Zdrava svećenička duhovnost

Prenosimo tekst objavljen na službenoj stranici Njemačkog distrikta Svećeničkog bratstva sv. Pija X. (fsspx.de).

***

Jedan mladi biskupijski svećenik iz Hrvatske je usavršio svoj studij u Međunarodnoj bogosloviji Presvetog Srca Isusovog u Zaitzkofenu. U vrijeme svog boravka ondje pristupio je Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. i u ljeto 2016. preuzeo je svoj prvi apostolat. Kao oproštaj od Bogoslovije održao je 2. srpnja u prisutnosti biskupa Bernarda Fellaya i rektora p. Franza Schmidbergera jedan lijepi nagovor.

Preuzvišeni biskupe, velečasni oče rektore, draga braćo u svećeništvu, dragi bogoslovi, časna braćo, sestre, dragi vjernici,

na jednoj Misi koju sam ovdje služio još kao mladomisnik spomenuo sam da sam kao bogoslov često razmišljao o tome kako bi trebala izgledati jedna idealna bogoslovija. Stalno sam razmišljao što bi u jednoj uobičajenoj modernoj bogosloviji trebalo promijeniti - što ukinuti, a što uvesti. No kada sam po prvi puta došao ovamo, mogao sam odmah ustanoviti - da, upravo to je idealna bogoslovija koju sam si zamišljao. Taj dojam nije bio samo prvo oduševljenje, već nakon dvije i pol godine koje sam ovdje proveo mogu još jednom potvrditi to uvjerenje. Kao što sam kazao u našem filmu o Bogosloviji, ovdje se radi o jednoj cjelovitoj svećeničkoj formaciji. Ponajprije bih tu osobno istaknuo važnost molitve i duhovnog života. U jednoj atmosferi bez tišine, sa stalnim nezadovoljstvom u modernoj Crkvi, ne može se istinski duhovno rasti. Već prve posjete ovdje, prije nego sam konačno pristupio, doživio sam uistinu kao duhovne obnove i nadam se da sam ovdje postao ne samo malo pobožniji, kako to otac rektor zna kazati, nego da odavde mogu ponijeti sa sobom jednu zdravu svećeničku duhovnost.

Infiltracija modernizma u Crkvu (I.)

Ovo predavanje održao je nadbiskup Marcel Lefebvre u Montrealu u Kanadi 1982. godine. Ono pokazuje osobno iskustvo tragične pokvarenosti modernizma još iz vremena pape Pija XI. Nadbiskup opisuje neobičan utjecaj mons. Annibalea Bugninija na oblikovanje nove Mise te kako je njegova neviđena drskost pridonijela “dopuštanju” te protestantizirane liturgije. Predstavljamo je našim čitateljima kako bi s jednog osobnog stajališta dobili uvid u nadbiskupovu bitku za Crkvu i vjeru.

Povijesni sažetak

Sretan sam primijetiti da se svugdje u svijetu, svugdje u katoličkom svijetu, hrabri ljudi udružuju oko svećenika koji su vjerni katoličkoj vjeri i Katoličkoj crkvi da bi sačuvali tradiciju, koja je bedem naše vjere. Ako postoji jedan tako sveopći pokret, to je zato što je situacija u Crkvi doista ozbiljna.

Ako je moguće da se katolike i dobre svećenike, među kojima su oni koji su služili u župama i tridesetak godina na veliko zadovoljstvo svojih župljana, napada uvredama i tretira kao neposlušne pobunjenike i disidente, to je samo zbog obrane katoličke vjere. Oni to čine svjesno, slijedeći duh mučenika. Bilo da nekoga progone braća ili neprijatelji Crkve, to još uvijek znači podnositi mučeništvo, ako se čini zbog očuvanja vjere. Ti su svećenici i vjernici svjedoci za katoličku vjeru. Oni radije odabiru biti smatrani pobunjenicima i disidentima negoli izgubiti svoju vjeru.

