Christus Rex

Pismo ravnatelja MI br. 5


Dragi vitezovi Bezgrješne!

Zašto se Sotona okružuje divovskim vojskama na zemlji? Zašto zvijeri u Otkrivenju? Razlog je taj da bi raširio svoju bezbožnost s većim učinkom, da bi izopačio ljude tako da prestanu štovati Boga i da se priključe zboru nezahvalnika i ravnodušnih. Koja radost za paklenu zmiju vidjeti Boga uvrijeđenog i Krista istjeranog iz Njegovog kraljevstva! Usredotočujući se na razaranje koje donose te vojske, poput pobjede masonstva, jad Crkve u agoniji, zablude sekti, progoni protiv kršćana, antikršćanski zakoni, uništenje kršćanske civilizacije itd., izlažemo se opasnosti zanemariti pa čak i zaboraviti glavni razlog za djelovanje sve te paklenske mašinerije, odnosno vječnu propast svih i svakoga od nas.

Ponekad postoje revni katolici (pa čak i svećenici) koji snažno upozoravaju na veliku opasnost da duše budu zauvijek izgubljene, ali oni skoro nesvjesno govore „budući da sam tako vjeran sluga i apostol Blažene Djevice, ne moram se ničega bojati“. Tako, dok govore o spasenju duša, ne brinu se dovoljno ozbiljno o svom vlastitom spasenju. Kao što Sotona djeluje s velikim vojskama, tako se i Blažena Djevica okružuje također s vojskom; njezina mala vojska vjernih instrumenata s kojima i preko kojih podjeljuje milosti svijetu. Za koju svrhu? Za čuvanje katoličke Tradicije i vjere svih vremena, za pobjedu Krista Kralja i Njegove Majke na zemlji, za uništenje krivovjerja i utvrđenih bedema bezbožnosti, za obraćenje modernista i za slavu svete Majke Crkve itd. Koliko god važni ti ciljevi, ipak su oni sekundarni; jer prvi i najvažniji cilj djelovanja naše Gospe je spasiti svoju voljenu djecu od vječne nesreće.

Stoga vodimo računa da imamo ispravne prioritete i razmatrajmo s vremena na vrijeme o svrsi Vojske Bezgrješne: obraćenje i posvećenje svih preko Bezgrješne za njihovo vječno spasenje i samo radi toga.

Te dvije neprijateljske vojske suprotstavljene su jedna drugoj u ratu koji će završiti na kraju svijeta. U zadnje dane koji vode k njemu, borba će se biti sve žešća. A koji je željeni rezultat te borbe kod jedne, a koji kod druge strane? Jer cilj đavlove vojske je „uništiti bestidnicu“ (Voltaire), odnosno uništiti pravu Crkvu. Za nas, cilj je pobjeda Bezgrješnog Srca Marijinog, obraćenje Rusije i svijeta, gušenje komunističkog i masonskog utjecaja na javni život, obnova kršćanstva i katoličkih država, povratak Tradiciji naše Blažene Majke, katoličke i rimske Crkve... Ali opet, budite na oprezu! Iako su sve to važna dostignuća, postoji opasnost u pogledu na ovaj rat kao na puku borbu moći, s ciljem povećavanja naših redova i poraza neprijatelja u usredotočavanju svih svojih napora da vidimo realizirane ciljeve (posvećenje Rusije Bezgrješnom Srcu Marijinom, uspjeh našeg apostolskog djelovanja...).

Bivši švedski luteran iznosi svoje svjedočanstvo


U listopadu 2006. je časopis “The Angelus“ popratio obraćenje luteranskog pastora Stena Sandmarka i njegovog suradnika Joacima Svenssona iz Švedske. Joacim sada studira na koledžu St. Mary's u Kansasu kao priprema za ulazak u bogosloviju. Pitali smo ga neka pitanja u vezi njegovog obraćenja i za mišljenje i dojmove o vjeri.

Joacim, priča o obraćenju je u današnje vrijeme krize tako izuzetna, ne znam gdje da započenem. Recite nam nešto o svojoj obitelji i vjerskom odgoju.
Nisam imao nikakav vjerski odgoj. Potvrđen sam u luteranskoj crkvi kada sam imao 14, a to je bio put prema vjeri u Krista.

Što Vas je navelo da pristupite "potvrdi"?
Jednostavno sam osjećao da je to prava stvar koju moram učiniti – to je bilo skoro kao poziv. Bilo je oko dvjestotinjak nas koji smo potvrđeni te godine. I ja sam jedini od tih dvjesto koji je ostao... luteran.

Kako Švedska stoji s vjerskom praksom?
Od 9 milijuna šveđana, 7 milijuna su luterani. Luteranska Crkva je bila nacionalna crkva 500 godina (od 1520.) do 2000. U stvarnosti, samo oko 700,000 luterana prakticira svoju vjeru.

