Kraljica djevičanskih duša

Sveta Crkva daje Majci Isusovoj lijepi naslov „Regina Virginum“. O koliko je Marija ljubila djevičanstvo! Da ga je morala izgubiti, bila bi se odrekla postati Majkom Božjom! Marijina čistoća bila je sjajnim biserom koji je privukao Božji pogled.

Danas je Gospa u nebu; okružuju je duše djevica i bezbrojne čete anđela. Ona želi da na zemlji klijaju ljiljani čistoće i svoj materinski pogled upire u one koji ljubomorno čuvaju ovu krjepost. Priznaje svojom istinskom djecom samo one koji imaju čisto srce i drži ih pod svojim plaštem. Kako je ljupko misliti: Ja sam pod Gospinim plaštem!... Tko je sretniji od mene?...

Tko ne prakticira dobro krijepost čistoće, vara se… nije drag Mariji… ne zavrjeđuje njezinu zaštitu… neka ne zahtijeva milosti i naklonosti!... Nečisto srce sotonino je prebivalište; Gospa ne želi biti sa zloduhom!

[…] Čistoća, lijepa krijepost, ne može se sačuvati ako nema puno molitve. Preporučuje se Marijinim pobožnicima da se obrate dobroj Majci da ona čuva ljiljan nevinosti. Veoma je korisno zazvati Gospu za čistoću, moleći s vremena na vrijeme koju devetnicu ili trodnevnicu na tu nakanu.

[Odlomak iz knjige „Vera devozione a Maria“ don Giuseppea Tomasellija, Imprimatur: Can. Carciotto Vic. Gen., Catania, 13. svibnja 1952.]

Trebamo li moliti svjetlosna otajstva Krunice?

15 ili 20 otajstava Krunice?

Ovaj tekst napisan je povodom objavljivanja apostolskog pisma pape Ivana Pavla II. kojim on predlaže dodavanje standardnom rasporedu Krunice 5 dodatnih otajstava – tzv. 'svjetlosna otajstva' u kojima će se razmatrati Isusovo javno djelovanje. U tekstu se obrazlaže stajalište koji trebamo zauzeti prema toj inovaciji na temelju Tradicije.

„Kada netko živi za novotarije, uvijek će postojati potreba za novom novotarijom.“

(Nadbiskup Fulton J. Sheen)

Papa Ivan Pavao II. je 16. listopada 2002. označio 24. godišnjicu svog papinstva objavljivanjem Apostolskog pisma Krunica Djevice Marije u kojem je proglasio „Godinu krunice“ od listopada 2002. do listopada 2003. Dokument je također sadržavao glavne papine inovacije čiji je pontifikat označen neprekidnim nizom novotarija. Najavio je da će dodati pet novih otajstava krunici.

Glas o novim otajstvima je prvi put objavljen 14. listopada preko raznih novinskih agencija koje su tvrdile da je ta vijest procurila preko vatikanskih izvora. Ocu Richardu Johnu Neuhausu iz časopisa First Things bilo je teško povjerovati tim ranim izvještajima i rekao je The Chicago Tribuneu da papa vjerojatno neće izmijeniti krunicu. „Da bi on sugerirao“, rekao je Neuhaus „ili čak objavio neku vrstu službene promjene krunice je potpuno netipično, potpuno neprikladno“. Neuhaus je rekao da Papa nema vlast naložiti promjene u jednoj takvoj molitvi. Otac Neuhaus je u pravu da papa ne može naložiti takve promjene, ali pogriješio je kada je tvrdio da je papina promjena krunice potpuno „netipična“ za tog vrhovnog poglavara pokoncilskog aggiornamenta. Čak su i sekularne novine prepoznale Ivana Pavla II. kao čovjeka sa strašću za postavljanje papinskih presedana.

