebe, nego je on istovremeno slika posljednjih događaja na kraju svijeta. A što će se točno dogoditi na kraju svijeta i kako će teći ti događaji? O tome nam govori Isus kada se obraća učenicima prije svoje muke, vrlo iscrpne navještaje nalazimo potom u Knjizi otkrivenja sv. Ivana apostola, neke stvari nam na pojedinim mjestima naznačuje i sv. Pavao (npr. u Drugoj Solunjanima), a važan proročki navještaj nalazimo i u Starome zavjetu, u Knjizi proroka Danijela. Nema ništa što bi toliko intrigiralo ljudsku maštu kao posljednji događaji prije drugog Isusova dolaska i zato nije čudno da su mnoge sekte (poput npr., adventista i Jehovinih svjedoka) na temelju ovih izvještaja proricale točan datum kada će se dogoditi smak svijeta, da ove izvještaje tumače na najrazličitije, krive načine, pa i da se među katolicima šire kriva shvaćanja o pojedinim događajima. Pokušat ćemo zato na temelju katoličkog nauka – predaje, crkvenih otaca, naučitelja, mistika, velikih teologa, pogledati značenje pojedinih događaja koji su nam navješteni u sv. Pismu.

,,Kada vidite na svetom mjestu grozotu pustoši“. Prorok Danijel koji je živio u 6. st. pr. Kr., u babilonskom sužanjstvu, prorekao je strašne događaje koji će uslijediti nakon tri stoljeća. Tada se podigao sirijski kralj Antioh Epifan koji je okrutno progonio Židove – zauzeo je Jeruzalem, provalio u hram i u njega postavio Zeusov kip i prisiljavao Židove da se odreknu vjere u pravoga Boga te da se klanjaju idolima. No to proročanstvo ne staje na tom događaju, nego se odnosi i na strašne događaje na kraju povijesti. Sv. Pavao nam u Drugoj poslanici Solunjanima (2, 3-4) govori da ,,treba da najprije dođe otpad, i objavi se čovjek grijeha, sin propasti, koji se protivi ili podiže iznad svega što se zove Bog ili što se štuje, tako da će on sjesti u hramu Božjem pokazujući sebe kao da je Bog“. Prije drugoga Isusova dolaska treba na svijet doći antikrist – čovjek grijeha, sin propasti, kako nam govori sv. Pavao, koji će se praviti Bogom. O njegovu djelovanju govori nam sv. Ivan u Otkrivenju, a crkveni oci, mistici izložili su nam po Božjem prosvjetljenju još detaljnije njegov lik i pokušat ćemo pogledati što će se to točno dogoditi i kako će nastupiti antikrist. On će biti ponajprije jedna konkretna osoba – ne neka određena skupina ili društvo, nego čovjek. Pomislili bismo možda da će antikrist biti sam sotona koji će se utjeloviti, no – kako nam tumači sv. Ivan Damaščanski i sv. Hildegarda – on neće biti istovremeno đavao i čovjek, nego pravi čovjek koji će se roditi od žene i koji će u svemu oponašati Krista. Odatle i značenje riječi antikrist – on će biti Kristova imitacija, ali na negativan način, najveći Kristov protivnik tako da će zavoditi ljude na potpuni otpad od Boga i on će biti najgori čovjek koji je ikada živio.