Po cijelome se svijetu nalazimo u tragičnoj i nečuvenoj situaciji, koja se, izgleda, nikada prije nije dogodila u povijesti Crkve. Moramo barem pokušati objasniti taj neobičan fenomen. Kako se moglo dogoditi da se dobri vjernici i svećenici moraju boriti da bi sačuvali katoličku vjeru u katoličkom svijetu, koji je u procesu potpunog urušavanja?

Sam papa Pavao VI. govorio je o samodestrukciji unutar Crkve. Što taj pojam samodestrukcija znači, ako ne da Crkva samu sebe uništava, a tako i svoje vlastite članove. To je već rekao papa sv. Pio X. u svojoj prvoj enciklici kada je napisao: “Od sada neprijatelj Crkve više nije izvan nje, on je sada unutar nje.” I papa nije oklijevao imenovati točna mjesta gdje se on može naći: “Neprijatelj se nalazi u bogoslovijama.” Stoga je već sveti papa Pio X. obznanio prisutnost neprijatelja Crkve u bogoslovijama na početku 20. stoljeća. Očigledno je da su tadašnji bogoslovi, koji su bili prožeti modernizmom, silonizmom i progresivizmom, kasnije postali svećenici. Neki su od njih čak postali biskupi, a neki i kardinali. Mogli bismo citirati imena onih koji su bili bogoslovi na početku stoljeća i koji su sada mrtvi, ali čiji je duh bio očito modernistički i progresivistički.

Tako je već papa sv. Pio X. obznanio tu podjelu u Crkvi, koja će biti početak vrlo stvarne pukotine unutar Crkve i među klerom. Ja više nisam mlad. Za vrijeme svog života kao bogoslov, kao svećenik i kao biskup vidio sam tu podjelu. Već sam je vidio u francuskoj bogosloviji gdje sam po Božjoj milosti mogao studirati. Moram priznati da nisam bio previše oduševljen studirati u Rimu. Osobno bih radije studirao s bogoslovima u svojoj biskupiji na Bogosloviji u Lilleu i postao župni vikar, a na kraju župnik u maloj seoskoj župi.

Težio sam samo tome da sačuvam vjeru u nekoj župi. Vidio sam se kao duhovnog oca stanovništva kojem sam poslan poučavati ga o katoličkoj vjeri i moralu. Ali dogodilo se nešto drugo. Nakon Prvog svjetskog rata moj brat već je bio u Rimu jer je bio odvojen od obitelji zbog ratnog stanja u sjevernoj Francuskoj. Stoga su moji roditelji inzistirali da odem k njemu. ,,Budući da je tvoj brat već u Rimu, na francuskoj bogosloviji, idi i pridruži mu se da nastaviš svoj studij uz njega.” Tako sam krenuo u Rim. Studirao sam na Gregorijanskom sveučilištu od 1923. do 1930. Bio sam zaređen 1929. te sam ostao kao svećenik na bogosloviji još jednu godinu.

Prva žrtva modernizma

Za vrijeme mog boravka na bogosloviji dogodili su se tragični slučajevi, koji me sada podsjećaju na to što sam točno preživio za vrijeme Koncila. Ja sam sada praktično u istoj situaciji kao rektor naše bogoslovije o ono vrijeme, o. Le Floch. Kada sam bio tamo, on je već bio rektor francuske bogoslovije u Rimu trideset godina. Porijeklom iz Engleske, bio je vrlo izniman čovjek, jak i čvrst u vjeri kao britanski granit. Podučavao nas je papinske enciklike i o pravoj naravi modernizma kojeg je osudio sv. Pio X., o modernim zabludama koje je osudio Lav XIII. i o liberalizmu koji je osudio Pio IX. Jako smo voljeli našeg o. Le Flocha. Bili smo mu jako privrženi.

Bezgrješno Srce Marijino

,,Na koncu će moje Bezgrješno Srce pobijediti!“

,,Svemogući vječni Bože, ti si u Srcu Blažene Djevice Marije pripravio dostojno prebivalište Duha Svetoga; udijeli milostivo nama, koji pobožnim duhom slavimo blagdan Njezinog Begrješnog Srca, mognemo živjeti prema Tvome Srcu“. (Zborna molitva na blagdan Bezgrješnog Srca Marijinog)

Časna sestra Lucija, vidjelica iz Fatime, prenijela nam je poruku Majke Božje, da je Bog čašćenje Njezinog Bezgrješnog Srca odredio kao posljednje spasenjsko sredstvo. Nekog novog neće biti. Što ćemo se više Njime okoristiti, to će više duša biti spašeno. Što više pobožnost Bezgrješnom Srcu preziremo, to će gorom ispasti kazna Božja.

Prema želji Majke Božje, koja je 13. lipnja 1929. u kapeli samostana Sestara sv. Doroteje zatražila posvetu svijeta, a napose Rusije, Njezinom Srcu, posvetio je Pio XII. 31. listopada 1942. Srcu Marijinom svijet s osvrtom na Rusiju u jednom nagovoru. Izričito je posvetio Rusiju u jednom pastirskom pismu od 7. srpnja 1952. još jednom Njezinom Srcu. Također je Ivan Pavao II. 13. svibnja 1982. izvršio u Fatimi posvećenje svijeta, u kojemu je Rusiji pripalo vlastito mjesto. Tu posvetu svijeta ponovio je u Rimu 25. ožujka 1984. i 8. listopada 2000. U svakom slučaju, svaki puta je, nasuprot želji Majke Božje, nedostajalo sudioništvo cijelog episkopata u posveti Rusije. Komunizam je doduše suzbijen, ali zablude koje je širila nekadašnja komunistička Rusija – prije svega ateizam, bjesne po cijelomu svijetu i svjetski mir je sve prije nego ostvaren. K tome se Rim sve više udaljuje od toga da može primiti pravoslavlje u svoju ovčarnicu. Temelji obraćenja Rusije čine se time daleko od ostvarenih.

Stanje je dakle turbulentno. Ostaje strašno potresno otajstvo, da naime spasenje puno duša ovisi o našim molitvama i dobrovoljnim pokorničkim djelima, kao što piše Pio XII. - O našem vjernom čašćenju Bezgrješnog Srca, prije svega kroz revnu molitvu Krunice u obitelji, izvršavanje pobožnosti prvih subota i potpuno ispunjavanje naših staleških dužnosti. Ispunjavanje obiteljskih dužnosti, dužnosti vlastitog zvanja kao i onih političkih i onih u zajednici Božjoj, briga oko vlastitog duhovnog života kao i onih ljudi, koje nam Bog stavlja na put, su najsigurnija i najvrjednija žrtva.

Blagdan Bezgrješnog Srca Marijinog je 1950. papa Pio XII. propisao za cijelu Crkvu. On se održava na osminu Marijinog uznesenja.

Izvor: fsspx.de

Križarska vojna sv. Krunice - svakodnevna žrtva

U okviru velike Križarske vojne svete krunice kao priprava za 100. obljetnicu ukazanja Majke Božje u Fatimi pozvao je Generalni poglavar FSSPX-a na molitvu i žrtvu.

Od 15. kolovoza ove godine do 22. kolovoza 2017. treba na čast Gospe Fatimske biti stvoren jedan ,,duhovni cvjetni vijenac“ od ukupno 12 milijuna krunica i 50 milijuna žrtava.

U pogledu nakana molitve Krunice piše p. Firmin Udressy: ,,Tko već redovito moli krunicu za jednu posebnu nakanu, može unatoč tome dodati jednu dodatnu molitvenu nakanu i potom unijeti desetice; sa svakom deseticom može se načelno povezati više nakana“.

Smisao žrtve

U Teološkoj sumi (III. knjiga, 22. čl., 2. p.) objašnjava sv. Toma Akvinski što je žrtva: ,,Prema sv. Augustinu 'je svaka vidljiva žrtva sakrament, tj. sveti znak nevidljive žrtve'.

Zadovoljština za bogohulne čine u Oklahomi

Stotine vjernika iz župa Svećeničkog bratstva sv. Pija X. diljem američkog Srednjeg Zapada odgovorili su na poziv da učine zadovoljštinu za još jednu "crnu misu" u gradu Oklahomi.

Svećeničko bratstvo svetoga Pija X. i njihova kapela sv Mihovila u Oklahomi organizirali su javnu misu zadovoljštine u podne 15. kolovoza na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, kao odgovor na crnu misu koja je učinjena kasnije te večeri u koncertnoj dvorani "City Civic Center Music Hall" uz dopuštenje gradskih dužnosnika. Nakon tog bogohulnog izrugivanja svetoj Misnoj Žrtvi je navodno uslijedio još jedan bogohulni ritual koji je, na najodvratniji način, oskvrnuo Gospin lik. Sveta Misa je služena na tlu ispred City Civic Center Music Halla u kojoj se blasfemija izvršila kasnije tog dana. Otac Patrick McBride, koji je služio Misu, objasnio je u priopćenju za medije razlog za prikazivanje svete Mise na površini izvan Civic Centra:

,,2014. godine prikazali smo u obližnjem hotelu javnu Misu zadovoljštine za okajanje prve javno izvedene crne mise. Ovaj put smo htjeli dovesti Svetu Misnu Žrtvu na samo tlo na kojem će se izvršiti svetogrđe. Uzdići ćemo prema nebu Predragocjenu Krv našeg Gospodina kao zadovoljštinu za uvrede što će ih On i Njegova Blažena Majka primiti od tih ljudi, koji na Njegov zagrljaj ljubavi, nažalost odgovaraju uvredama i ispadima bijesa. Posebno molimo zaštitu Blažene Majke dok činimo zadovoljštinu Njezinom Božanskom Sinu.“

Što se zapravo dogodilo sa šestoricom protestantskih pastora i Novom Misom?

Stavljajući ponovno radijski program „Catholic Answers“  u središte pozornosti, apologeti Tim Staples i Patrick Coffin su ponovno 12. kolovoza, održali emisiju na temu „Radikalni tradicionalizam“. U svakom slučaju, ova repriza bila je pokušaj popravljanja štete uzrokovane tijekom prošle emisije kada je voditeljima pošlo za rukom uvrijediti sve vrste katolika koji idu na tradicionalnu Misu, bilo zbog osobnih preferencija ili zbog doktrinarnih uvjerenja.

Tom drugom zgodom slušatelji emisije nisu predstavili tradiciju u najboljem svjetlu, i – da budemo blagi – voditelji su ih ''pojeli za doručak''.  Posebno je jedan slušatelj pogrešno tvrdio da bula Quo Primum kaže da Misa ne može biti promijenjena i da je Nova Misa nevaljana jer formula posvećenja izostavlja riječi “Mysterium Fidei”.

Da budemo pošteni, voditelj radijske emisije je sposobno i ispravno odgovorio na pogrešne izjave ovog slušatelja. Ali situacija se dramatično promijenila kada je slušatelj odgovorio na njihove ispravke savršenim dokazom: šest protestanata pomoglo je u stvaranju Novus Ordo Missae. Voditelj je odgovorio da je to 'mit' i citirao je knjigu koja navodno (i “autoritativno“) podržava njihovo mišljenje.[1] Zatim su nastavili s izjavom da su na Drugom vatikanskom saboru kao i na prethodnim ekumenskim saborima bili prisutni protestantski promatrači, i to samo da promatraju način rada, a ne da mu pridonose.

