Speculum justitiae (Ogledalo pravde)

Ljepota stvorenja proizlazi iz činjenice da ona odražavaju Božja savršenstva: "nebesa naviještaju slavu Božju", kaže psalam 18.

Poznavanje Krista

Što je čovječanstvo znalo o Kristu prije nego što je Bog poslao Anđela Gabrijela Djevici zaručenoj za čovjeka po imenu Josip iz plemena Davidova?

Papa Franjo smatra naslov Gospe Suotkupiteljice ,,budalaštinom“

Tijekom homilije za proslavu blagdana Gospe od Guadalupe u bazilici sv. Petra, 12. prosinca 2019., papa Franjo izgovorio je [...]

50 godina nove Mise: razvoj Rimskog misala (II.)

Prije pola stoljeća papa Pavao VI. nametnuo je reformu Mise koja se može nazvati ,,Misom Drugog vatikanskog”.

Kalež: simbol Marije

Koja su svojstva kaleža i koje je njihovo značenje za naše živote?

Prvo, dragocjeni metal u svojoj blistavoj ljepoti: izazov da se sve više i više čistimo od svake ljage grijeha, a također i od onoga što je ovozemaljsko i nevrijedno. Zatim uvid u to koliko je naš život dragocjen, naše tijelo i osobito naša duša, stvoreni na Božju sliku i priliku, predodređeni da imaju udio u ljepoti Bezgrješne. Ovaj kalež je sam po sebi prilično prazan, prilično siromašan. U njemu se ne nalazi ništa od svijeta, ni zrnce prašine, ništa svjetovno, koliko god lijepo bilo. Takav stav potpune samozataje, potpunog odricanja od samoga sebe, potpunoga duhovnoga siromaštva osnovna je odlika Bezgrješne: ona nema ništa za sebe, ne misli o sebi, potpuno je siromašna i ispražnjena od sebe; moglo bi se reći da njezin ego ne postoji. To je jedini mogući stav stvorenja prema svome Stvoritelju, kada On u beskonačnom milosrđu iskaže naklonost prema našoj praznini kako bi je ispunio. Zatim je kalež sasvim otvoren onome što je gore. Strane kaleža su poput raširenih ruku Moliteljice, pune čežnje i predanosti. To je djevičansko Marijino srce, koje živi u iščekivanju Boga i za Boga, kao i Zaručnica za svoga Zaručnika. Sve njezine misli, riječi i djela usmjerena su prema Njemu, potpuno za Njega. Marija nam daje tu čežnju za Bogom i čini da naša srca postaju čista od svih neurednih želja koje nas vuku prema dolje.

Ta čežnja se ispunjava kroz Posvetu i Pričest. Otvoreno srce prima božansku svjetlost i toplu krv života koja teče. To je svrha zbog koje postoji kalež i samo zbog toga: da se u njemu može dogoditi pretvorba, tj. da bi Krist mogao obnoviti svoj život, svoju patnju i smrt u njemu. Kao što Elizabeta od Trojstva to tako duboko izjavljuje: "Neka postanem za Njega dodatno čovječanstvo u kojemu može obnoviti svoje otajstvo u svojoj potpunosti." Ali to uključuje jedinstvo volje s Božjom voljom, potpuno kao što je Marija bila ujedinjena s Kristom u posvemašnjoj poslušnosti.

Liturgija naglašava da se ne prinosi samo sadržaj kaleža već i sam kalež („Prinosimo ti kalež spasenja…“), kao da neprimjetno preporučuje da je ona jedna Kristova Žrtva isto tako i žrtva Marijina, da je pokornost novoga Adama nerazdvojno sjedinjena s pokornosti Nove Eve: Otkupiteljeve zajedno s onom od Suotkupiteljice. Svi se moramo smjestiti u ovaj kalež poput male kapljice vode tijekom Ofertorija (Prikazanja). Kako smo poprimili kvalitete kaleža, postali smo dostojna posuda Božje prisutnosti, ispunjena i prožeta Krvi Kristovom. Vječiti pogled na kalež je uranjanje u njezino Bezgrješno Srce. Tako u sebe prihvaćamo Kristovo ljubavno djelo, u svoj svojoj punini.

Stoga, Marija je duhovni prostor, sveta atmosfera, svetište, u koje smo se preobrazili, kako bismo razumjeli i prodrli sve dublje u veliku božansku dramu i da bismo iznutra primili sve plodove ovoga stabla života. „Srce Marijino je živi oltar na kojemu se prinosi žrtva. Ovo probodeno Srce je i poslužitelj kod oltara, čiji otkucaji srca su liturgijski odgovori. To je kadionica u kojoj se vjera, nada, ljubav i klanjanje koje iskazuje cijeli svijet poput tamjana uzdižu pred zaklanim Janjetom. To je zbor ove sjajne Mise koji nadmašuje sve anđele. Nije li tišina Marijinih izvanrednih patnji poput pjevanja tajnih, neopisivih pjesama zanesenom uhu krvne Žrtve?” (p. Faber).