Zašto je ona prestala biti nacionalna crkva?
Došlo je do razdvajanja na koje su pristale i Crkva i država. Crkva je htjela biti slobodnija jer su političari, socijaldemokratska partija, vladali Crkvom. Luteranska Crkva je 1958. odlučila imati žene-svećenice. Svi profesori, biskupi, itd. bili su protiv toga, ali su ih na to natjerali političari.

Je li došlo do raskola?
Ne, nije bilo problema; „one tvrđe“ su gurnuli u stranu. Na početku su dopustili onim svećenicima koji nisu htjeli raditi sa svećenicama na miru. Sada to nije tako. Sada svaki svećenik mora raditi sa svećenicama i mora potpisati izjavu da prihvaća da će raditi s njima. Uskoro će slijediti homoseksualni parovi.

Tako da je prije pet godina bilo nekog otpora, barem simbolički, tim reformama – a sada?
Dakle, biskupi su svi socijaldemokrati. Kada je koji biskup rekao da neće rediti žene, bio je smijenjen; dok nisu našli svećenika koji je bio spreman rediti žene, pa su njega zaredili za biskupa. Zapamtite, 500 godina što su crkva i država bili udruženi znači da je politički utjecaj u hijerarhiji bio (i još uvijek je) ogroman. Većina biskupa i svećenika su masoni. U populaciji Luteranske crkve došlo je do pada od milijun članova u zadnjih 15-20 godina, a toga će biti sve više i više kako vrijeme odmiče.

Život patrijarha Josyfa Slipyja (I.)


Prvi od tri članka, s mnogo pojedinosti, govori o patrijarhu koji je vodio Ukrajinsku grkokatoličku Crkvu (UGKC) kroz jedno od njezinih najburnijih razdoblja.

17. veljače obilježava se 124. obljetnica rođenja patrijarha kardinala Josyfa Slipyja, neustrašivoga katoličkoga prvaka, koji je proveo gotovo 18 godina u sovjetskomu zatočeništvu zbog odbijanja odreknuća vjere. Rođen 1893. godine u Zazdristu, u Galiciji, u današnjoj Ternopiljskoj oblasti, u Ukrajini, u pobožnoj kršćanskoj obitelji. Slipyj je želio postati sveučilišnim profesorom, ali, također, odgovoriti na Božji poziv za svećeništvo. Iako se u početku plašio da da bi njegov akademski studij mogao utjecati na njegov poziv, posavjetovao se s metropolitom Anthony Septyckyjom, ondašnjim glavarom UGKC, o nastavku studija u Innsbrucku, u Austriji, prije odlaska na studij u Rim. Nakon povratka u Galiciju 1922. godine, Slipyj je imenovan profesorom dogmatske teologije na Grkokatoličkomu sjemeništu u Livovu; pisao je o nizu tema, uključujući i rješavanje pravoslavnih primjedbi na katoličke dogme, kao što su Bezgrešno začeće i komentari o teologiji sv. Tome Akvinskoga. Slipyj je postao rektorom Teološke akademije u Livovu: položaj koji je držao do smrti, 1944. godine.

Razdoblje nemira

Patrijarh Slipyj je odrastao u vremenu velikoga previranja za UGKC i ukrajinski narod u cjelini. Tijekom Prvoga svjetskog rata, ruske carske postrojbe okupirale su Galiciju (zapadna Ukrajina), a metropolita Septyckog uhitile, držeći ga u kućnom pritvoru od 1914.-1917. godine, zbog poticanja svoga stada da ostane vjerno katoličanstvu i što se nije htio pridruži Ruskoj pravoslavnoj crkvi. To je bilo još jedno poglavlje u dugoj povijesti ruskoga progona katolika na tomu području. Stoljećima nakon Unije u Brestu 1596. godine, kada je Kijevska crkva vraćena natrag u zajedništvo s Rimom, slijede stoljeća približavanja i udaljavanja te prisiljavanje grkokatolika da dođu pod skute ruskoga Carstva, ponekad i nasilno. Iako je početkom XVIII. stoljeća UGKC uživala u razdoblju rasta i kulturne uglađenosti pod Austro-Ugarskom Monarhijom, ipak je bila u stalnomu sukobu s ruskim pravoslavcima, koji su dominirali u istočnomu dijelu ondašnje Ukrajine. Godine 1917. Sovjetska revolucija počela je činiti nove ugroze na UGKC, sve do 1939. godine, kada je veći dio zemlje pao pod komunističkom kontrolom.

