Vi ste svjedoci Crkve!

Dragi prijatelji, Crkva je u današnje vrijeme u vrlo bolnom i mučnom stanju. Stoga bih vam želio uputiti nekoliko riječi ohrabrenja.

Jedna od glavnih osobina katolika koji su sačuvali vjeru, jest vjernost. Budite vjerni! Naš nas Gospodin Isus Krist sam ohrabruje da budemo vjerni: „Euge, serve bone et fidelis! – Valjaš, slugo dobri i vjerni!“ (Mt 25, 21). Naš Gospodin od nas očekuje da budemo vjerni. Vas je izabrao dragi Bog, dragi prijatelji. Ne sumnjam da ćete ostati vjerni katoličkoj vjeri i da ste zbilja vjerni. Ostat ćete vjerni Vjerovanju koje ste naučili od svojih roditelja. Ostanite vjerni Vjerovanju i katekizmu Katoličke Crkve.

Čini mi se ipak da nije dostatno biti samo vjeran u vjeri. Nije dovoljno samo biti vjeran Predaji. Ako želimo zbilja biti vjerni duhu Isusa Krista u svakom pogledu, koji odgovara duhu Crkve, onda moramo biti vjerni i svetosti Crkve. Ne smijemo biti vjerni samo u vjeri, ufanju i ljubavi, nego zbilja u svetosti Crkve. Crkva je usko vezana za Tradiciju. Ako postoji jedan znak Crkve vjerne Tradiciji, onda je to ovaj znak svetosti. Bogu hvala da skupine Crkve koje su vjerne Tradiciji kao vi i ljudi u svim zemljama, koji se okupljaju oko vjernih svećenika, očituju svetost Crkve. Sretni smo da možemo ustvrditi da se u ovim skupinama koje su vjerne katoličkoj Tradiciji, može pronaći bit svetosti Crkve.(…)

Svećenička zvanja, duhovna zvanja kao časna braća ili časne sestre, očitovanje su svetosti Crkve. Crkva po tome dobiva snažno očitovanje svoje svetosti. Pobožni narod, pa čak i nevjernici, prepoznaju autentičnost Crkve po njezinoj svetosti. Oni prepoznaju njezinu svetost po postojanju svetih svećenika, časne braće i časnih sestara koji se ne boje priznati pripadnost svojem staležu.

Dom Columba Marmion: Tko je dijete Božje?

Na blagdan Bogojavljenja (6. siječnja) papa je Franjo katolike diljem svijeta iritirao kratkim videozapisom u kojemu se zalaže za jačanje međuvjerskog dijaloga među ostalim između kršćana, muslimana, budista i židova. Središnja izreka videozapisa glasi: „Svi smo djeca Božja!“

Ovo se papinsko mišljenje mora prosuđivati prema Svetom pismu koje svima koji vjeruju na neki način nipošto bez razlike ne dodjeljuje Božje posinstvo, nego primanje ovog nezasluženog dara uvjetuje prihvaćanjem utjelovljenoga Sina Božjega:

„Bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja.“ (Iv 1,13). Prema tome, naš Gospodin obećava spasenje onima koji vjeruju u Njegovo Božje posinstvo i prime krštenje u ime Presvetoga Trojstva, „a tko ne uzvjeruje, osudit će se“ (Mt 16,16). Iz toga proizlazi da nije međuvjerski dijalog, nego misija, propovijedanje istine dužnost koju je Krist povjerio svojoj Crkvi.

Temeljni je aksiom cijelog duhovnog učenja znamenitog benediktinskog monaha dom Columbe Marmiona (1858.-1923.) da čovjek postaje dionikom Božjeg posinstva samo sudjelovanjem u Kristovom sinovstvu prema Ocu i to pritjelovljenjem Mističnom Tijelu Kristovu tako da nije zamislivo Božje posinstvo odvojeno od Krista.

Božićna čestitka mons. Fellaya hrvatskim vjernicima

Kao zahvalu za njegov pohod Hrvatskoj, naši su vjernici uputili božićnu čestitku Generalnom poglavaru FSSPX-a, mons. Bernardu Fellayu. Nedugo potom stigao je i odgovor koji ovdje prenosimo zajedno s prijevodom.

Dragi vjernici iz Hrvatske,

Krist se rodio. Sam Bog postao je čovjekom za naše spasenje. Stoga se radujmo i ne gubimo nadu ili nutarnji mir, koliko god teška bila vremena.

Želimo vam milošću ispunjeno božićno vrijeme i svaki Božji blagoslov u novoj godini da biste uvijek ostali vjerni našem Gospodinu. Zahvaljujemo vam na lijepoj božićnoj čestitci i šaljemo vam najsrdačnije pozdrave u Kristu Gospodinu.