Izvor: fsspx.news

Časopis Christus Rex br. 22: Otpadnička sinoda: Amazonija

Dostupan je novi, 22. broj časopisa Christus Rex – četvrti broj u 2019. godini, koji je posvećen temi Sinode o Amazoniji. Časopis možete osobno uzeti prigodom Misa Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. te skinuti na sljedećoj poveznici.

Časopis nema prodajnu cijenu, no bit ćemo zahvalni za svaki prilog da bi se pokrili troškovi tiska i poštarine te omogućili daljnji projekti tiskanih izdanja!

Ako još niste pretplaćeni, a želite primiti tiskano izdanje časopisa (ili prijaviti druge osobe koje žele primati), molimo Vas da nam javite na adresu naše e-pošte:

fsspxhr(et)gmail.com

Sadržaj:

Predgovor: Došašće Gospodinovo… ili antidošašće u Rimu?
Sinoda koja bi trebala ,,spasiti” Amazoniju i Crkvu
Sinoda o Amazoniji: ono najgore dogodilo se već u početku
Pogled unatrag na skandal s Pachamamom
Idolopoklonstvo Pachamame u svjetlu Izjave iz Abu Dhabija
Sinoda o Amazoniji otvara vrata ređenju oženjenih muževa
Contra recentia sacrilegia – Prosvjed protiv svetogrdnih djela pape Franje

Došašće Gospodinovo… ili antidošašće u Rimu?

Čitatelju ovih redaka moglo bi se učiniti neumjesnim da se usudim u vremenu došašća govoriti o grozoti idolopoklonstva s Amazonske sinode, koju bismo najradije kao mračno poglavlje htjeli izbrisati iz anala crkvene povijesti. Međutim, ne smijemo se ograđivati od stvarnosti jer prema Kristovoj opomeni trebamo ispravno tumačiti ,,znakove vremena“ da ne bismo zastranili. Upravo došašće daje nam dobar ključ za razumijevanje onoga što se nažalost dogodilo u Vatikanu. Jer pred žarkim svjetlom pokazuje se sve oštrije podlost zla.

Ispunjenje svih čežnji čovječanstva

Nijedno doba godine ne dotiče srca ljudi i zagrijava ih za vjeru kao što to čini vrijeme došašća i Božića. Dolaskom Gospodinovim od početka se ispunila sva čežnja cijeloga čovječanstva. Tko nije žudio za neizrecivom srećom i mirom, slobodom i puninom života? Svatko pati, svjesno ili nesvjesno, od svoje zapletenosti u grijeh, koji ga manje ili više zadržava u ropstvu Sotone i duhovne tame, iz koje nas može osloboditi samo naš najsvetiji Spasitelj. U kojoj dojmljivoj poeziji pjeva Sveto pismo i liturgija Crkve ,,kad se pokaza dobrota i čovjekoljublje Boga, Spasitelja našega“ (Tit 3,4), ,,da obasja one koji sjede u noći i sjeni smrtnoj“ (Lk 1,79), da ih ,,izbavi od vlasti tame i premjesti u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje“ (Kol 1,13), jer ,,zato se pojavi Sin Božji, da razori djela đavolja“ (1 Iv 3,8), koji je ,,došao i propovijedao mir vama, koji ste bili daleko, i mir onima, koji su bili blizu“ (Ef 1,17).

Bili bismo bezumni da u svetom Došašću većom revnošću ne otvorimo svoja srca Kristovom svjetlu – u molitvi, duhovnom čitanju i spasonosnoj pokori! Ne smijemo vrijeme milosti prespavati. ,,Već je čas, te mi ustanemo od sna; jer je sad bliže naše spasenje, negoli kad vjerovasmo. Noć prođe, a dan se približi“ (Rim 13, 11-12).

Sinoda u sjeni smrtnoj

Nažalost, čini se da je Vatikan ponovo pao u smrtni san, u koji je Amazonska sinoda uspavala većinu sudionika. Sudionicima Sinode zasigurno je bilo poznato da se veoma poznatoj Pachamami u cijeloj indijanskoj kulturi Južne Amerike klanja i da ju se časti kao ,,svemoćnu božicu svijeta“, t. j. svemira. Mogu li svi oni koji su pred očima svjetske javnosti ovoj božici iskazali kultno čašćenje, biti oslobođeni grijeha idolopoklonstva? Oni svećenici i redovnici koji su se pred njom bacili na zemlju, biskupi koji su je nosili okolo u procesiji, oni koji su je zazivali i pjevali joj pred Presvetim u svetohraništu? Jesu li zaboravili da Sveto pismo i crkveni oci upozoravaju toliko često i žustro protiv idolopoklonstva, koje oni nazivaju najgorim od svih grijeha?