Znajući da se njegovo vrijeme bliži kraju na zemlji, metropolit Septyckyj moli papu Pija XII. da imenuje Slipyja njegovim pomoćnikom i nasljednikom. S Papinim odobrenjem, Septyckyj je posvetio Slipyja za nadbiskupa, na blagdan Bezgrešnoga začeća, kao odgovor na antikatoličke progone Sovjetskog Saveza i kao apostolskim egzarhom preostalih katoličkih naroda u istočnoj Ukrajini. Dok je UGKC dobila kratak predah od komunista 1941. godine i tijekom njemačke okupacije Galiciji, Sovjeti su se s osvetom vratili 1944. godine . Na koncu te godine, metropolit Septyckyj otišavši po svoju nebesku nagradu, ostavio je Slipyju voditi UGKC. Sljedeće godine, Slipyj traži od Sovjeta da priznaju prava UGCC, iako mu je bilo rečeno da će to napraviti samo pod uvjetom ako Nadbiskup potakne vjernike da odustanu od borbe za ukrajinsku neovisnost od komunističkoga jarma. On je to odbio i zajedno sa svojim braćom biskupima, bio uhićen u travnju 1945. godine. Od toga trenutka, Rusi su prisilno otjerali, ili ubili na stotine tisuća ukrajinskih katolika, zajedno s mnogim svećenicima, koji su također bili mučeni, ili ubijani.

DICI.org: Veliki kip Gospe Loretske na hrvatskoj obali


Nije često da službeni izvori Svećeničkog bratstva donosi tekstove koji se tiču Hrvatske. Ovih je dana na glavnom informativnom izvoru osvanuo sljedeći članak koji smatramo vrijednim podijeliti s čitateljima.

U primorskom gradu Primoštenu, u Hrvatskoj, u tijeku je postavljanje monumentalnog kipa Gospe Loretske, objavljuje Katolička tiskovna agencija na engleskom jeziku (CNA) 7. ožujka 2017. Visok 17 metara, trebao bi biti jedan od najvećih na svijetu: ,,Ovaj projekt je jedinstven u Hrvatskoj i izvan nje", kaže općina.

Kip Gospe od Loreta je izgrađen na obali Primoštena, poznatog po njegovim vinogradima, plažama i srednjovjekovnom selu, dvadeset i sedam kilometara južno od Šibenika. Za vedrih dana, trebao bi se vidjeti s talijanske obale. Stanovnici Primoštena osobito su pobožni prema Gospi Loretskoj. Svake godine 9. i 10. svibnja održava se tradicionalna procesija u čast Bogorodice oko brodova i obale.

Izgradnja kipa se provodi u suradnji s udrugom Cammini Lauretani, koja radi na povezivanju marijanskih svetišta diljem Europe, pod okriljem Kulturne rute Vijeća Europe. Stipe Petrina, načelnik Primoštena, namjerava na taj način razviti trajni vjerski turizam. Općina nije dala datum svečanog otvaranja kipa, ali je kameno postolje gotovo dovršeno.

Postoje mnoga svetišta, crkve i bratovštine posvećene Gospi od Loreta u Europi. Svetište Gospe od Loreta, Loreto (pokrajina Ancona u regiji Marche), jedno je od najposjećenijih marijanskih svetišta u Italiji. U njemu se nalazi Nazaretska kuća, Sancta Casa, gdje je Djevica Marija primila Navještenje. Sancta Casa čuva kip Crne Bogorodice Gospe Loretske. Izvorni kip, uništen u požaru 1921. godine, zamijenjen je sljedeće godine primjerkom od drva libanonskog cedra iz Vatikanskih vrtova, kojega je izradio umjetnik Leopoldo Celani. Benedikt XV. je Gospu Loretsku 1920. proglasio zaštitnicom pilota, budući da su, prema tradiciji, Svetu Kuću prenijeli anđeli iz Nazareta u Loreto 10. prosinca 1294.


(Izvori: cath.ch /cna/total croatia news /vatican – DICI - broj 351 od 7. 3. 2017.)

Pitanje papinskog krivovjerja (II.)

Papa Ivan XXII. (1316.-1334.), rođen kao Jacques Duèze

U drugom nastavku studije od 6 dijelova p. Gleize analizira često spominjanu legendu o krivovjerju Ivana XXII. tijekom 14. stoljeća.