Frank Bruni iz New York Times-a je napisao 14. listopada: „Ponovno je papa Ivan Pavao II. smjelo otišao tamo gdje drugi pape nisu: u sinagogu, na skijanje, daleke zemlje s malenim brojem stanovništva. Sutra će on izgleda prijeći još jednu granicu i načiniti značajnu promjenu u krunici, koja je bila potpisana metoda katoličke molitve kroz mnoga stoljeća.“

Bruni je propustio spomenuti da je Ivan Pavao također prvi papa koji je poljubio Kuran, sudjelovao na rock'n'roll liturgijama, dopustio ministrantice, dopustio „laike djelitelje“ pričesti na njegovim papinskim Misama, predložio „zajednički martirologij“ koji se sastoji i od katolika i nekatolika [mučenika], hvalio dokumente koji nazivaju potrebu da se nekatolici obrate u Katoličku crkvu „zastarjelom ekleziologijom“, sudjelovao u „inkulturiranim“ obredima u koje je bio uključen poganski obred i sazvao molitvene skupove svih religija u koje su bili uključeni katolici, protestanti, židovi, muslimani, hindusi i štovatelji zmija.

O istoj temi Reuters je kazao: „Mijenjanjem jedne od temeljnih kršćanskih molitvi nakon gotovo jednog tisućljeća biti će tipični način za 82-godišnjeg papu kojim će okruniti 24 godine svojeg pontifikata obilježenog smjelim inicijativama koje je ponekad poduzimao protivno savjetima pomoćnika.“ „Nova otajstva“ krunice su sve iznenadila.

Apostolsko pismo

Papa je najavio da priprema dokument koji naglašava vrijednost krunice. Poticao je vjernike da mole krunicu, uključujući obitelji. Ivan Pavao je zatim rekao da on želi da ljudi „ponovno otkriju ljepotu i dubinu ove molitve“.

Papa je u većem djelu Apostolskog pisma bio vjeran svojoj riječi. Većina Rosarium Virginis Mariae je hvalevrijedna, čak poučna. Kako se netko može raspravljati o proglašenju „godine krunice“ da bi obnovio prakticiranje te svete pobožnosti? Tko bi mogao naći pogrešku u papinom pozivu da se moli krunica za mir? Kako se netko može žaliti kada papa očajava što su obitelji razdijeljene, da često zajedno jedino gledaju televiziju i da bi trebale odvojiti neko vrijeme da umjesto toga zajedno mole krunicu?

Također je zanimljivo papino često pozivanje na blaženog Bartholomewa Longa (1841.-1926.) koji je bio kršteni katolik, napustio vjeru da bi postao sotonistički svećenik pa se zatim pokajao, obratio natrag na katolicizam i postao apostol krunice. To je prekrasna lekcija kako je obraćenje moguće čak i u naizgled beznadnim slučajevima.

Vjerojatno će Pismo doprinijeti obnovi pobožnosti krunice. Deseci će tisuća katolika koji ne slijede detalje događaja u Vatikanu, jednostavno saznati preko novina ili župnika da papa želi obnovljenu pobožnost prema krunici i oni će udovoljiti toj molbi. Nemam sumnji da će ovo Pismo proizvesti željeni cilj da nadahne više katolika na tu svetu praksu.

Opet u isto vrijeme, bezbrojni su katolici zbunjeni nepotrebnim dodavanjem pet novih otajstava. O kakvom se to čudnom pokoncilskom uvjerenju među današnjim vođama u Crkvi radi da katolicima tradicionalna pobožnost neće biti zanimljiva ako je Ivan Pavao ne modernizira? Zašto je potrebno unakaziti naše pobožnosti da bi se pridobila pažnja katolika? Zašto je bilo potrebno da Papa udari svoj osobni žig na Krunicu, umjesto da je jednostavno promovira takvu kakva je: kao što su radili svi pape prije njega, brojni sveci, i kao što je to radila Majka Božja u Fatimi?

Nedokučivost Presvetog Trojstva

,,Otajstvo Trojstva ne može shvatiti ljudski intelekt, nitko koliko god rječit ne može iscrpiti tu temu; da su cijele knjige napisane o tome, tako da ispune cijeli svijet, ipak neizreciva mudrost Božja ne bi bilo iskazana. Bog koji je neopisiv ne može se ni na koji način opisati. Kada ljudski um prestane govoriti o Njemu, tada on doista počinje govoriti“. Stoga pravi kršćanin baca svoj intelekt pod noge vjere, a ne traži razumjeti ono što ljudski um može slabo razumjeti, poput toga da malena rupa u pijesku može sadržavati neizmjerno more. Ponizna i aktivna vjera učinit će nas vrijednima na drugom svijetu da vidimo s najvećom srećom ovu tajna kakva jest, jer u njoj se sastoji vječni život, da pobožnim životom možemo slaviti i poznavati jedinoga pravog Boga, Isusa Krista Njegovog Sina i Duha Svetoga.