S našim blagoslovom,

+ Bernard Fellay                                                                                        

p. Niklaus Pfluger

Sve je milost - Sestre misionarke Isusa i Marije (FSSPX)

Sestre misionarke Isusa i Marije družba su čiji članovi polažu jednostavne zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti. Posvećena je apostolatu u misijskim zemljama, a utemeljio ju je u mjesecu ožujku 2011. godine msgr. Bernard Fellay, generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X. „Sve je milost“ zove se njihovo glasilo.

Kao i svake godine dosada, 21. studeni za njih je bio važan dan jer je to dan kada družba raste u podnožju oltara. Ove godine, dvije su postulatnice iz Nigerije obukle habit, a dvije novakinje, jedna iz Francuske, a druga iz Gabona, položile su privremene zavjete.

Sve je počelo osmodnevnom duhovnom obnovom za jedan dio zajednice koju je vodio velečasni otac Daniel Couture o temi Blažene Djevice Marije. Prolazeći otajstva Gospina života, sestre su mogle produbiti svoje znanje i ljubav prema Onoj koja svaki trenutak nad njima bdije. Sada je već mnogo godina otkada su sveti Joakim i Ana došli u hram prikazati svoju malenu Mariju da bi bila cijela Božja, posvećena Njegovoj službi, za Njegovu ljubav.

„A i mi, slijedeći svoju Majku, dolazimo u 'hram' prikazati Bogu svoje živote i svoje napore ili pak svoje napore da živimo za Njega“, pišu sestre u broju 8. svojeg glasila u studenom 2015.

Celebrant je bio p. Alain Marc Nély, drugi asistent Generalnog poglavara FSSPX-a.

Njihova adresa je:

Les sœurs missionnaires de Jésus et de Marie

PO. box 852

Nairobi, 00502

Kenya

T:  +254 202-883-230

F:  +254 733-898-772

E:  ourladyofangelsnoviciat@gmail.com

Ovdje donosimo nekoliko fotografija ovih svečanih obreda:

Bl. Alojzije Stepinac: Davati naknadu Spasitelju u Euharistiji

Prvo, davati zadovoljštinu i naknadu Spasitelju u Euharistiji, jer su bezbožnici u porušenim i zapaljenim crkvama, osramoćenim redovnicima i poubijanim svećenicima obeščastili samoga Krista. On je onaj čije je ime uvijek prvo na listi osuđenih kod svakog progonstva. Njega progone u svakom redovniku i svećeniku, u svakom biskupu i katoličkom svjetovnjaku. To nije samo nezahvalnost i bezumlje, nego prava ludost, paklena zaslijepljenost i najniži pad ljudskog dostojanstva.

Protiv takve strahovite mržnje i sotonske grozote nije moguće, da oni, koji Krista ljube ne stave pred noge euharistijskog Kralja, duboko potreseni, svoju zadovoljštinu i naknadu. Dok Krista ponovno tisuću puta sude na smrt, rugaju mu se, pljuju ga, bičuju, trnjem krune, gaze po njemu, i na križ ga razapinju, naša vjerna srca treba ispuniti velika bol i beskrajni stid, a sav svijet treba jasno i glasno očitovati svoju vjernost i ljubav prema njemu. I što je veća mržnja njegovih neprijatelja, to snažnija mora biti naša ljubav. I što više rana zadaju najamnici pakla njegovom mističnom Tijelu, to jest Crkvi, i njegovu sakramentalnom tijelu na oltarima, to gorljivija i žarča treba biti naša zadovoljština i naknada.

(odlomak iz knjige: A. Benigar, „Stepinac“; str. 274)

Fatima i muka Crkve

Fatimska ukazanja predvidjela je već 1454. godine jedna pijemonteška monahinja mističarka. Ovo izvanredno arhivističko otkriće predstavlja svakako najeklatantniju novost u knjizi Cristine Siccardi: „Fatima e la Passione della Chiesa“ („Fatima i muka Crkve“), izdavačka kuća Sugarco.

Poznata torinska povjesničarka, već poznata po objavljivanju brojnih životopisa, prošla je u jednom od poglavlja dugu povijest složenih odnosa, posve nepoznatih većini, koji su spajali dinastiju Savojaca s malenim portugalskim selom gdje su se dogodile veličajna marijanska ukazanja 1917. godine.

Već je prva kraljica Portugala, Matilde ili Mafalda, potjecala iz ovoga kraja i prema jednoj predaji pokopana je 1157. godine u jednoj kapelici koju je dala podići u čast Presvete Djevice u Fatimi. Ovamo je dospjela također još jedna važna savojska osoba koja je koncem XIV. stoljeća, pošto je izbjegla osudu na smrt, prošla pola Europe kao lutajući hodočasnik. Ta se osoba zvala Filip II. od Savoje Acaje i on je bio otac monahinje mističarke Filippine de' Storgi koja je živjela u samostanu dominikanki u Albi i koja je na času smrti prorekla događaje koji će se dogoditi nakon gotovo pet stoljeća.