II. dio: slučaj pape Ivana XXII.

Legende uporno žive. Legenda o krivovjerju pape Ivana XXII. je jedna od upornijih. Kao i u drugim slučajevima, djelomična priča je ovdje zamijenila pravu. Ne poričemo, međutim, da lekcije iz povijesti mogu biti od velike pomoći. Ustvari, vrlo često je potrebno napraviti usporedbu kako bismo razumjeli. A da bismo usporedili, potrebno je na raspolaganju imati točke za usporedbu. Doista, nije dovoljno posjedovati načela. Potrebno je također izmjeriti opseg njihovog značenja, provjeravajući kako svjetlo koje bacaju objašnjava konkretno iskustvo i kako također konkretna stvarnost zahtijeva to svjetlo i potvrđuje njegovo prosvjetljenje. ,,Metafizička razina apstrakcije po kojoj se definiraju naša razmišljanja, piše Etienne Gilson[1], „omogućuje veliku jednostavnost i olakšava kratkoću, ali moramo priznati da ne dopušta prvoj filozofiji ispuniti svoju funkciju u potpunosti.... Kako bi predstavili naše apstraktne zaključke u njihovoj razumljivoj učinkovitosti, bit će korisno pokazati ih u određenom slučaju na djelu, dajući tako primjer vrsta disocijacija od ideja kojima metafizika podvrgava stvarnost, ali i na način na koji se na nju baca svjetlo samim tim analizama. "

Isto je i s teološkim promišljanjem, koje koristi filozofiju kao svoje najdraže oruđe, a koje je odraz neke vrste mudrosti. Ovu potonju vrstu promišljanja treba projicirati na činjenice kako bi u njima mogli provjeriti njihovu vlastitu svjetlost, u isto vrijeme ono baca svjetlo na njih. I ove činjenice daje povijest.

To pokazuje u kojoj bi mjeri nerazumijevanje povijesti moglo biti pogubno, ili barem izvorom neravnoteže. Ono je to bilo i moglo bi opet biti.

,,Čitajte od početka do kraja djela najslavnijih skolastičkih pisaca, a oni nikada neće nastojati da dobijete osjećaj za pojedinca; oni nikada neće dopustiti da vidite relativne, promjenjive aspekte stvari; oni se bave istinitim, bez dobi ili datuma. Najčešće istina koju razmatraju nema sama po sebi nikakve veze s praksom, pa čak i kada pripada praktičnoj znanosti, način na koji se predlaže ili o njoj  raspravlja ovisi o čistoj spekulaciji... Neosporno je da  navika apstraktnog mišljenja čini da gube smisao za činjenice, a time i za povijesne studije: nekompetentnost srednjeg vijeka, u tom smislu, ne može se dovoditi u pitanje: čak nam je teško dobiti ikakvu ideju o njemu u povijesnom, književnom vremenu kao što je naše.

Čitatelj jedva da je bio zahtjevan prema povjesničaru, on nije tražio od njega da citira svoje izvore ili da raspravlja o njima, on mu je odmah vjerovao na riječ, a ako se njegov izvještaj činio vjerojatnim, poučnim ili čudesnim, bio je prilično sklon smatrati ga istinitim. Umjetnost otkrivanja, odabira i tumačenja dokumenata koji sadrže istinu bila je nepoznata. Može se navesti nekoliko izuzetaka... ali oni ne dokazuju apsolutno ništa s obzirom na opće stanje svijesti na koje ukazujemo. Doista smo dužni na povijesne epohe primjenjivati pravilo po kojem se stvari određuju ovisno o tome što u njima prevladava.[2]

Obred primanja u MI


Svečani obred primanja održat će se:
25. ožujka u Splitu
(subota, blagdan Blagovijesti, nakon sv. Mise u 18 h)
26. ožujka u Rijeci
(IV. korizmena nedjelja, nakon sv. Mise u 10 h)
26. ožujka u Zagrebu
(IV. korizmena nedjelja, nakon sv. Mise u 18 h)

Obveze članova MI 1 (prva razina):
- život u duhu predanja Bezgrješnom Srcu Marijinom
- nositi Čudotvornu medaljicu
- svakodnevno moliti molitvu:
O Marijo bez grijeha začeta, moli za nas koji se Tebi utječemo, moli za one koji se Tebi ne utječu, a naročito za masone i za sve one koji su Tebi preporučeni.


Svi koji žele biti primljeni pozvani su privatno izmoliti devetnicu koja se sastoji od svakodnevne molitve litanija Blažene Djevice Marije, počevši od 17. do 25. ožujka.

Kardinal Wuerl: Franjo mijenja papinstvo

Kardinal Wuerl susreće se s papom u Vatikanu

Prema Wuerlu, kardinalu Vašingtonske nadbiskupije, u intervjuu za America Magazine, Franjo je ponovno povezao Crkvu s ,,energijom Drugog vatikanskog sabora”, nastavljajući ono što je Drugi vatikanski rekao o temama kolegijalnosti i sinodalnosti.

Kada je novinar spomenuo da ,,Franjo mijenja papinstvo”, Wuerl se složio govoreći: ,,Da. Ono više nikada neće izgledati kao što je to bilo prije 25 ili više godina”.

Evo kako Wuerl vidi povijesni razvoj sjemena koncila:

,,Nakon koncila bilo je pretjerivanja. Bilo je teološke heremeneutike diskontinuiteta; bilo je svakovrsnih liturgijskih eksperimenata. Na jedan način se izgubio koncilski poziv da vratimo gledište na prvenstvo ljubavi kao motora koji vodi Crkvu, njezin nauk i nastojanja.