Izvor: p. Leonard Goffine, The Church's Year

Ženski đakonat u Katoličkoj crkvi?

Kao dio njihovog trogodišnjeg skupa u Rimu, oko 900 čelnica svjetskih zajednica katoličkih redovnica susrelo se s papom Franjom u Vatikanu 12. svibnja 2016.

Za vrijeme skupa, članice Međunarodnog udruženja viših poglavarica (UISG) podnijele su Papu četiri pitanja povezana s njihovim životima i ulogom žena u svjetskoj Katoličkoj crkvi.

1. Bolja integracija žena u životu Crkve

Vidite li način kako razdvojiti ulogu vodstva ili propovijedanja kod Euharistiji od ređenja, tako da naša Crkva bude otvorenija prihvaćanju ženske nadarenosti u bliskoj budućnosti?

2. Uloga posvećenih žena u Crkvi

Što sprječava Crkvu da uključi žene u trajni đakonat, kao što se to dogodilo u ranoj Crkvi?

3. Uloga Mađunarodnog udruženja viših poglavarica

Može li si Crkva dopustiti da nastavi pričati o nama, umjesto da priča s nama?

4. Prepreke na koje nailazimo unutar Crkve

Možemo li si dopustiti posebno promatranje pod povećalom? Koju vrijednost neki dijelovi hijerarhijske Crkve daju posvećenom apostolskom životu, posebno onom ženskom?

Prema Joshui J. McElweeju iz National Catholic Reportera, Papa je u komentaru spomenuo razgovor koji je vodio s „dobrim, mudrim profesorom“ koji je proučavao ulogu đakonisa u prvim stoljećima Crkve. Franjo je rekao da mu je ostalo nejasno kakvu su ulogu imale takve đakonise.

Amoris laetitia: osvrt na 8. poglavlje

P. Jean–Michel Gleize, profesor ekleziologije u FSSPX-ovoj Bogosloviji sv. Pija X. u Ecȏneu komentira osmo poglavlje posinodske  Apostolske pobudnice Amoris laetitia objavljene 8. travnja 2016.

1. Apostolska pobudnica  upadljiva je kako po opsegu, tako i po svojem ustroju.  Podijeljena je u devet poglavlja s ukupno više od 300 članaka. Najosjetljivije teme razmotrene su u osmom poglavlju (br. 291-312), počev od br. 293. Nakon razmatranja o katoličkom braku i katoličkoj obitelji, dokument istražuje „situacije slabosti“. Ograničit ćemo se ovdje na onaj dio koji je bio dugo iščekivan. Svjesni smo dakako drugih točaka vrijednih razmatranja i analize, primjerice  o homoseksualcima (250), odsječka o erotskom aspektu ljubavi, „specifično ljudske manifestacije seksualnosti“  (br. 150-152), kao i pozitivnih i u većoj mjeri normalnih gledišta koja se pozivaju na nauk o braku, njegovu uzvišenost i nerazrješivost. Sve ovo bit će u dogledno vrijeme proučeno: obzirom da nije moguće reći sve odjednom, učinit ćemo distinkcije... a učiniti distinkcije ne znači zanijekati ili zaboraviti.

2. Pobudnica govori u prvom redu o čisto civilnim zajednicama i kohabitacijama u br. 293-294: „Odabir građanskog braka ili, u mnogim slučajevima jednostavnog suživota, često nije motiviran predrasudom ili otporom prema sakramentalnoj zajednici već kultorološki i kontingentnošću situacije. U takvim slučajevima može se iskazati uvažavanje za one znakove ljubavi koji na neki način odražavaju ljubav samoga Boga“ (...) „'Sve ove situacije zahtijevaju konstruktivan odgovor njihovom transformacijom prema prilikama koje mogu voditi prema punoj stvarnosti braka i obitelji u skladu s Evanđeljem. Ove parove treba voditi strpljivo i diskretno'. Tako se Isus ophodio sa Samaritankom (usp. Iv. 4, 1-26): on se obratio njenoj čežnji za istinskom ljubavi kako bi je oslobodio tame u njenom životu i doveo je do pune radosti Evanđelja.“