U biti, rukopis koji propovijeda o ovom izvanrednom događaju potječe iz 1640. godine jer je original uništio neki otac Barosio kako ne bi škodio postupku proglašenja blaženom Margarete Savojske, utemeljiteljice albeškog samostana. U našim se očima pak ništa ne mijenja jer je to opet još gotovo tri stoljeća prije ukazanja Fatimskim pastirima.

„Nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.“ (Dj 4,12)

„Naprotiv, da pogani vrazima žrtvuju, ne Bogu“ (1 Kor 10, 20)

Jesu li nekatoličke konfesije i nekršćanske religije putovi spasenja?

P. Matthias Gaudron odgovara:

Nekatoličke konfesije i nekršćanske religije nisu putovi spasenja, nego kao takve putovi u propast. Članovi se krivih religija, dakako, mogu spasiti u njima ako žive po svojoj savjesti i pokušavaju ispuniti Božju volju koliko je spoznaju; međutim, sud o tome pripada samo Bogu koji prosuđuje srce i uvjerenje. Iz toga pak proizlazi samo da se u danom slučaju može spasiti u krivim religijama ili još bolje unatoč krivim religijama, a ne po ovim krivim religijama.

Stoga je izdaja Krista kada II. vatikanski sabor u Dekretu o nekršćanskim religijama Nostra aetate pozitivno prosuđuje hinduizam, budizam, islam i židovstvo. Naravno da ove religije imaju također i istinitih elemenata. Oni se nalaze u svakoj zabludi i krivom sustavu jer očita besmislica ne bi pronašla pristalice. Presudno je pak da ove religije zastupaju teške zablude i stoga upućuju svoje članove na put koji ne vodi k Bogu i k vječnom životu.

Tako hinduizam zastupa seobu duše i time zemaljskom životu oduzima njegovu ozbiljnost. U hinduizmu ovaj život nije odlučujući dokaz po kojem se ravna cijela vječnost, nego se duša jednostavno toliko puta ponovno rađa, možda kao štakor ili pas dok se ne iznese teret krivnje. Zbog toga hinduizam ne poznaje milosrđe; današnja karitativna djela preuzeo je od kršćanstva. On hladno prolazi pokraj potrebitih i patnika jer oni ionako moraju iznijeti svoj teret krivnje.

Budizam je religija bez Boga. Čovjek vjeruje da se ovdje sam može otkupiti, a ovo se otkupljenje sastoji u ulasku u nirvanu, u ništavilo. U budizmu nema vječnog života u jedinstvu s Bogom, nego samo kraj patnji i boli gašenjem vlastitog postojanja.

Islam odbacuje Božju trojstvenost, a time također i Kristovo božanstvo kao hulu. Potiče okrutnost i putenost hvaleći ubojstvo kršćanina kao dobro djelo, dopuštajući mnogoženstvo i obećavajući ljudima raj putenih zadovoljstava. Valja usporediti nekoliko kuranskih sura: „A kršćani kažu: 'Mesih je-Allahov sin'. To su riječi njihove, iz usta njihovih, oponašaju riječi nevjernika prijašnjih, - ubio ih Allah! Kuda se odmeću?“ „Kada se u borbi s nevjernicima sretnete po šijama ih udarajte sve dok ih ne oslabite, a onda ih vežite, i poslije, ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite ili otkupninu zahtijevajte dok borba ne prestane.“A o raju se kaže:“Što se tiče djevica. One će…gorjeti od požude; sve će biti djevice, a nakon vašeg spolnog ujedinjenja opet će se povratiti njihovo djevičanstvo“.

Na koncu, Židovi odbijaju kao i sve krive religije Spasitelja Isusa Krista. Premda je prije Kristova dolaska židovstvo bilo pravom vjerom, ono to sada nije jer nije prepoznalo svoj čas i nije prihvatilo svojeg Spasitelja. Istinski su se Židovi obratili Kristu čijim je dolaskom židovska religija Starog zavjeta izgubila svoj smisao i razlog postojanja. Stoga je nerazumljivo kako jedan katolički biskup može davati sljedeće izjave. „Crkva može biti novi Božji narod samo u trajnom kontinuitetu i trajnom bratstvu prema Izraelu. … Lom između Sinagoge i Crkve bio je onda zapravo prvim crkvenim raskolom…Cilj je ekumene izmirba između Crkve i Sinagoge“ (kardinal Kurt Koch dok je bio biskup Basela).

O svim ovim krivim religijama valja izreći riječ svetog Petra: „Nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.“(Djela apostolska 4,12). Stoga Crkva nikada nije bila posebice optimistična, premda nikada nije nijekala načelnu mogućnost spasenja nekršćana, s obzirom na broj onih koji se spašavaju u krivim religijama. Još u vrijeme Pija IX. osuđena je rečenica: „Barem se mora gajiti dobra nada za spasenje svih onih koji se uopće ne nalaze u pravoj Kristovoj Crkvi“.