Ivan Pavao II. bio je veliki trenutak preusmjerenja u životu Crkve da bi nas vratio na put i rekao 'ne' pretjerivanjima i diskontinuitetu. Papa Benedikt zabio je čavao u lijes diskontinuiteta.


Sada dolazi papa Franjo koji govori: 'Zašto ne nastavimo ondje gdje smo započeli: kolegijalnost, sinodalnost'. Sinodalnost koju je započeo Pavao VI. je procvjetala pod Franjom.

Papa Franjo je pozvao na 'decentraliziranu' Crkvu u kojoj pojedine biskupske konferencije imaju više autoriteta da uspostave mjesne norme. U praksi je dopuštao i 'regionalne' odluke biskupa o temeljnim moralnim pitanjima, kao što je
Pričest za one koji žive u preljubničkim zajednicama.”

Kardinal Wuerl nadalje zapaža:

,,Te dvije sinode o obitelji nisu bile nalik nijednoj drugoj sinodi prije njih jer su zapravo pozvale biskupe u postupak odlučivanja na transparentan, otvoren način.”

Iako možemo prigovoriti Wuerlu u vezi te navodne transparentnosti i tijekom i nakon sinoda (vidi knjigu Edwarda Pentina: 'Manipulacija vatikanskom sinodom?'), ima pravo u vezi doktrinarnog pitanja kolegijalnosti koja je unijela razdor u život Crkve od Drugog vatikanskog sabora i koja je ,,procvjetala pod Franjom”.

Nadbiskup Lefebvre ustao je snažno protiv zablude kolegijalnosti

Lefebvre protiv kolegijalnosti

Prema nadbiskupu Marcelu Lefebvreu (knjiga 'Optužujem koncil') kolegijalnost, koja je nadahnuta teorijom da vlast proizlazi iz mnoštva, tvrdi:

,,...da članovi biskupskog kolegija posjeduju pravo upravljanja općom Crkvom, bilo zajedno s Rimskim prvosvećenikom, bilo s drugim biskupima iz različitih biskupija. Iz praktičnog gledišta bi kolegijalnost postojala i preko međunarodnog vijeća koje rezidira u Rimu i upravlja općom Crkvom s Rimskim prvosvećenikom, i preko nacionalnih biskupskih zborova koji posjeduju istinska prava i dužnosti u svim biskupijama pojedinačnog naroda.

Nadbiskup još dodaje:

Cilj masona i svećenstvo


„Zašto su pape toliko pridavali važnosti svojim opomenama koje se tiču slobodnog zidarstva?... Masonerija je ta koja stoji na izvoru onih zabluda koje nas truju: racionalizma, naturalizma koji uništava nadnaravno i sukladno tome i svega što nam je naš Gospodin Isus Krist došao donijeti. Kada se uništi nadnaravno, uništi milost, onda se uništi i Objavu, uništi se i Crkvu, sakramente, uništi se i Misu. Tada više ništa ne preostaje. Pape su u svojoj budnosti shvatili da masone moraju javno optužiti i – kako oni sami kažu – 'strgnuti im masku s lica'. Jer se oni skrivaju iza maske ljubavi prema čovjeku, napretka, želje da u čovječanstvu unaprijede prijateljstvo među ljudima itd... Pred kraj svoje enciklike Qui pluribus od 9. studenoga 1846. papa Pio IX. uputio je poziv biskupima da se sa snagom i hrabrošću trebaju boriti protiv ovih sekti i podsjetio ih je da je prva dužnost njihove službe 'služiti se biskupskom vlašću da se zaštiti i obrani katolička vjera'. Kako se to može postići? Tako što se, kako Papa tumači, 'kao prvo razotkriju spletkarenja zlikovaca, drugo, da se propovijeda Evanđelje, a potom da se ljubav prema Bogu i bližnjemu usadi u srca i na koncu da se budno potiče sveti život klera'. To je briga papa. Sveti Pio X. tumačio je počevši od prve enciklike svoga pontifikata uvjerenje da bi najveći lijek protiv današnjih zala morala biti izobrazba svećenika. Tko su oni kojima je u Crkvi povjereno poučavanje vjere i koji bi svojim držanjem i primjerom svoga života trebali očitovati što je Crkva, što Crkva naučava? To su svećenici... Vjernici će biti u onoj mjeri sveti u kojoj su svećenici sveti. Stoga iznimno važno značenje koje pape pridaju izobrazbi svećenika, odabiru profesora za bogoslovije“

(Nadbiskup Marcel Lefebvre, Angeklagter oder Richer?, Sarto Verlag, 2014., str. 97sl, odlomak iz prvoga dijela: „Papinski dokumenti o masoneriji“).