3. Papa ovdje tvrdi da zajednice za koje se do sada držalo da su nezakonite, predstavljaju „znakove ljubavi koji na neki način odražavaju ljubav samoga Boga“ koji mogu biti „prilikama koje mogu voditi prema punoj stvarnosti braka i obitelji“. Prestaje li onda grešna prilika biti grešnom prilikom i postaje li prilikom za brak? Čudna teologija! Što je njeno izvorište i na kakvim doktrinarnim temeljima je papa Franjo postavio tu teologiju? Ovdje se uvodi ono što se u dokumentu naziva načelom postupnosti u pastoralnoj skrbi, ono što je Ivan Pavao II zvao „zakonom postupnosti“ u pobudnici Familiaris Consortio iz 1981., br. 34: „Ovo nije 'postupnost zakona' već prije postupnost u razboritom primjenjivanju slobodnih čina od strane subjekata koji nisu u poziciji da razumiju, cijene ili u cijelosti sprovedu objektivne zahtjeve što ih pred njih stavlja zakon“.

4. Ovo je igra riječi. Istina je da razboritost zahtijeva od pastira da uzme u obzir duševno stanje; takva razboritost može značiti privremeno se suzdržati od toga da osobama kažemo da je grešan način kako žive, ali usprkos tome, to nikada ne bi smjelo značiti da je način kako žive dobar. Jedna je stvar ne obznaniti odmah grešno stanje kakvo ono jest, a drugo reći da je već grešna situacija put prema dobru, ili znakom ljubavi proglasiti nešto ljubavi protivno. Svidjelo se to nekom ili ne, „zakon postupnosti“ vodi u postupnost zakona i moralni relativizam.

5. Nadalje, dokument se bavi onime što naziva „neregularne situacije“, a što bi označavalo javne grešnike u širem smislu, a osobito rastavljene i ponovno vjenčane – javne preljubnike. Načelo koje se utvrđuje je isto:

„Postoji potreba 'da se izbjegavaju sudovi koji ne uzimaju u obzir složenost različitih situacija'“ (296). „Pastiri moraju uvijek razlučivati 'prikladnim razlikovanjem kroz pristup koji pažljivo prepoznaje situacije'. Mi znamo da 'nema lakih recepata' (298). Obzirom na neizmjernu raznolikost konkretnih situacija poput onih koje sam već spomenuo, razumljivo je da se ni od sinode, ni od ove pobudnice ne može očekivati da ponudi novi set općih pravila, kanonskih po svojoj naravi i primjenjivih na sve slučajeve. Ono što je moguće je jednostavno ponovljeno ohrabrenje za poduzimanje odgovornog osobnog i pastoralnog razlučivanja pojedinačnih slučajeva, takvog koje bi prepoznalo da, obzirom da 'stupanj odgovornosti nije isti u svim slučajevima', posljedice ili učinci pravila ne moraju nužno biti isti“ (300).

6. Ako je točno da razboritost može ponuditi razna rješenja ovisno od okolnosti, ta se rješenja sva temelje na jednom jedinom načelu. U tom smislu posljedice s obzirom na pravilo uvijek su iste jer svoj temelj imaju u istom načelu. Ako primjerice moramo svetkovati dan Gospodnji (treću Božju zapovijed), primjenjujući ovo pravilo ishod će biti obdržavanje svetim dana Gospodnjeg, bilo na ovaj ili onaj način. Što može varirati je način kako ćemo izvršiti dužnosti što ih nalaže krepost pobožnosti. Uopćeno govoreći, bilo bi to pohađanje sv. Mise, a tamo gdje bi to bilo nemoguće ili vrlo otežano, tu bi obvezu iznimno zamijenilo produljeno vrijeme molitve. U svakom slučaju nalaže se vršiti krepost pobožnosti. Tako će obveza obdržavanja treće Božje zapovijedi biti uvijek jednako ispunjena. Na isti način objektivna situacija rastavljenih i građanski vjenčanih je javni grijeh bluda. Svaki kršćanin mora javno osuditi ovu situaciju, na ovaj ili onaj način. Kako god, prijekor mora biti javni.