Izgleda da oni (kao ni njihovi omiljeni autori) nisu pročitali djela Michaela Daviesa o Novoj Misi (poput Nova Misa pape Pavla, Uništenje rimskog obreda, Cranmerov božanski poredak , Liturgijske tempirane bombe II. vatikanskog), ili o Drugom vatikanskom saboru (Koncil pape Ivana), a ni klasik o. Wiltgena Rajna utječe u Tiber, snažni Iota Unum Romana Ameria ili knjigu nedavno prevedenu na engleski Roberta de Matteija, Drugi vatikanski sabor: još neispričana priča .

Protestanti su itekako imali utjecaj na stvaranje Nove Mise, ali prije nego se pozabavimo 'mitom' o stvaranju Nove Mise, jednu stvar treba reći o ekumenskom saboru [II. vatikanskom] – kao činjenicu, da je on pripremio teren za liturgijsku revoluciju koju će provesti Consilium [vijeće ustanovljeno za provedbu liturgijske reforme, koje je stvorilo Novu Misu – op. ur.].

Protestanti su npr. bili pozvani na Prvi vatikanski sabor (1868. - 1870.), ali to je bilo u pravom duhu ekumenizma -  u pokušaju da se utječe na njihovo obraćenje na jednu, pravu, svetu i apostolsku vjeru. Ne da bi zagovarali njihova krivovjerja i zablude kao prihvatljive teze. No za vrijeme Drugog vatikanskog sabora liberalni koncilski oci omogućili su da ideje protestantskih promatrača budu uvrštene u koncilske tekstove. To je neosporna činjenica koja se može naći u prethodno spomenutim naslovima – i kojom su se hvalili katolici[2] kao i protestanti.[3]

Vratimo se 'mitu' kako protestantski promatrači nisu pridonijeli stvaranju Nove Mise. Držati tu poziciju značilo bi niekati očigledne – ne samo činjenice, već i materiju. Kao prvo, ekumenska liturgija koja više neće vrijeđati protestante bila je namjera o. Annibalea Bugninija od samoga početka, kako je izjavio 1965. godine:

„Mi moramo maknuti iz naših katoličkih molitava i iz katoličke liturgije sve što može biti sjena kamena spoticanja našoj odijeljenoj braći odnosno protestantima...“

Povremena uzdržljivost i regulacija začeća

a. Uvod

Bračni drugovi mogu u pogledu zakona o bračnim odnosima ne počiniti grijeh, a ipak svoju dužnost u pogledu bračnog staleža, odnosno rađanja djece ne ispuniti.

1 – Obveza koja proizlazi iz bračnog staleža

Usp. Pio XII., Nagovor pri Kongresu Udruženja katoličkih primalja Italije, 29. listopada 1951.

Uzdržavati se uvijek bez teškog razloga od svojih glavnih obveza, bio bi za bračne drugove grijeh protiv vlastitog smisla bračnog života.

2 – Pozitivna obveza

Ne obvezuje semper et prosemper [uvijek i u svim trenucima]: Pio XII. utvrđuje pobliže da bračni drugovi mogu biti ispričani od obveze rađanja potomstva iz vrlo ozbiljnih razloga medicinske, eugeničke, gospodarske ili društvene vrste. To je upravo moguće kroz obazrivost na razdoblja u kojima ne može doći do začeća.

Propovijed p. Freya prigodom posjeta Bogoslovije iz Zaitzkofena Zagrebu (1. svibnja 2016.)

Velika nam je radost danas na blagdan sv. Josipa, zaštitnika Hrvatske, biti kod vas u Zagrebu. Posebno nas raduje što je ovdje prisutna predstavnička skupina Bogoslovije Presvetog Srca Isusovog iz Zaitzkofena. Na ovaj način želimo vam dati priliku da bolje upoznate našu Bogosloviju. Također želimo nešto reći o značenju međunarodnih bogoslovija našeg Bratstva.

Bogoslovije su duša i žarište našeg Bratstva. Svećenička formacija je prva i glavna zadaća koju je naš utemeljitelj, nadb. Lefebvre, prenio svom Bratstvu. Ta zadaća je odgovor na potrebe našeg vremena. Kada je mons. Lefebvre krajem šezdesetih godina živio u Rimu, došli su mu odasvud bogoslovi koji su se žalili na formaciju u (tadašnjim) bogoslovijama. Nije bilo više moguće pronaći dobru bogosloviju. Svugdje se naučavala modernistička teologija, nijekale su se temeljne dogme poput Kristova božanstva. Nije bilo stege ni vodstva u jedan sveti svećenički život. Sve je bilo posvjetovnjeno. Za nadb. Lefebvrea bili su to znaci za uzbunu! Bez dobrog svećeničkog odgoja u budućnosti neće više biti dobrih svećenika. Bez revnih svećenika snažne vjere, ne može biti  nastavka ni obnove kršćanstva. Jer oni su kvasac koji cijeli društvo treba ukvasiti svojim nadnaravnim duhom.

Spomenuti bogoslovi koji su u svojoj nevolji došli mons. Lefebvreu neprestano su ga molili: monsinjore, morate nešto za nas učiniti! Imali su u njega povjerenja jer su znali da je bio revni, tradicionalno orijentirani biskup. Nadbiskup je u tome vidio znak Božje providnosti. Rekao je: ,,Ne mogu odbiti ove bogoslove. Moram za njih utemeljiti jednu bogosloviju.“ To je bilo 1969. Tako je nastala prva bogoslovija, najprije u Fribourgu u Švicarskoj, zatim u Econeu. Uskoro su se javili i drugi bogoslovi. Zvanja su bila tako mnogobrojna da se nadbiskup Lefebvre smatrao prinuđenim osnovati bogoslovije na različitim kontinentima. Danas ih ima pet.

Dragi vjernici, pitanje svećeničkih i redovničkih zvanja ne možemo nikad dovoljno cijeniti. Oni su za Crkvu i za cijelo ljudsko društvo od temeljnog značenja. To je povijesna činjenica koja se u proteklih 2000 godina uvijek nanovo potvrdila: s kakvoćom svećeničkog i redovničkog staleža Crkva stoji ili pada. Uvijek kada je bilo dovoljno revnih svećenika i redovnika, spremnih na predanje, kršćanstvo je jačalo, ljudi su se obraćali, misije su cvjetale i društveni mir se širio. Kada se naprotiv svećenički stalež srozao, Bogu posvećene osobe postale mlake i posvjetovnjačene, bio je to glasnik propadanje vjere i morala u cijelom kršćanstvu. Ona nije trebalo dugo čekati da dođe do društvenog propadanja i nemira.

Zlatne riječi svetog Župnika arškog (III.)

NEBO

Dobri kršćani koji nastoje spasiti svoju dušu, uvijek su sretni i zadovoljni. Oni već unaprijed uživaju blaženstvo neba. Oni će i u vječnosti biti sretni, dok su loši kršćani, koji sami sebe proklinju, uvijek vrijedni sažaljenja; oni mrmljaju i žalosni su pa će to biti i kroz vječnost. Ovdje na zemlji nitko od nas ne ostaje.

Ako budete tražili svoju sreću u blagostanju i zabavama, nećete je naći. Kao što naprstak pun brašna ne može nasititi pregladnjela čovjeka, tako cijeli svijet ne može usrećiti jednu jedinu besmrtnu dušu. Dragi Bog stavio nas je na ovu zemlju da vidi hoćemo li ispuniti Njegova očekivanja. Kod god se toga sjetimo, usmjerimo svoj pogled u nebo, onamo gdje je naša prava domovina. U ovom smo svijetu, ali ne od ovoga svijeta! Stoga svaki dan recimo: „Oče naš koji jesi na nebu!“ Svoju plaću smijemo očekivati tek kad budemo u Očevoj kući.

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 9 (mons. Lefebvre, 1975. god.)

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

Čini mi se da je pravi trenutak da vas upoznam s nedavnim događajima u svezi s Ecôneom i stava kojega po savjesti, pred Bogom, mislimo da trebamo zauzeti u ovim teškim okolnostima.

Što se tiče žalbe Apostolskoj signaturi: zadnjem stupnju na kojem se moj odvjetnik obratio kardinalima koji tvore sudište, da bi točno doznao kakva je bila Papina intervencija na našem suđenju, nju je zaustavilo pismo s potpisom kardinala Villota kardinalu Staffi, predsjedatelju suda, zahtijevajući od njega da se zabrani svaka žalba.

Što se tiče audijencije kod Svetog Oca, nju je također odbio kardinal Villot. Ja ću dobiti audijenciju kada moj rad nestane i kada moj način razmišljanja prilagodim onome koji danas vlada u reformiranoj crkvi.

Ipak, najvažniji događaj je nesumnjivo pismo koje je potpisao Sveti Otac, koje je nuncij u Bernu predstavio kao rukom pisano, a zapravo natipkano, koje u novom obliku ponavlja argumente odnosno tvrdnje kardinalovog pisma. Primio sam ga 10. srpnja. Ono od mene zahtijeva javni čin podvrgavanja ,,Koncilu, pokoncilskim reformama i smjernicama u kojima sudjeluje i sam Papa“.

Drugo Papino pismo, primljeno 10. rujna, traži hitni odgovor na prvo pismo.

Ovaj put, i ne želeći to, hoteći samo služiti Crkvi u skromnom i vrlo utješnom zadatku davanja pravih svećenika posvećenih svojoj službi, sukobili smo se s crkvenim vlastima sve do njezine najviše razine na zemlji, Pape. Pa sam odgovorio Svetom Ocu, potvrđujući našu podložnost Petrovu nasljedniku u njegovoj bitnoj funkciji, koja je prenijeti nam vjerno polog vjere.

Ako pogledamo činjenice s materijalnog gledišta, to je mala stvar: ukidanje tek nastalog Bratstva sa samo nekoliko desetaka članova, zatvaranje jedne bogoslovije, to nije nešto veliko o čemu bi trebalo brinuti.

Međutim, ako na trenutak pogledamo reakcije izazvane u katoličkim krugovima, pa čak i u protestantskim, pravoslavnim, ateističkim, i to u cijelom svijetu, s bezbrojnim člancima u svjetskom tisku, reakcije entuzijazma i stvarne nade, reakcije protivljenja i oporbe, reakcije jednostavne znatiželje, ne možemo ne pomisliti, makar žalimo zbog toga, da Ecône postavlja problem koji daleko nadmašuje skromne dimenzije Bratstva i bogoslovije, dublji problem, neizbježan, koji se ne može odbaciti potezom ruke, koji se ne može riješiti formalnim nalogom, ma od kojeg autoriteta dolazio. Jer je problem Ecônea problem tisuća i milijuna kršćanskih savjesti rastrganih, podijeljenih, šokiranih posljednjih deset godina dvojbom koja ih muči: ili poslušati uz rizik gubitka vjere, ili ne poslušati i zadržati svoju vjeru netaknutom; ili poslušati i surađivati u uništenju Crkve, ili ne poslušati i raditi na očuvanju i nastavljanju Crkve; ili prihvatiti reformiranu i liberalnu Crkvu, ili zadržati svoju pripadnost Katoličkoj crkvi.

I jer je Ecône u središtu tog ključnog problema koji se rijetko postavljao katoličkim savjestima u tolikoj mjeri i ozbiljnosti, tolike su oči uprte u tu kuću koja je odlučno izabrala opciju pripadnosti Crkvi svih vremena i dalje odbija pripadnost reformiranoj i liberalnoj Crkvi.