Idolopoklonstvo nije samo ozbiljno kršenje Božje prve zapovijedi i napad na jedinstvenost pravoga Boga, već u konačnici predstavlja službu Sotoni. ,,Svi su bogovi pogana zlodusi“ (Ps 95,10), kaže odrješito psalmist, a sv. Pavao upozorava Korinćane: „Ljubljeni, bježite od idolopoklonstva!... Ali što žrtvuju neznabošci, zlim duhovima žrtvuju, a ne Bogu. A ja neću, da vi budete zajedničari sa zlim duhovima“.

Trijumf Sotone u Vatikanu?

Dakle, gore od toga nije moglo! Kad se papa u Vatikanu, u srcu Katoličke crkve, naklanja pred idolima, ne časti li on – po jasnoj logici sv. Pisma – Božjega Protivnika i ne podvrgava li se njegovoj vladavini? Bože sačuvaj da bi to bilo učinjeno namjerno, već iz sljepoće, jer zasljepljenost može ići jako daleko! Tu se konačno od poganske indiokulture, koja se nije ustručavala ni od žrtvovanja djece i mnogoženstva, želi učiti te u njoj pronaći obogaćenje za kršćanstvo!

Neka svijetu dođe novo Došašće!

Crkva uzdiše u neizrecivoj tuzi i nevolji. Je li se moglo pasti dublje od đavolske idolatrije, koja je u ljudskoj povijesti oduvijek bila otvorena vrata za sve perverzne poroke koji su predugo porobljavali čovječanstvo? Neka se Bog smiluje svojoj Crkvi i izlije na ljude duh obraćenja i zadovoljštine! Neka vrijeme Došašća bude prilika da najprije isprosimo taj duh za sebe kako bismo, ispunjeni obnovljenom revnošću, donijeli dostojne plodove pokore i zadovoljštine te da s radošću, u rukama Majke Božje, mognemo pohititi k jaslama božanskog Djeteta i pridonijeti da Presveta Srca Isusa i Marije čim prije i konačno pobijede nad srcima ljudi i naroda i da uspostave u njima toliko iščekivanu, blagu vladavinu mira i ljubavi.

p. Stefan Frey

Bezgrješno Začeće

Onaj koji ukloni jedan jedini grijeh može promijeniti svijet.

Nitko ne može sumnjati da se po malim stvarima upravljaju velike stvari. Relativno mala skupina ljudi učinila je blaga ljudskoga roda, nekolicina onih koji su njegovi pravi vođe i nekolicina koja pomaže u nastojanju za onim što je bolje. Nasuprot tome, podmukla nekolicina pokreće revolucije i pustoši društvo. Ove dvije suprotstavljene „nekolicine” reducirane su kod sv. Pavla na „dvojicu” suprotstavljenih: „Zato kao što po jednome čovjeku uđe u svijet grijeh, i po grijehu smrt... tako će i pokornošću Jednoga mnogi postati pravednici.” (Rim 5, 12. 19)

Ujedinjenost i snaga jedinstva pokreće svako mnoštvo, bilo da je to glavni trener sportskoga kluba ili glavni um kriminalnoga kartela, bilo da je Krist ili Belijal, sve se svodi na moćne ujedinjene snage koje teže nadmoćnosti.

Bog je postavio moć Svoga Ljubljenoga Sina u poniznost i niskost Njegove Ljudske naravi, božanske poluge za obnovu čitavoga čovječanstva i izvan koje nema spasenja ni milosti ni istinske svrhe. No središnji dio ove poluge, točka oslonca koja omogućava polugi da izvršava svoju silu prema svim predmetima, je Bezgrješno Začeće. Kao što poluga djeluje fizičkom akcijom kroz svoju točku oslonca, tako je Krist preuzeo i stupio u doticaj s čovječanstvom kroz Marijino Bezgrješno Začeće. I kao točka oslonca, koja ostaje u kontaktu s polugom u svakoj akciji dizanja, tako i Marija ostaje u kontaktu s Kristom, ne samo tijekom Njegovih zemaljskih Otajstava, već i u Njegovomu izvršavanju Njegovoga Nebeskoga Svećeništva. Ona je Posrednica svih milosti, koja omogućava da moć Kristove milosti dotiče sve ljude po Njezinome svemoćnom posredovanju.

Ono na što se svodi ta Božanska Mudrost je ujedinjenje naše pobožnosti prema Kristu s pobožnosti prema Mariji. Zvuči kontradiktorno ali razmotrite pobožnost „Kristu samome”. Duboko u sebi to znači odvojiti Krista od Njegove Majke, od Njegove Crkve, od Tradicije, od različitih institucija nadahnutih Duhom Svetim, i učiniti ga „mojim vlastitim osobnim spasiteljem” isključujući Katoličku Crkvu. Takav podijeljeni Krist nema postojanja. Istinski i jedini Krist preobražava i posvećuje, i nijedna pobožnost ne posvećuje brže u jednom smjeru od pobožnosti prema Bezgrješnoj. Odmah dalje od grijeha brzim gnušanjem i pokajanjem, ide izravno do suštinskih Kristolikih vrlina poniznosti i poslušnosti. Po njima, Duh Sveti tvori „unutarnjega čovjeka” u dušama posvećenima Njoj.

U krajnjoj liniji naše pobožnosti, s obzirom na veliko otajstvo Bezgrješnoga Začeća, udaljimo se od grijeha, pa makar to bilo jednoga po jednoga. U svom apostolatu sjetimo se da uklanjanje jednoga maloga grijeha može biti početak posve novoga života. To će biti poput čovjeka koji je, uoči Nove godine, odbio poziv prijateljima na piće. Umjesto toga, hodao je, sam, razmišljajući. To razmišljanje dovelo ga je do njegovoga budućega zvanja. Uklonjen jedan grijeh, počeo je novi život. Ave Maria!

Izvor: fsspx.news

50 godina nove Mise: stvaranje novog misala (I.)

Prije pola stoljeća papa Pavao VI. nametnuo je cijeloj Crkvi liturgijsku reformu u ime Koncila koji je tek bio završio.

Svećenička ređenja za Bratstvo sv. Jozafata u Ukrajini (17. 11. 2019.)

U nedjelju, 17. studenoga, zaredio je mons. Alfonso de Galarreta u Lavovu (Ukrajini) za Bratstvo sv. Jozafata (SSJK) dva đakona za svećenike. S ovim ređenjima zaredili su biskupi FSSPX-a dosada ukupno 21 svećenika za ovu zajednicu. Pri svečanosti je bilo prisutno i jedno malo izaslanstvo iz Bogoslovije Bratstva sv. Pija X. iz Zaitzkofena.

Bratstvo sv. Jozafata čuva katoličku Tradiciju Grkokatoličke ukrajinske Crkve u istočnom, bizantskom obredu, nasuprot modernističkim novotarijama koje nažalost nisu poštedjele ni partikularne katoličke Crkve istočnih obreda. Iako su, naime, grkokatolici sačuvali svoju drevnu liturgiju (nasuprot Latinskoj Crkvi u kojoj je uveden revolucionarni novi obred), nisu ih nažalost zaobišle doktrinarne zablude, posebno lažni ekumenizam. Tako se i među grkokatolicima mogu nerijetko susresti krivovjerni modernistički stavovi po kojima se istočno raskolništvo (tzv. pravoslavlje) smatra legitimnim oblikom crkvenosti koji vodi prema spasenju. Zastupa se sinkretizam i indiferentizam u kome se ne teži povratku pripadnika istočnih raskolnika u jedinstvo Katoličke Crkve, nego se nekatolike još utvrđuje u njihovom stanju odvojenosti od Crkve i krivovjerjima koje te zajednice zastupaju (odbacivanje papinskoga primata i nezabludivosti, a često i dogmi o Bezgrješnom Začeću BDM, čistilištu i izlaženju Duha Svetoga od Oca i Sina).

Protiveći se ovim pogubnim zabludama koje uništavaju same temelje Crkve, skupina svećenika odlučila je udružiti se u svećeničko bratstvo posvećeno sv. Jozafatu, biskupu mučeniku koji je prolio krv za Krista i Crkvu upravo zbog svojih nastojanja oko povratka raskolnika u jedinstvo Katoličke Crkve. Tako Bratstvo sv. Jozafata radi za obnovu Crkve u istom duhu i vjeri koja je povezivala istočne katolike sve do Drugoga vatikanskoga sabora, a koji predstavlja nepodnošljivu smetnju provoditeljima modernističke revolucije. Zato je i ova zajednica, kao i Svećeničko bratstvo sv. Pija X., vrlo brzo bila sankcionirana zabranama i osudama samo zato što želi čuvati cjelovitu i neokrnjenu katoličku vjeru. Ovaj nam primjer pokazuje kako je postkoncilska revolucija sveobuhvatna i da zahvaća same temelje vjere koji nadilaze problem same liturgije (uza svu njezinu važnost).

Bratstvo sv. Jozafata gaji bliske kontakte sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X. Tako p. Patrice Laroche, predavač u Bogosloviji u Zaitzkofenu, redovito pohađa Bogosloviju SSJK-a gdje bogoslovima također drži predavanja. Radi utvrđivanja međusobne povezanosti nalazi se također jedan svećenik Bratstva sv. Jozafata tijekom ove studijske godine u Bogosloviji u Zaitzkofenu. U nastavku donosimo nekoliko lijepih fotografija sa svečanosti ređenja.