Biskup Schneider o odnosima između FSSPX-a i Vatikana


Tradicionalni katolički blog Rorate Coeli je 16. veljače u suradnji sa svojom sestrinskom stranicom Adelante la Fe objavio intervju s preuzvišenim Athanasiusom Schneiderom, pomoćnim biskupom Nadbiskupije sv. Marije u Astani. Vodio ga je Mauricio Ponce sa stranice Adelante i u njemu se dotiče nekoliko danas važnih tema u Katoličkoj crkvi, a počinje detaljnom raspravom o mogućem sporazumu između Bratstva sv. Pija X. i Rima u budućnosti.

Zahvalni smo biskupu Schneideru što se zalaže za FSSPX i što tako jasno brani mnoge točke vjere i morala u Crkvi. Posebno cijenimo njegovu izjavu o Lutheru, podjeli Pričesti za razvedene i ponovno „vjenčane“ i o dužnosti da se odupremo zabludi, pa čak i kada ona potječe od Vrhovnog poglavara.

Govoreći o Bratstvu, biskup ističe razloge za optimizam, kao i razloge za brigu zbog strukture sporazuma. U nastavku donosimo analizu i odgovor na njegove točke.

Regularizacija

U vezi regularizacije FSSPX-a biskup Schneider započinje tako što kaže da ne bi trebalo govoriti o ,,sporazumu“ koji pretpostavlja razlike u vjeri, nego samo o kanonskom priznanju sa strane Svete Stolice jer ,,u tom slučaju, ne postoje razlike u katoličkoj vjeri“.

Biskup Schneider poznaje Bratstvo jako dobro jer je u prošlosti dva puta posjetio njegove bogoslovije. Bili smo počašćeni njegovim snažnim svjedočanstvom o Bratstvu koje ,,nosi vrlo očigledne, vidljive i duhovne plodove u uzvisivanju katoličke vjere, u prenošenju cjelovitosti katoličke vjere i liturgije i kršćanskog života, kao što se prakticiralo stoljećima“.

Priznanje Svete Stolice

„…što je zahtjev za svaku katoličku zajednicu, neophodan da bi bila katolička, da također ima kanonsku, vidljivu vezu s Petrovom stolicom, stolicom Kristovog namjesnika. To je temeljni zahtjev za svako katoličko djelo u Crkvi.“

Biskup Schneider govori o tome da je ,,kanonska povezanost“ sa stolicom sv. Petra zahtjev da bi se bilo katolikom i da je za apostolat potrebno kanonsko poslanje. Ako on misli na zakonitu pokornost Svetoj Stolici, slažemo se! Bratstvo nikada nije odbijalo ikakvu zakonitu pokornost papi niti je raskidalo veze liturgije i ispovijedanja vjere. Ako kanonska situacija postane neregularna, a kanonsko poslanje danas nedostaje – to nije bila greška FSSPX-a, nego Rima koji ga je toga lišio, kako sam biskup Schneider argumentira. Nadbiskup Lefebvre uvijek je tvrdio da su kanonske sankcije nevažeće jer su nepravedne; ali njegovu žalbu nisu priznali.

Korizma kad nas draga Gospa Fatimska drži za ruku


Dragi prijatelji i dobročinitelji!

Na Pepelnicu započinje naše duhovno „kršćansko vojevanje svetim postom“.[1] Ovim riječima liturgija nas potiče da u pouzdanju u Božju pomoć hrabro otpočnemo četrdesetodnevno vrijeme pokore „da se mi, koji se imamo boriti protiv duhovnim zloćama, oboružamo oružjem pokore“[2]. Iz iskustva znamo doduše kako nam najčešće teško pada post, kako se brzo ohladi naša revnost za pokorom i kada nam sam Bog pošalje neko trpljenje kao pokoru, onda nezadovoljno reagiramo ili nam se čini da smo pogođeni sudbinom. K tome, u lice nam puše jak vjetar današnjega duha vremena kojemu zahtijevanje pokore slovi kao nešto grozno srednjovjekovno i neljudsko, kao ekstremističko i fundamentalističko, za što se u najboljem slučaju samo odmahne glavom bez ikakvog razumijevanja. No ipak Bog od nas sviju s pravom očekuje „plodove dostojne obraćenja“[3]. Kako bi to uspjelo, predlažem Vam da u ovoj jubilejskoj godini sljedećih 40 dana povjerite vodstvu Majke Božje Fatimske. Kojim ozbiljnim molbama punim ljubavi Gospa opominje i poziva čovječanstvo – svoju djecu – na obraćenje, pokoru i djela zadovoljštine. I kojim se junačkim djelima milosti možemo diviti u izabranim vidiocima koji su posvema odgovorili nebeskim molbama!