Krive religije, dakle, nisu ni redoviti, ni izvanredni putovi spasenja, nego smetnje spasenju.

Svećenička formacija u trećem tisućljeću

Nedavno je snimljen film o tradicionalnoj svećeničkoj formaciji kakvu je Crkva oduvijek promicala i čuvala, a Svećeničko bratstvo sv. Pija X. je želi očuvati za sadašnje i buduće naraštaje, kako bi se Crkva izgrađivala i rasla. Film je snimljen u jednoj od Bogoslovija Bratstva, onoj njemačkog govornog područja u Zaitzkofenu. On nam želi prikazati lik katoličkog svećenika koji, ukorijenjen u istinski katoličkom nauku, bogoslužju i duhovnosti, može postati Božje oruđe za izgradnju Njegovog kraljevstva u ovome svijetu. Među brojnim prilozima koji su ugrađeni u film - odsada dostupan s hrvatskim prijevodom, nalazi se i svjedočanstvo hrvatskog svećenika, p. Marka Tilošanca.

Svećenici su, nažalost, dobrim dijelom izgubili iz vida svoj vlastiti identitet, svoje svećeničke navike, dužnosti kao i ciljeve. Vrlo često uistinu više ne znaju tko su i što su, na što su pozvani i koje su im ovlasti i dužnosti. To je duboka duhovna katastrofa jer posljedice u dušobrižništvu, za podjelu sakramenata, a osobito s obzirom na svetu Misnu Žrtvu jesu tragične.

Stoga je bila duboko katolička misao – posve po uzoru na sv. papu Pija X. u njegovoj brizi za Crkvu i svećeništvo – koja je potakla utemeljitelja Svećeničkog bratstva sv. Pija X., nadbiskupa Marcela Lefebvrea da Bratstvo koje je on utemeljio posve stavi u službu katoličkog svećeništva.

„Cilj Bratstva jest svećeništvo i sve što se na njega odnosi, a ništa drugo nego ono što sadrži, a to znači onako kako je to htio naš Gospodin Isus Krist kada je rekao: 'Ovo činite meni na spomen.'“ (Statuti Bratstva II,1)

„…usmjerenje i ostvarenje života svećenika prema onome što čini bitni razlog njegovog postojanja: prema svetoj Misnoj Žrtvi u svemu što ona znači, prema svemu što iz nje istječe i svemu što ona nadopunjuje.“ (Statuti II, 2)

Najplemenitija dužnost Bratstva stoga je formacija svećenika.

Molimo Gospodara žetve da pošalje radnike u svoju žetvu

– tradicionalnih katoličkih svećenika, i u našem hrvatskom narodu!

Uključimo se u tu nakanu svojom molitvu i potporom!

Drastični pad hodočasnika na papinskim audijencijama

Fotografija koja dobro govori o stvarnom uspjehu pape Franje kod kuće, u Rimu…

30. prosinca 2015. – papi Franji laskaju novinari
zaluđeni ljudskim pravima, a katolički vjernici negoduju

Tijekom više mjeseci profesionalni su novinari pokušavali relativizirati, što baš i nije bio lak posao, da vjernici nerado dolaze na audijencije pape Franje.

Velika većina objavljenih fotografija nisu imale široki raspon kadra, a službena tumačenja su, što je duže bilo moguće, odbijala objaviti podatke. No u vremenu trenutačnog informiranja postalo je teško skriti stvarnost činjenica.

Tako je u kolovozu 2015. godine, Vini Ganimara, glavni urednik bloga Osservatore Romano izvijestio da je prigodom stote opće audijencije pontifikata pape Franje Prefektura Papinskoga doma objavila podatke o dolasku na audijencije srijedom: sveukupno 3 147 600 nazočnih osoba. Na 30 audijencija 2013.: 1 548 500 osoba. Na 43 audijencije 2014.: 1 199 000 osoba. Za 27 prvih audijencija 2015. godine, bez ove posljednje: 400 100 osoba. Sveukupno, prosjek sudionika po općoj audijenciji je: 2013.: 51 617 osoba; 2014.: 27 883 osoba (-46%); 2015: 14 818 (-47,8% u odnosu na prethodnu godinu, a – 71,3% u odnosu na 2013.).“

Konstatacija je dramatično jednostavna: čini se da je Franjo, miljenik mondijalističkih, većinski protukatoličkih medija, kod običnih vjernika brzo izgubio povjerenje koje su mu dali „u prvih sto dana“ nakon njegova neočekivanog izbora.

Krivovjerje u Papinom međuvjerskom videozapisu?

Je li u novom videu pape Franje koji iznosi njegove molitvene nakane za novu godinu sadržano izričito krivovjerje? Komentar Johna Vennarija iz Catholic Family News o Papinom novom videozapisu: Molitvene nakane pape Franje za siječanj 2016.

Ali nije li on propovijedao izričito krivovjerje?

Franjin sablažnjivi međuvjerski videozapis

Katolici diljem svijeta zgražaju se najnovijim očitovanjem koncilskih zastranjenja. To je videozapis kojeg je objavio papa Franjo za svoje molitvene nakane za siječanj – panreligijsko slavljenje svih svjetskih religija u kojem Franjo poziva na dijalog i tvrdi da smo mi - članovi svake religije - svi "djeca Božja".[1]

Naravno, nema poziva na obraćenje nekatolika na jedinu pravu vjeru.

Video izaziva mnoge rasprave u društvenim medijima, katolici kritiziraju prezentaciju kao krivovjernu i modernističku. Ipak, jedan se možda dobronamjerni svećenik činio zbunjen svom tom zbrkom: "Žao mi je", rekao je, " koja je to izjava krivovjerna? Ne vidim nijednu izjavu u kojoj se tvrdi da su sve religije jednake (pluralizam)?"

Tu je ključ za razumijevanje onoga što je doista na djelu. Modernizam se rijetko koristi "preciznim izjavama koje su krivovjerne". Njegova metoda je praksa – novi način djelovanja koje se sukobljava s vjekovnim Učiteljstvom. Današnje međuvjerske aktivnosti daju dojam da su sve religije dovoljno dobre za spasenje, što je vjerojatno glavna vjerska zabluda našega vremena. Ljudi diljem svijeta vidjeli su Ivana Pavla II. i papu Benedikta XVI. na međuvjerskim molitvenim okupljanjima u Asizu, kako stoje rame uz rame s budistima, hindusima, rabinima, muslimanima, protestantima, i zaključuju da je bilo koja religija Bogu više ili manje prihvatljiva. To je vizualni izraz vjerske ravnodušnosti koja navodi duše na prihvaćanje krivovjernog nauka.

Samo jedan primjer: na dan smrti pape Ivana Pavla II., dobio sam telefonski poziv od mlade dame iz Novog Zelanda, obiteljske prijateljice. Radila je u situaciji u kojoj je surađivala s muslimanima i hindusima. Kad je rekla ovim nekatolicima, blago i s ljubavlju, da se moraju obratiti u jednu pravu Katoličku crkvu da bi spasili svoje duše, muslimani i hindusi su joj se smijali. "Vaš papa to ne vjeruje", nasmijali su se, misleći na Ivana Pavla II, "vaš papa to ne uči. Vaše papinske međuvjerske aktivnosti to ne prenose. Vaš Papa moli s Dalaj Lamom i hindusima. Vaš Papa posjećuje džamije i ljubi Kuran. Vi ste u raskoraku s vlastitim papom. Zašto bismo vas trebali slušati?"

Ovdje vidimo podizanje novih hetero-praksi iznad nauka, koji dovodi pojedinca do mišljenja na tragu krivovjernog nauka.

To je ista taktika koju su progresivci koristili na nedavnoj Sinodi - zagovarajući promjenu prakse primanja pričesti razvedenih i ponovno oženjenih, a zatim ponavljajući samo ono što bi najnaivniji prihvatili: "ali nismo promijenili nauk".

Zar nismo ništa naučili u proteklih 50 godina? Cijela revolucija II.vatikanskog se temelji na taktici uzvisivanja "pastorala" iznad "nauka", bez izričitog mijenjanja nauka, ali ipak stvarajući revoluciju u katoličkim stavovima.

Duboko i čvrsto ukorijenjeno štovanje svetog Josipa

Dana 19. ožujka 2013. Svećeničko bratstvo sv. Pija X. posvećeno je svetom Josipu. Nadbiskup Lefebvre bio je veliki štovatelj slavnog Patrijarha.

Tijekom 1989. godine nadbiskup Lefebvre je propovijedao pred svojim svećenicima o ulozi svetog Josipa i o moći zagovora prečistog zaručnika Presvete Djevice Marije. U ovih nekoliko napomena sažeo je intenzivno i zadivljujuće razmatranje o ovome hranitelju koji zacijelo, a da se ne gubi u mnogo riječi, živi u dubokoj povezanosti s Onim koji je istodobno njegov sin i njegov Bog. Utemeljitelj Svećeničkog bratstva sv. Pija X. nikada nije posjetio Svetu Zemlju; unatoč tomu svoje slušatelje uvodi u dioništvo u životu Svete obitelji (čiji blagdan slavimo danas, na nedjelju nakon Bogojavljenja) s realizmom koji dopušta dobiti maleni uvid u svetu tajnu.

Ne smije se zapustiti štovanje svetog Josipa jer je sveti Josip odabran na posve osobit način. Bog mu nije dodijelio ulogu kao Blaženoj Djevici, ali mu je ipak dodijelio izvanrednu ulogu povjerivši mu najvrjednije, Djevicu Mariju i našega Gospodina, tijekom trideset godina! Trideset godina sveti Josip je bio odgovorna osoba i glava, imao je očinski autoritet nad Blaženom Djevicom Marijom i nad našim Gospodinom i nad Bogom, uistinu! Sveti Josip upravljao je nad dragim Bogom! U tome je on jedini! Jedno posve izvanredno izabranje među ljudima. Koji čovjek može reći: „Upravljao sam Bogom“.

Ništa se ne zna o tome što se zbilo u Nazaretu, nažalost, nemamo nikakve pojedinosti osim one da je Isus nestao i da je pronađen među pismoznancima; osim toga ne zna se ništa o onome što se zbilo. No možemo razumno pretpostaviti da je Gospodin sa svetim Josipom tijekom više od dvanaest godina radio, pomagao mu u poslu. On je dakle stalno bio zajedno sa svetim Josipom i koliko to sebi možemo predočiti, sveti Josip je davao naredbe! To je nešto nevjerojatno!

Što se tiče Majke Božje i svetog Josipa, oni nisu imali probleme sa savješću, ali su sebi zacijelo rekli: „Onaj s kojim smo zajedno, to je Bog, on, koji nas je stvorio, on, koji nas održava na životu, on, koji nas bolje poznaje nego što mi sami sebe poznajemo, jer on je onaj koji nas je stvorio, on koji poznaje naše misli još prije nego ih izgovorimo, da, još i prije nego što smo ih smislili. Bog već zna što mi mislimo i što ćemo misliti. On zna sve, zna sve o nama, ovo dijete koje je upravo tako veliko.“

Honorije I: sporni slučaj pape krivovjernika

Slučaj pape Honorija jedan je od najspornijih u crkvenoj povijesti. Kako dobro primjećuje crkveni povjesničar Emile Amann u širokoj natuknici koju posvećuje pitanju Question d'Onorius u Dictionnaire de Théologie Catholique (svezak VII, coll. 96-132), problemu valja pristupati nepristrano i s mirnom neutralnošću kako je povijest dužna postupati s činima iz prošlosti (col. 96).

U središtu pontifikata pape Honorija koji je vladao od 625. do 638., bilo je pitanje monoteletizma, posljednjeg od velikih kristoloških krivovjerja. Kako bi udovoljio bizantskom caru Herakliju koji je želio jamčiti unutarnji vjerski mir u svojemu carstvu, carigradski je patrijarh Sergije pokušao pronaći kompromis između katoličkog pravovjerja prema kojemu su u Isusu Kristu dvije naravi u samo jednoj osobi i monofizitskog krivovjerja koje je Kristu pripisivalo samo jednu osobu i samo jednu narav. Rezultat kompromisa bilo je novo krivovjerje, monoteletizam prema kojemu je dvostruka narav u Kristu u svojim činima pokretana samo jednim djelovanjem i jednom voljom. Posrijedi je bio polu-monofizitizam, no istina je ili cjelovita, ili nije istina, a umjereno krivovjerje ostaje ipak krivovjerjem. Jeruzalemski patrijarh Sofronije bio je među onima koji su se najsnažnije umiješali u osudu novoga učenja koje je onemogućavalo Kristovo čovještvo i vodilo u monofizitizam koji je osudio Kalcedonski sabor (451. godine).

Sergije je pisao papi Honoriju sa zahtjevom da „u budućnosti nikomu ne bude dopušteno tvrditi da su u Kristu našemu Bogu dva djelovanja“ i da dobije njegovu podršku protiv Sofronija. Na nesreću, Honorije je prihvatio zahtjev. U pismu Sergiju tvrdio je da je „volja Gospodina našega Isusa Krista bila samo jedna (unam voluntatem fatemur), po činjenici da je naša ljudska narav otkupljena od božanstva“ i pozvao je Sofronija na šutnju. Korespondencija između Sergija i Honorija sačuvana je u aktima VI. ekumenskog sabora (Mansi, Sacrorum conciliorum nova et amplissima Collectio, svezak XI, coll. 529-554) i ponovno ju je na latinskom, grčkom i francuskom jeziku objavio Arthur Loth (La cause d'Honorius, Documents originaux avec traduction, notes et conclusion, Victor Palmé, Pariz 1870., a na grčkome i njemačkome Georg Kreuzer Die Honoriusfrage im Mittelalter und in der Neuzeit, Anton Hiersemann, Stuttgart 1975.).

Ojačan Papinom podrškom, Heraklije je 638. godine objavio doktrinarnu formulu nazvanu Echtesis („Izlaganje“) u kojoj je nametao novu teoriju o jedinstvenoj božanskoj volji kao službenu vjeru. Monoteletizam je tijekom četrdeset godina trijumfirao u Bizantskom carstvu. U to vrijeme najsnažniji je branitelj vjere bio Maksim, nazvan Ispovjednik koji je sudjelovao na jednoj sinodi koju je u Lateranu (649.) sazvao papa Martin I. (649.-655.) radi osude monoteletizma. I Papa i Maksim bili su poslani u izgnanstvo. Maksimu, koji je odbio potpisati monoteletska učenja, odrezan je jezik i desna ruka. Sofronija, Maksima i Martina danas Crkva časti kao svetce zbog njihovog neslomljivog otpora monoteletskom krivovjerju.

Katoličku je vjeru konačno obnovio III. carigradski sabor, VI. crkveni ekumenski sabor koji se okupio 7. studenoga 680. godine uz nazočnost cara Konstantina IV., i predstavnike novoga pape, Agatona (678.-681.). Sabor je osudio monoteletizam i bacio anatemu na sve one koji su poticali i podupirali krivovjerje, uključujući u osudu i papu Honorija.

Videozapis Papinih molitvenih nakana: korak više prema tihom otpadništvu? – Siječanj 2016.

Svaki mjesec tijekom jubilarne godine milosrđa, Vatikan je odlučio objaviti na svom službenom kanalu na Youtubeu – Papinoj svjetskoj mreži apostolata molitve – molitvene nakane pape Franje. Za mjesec siječanj 2016., prvi videozapis koji traje jednu minutu i 32 sekunde daje za pravo onim katolicima koji se uznemiruju – nakon II. vatikanskoga sabora – zbog sve većeg pada prema tihom otpadništvu.

Na početku Papa izjavljuje: „Većina stanovnika ovoga planeta drži se vjernicima. To je činjenica koja bi morala potaknuti religije na dijalog.“ Potom defiliraju jedan budist, rabin, katolički svećenik, muslimanski službenik itd. od kojih svatko za sebe kaže: „Vjerujem u Boga“, osim muslimana koji kaže: „Vjerujem u Boga, Alaha.“

A potom Rimski prvosvećenik, Kristov namjesnik na zemlji, raduje se da „mnogi traže ili susreću Boga na različite načine“ (sic)… Potom svatko za sebe izgovara humanitarističku formulu kao svojevrsnu nametljivu UN-ovsku mantru: „Vjerujem u ljubav“. Papa zaključuje ovim riječima: „Neka iskreni dijalog među muževima i ženama različitih religija donese plodove mira i pravednosti“.

Duboka tuga nas obuzima gledajući ovaj videozapis koji nas sablažnjava, međutim, to je samo posljedica pedeset godina „vjerske slobode“ koju je papa Franjo s velikom svečanošću proslavio 28. listopada 2015., izvikujući da je „Izjava Nostra Aetate još uvijek aktualna.“

Molimo se i vršimo djela pokore da Duh Sveti prosvijetli Svetoga Oca i ne zaboravimo u ovim strašnim trenutcima da vrata paklena neće nadvladati Crkvu Katoličku koja ima obećanja života vječnoga.

Izvor: www.laportelatine.org

Jedna knjiga protiv napasti sedisvakantizma

U povijesnom času duboke krize unutar Crkve sve se više ukorjenjuju teorije onih koji zastupaju postojanje „Sedes vacans“, ili izočnost zakonitih prvosvećenika već posljednjih pedeset godina. Za „sedisvakantiste“ nadnevak je početka ove nečuvene situacije konačno prihvaćanje dokumenata II. vatikanskoga sabora.

Nakon koncilskog krivovjerja automatski bi uslijedilo gubljenje pontifikata u slučaju Pavla VI. i njegovih nasljednika, sve do pape Franje. Ove se teorije iznose na blogovima agresivnim i zamornim stilom, a iznose ih osobe koje su uglavnom loše s obzirom na bilo kakvu teološku ili kanonsku formaciju, a poglavito im nedostaje duh iskrene i prave ljubavi prema Crkvi  koji bi barem naložio razboritost kod bavljenja toliko teškim i složenim problemima. Ozbiljan doprinos raspravi sada dolazi od nedavno objavljene knjige True or False Pope? Refuting Sedevacantism and Other Modern Errors (www.trueorfalsepope.com) dvojice američkih pravnika, Johna Salze i Roberta Siscoea.

Ovo djelo od sedamsto stranica, s uvodom msgr. Bernarda Fellaya, poglavara Bratstva sv. Pija X., iscrpno je i dokumentirano odbacivanje sedisvakantističkih stavova. Temeljeći se na izvornim citatima papa, ekumenskih sabora i crkvenih naučitelja, autori pokazuju kako su sedisvakantisti, kako bi opravdali svoje teorije, često iskrivili izjave prvosvećenika i teologa, razotkrivajući taktike kojima se služe da obrane neobranjivo.

Svetkovina Sveta tri kralja – Bogojavljenje

Svetkovina Bogojavljenja – Epifanija veoma je stara, znamo da se na Istoku slavila već u III. stoljeću. Ime joj upućuje na smisao, i zbilja Epifanija – Bogojavljenje dolazi iz grčkoga i znači očitovanje: Bog se očituje ne samo židovima kao na dan Božića, nego pak također i nevjernicima, poganima, svim ljudima.

Izaijino viđenjeⁱ koje opisuje Jeruzalem u koji koračaju kraljevi, narodi, mnoštvo naroda koji dolaze izdaleka pjevajući hvale Gospodinu i donoseći mu zlato i tamjan slika je Crkve, pravog izabranoga naroda, a židovski mu je narod bilo samo slika i priprava.

Spasiteljevim dolaskom i njegovom smrću na križu zbilja zamjenjuje priliku. Stari je savez dokinut u Kristovoj krvi te nastupa Novi i vječni savez.ⁱⁱ Obredi Staroga saveza abrogirani su i postaju praznovjernima, svi su ljudi pozvani na spasenje u vjeri u Isusa Krista, jedinoga Spasitelja, pripadnošću Katoličkoj Crkvi koja nastavlja njegovo poslanje u povijesti.ⁱⁱⁱ

Ovo se poslanje sastoji u prenošenju nauka spasenja propovijedanjem istine kojom Isus i dalje biva vidljiv dušama dobre volje, a trojica kraljeva bili su u tome prvijenci.

Magi su bili svećenička kasta koja je proučavala zvijezde i vjerojatno su došli iz Perzije. Tradicija ih se prisjeća trojice: Melkiora, Gašpara i Baltazara. Njihovo se tijelo štuje u divnom zlatnom sarkofagu koji se nalazi u Kölnskoj katedrali.

U starini se mislilo da neke nebeske pojave naznačuju rođenje velikih ljudi, a židovi, osobito rašireni u svojoj dijaspori u babilonskim gradovima, širili su vjeru u Mesiju kojeg su očekivali.

Jedno proroštvo Staroga zavjera koje se zacijelo proširilo u tim krajevima tvrdilo je da će Mesijinu rođenju prethoditi čudesna zvijezda. Proroka Bileama kojega je pozvao moapski kralj Balak da prokune narod izraelski koji se uputio prema Obećanoj zemlji Gospodin je obvezao da ga blagoslovi u svojim proroštvima o budućnosti: „Vidim ga, ali ne sad, gledam ga, ali ne izbliza: zvijezda izlazi iz Jakova, žezlo se diže iz Izraela“.^iv

Sveta tri kralja

„U zlatu“, tako pjeva Crkva „pokazuje se kraljeva moć, u tamjanu spoznaj Velikog svećenika, a u smirni Gospodinov pokop“.

Vjerno služi Kristu, svojemu Kralju!

Uzvrati mu žarku ljubav kao svećeniku koji je za Tebe prolio svoju Krv na križu i koji se sam svaki dan posve prikazuje na našim svetim oltarima.

I Njega, smirnom napojenoga i za tebe ubijenoga oponašaj u ljubavi prema križu i radosnim podnošenjem protivština.

p. Nikolaus Lancicius, SJ (1574.-1652.)

Izvor: Mitteilungsblatt, siječanj 2016.

Sveta godina

Što trebamo misliti o jubilejskoj godini milosrđa koju je papa Franjo sazvao u povodu zaključenja Drugog vatikanskog sabora? Nedvojbeno se stvara utisak podijeljenosti. S jedne je strane svaka Sveta godina vrijeme milosti u kojemu Crkva svakome vjerniku iz blaga zasluga Isusa Krista i svetaca nudi svečani potpuni oprost za vremenite kazne grijeha. K tome se daruju prebogate milosti za posvećenje osobnog života. S druge je strane posvema očito da jubilej jednoga koncila koji je uveo vrijeme neopisivog crkvenog propadanja ne može biti prigoda za radost. Kako se onda trebamo držati?

Budući da posebni razlog jedne svete godine ne dira njezinu bit, oba se elementa mogu jasno držati odvojenima. Ništa nas ne sprječava da se okoristimo milostima koje nam Bog nudi preko svojega Namjesnika na zemlji, a da se i dalje distanciramo od štetnog karaktera Drugog vatikanskog sabora. U pismu prijateljima i dobročiniteljima od 24. svibnja 2015. Generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X. jasno je naznačio put kojim valja krenuti:

„Kad se ustave milosti širom otvore, moramo primati u izobilju! Sveta godina je velika milost za sve članove Crkve. Živimo, nakon svega, od pravog milosrđa, kako nas uče sve stranice Evanđelja i tradicionalne liturgije. U skladu s „prethodnim razlučivanjem“ [1] na kojem je nadbiskup Lefebvre utemeljio vođenje Bratstva svetog Pija X., u ovim vremenima zbrke, odbijamo jednostrano milosrđe i živimo od milosrđa u svim njegovim aspektima.(…)