7. Jasno je da to nije slučaj kada je riječ o papinom gledištu. Kako bismo se uvjerili dovoljno je pročitati sljedeće:

„Utvrditi jednostavno podudaraju li se čini pojedinca s općim zakonom ili pravilom bilo bi reduktivno jer bi bilo nedostatno razaznavati i osigurati punu vjernost Bogu u konkretnom životu ljudskog bića“. (304)

8. Pojednostavnjuje li onda previše svaki svećenik koji dok ispovijeda prosuđuje usklađenost pokornikovih djela s Božjim zakonom? I dalje, izlaže li se prigovoru pape Franje svaki onaj koji ispituje svoju savjest kako bi obavio valjanu ispovijed? Ako je ponekad ovo ispitivanje nedostatno, ipak je potrebno. A često jest dostatno. Ne govorili li nam Sveto Pismo za Božji zakon da je „besprijekoran, obraća duše“ i „daje mudrost malenima“? (Ps 18,8).

9. Ali sljedeći odlomak ovog istog broja (304) jasno pokazuje varku u podlozi ovakve obnovljene pastoralne teologije:

„Istina je da opća pravila utvrđuju dobro koje ne može biti izostavljeno i zanemareno, ali ona ne mogu ponuditi formulacije u apsolutno svim pojedinačnim situacijama. Istovremeno treba reći da, upravo iz tog razloga, ono što je dio praktičnoga razlučivanja u pojedinačnim okolnostima ne može biti uzdignuto na razinu pravila. To ne bi samo vodilo nepodnošljivoj kazuističnosti, nego bi još ugrozilo same vrednote koje s osobitom brigom treba očuvati.“ (304).

,,...koji nam je Duha Svetoga poslao“

Marija se priprema za dolazak Duha Svetoga. No nije li ona već ,,milosti puna“? Što još treba pridoći toj punini? Nakon što je živjela s potpunim predanjem Spasitelju, nakon što je prinijela svoju žrtvu, nakon što njezinu dušu nikad nije onečistila ikakva sjena grijeha kao ni najmanja nesavršenost; nakon što je neprestano rasla u milosti i svetosti i prispjela k potpunoj savršenosti: kako bi ona na Duhove mogla zadobiti još jednu milost? Što to može i što će biti njezin duhovski dar? Ne dar jezika, kao ni čudesa: to su darovi za apostole.

Marija dobiva milost veću nego apostoli zajedno sa svim njihovim nasljednicima i pomoćnicima u radu za izgradnju Kraljevstva Božjeg: ona prima apostolat molitve, ljubavi i svetosti, tj. apostolat nutarnjeg života. Marijina molitva, njezina ljubav prema Bogu i Spasitelju, njezina svetost, nosit će i podržavati djelovanje apostola.

Ako su apostoli pojedinačno oruđe milosti za ljude, onda je Marija sveopće oruđe milosti: kroz njezinu molitvu, ljubav, prožetost Duhom Svetim. To je Marijin duhovski dar: dovršetak njezinog sjedinjenja s Bogom, prožetost Duhom Svetim i ognjem njegove ljubavi usavršenje njezinog života kroz svjetlo i svetost Duha Svetoga. Tako što ju je Duh Sveti uzeo u posjed, prosvijetlio i što ju vodi, može ona stupiti u svoj apostolat za svetu Crkvu, pojedine duše, sve narode i vremena.

Biskup Fellay: ,,Točka zaokreta u crkvenoj povijesti”

Prigodom posvećenja crkve Saint-Joseph u francuskom Montréal-de-l’Audeu u nedjelju 1. svibnja 2016. biskup Bernard Fellay je u propovijedi govorio o duhovnom značenju ovog veličanstvenog liturgijskog obreda. Pred kraj je spomenuo sadašnje stanje u odnosima između Bratstva i Rima.

Usprkos svoj ljudskoj bijedi vidjeti prisutnost beskonačno dobrog Boga

…Zamolimo Boga da nam pomogne shvatiti malo bolje ovo otajstvo, shvatiti da usprkos svoj ljudskoj bijedi, usprkos činjenici da sada čak i papa izjavljuje nevjerojatne stvari o moralu pokušavajući nam reći da je grijeh stanje milosti – što danas čujemo je nevjerojatno, nečuveno – dakle, usprkos tome, ovaj papa može još uvijek činiti stvari koje posvećuju i spašavaju. Bog mu nije oduzeo moć vezanja i razrješivanja (usp. Mt 16,19). On može činiti dobro i čini to još uvijek. Ista je stvar i s biskupima. To su velika otajstva. To ne znači da mi odobravamo zlo koje je učinjeno; daleko od toga, mi zlo odbacujemo i čuvamo ga se. Ali, istovremeno prepoznajemo da u Crkvi postoji nešto jače i veće od onog vidljivog. Tu je Bog, beskonačni Bog, beskonačno svet i beskonačno dobar. Jedan je put koji nam je dan za naše spasenje jer nema drugoga. Ako želimo u nebo, moramo ići kroz Crkvu, Rimokatoličku crkvu; nema drugog puta. Možemo mi pokušavati smisliti štogod hoćemo: ne vrijedi nam. To je jedini put. Zato ne smijemo napustiti Crkvu.

Ovih dana događaju se sablažnjive stvari, istina je, jer ono što vidimo je situacija rastuće pomutnje, situacija sve više i više kaotična. Pitaš jednog biskupa što misli, onda pitaš drugoga što on misli i oni daju kontradiktorne odgovore, čak u najbitnijim stvarima: vjeri i što nam je činiti da se spasimo. Tako da je stanje izuzetno ozbiljno. A kako vrijeme odmiče, situacija se širi.

Istovremeno vidimo kako Bog djeluje u svojoj Crkvi. Istovremeno vidimo da se, osobito među mladima, počinje događati reakcija, čak u visokoj hijererhiji. Ima kardinala i biskupa koji počinju govoriti: “Ovo je previše”. Oni počinju govoriti. Rekao bih da više nismo mi jedini koji prosvjeduju i reagiraju; postoje i drugi. To je novo.

Fatimska poruka: moliti za Svetog Oca!

Sestra Lucija je rekla da je Blažena Djevica dala veću moć Svetoj Krunici zbog teških vremena u kojima ćemo živjeti, koja su sada, a radi se o strašnoj krizi u Crkvi.

Velika je milost biti u mogućnosti sudjelovati na tradicionalnoj latinskoj Misi svaki tjedan, ili barem jednom ili dva puta mjesečno. Ali ostale dane, jesmo li vjerni svakodnevnoj krunici? Nije dovoljno doći na tradicionalnu Misu da bi se dospjelo u Nebo. Svi smo dužni prositi Božju milost sedam dana u tjednu, odnosno moliti, posebno svetu Krunicu. „Onaj koji moli, bit će spašen; onaj koji ne moli, bit će osuđen.“, kaže sv. Alfonz Liguori.

Želim vas podsjetiti na pojedinost povijesti Fatime. Djeca u Fatimi razumjela su da će pape igrati važnu ulogu u postizanju ili odgađanju trijumfa Bezgrešnog Srca. Oni su vidjeli nešto doista tragično u tome, tako da su stalno dodavali svojim žrtvama: “za obraćenje grješnika i za Svetoga Oca.“

Jesu li možda vidjeli da će sedam papa odbiti poslušati Gospin zahtjev da posvete Rusiju Bezgrješnom Srcu i da će Rusija raširiti svoje zablude i uzrokovati stotine milijuna smrti? Jesu li vidjela, kako je rekao kardinal Ciappi koji je pročitao Treću fatimsku tajnu, da će „otpad od vjere doći iz najvišeg vrha Crkve“? To bi sigurno objasnilo određene riječi i stavove djece u Fatimi i zašto je sestra Lucija bila kao paralizirana kada je morala zapisati tu treću tajnu, u siječnju 1944.

Nema Boga za Oca, tko nema Mariju za Majku

30. Kao što u naravnom i tjelesnom rađanju postoje otac i majka, tako i nadnaravnome i duhovnome postoji Otac, a to je Bog i majka, a to je Marija. Sva prava Božja djeca i predodređenici imaju Boga za Oca i Mariju za majku; a tko nema Mariju za majku: heretici, raskolnici, itd., koji mrze ili gledaju s prezirom ili ravnodušnošću Djevicu, nemaju Boga za Oca, ma koliko se oni hvastali da imaju, jer nemaju Mariju za majku. Jer, da je imaju za majku, ljubili bi je i častili, kao što svako pravo i dobro dijete naravski ljubi i časti svoju majku koja mu je dala život.

Najstalniji i najpouzdaniji znak po kojemu ćemo razlikovati heretike, čovjeka koji širi krivu nauku, odbačenika, s jedne strane, od predodređenika s druge strane jest taj, što heretik i odbačenik preziru Presvetu Djevicu ili su hladni prema njoj pa nastoje svojim riječima i primjerima umanjiti njezino štovanje i ljubav prema njoj. Oni to rade javno ili tajno, kadkada pod lijepim izlikama. Jao! Bog Otac nije Mariji rekao da se nastani u njima, jer su oni Ezavi.

31. Bog Sin hoće da sebe oblikuje i, na neki način, neprestano utjelovljuje u svojim udovima po svojoj dragoj Majci, te joj veli: „Uđi u baštinu Izraelu“ (Sir 24,8). Kao da joj time kaže: Bog, moj Otac, dao mi je u baštinu sve narode zemlje, sve ljude, dobre i zle, predodređenike i odbačenike. Jedne ću voditi zlatnom palicom, a druge gvozdenom. Jednima ću biti otac i odvjetnik, drugima pravedan osvetnik, a svima sudac. Ali ti, moja mila Majko, ti ćeš imati za svoje nasljedstvo i posjed samo predodređenike, kojih je praslika Izrael; kao dobra majka ti ćeš ih roditi, hraniti, odgojiti; a kao njihova vladarica ti ćeš ih voditi, njima upravljati i braniti ih.

Službeno priopćenje Svećeničkog bratstva sv. Pija X. o Amoris laetitia

“To je apostolska pobudnica pod nazivom Radost ljubavi, ali zbog nje plačemo.“ (Propovijed biskupa Fellaya u Puy-en-Velay, 10. travnja 2016.)

1. Među mnogim mišljenjima, objašnjenjima i komentarima koji su objavljeni na temu Amoris Laetitia, nedavno su se pojavile tri studije svećenika našeg Bratstva: “Amoris Laetitia: pobjeda subjektivizma” p. Matthiasa Gaudrona; “Kratki osvrt na 8. poglavlje Amoris laetitia” p. Jean-Michel Gleizea; i “Nakon Sinode: nerazrješivost stavljena u pitanje” p. Christiana Thouvenota. Generalna kuća odobrava te studije i daje im potpunu podršku. Oni skladno nadopunjuju jedan drugoga i daju jedan sveobuhvatni pogled na papinski dokument.

2. Stvari koje su se događale za vrijeme dvije sinode i okolnosti koje su ih okruživale već su podigle brojna pitanja. Na izvanrednom konzistoriju u veljači 2014. samo je kardinal Walter Kasper bio pozvan za određivanje teme Sinode, iako je već godinama poznat kao militantni pristaša ukinuća zabrane božanskog zakona što se tiče podjeljivanja Kristovog tijela javnim griješnicima. Privremeno izvješće (Relatio post disceptationem), objavljeno u listopadu 2014. za vrijeme Izvanredne Sinode, daje informacije koje nisu u suglasju s rezultatima rasprava. Zatim su u završno izvješće bile uključene određene teme koje nisu bile odobrene na Sinodi. Baš pred redovne sinode je papa objavio dva motuproprija koja se upravo bave temom Sinode i olakšavaju kanonske postupke za proglašenje poništenja braka. A povjerljivo pismo trinaest kardinala koji izražavaju svoje strahove u vezi ishoda Sinode javno je opisano kao „zavjera“.

3. Pitanjem koje se tiče dopuštanja razvedenima i „ponovno vjenčanim“ osobama primati Pričest Crkva se već nekoliko puta bavila, i tu su jasni odgovori čak nedavno ponovljeni.[1] Nova rasprava o crkvenom stalnom nauku i praksi je stoga jedino mogla biti štetna i zbunjujuća, umjesto da razjasni stvari. A to se i dogodilo.

Amoris laetitia: prevratnički nauk

P. Denis Puga, svećenik Bratstva sv. Pija X., komentira posinodsku apostolsku pobudnicu Amoris laetitia objavljenu 8. travnja 2016.

Putem dvije važne odluke unutar godine dana – reforme postupka u slučajevima poništenja brakova prošlog rujna i objavljivanjem Amoris laetitia, posinodske pobudnice o obitelji ovoga mjeseca – papa Franjo prouzročio je značajan prijestup o dogme o sakramentima ženidbe i svete Euharistije.

Mediji su navalili na taj prijestup, a iz Rima nije stigla nijedna službena izjava koja bi ispravila njihova pogrešna tumačenja. Njihovi naslovi jasno su upućivali na izvor problema: vrata za Pričest razvedenima i ponovno vjenčanima su otvorena (Le Figaro, 8.travnja 2016.).

Taj impresivno dugi dokument (260 stranica!) koji tvrdi da je pastoralni, a ne doktrinarni, prema svom kraju izlaže (in cauda venenum; otrov je u repu), pogotovo od br. 296 u poglavlju 8: ,,Pratiti, razlikovati i povezivati slabost“, jedan cijeli skup izjava i uputa koje će, kada se stave u praksu, uništiti nepromjenljiv nauk Crkve o nerazrješivosti ženidbe.

Katolička crkva je uvijek naučavala da je sakrament ženidbe nerazrješiv, da su osobe koje su se rastale i kasnije pokušale sklopiti novi brak javni grešnici i da zbog toga javno žive u bližoj i namjerno odabranoj prilici za grijeh i zbog toga ne mogu biti u stanju milosti. Iz tog razloga oni ne mogu pristupiti svetoj Euharistiji, sakramentu ljubavi Božje. Osobe u toj situaciji doista ne mogu iskreno reći Bogu da Ga vole iznad svega jer Mu javno, službeno i kroz navodno stabilnu ugovornu vezu, one odbijaju vjernost obećanju koje su Mu dale pred Njegovom Crkvom na dan njihovog vjerskog sklapanja ženidbe, obećanju da će biti vjerni svom supružniku cijeli život.

Posjet Bogoslovije Bratstva Zagrebu i svečana Misa

Prošle nedjelje, na blagdan sv. Josipa radnika, imali smo veliku milost u Hrvatskoj ugostiti Bogosloviju Svećeničkog bratstva sv. Pija X. iz Zaitzkofena. U Zagreb je doputovala skupina od 7 bogoslova, jedan časni brat, naš hrvatski svećenik – p. Marko Tilošanec te poglavar Austrijskog distrikta – p. Stefan Frey. Uz tradicionalnu Misu koja po latinskom jeziku svjedoči za univerzalnost Crkve, ona se očitovala i po narodnosti naših gostiju koji su bili iz ukupno 7 zemalja! Subotu su naši gosti iskoristili da bi se ukratko upoznali s crkvenim, kulturnim i povijesnim znamenitostima našeg glavnog grada. Posjetili su katedralu, Muzej bl. Alojzija Stepinca, iskazali čast našoj nebeskoj Majci od Kamenitih vrata, zatim upoznali Gradec i konačno se zaputili prema kapeli i sjedištu našeg Bratstva u Dugom Selu.

U nedjelju je služena svečana (trojna) sveta Misa. Nakon posjeta mons. Fellaya u listopadu prošle godine, ovo je bila druga prilika da vjernici dožive cjeloviti rimski obred u njegovoj najsvečanijoj varijanti koji može služiti jedan svećenik. Misu je služio p. Frey – poglavar Austrijskog distrikta kojemu pripada naše hrvatsko područje, službu đakona vršio je p. Tilošanec, a podđakona abbé Volker Schultze koji bi za svećenika trebao biti zaređen ovog ljeta. U propovijedi je p. Frey istaknuo važnost svećeništva kao utjelovljenja i ostvarenja Kristovog vječnog svećeništva za izgradnju Crkve kao i cjelokupnog društva. Nakon Mise je uslijedilo predavanje u kojoj se p. Frey osvrnuo na nedavnu papinsku pobudnicu, na tijek pregovora sa Svetom Stolicom i naznačio razvoj budućeg djelovanja Bratstva u Hrvatskoj. Vjernici su doputovali – dosad u daleko najvećem broju, iz različitih krajeva naše domovine i vjerujemo da su i u ovako improviziranim uvjetima mogli doživjeti sjaj i ljepotu tradicionalne latinske Mise - ,,najljepše stvari s ove strane neba“.

Nadamo se da će nam svima ovaj svečani događaj dati jedan novi, veliki poticaj u našem zalaganju za izgradnju Kristovog kraljevstva i za molitvu da Bog pošalje i iz našeg naroda mnogo vrijednih, svetih svećeničkih zvanja!