Velika ljubavna priča

Fatima je velika ljubavna priča 20. stoljeća koja do danas traje; priča Boga Otkupitelja koji šalje svoju Majku da spasi izgubljeno čovječanstvo. Daruje nam se Srce ove Majke u kojemu gori božanska ljubav u svojoj punini kako bi zapalila hladna ljudska srca. Možemo li ili smijemo li se opirati takvom nastojanju ljubavi? Pokora u ovome surječju nije ništa drugo nego neizostavni zahtjev ljubavi, nužna pretpostavka kako bi se mogla primiti božanska ljubav. Jer mi na svome putu k nebu, nažalost, uvijek iznova udaramo od oštro kamenje spoticanja koje se nagomilava: grijesi! Oni iskrivljuju pogled na Boga i krivi su za to da čovjek ne odgovara na Božju ljubav, ne kreće na put k nebu ili, ako to čini, na tome putu posrće, gubi se ili napreduje puževim korakom. Ovo kamenje spoticanja bezuvjetno se mora ukloniti. A to se događa samo pokorom, pobjednicom nad grijehom.

Stoga zapravo ne začuđuje, ali je ipak zadivljujuće da Gospa već za svog prvog ukazanja 13. svibnja govori o ovoj točci i od djece dosta toga zahtijeva: „Hoćete li se prikazati Bogu, spremni prihvatiti sva trpljenja koja vam pošalje kao zadovoljštinu za mnoge grijehe kojima se vrijeđa Njegovo božansko Veličanstvo kako bi se postiglo obraćenje grješnika?“ – „Da, hoćemo“, odgovorila je Lucija srčano. Presveta Djevica smješkala se kako bi pokazala kako joj je ugodno bilo ovo velikodušno predanje. Gospa ne ostaje samo kod zahtjeva za pokorom, nego ona s time povezuje posebnu milost dubljega razumijevanja pokore. Jer za nas je zapravo neshvatljivo što znače grijeh, zadovoljština i pokora. Morali bismo shvatiti Božje uzvišeno veličanstvo kako bismo razumjeli što je grijeh koji ga napada i vrijeđa, što je pokora koja nas s Bogom ponovno izmiruje. Stoga je Majka Božja 13. svibnja otvorila svoje ruke iz kojih su izvirale zrake svjetla koje su djeci prenijele dublju spoznaju Boga.

Tristogodišnja teta koja priča bajke

Edward Gibbon (1737.-1794.), britanski povjesničar i slobodni zidar koji je imao veliki utjecaj na kasniju historiografiju

Dragi prijatelji i dobročinitelji!

U tijeku sada već tristogodišnje povijesti masonerije njezini se predstavnici nisu ustezali čak ni od iskrivljivanja povijesti ako je bilo moguće ocrniti i oklevetati njima tako omraženu Katoličku crkvu. Na račun Španjolske inkvizicije navodno valja upisati 95 milijuna smaknutih kritičkih mislilaca koji su u krvoločnim autodaféima javno spaljeni, tvrdili su primjerice „prosvjetitelji“ u svojim povijesnim djelima. U stvarnosti su ovi podatci bili čista fantaziranja. Novija su povijesna istraživanja dokazala da je Španjolska inkvizicija tijekom preko 350 godina svojega postojanja sveukupno proglasila otprilike 1200-2000 smrtnih presuda. [1]

Mons. Lefebvre: propovijed na I. korizmenu nedjelju


Danas Evanđelje govori o našem Gospodinu i kaže da je nakon četrdeset dana posta ogladnio. Osim toga, kaže još Evanđelje da je đavao odveo našeg Gospodina na goru vrlo visoku i potom na vrh Hrama. Ako je istina ono što kaže Evanđelje – a istina je, naš Gospodin je zbilja čovjek. Ne može se misliti da naš Gospodin nije bio zbilja čovjek ako je bio gladan i ako ga je đavao odveo na visoku goru. Dakle, naš Gospodin, sam Bog, jest Isus Krist, čovjek i Bog.

Danas se moramo prisjetiti ove istine, ove temeljne istine o našoj vjeri: Isus Krist je pravi čovjek, pravi Bog i naš vrhovni Bog. Nema drugog Boga osim Isusa Krista. On je rekao: ,,Pater est in me et ego in Patre – Ja sam u Ocu i Otac u meni. Dakle, ne možemo zamisliti nekog drugog Boga izvan Isusa Krista.

Danas se kaže da sve religije imaju svog boga i ovaj Bog gotovo pa vrijedi kao naš Bog; da se drugi mogu spasiti u svojoj religiji jer se i oni klanjaju Bogu; ali ovaj bog nije pravi Bog jer ne vjeruju u Isusa Krista, i nema drugog Boga osim Isusa Krista. Zašto smo izgradili... zašto su Firentinci izgradili ove lijepe crkve? Kako bi častili Boga. Ali kojeg Boga? Zar nekog Boga koji je različit od Isusa Krista? Ne! Jer su vjerovali, jer su povjerovali budući da je Isus došao na zemlju, utjelovio se, povjerovali su da je On pravi Bog; stoga su izgradili ove oltare, stoga su izgradili ova svetohraništa: za našega Boga Isusa Krista koji se nalazi u svetohraništima, koji je u Euharistiji. Nemamo drugog Boga, nema drugog Boga ni na Nebu. Postoji li na Nebu drugi Bog osim Isusa Krista? Ne. Jer je u Njemu Trojstvo, On je druga osoba Presvetog Trojstva. Stoga se moramo ovoga prisjetiti: ,,Non est datum aliud nomen in quo omnes homines salvi sint! I nema ni u kome drugom na zemlji spasenja, kaže sveti Petar. I Isus Krist je rekao: ,,Ego sum Via, Veritas et Vita. Ne postoji drugi put osim Isusa Krista.

Ako je ova istina, zbilja temeljna istina Crkve, moramo reći da je jedino naša Crkva put za spasenje naših duša.

,,Extra Ecclesiam nulla salus. Ovu istinu su nas učili svi teolozi, cijela Crkva. Extra Ecclesiam nulla salus. Ali što je Crkva? Crkva je mistično Tijelo Isusa Krista. Ovo mistično Tijelo Isusa Krista ima institucionalni vidik, Crkvu s hijerarhijom, sa svojim institucijama; i mistični vidik u koji mogu ući neki pogani, neki protestanti, neki članovi drugih religija. Ali ne postižu spasenje po zasluzi tih religija, nego po Crkvi, a nikada po svojoj religiji, nikada! Ovo je vrlo važno: sjetimo se da nitko, da se nijedan čovjek ne može spasiti, ne može zadobiti spasenje bez Crkve, bez Isusa Krista, bez milosti Isusa Krista. Također i svi ljudi koji su spašeni i koji nisu iz institucionalnog, vidljivog Tijela Crkve, svi ljudi koji će biti spašeni, spasit će se po Crkvi, po Isusu Kristu, jer nema drugog Boga, nema druge Crkve u Nebu. Gdje mogu biti u Nebu ako nisu u Crkvi? U mističnom Tijelu Isusa Krista. To je nemoguće. Isus Krist, On sam je Nebo; on je Nebo jer ćemo u Nebu biti ujedinjeni s Isusom Kristom, bit ćemo u Nebu; nema drugog Neba.

Militia Immaculatae (MI) - Vojska Bezgrješne


Nakon što smo prethodno izvijestili o otvaranju stranice Vojske Bezgrješne na kojoj se predstavlja ovaj važan apostolat koji je u okviru Svećeničkog bratstva sv. Pija X. obnovljen prema izvornim – tradicionalnim načelima, stranica je nedavno preuređena u novo izdanje te je dobila i svoju hrvatsku verziju: https://militia-immaculatae.info/hr/. Na stranici se mogu pronaći sve važne informacije o MI – o životu njezinog utemeljitelja, sv. Maksimilijana Kolbea, o Čudotvornoj medaljici kao njezinom sredstvu, o glavnim načelima apostolata kao i praktičneupute.

Svećeničko bratstvo u Vojsci Bezgrješne vidi jedno od ključnih sredstava za za širenje Kristovog kraljevstva po Bezgrješnoj te je želi što je više moguće proširiti na mjestima na kojima djeluje. Ona je već zaživjela u brojnim našim prioratima i kapelama, a posebna je nakana da se u ovoj 2017., fatimskoj godini, još više proširi. Ta nakana uključuje i Hrvatsku, gdje bi se svečani obred primanja (koji možete pronaći ovdje) upriličio prigodom velikog marijanskog blagdana Blagovijesti (25. ožujka) – na sam blagdan kao i nedjelju nakon toga neposredno nakon svetih Misa koje će se tih dana služiti u Zagrebu, Splitu i Rijeci.

Svi vjernici koji se s ispravnom nakanom (vjernosti Tradiciji i odbacivanja modernizma, težnje za izbjegavanjem svakog grijeha i vlastitim posvećenjem) žele predati Bezgrješnoj, slobodni su i pozvani pristupiti obredu i postati vitezovi Bezgrješne. Sve potrebne informacije, upute i savjeti mogu se pronaći na stranici MI, a priprava za obred primanja vršit će se i na Misama Svećeničkog bratstva u mjesecu ožujka gdje će se u propovijedima nastojati vjernike pripremiti za ovaj svečani čin.


Cijeli svijet za Krista po Bezgrješnoj!

Arhiva bloga

Glasnik: