Christus Rex

Dan kada je ,,uragan“ prodrmao obale Tibera


Donosimo članak prof. Roberta de Matteija koji s četrdesetgodišnjim odmakom doziva u pamet povijesno predavanje mons. Lefebvrea u palači Pallavicini u Rimu 6. lipnja 1977.

Mons. Lefebvre i princeza Pallavicini – jedan datum i jedan događaj koji su postali epohalna postaja za katoličku Tradiciju

Protječe četrdeset godina od tog povijesnog događaja: predavanje koje je 6. lipnja 1977. održao mons. Lefebvre u palači Pallavicini u Rimu na temu ,,Crkva nakon Koncila“. Smatram korisnim obnoviti uspomenu na taj događaj na temelju bilježaka i dokumenata koje čuvam. Mons. Marcel Lefebvre, osnivatelj Svećeničkoga bratstva svetoga Pija X. (1970.) je nakon svećeničkih ređenja 29. lipnja 1976., 22. srpnja iste godine, bio suspendiran a divinis. Među  opreznim katolicima postojale su, međutim, jake sumnje u kanonsku legitimnost te mjere i povrh svega se nije razumio stav Pavla VI. koji se činio da želi sačuvati svoje osude samo za one koji su ispovijedali da žele ostati vjerni Tradiciji Crkve. U toj atmosferi zbunjenosti je u travnju 1977. princeza Elvina Pallavicini (1914. - 2004.) odlučila pozvati mons. Lefebvrea u svoju palaču na Kvirinalu da bi saslušala njegove razloge.

Princeza Pallavicini je imala 63 godine i bila je udovica od 1940. od princa Guglielma Pallavicinija de Bernisa, koji je pao u svojoj prvoj ratnoj misiji. Unatrag mnogo godina živjela je u invalidskim kolicima zbog progresivne paralize, ali je inače bila žena neukrotivoga temperamenta. Oko nje bio je uzak krug prijatelja i savjetnika, među kojima i markiz Roberto Malvezzi Campeggi (1907. - 1979.), pukovnik Papinskih plemićkih čuvara u trenutku raspuštanja tijela (1970.) i markiz Luigi Coda Nunziante di San Ferdinando (1930. - 2015.), bivši zapovjednik talijanske mornarice. Vijest o predavanju, raširena u mjesecu svibnju, nije pobuđivala u početku zabrinutost u Vatikanu. Pavao VI. je smatrao da će biti lako uvjeriti princezu da odustane od svoje ideje i povjerio je taj zadatak jednom svom bliskom suradniku, ,,don Sergiju“ Pignedoli (1910. - 1980.), kojega je imenovao kardinalom 1973. Grimizni je nazvao princezu s ljubaznim tonom, informirajući se prvo o njenoj bolesti. ,,Drago mi je – primijetila je Elvina Pallavicini s ironijom – zbog ovog vašeg zanimanja nakon toliko vremena šutnje“. Nakon skoro sat vremena uobičajenih izraza pristojnosti stiglo je napokon kardinalovo pitanje: ,,Znam da ćete primiti mons. Lefebvrea. No hoće li to biti javno ili privatno predavanje?“. ,,U mojoj kući predavanje može biti samo privatno“, odgovorila je princeza. Kardinal je onda zaigrao na kocku: ,,Ne bi li bilo prikladno odgoditi ga? Mons. Lefebvre je učinio puno patnje Svetom Ocu, koji je jako tužan zbog te inicijative...“. Odgovor gospođe Elvine sledio je kardinala Pignedolija. ,,Uzoriti, smatram da u moju kuću mogu primiti koga želim primiti“. 

Tajna kako odgojiti djecu da bi se naučila poštovanju



Ravnatelj Akademije Bezgrešnog Začeća, o. Jonathan Loop, donosi nam u sljedećem tekstu promišljanja o važnosti poticanja duha poštovanja u našoj djeci.

Danas mi je dobri Bog dopustio još jednom prisustvovati ređenju nekoliko kandidata za svećenike Gospodina našega Isusa Krista. Na jedan način ova svečana prigoda najsavršenije predstavlja vrhunac djela kršćanskoga obrazovanja. Jer utiskivanjem svećeničkoga biljega čovjek dobiva priliku savršeno se suobličiti našemu Gospodinu Isusu Kristu koliko je to moguće pukome ljudskomu biću. Ostajući vjeran svomu milosnome stanju, on doista postaje drugi Krist ,,alter Christus“, koji je – kao što objašnjava Pio XI. – cijela svrha katoličke formacije.

U nekoliko proteklih mjeseci zajedno smo razmatrali različita sredstva kako bismo u mladim ljudima povjerenima vašoj brizi mogli razviti duh poštovanja koji je, kako kaže nadbiskup Lefebvre, ,,jedna od temeljnih stvari koje očituju katolički duh“. Bilo da se radi o postupanju prema starijima, načinu na koji se netko ponaša za stolom ili ljubaznosti koju pokazuje prema bližnjemu, poštovanje i obzir koji iskazuje oslikava u kojoj mjeri netko sudjeluje u Kristovom naumu.

Ipak, najmoćnija sredstva koja su dostupna roditeljima i odgojiteljima nisu ništa drugo nego njihov osobni uzor i ponašanje kojim sami daju primjer svojim mladima. Obraćajući se mladima koji su bili voditelji formacije – i time odgovorni za mlađe dječake u internatu koju je vodio – Andre Charlier napisao je:

,,Duh voditelja formacije je duh vjernosti ovom idealu. On ne može imati utjecaja na one koji su mu povjereni, osim ako nije počeo ozbiljno raditi na sebi, što se pokazuje u njegovomu nastojanju da shvati što se to od njega traži. Svojom će osobnom vjernošću u drugima probuditi ideal kojemu trebaju težiti.“

Ono što vrijedi za mladoga čovjeka koji nastoji usmjeravati mlađe dječake u školi, nadasve je primjenjivo za roditelje koji pokušavaju formirati djecu koja su povjerena njihovoj brizi.

Srednja škola za dječake ,,Notre Dame de La Salette“ (SAD)



Srednja škola za dječake Notre Dame de La Salette je tradicionalna katolička škola s internatom koju je Svećeničko bratstvo sv. Pija X. osnovalo 2005. Nalazi se u SAD-u (savezna država Illinois). Srednja škola La Salette pruža snažno vjersko, akademsko i fizičko obrazovanje u moćnom katoličkom okružju i broji ukupno oko 100 učenika. Sljedeći videozapis pruža dojam o tom okružju i važnosti katoličkoga obrazovanja i odgoja radi očuvanja vjere i formacije iz koje će poteći buduća svećenička zvanja, kao i uvjereni katolički muževi koji će djelovati u svijetu za ponovnu uspostavu i obnovu Kristova Kraljevstva.


Naša teško bolesna majka Crkva


Gdje se nalaze uzroci drame?

Posljednjih tjedana su grozni skandali zlostavljanja povezani s homoseksualnim lobijem koji ide do samih vrhova crkvene hijerarhije, šokirali Crkvu u cijelom svijetu. Pukao je gnojni čir, postao je očit ponor užasa. Više se ne može poreći ono na što budni promatrači već dugo upozoravaju. Zapanjen, čovjek se pita kako je moguće da se unutar Crkve formiraju tiranske strukture organiziranog zločina zaštićene maskirnim sustavom prikrivanja, šutnje i laži.

Nažalost, izgleda da do sada mjerodavnim vlastima, prije svega Papi, potpuno nedostaje volja za rješavanje ove katastrofalne situacije. Šutnja pastira postaje sve više zastrašujuća. U suzbijanju smrtonosne bolesti svaki bi liječnik potrčao k pacijentu, postavio dijagnozu, poduzeo hitne mjere i potom tražio duboki uzrok bolesti da bi, ako je moguće, izliječio korijen bolesti.

Ali kod naše teško bolesne majke Crkve nema žurbe, ništa se ne kreće mjesecima, gdje svako čekanje samo pogoršava zlo. Pojedinačni glasovi odgovornih biskupa gube se u pustinji. Čini se da je u skandale uključeno previše visokih predstavnika Crkve.

Šutnja je samo jedna stvar. Kako je zlo tinjalo već desetljećima, veću težinu ima odbijanje temeljite istrage uzroka. Stroža pravila – koja se potom potkopavaju – postaju nedostatno suzbijanje simptoma, tako dugo dok se ne prodrije u bit stvari.

,,Male“ zablude na početku...

Jedna tako duboko ukorijenjena iskvarenost klera nije mogla nastati slučajno, nego ukazuje na ozbiljne uzroke, a oni nisu u moralnom području. Već više od 50 godina promatramo progresivno slabljenje moralnih načela koje ima svoje korijene u slabljenju vjere. Vjera i moral, istina i djelovanje nerazdvojno su povezani, potonji slijedi izravno od prvoga. Manipulacija istinom vjere neizbježno dovodi do relativizacije i iskrivljivanja božanskoga zakona i širom otvara vrata grijehu. Pojasnit ćemo to na tri primjera.

1) Suvremena teologija poriče ili zanemaruje činjenicu istočnoga grijeha i njegovih posljedica. Kajanje i mrtvljenje kao lijek za rane istočnoga grijeha postali su suvišni. Zahtjev za zdravim asketizmom bio je u bogoslovijama ozloglašen i potisnut kao povratak u mračni srednji vijek jer se sada kao novi ideali propovijedaju slobodno samoopredjeljenje i samoostvarenje. U početku je stajala zabluda u vjeri koja je na kraju cvjetnjak svećeničkih kreposti iskvarila u kanalizaciju nečistoće.

Radosni događaj od 1. studenoga 1970.



Svećeničko bratstvo sv. Pija X. ima dodatni razlog za radost na 1. studenoga, blagdan Svih svetih. Na taj dan je naime 1970. Svećeničko bratstvo kanonski utemeljeno, što je Sveta Stolica formalno odobrila samo četiri mjeseca kasnije.

Godina je 1971., datum 18. veljače. Kardinal John Wright, predstojnik Kongregacije za kler upravo je napisao pismo pohvale i odobrenja Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. u svome kurijalnome uredu u Rimu.

To pismo stiglo je kao odgovor na zahtjev nadbiskupa Marcela Lefebvrea da Sveta Stolica službeno odobri Svećeničko bratstvo. Samo nekoliko mjeseci ranije prošle godine – 1. studenoga – utemeljenje Svećeničkoga bratstva (čiji je drugi naziv Službenici Isusa i Marije) potvrdio je mjesni ordinarij Fribourga, biskup François Charrière, isti prelat koji je snažno nagovarao nadbiskupa da pokrene djelo formacije svećenika.

Ovaj zahtjev koji je Kongregaciji za kler uputio bivši apostolski delegat u Africi (predodređen da postane bolje poznat kao ,,stjegonoša Tradicije“) bio je zapravo normalan postupak za priznanje oblika redovničke ustanove. No ono što je uza sve to izvanredno (i što otkriva Božju providnost čak usred pokoncilske krize) jest kako je brzo odgovor došao: samo četiri mjeseca nakon utemeljenja Bratstva 1. studenoga 1970.

Drugo izvanredno svojstvo u sklopu pisma odobrenja je počast koju je kardinal Wright iskazao novoj svećeničkoj družbi združenu s pohvalom i odobrenjem koje su mu dali drugi ,,ordinariji u različitim dijelovima svijeta“.

Puno značenje Providnosti koja je ,,požurila“ taj postupak kanonskoga priznanja (postupka za koji je često trebalo značajno duže) te istovremeno pružila izrečenu pohvalu koju je kurijalni ured izdao kao opravdanje toga čina, postalo je jasnim kako se modernistička kriza nastavila produbljivati u Crkvi. Jer samo nekoliko godina kasnije će prethodno pohvaljenu Bogosloviju FSSPX-a u Écôneu liberalni francuski episkopat optužiti kao ,,otpadničku bogosloviju“ kojoj nedostaje crkveno odobrenje.

Ta lažna optužba – u kojoj se prema potrebi zaboravilo da je Svećeničko bratstvo sv. Pija X. imalo odobrenje iz Rima te je bilo živa grana Katoličke Crkve – pokrenula je val liberalnih progona protiv Svećeničkoga bratstva koji će kulminirati u nezakonitom pokušaju da ga se kanonski ukine, na što je nadbiskup Lefebvre odgovorio:

,,Osuđeni smo bez suđenja, bez prilike da se branimo, bez nužnog upozorenja ili pisane procedure i bez priziva.“ (Otvoreno pismo zbunjenim katolicima, 20. pogl.)

No unatoč nepravednim progonima Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. i njega samoga, nadbiskup Marcel Lefebvre nastavio je neovisno o svemu radosno – bez gorčine ili buntovništva – provoditi apostolsko poslanje koje je Bog od njega želio da čini u providnosti vremena u Katoličkoj Crkvi za svećeništvo i spasenje duša.


Pismo kardinala Wrighta o priznanju Svećeničkoga bratstva sv. Pija X.

18. veljače 1971.

Preuzvišeni gospodine,

primio sam s velikom radošću Vaše pismo u kojemu Vaša Preuzvišenost izvješćuje o vašim novostima i posebno o statutima Svećeničkoga bratstva.

Kao što Vaša Preuzvišenost objašnjava, ova Družba koja je po Vašemu djelovanju 1. studenoga 1970. primila priznanje od preuzvišenoga Françoisa Charrièrea, biskupa Fribourga, već je prerasla granice Švicarske te ga nekoliko ordinarija u različitim dijelovima svijeta hvale i odobravaju. Sve to i posebno mudrost normi koje vode i ravnaju Družbom daju puno razloga za nadu o njezinom uspjehu.

Što se tiče Svete kongregacije, Svećeničko bratstvo će zasigurno biti sposobno ostvariti cilj koji je predstavio koncil [formaciju bogoslova] radi raspodjele klera po svijetu.

S poštovanjem, Preuzvišeni,
odano Vaš u Gospodinu,

John kardinal Wright, predstojnik

Izvor: http://sspx.org/

Écône - Svećenici za sutra



Nakon videozapisa o svećeničkom pozivu snimljenoga u bogosloviji Bratstva za njemačko govorno područje u Zaitzkofenu, donosimo jedan stariji uradak iste vrste, snimljen za vrijeme nadbiskupa Lefebvrea, 1986. godine u Écôneu. Uz pojašnjenja samoga Nadbiskupa, u njemu nalazimo vrlo vrijedne popratne komentare o biti i poslanju svećeništva, put kandidata (bogoslova) do primanja sakramenta svetoga Reda kao i popratne liturgijske obrede. Videozapis je popraćen hrvatskim titlovima.

Molimo za nova sveta svećenička zvanja koja će pridonijeti obnovi katoličke vjere usred današnje crkvene krize, posebno u našem hrvatskom narodu!

Kardinal Pie iz Poitiersa i Kristovo kraljevanje


Kardinal Pie iz Poitiersa (1815.-1880.), jedan od najvećih branitelja Kristova kraljevanja u 19. st., neprestano je pozivao katolike da nikad ne napuste borbu za Božja prava, da se nikada ne pomire sa skidanjem Krista Kralja s prijestolja.

Govoreći o poslanju Crkve svim narodima svijeta, kardinal je rekao: „Primijetite posljednje riječi koje je Gospodin uputio svojim apostolima prije nego je uzašao na nebo: „Dana mi je sva vlast i na nebu i na zemlji. Zato idite i učinite sve narode mojim učenicima!“ Primijetite da Gospodin Isus Krist ne kaže sve ljude, sve pojedince, sve obitelji, već sve narode. On ne kaže samo: krstite djecu, poučavajte katekizam, blagoslivljajte brakove, dijelite sakramente, pokapajte mrtve. Naravno da poslanje koje On dodjeljuje apostolima uključuje sve to, ali uključuje i više od toga, jer ima javni i društveni karakter. Isus Krist je Kralj ljudi i naroda.“[1]

Posjet p. Freya Hrvatskoj (10. - 11. 11. 2018.)


Sv. Antun Marija Claret (23. 10.)



Ovaj svetac 19. stoljeća bio je misionar, utemeljitelj vjerskih pokreta, organizator apostolata laika, društveni reformator, kraljičin kapelan, prorok i čudotvorac, pisac i izdavač, nadbiskup i promicatelj pobožnosti Bezgrešnom Srcu Marijinom. Pitamo se gdje je ta nit što povezuje ove i mnoge druge vidike njegovog životnog djela? Uputu za odgovor možemo pronaći u zgodi sa četvoricom razbojnika iz Villafrance, i još stotinu, tisuću takvih događaja iz njegovog života. Nit vodilja njegovog života je apostolsko poslanje. Sv. Antun Claret posjedovao je neugasivu žeđ za spasenjem duša. (...)

Oduvijek je želio biti svećenik. U sjemeništu odlikovao se uzornim životom, a za svećenika je zaređen 13. lipnja 1835. god. Čvrsto je odlučio da neće potratiti nijednog trenutka, i tijekom 35 godina svećeništva, napisao je 144 knjige i održao oko 25 000 propovijedi. Jednom za misija, unatoč putovanju, održao je 205 propovijedi u 48 dana, prosječno 12 po danu. Kako bi osigurao ispravno razumijevanje svojih pothvata, uvijek bi podsjećao slušatelje da su novac, zadovoljstvo i čast uobičajeni poticaji za rad i djelovanje. Međutim, to nisu bili njegovi poticaji: ”…nije to novac, jer ne zahtijevam od ikog ni lipe. Niti propovijedam zbog zadovoljstva, jer kakvo je moguće zadovoljstvo u cjelodnevnom neumornom poslu, u iscrpljenosti od ranog jutra do kasno u noć?… U ispovjedaonici sam veći dio jutra, čitavo poslijepodne; a navečer, umjesto počinka, moram propovijedati. I to ne samo određenih dana, nego mjesecima i godinama… Možda djelujem da bih stekao čast… ne, nije to ni zbog časti. Propovjednik je izložen brojnim klevetama. Hvale li ga jedni, drugi ga ne razumiju i postupaju prema njemu kao Židovi prema Isusu, kojeg su zlobnici lažno optužili za riječi i djela, te Ga naposljetku uhvatili, mučili i ubili na najbolniji i najsramotniji način. No, poput apostola sv. Pavla, ničeg se ne bojim, jer je duša vrjednija od tijela. Pod svaku cijenu moram ispuniti službu koju sam primio od Gospodina Boga, a to je propovijedati Evanđelje… Nikakav me ljudski cilj ne privlači, jedino to, da po svem svijetu ljudi Boga upoznaju, ljube, i da mu služe… i da se, koliko je god moguće, zaustave grijesi i uvrede protiv Boga… Ono što me napose potiče da propovijedam bez prestanka, jest pomisao o mnoštvu duša koje padaju u dubine pakla, umiru u smrtnim grijesima, osuđene za vijeke vjekova… Koliko mnoštvo ljudi živi u smrtnom grijehu, te se svakim danom uvećavaju njihove opačine. Grijeh čine olako i bezbrižno, kao što popiju čašu vode, kao za razonodu, ili u šali. Nesretnici koji hrle prema paklu svojevoljno, slijepi poput šišmiša… Da vidiš slijepca koji se zaputio izravno u provaliju ili ponor, ne bi li ga nastojao upozoriti? Vidi, ovime činim upravo to, i moram to činiti jer mi je dužnost… Reći ćete možda  da će me grješnici izvrijeđati, pa da ih ostavim na miru… Nikako, ne mogu ih napustiti. To su moja predraga braća. Da imaš voljenog brata koji te u deliriju teške bolesti stane vrijeđati najtežim mogućim uvredama, zar ćeš ga ostaviti? Siguran sam da ne. Imao bi još više suosjećanja i nastojao učiniti sve što je u ljudskoj moći, samo da ozdravi. Tako promatram grešnike. Te su jadne duše u stanju delirija, potrebni naše samilosti… Možda ćete reći da grešnik ne misli na pakao i ne vjeruje u njegovo postojanje. Tim gore po njega. Možda mislite da će izbjeći osudu zbog svoje nevjere? Istina ne ovisi o uvjerenju… Moram upozoriti grešnike kako bi shvatili da se nalaze na rubu provalije koja vodi u neugasivi oganj pakleni, jer ondje će zasigurno završiti ukoliko ne isprave svoje putove. Jao meni ako ne propovijedam te ih ne upozoravam jer ću biti odgovoran za njihovu osudu. Koliko često molim sa sv. Katarinom Sijenskom: O moj Bože, podari mi mjesto pri vratima pakla, kako bih mogao zaustaviti duše koje ulaze, vičući: ‘Kuda smjerate, nesretnici? Natrag, vratite se! Učinite dobru ispovijed! Spasite svoju dušu! Ne ulazite ovamo, u vječnu propast!‘ Nadalje, odvažno progovara: ‘Jedini razlog zašto društvo propada jest neposluh riječi Crkve, koja je riječ života, riječ Božja. Svi planovi za spasenje ostat će neplodni ukoliko se moćna riječ Katoličke crkve u potpunosti ne ostvari.”

FSSPX ima blago u svojim rukama: Intervju s p. Pagliaranijem



Razgovor s prečasnim ocem Davidom Pagliaranijem, generalnim poglavarom Bratstva sv. Pija X., prvi put objavljen u Nouvelles de Chrétienté [Vijesti o kršćanstvu] broj 173.

Oče generalni poglavaru, Vi naslijeđujete biskupa koji je vodio Bratstvo svetoga Pija X. dvadeset i četiri godine i koji Vas je čak zaredio za svećenika. Kakvi su Vaši osjećaji u vezi s tim što ga naslijeđujete?

Netko me je već pitao slično pitanje kada sam imenovan rektorom sjemeništa u La Reji, gdje su mi dva biskupa prethodila na toj dužnosti. Recimo da je to ovaj put malo složenije! Biskup Fellay je važna osoba u povijesti Bratstva, budući da ga je nadgledao tijekom pola vremena u kojem je ono postojalo. Tijekom toga dugoga razdoblja nije nedostajalo iskušenja, a ipak je Bratstvo još uvijek ovdje, držeći visoko barjak Tradicije. Mislim da je ta vjernost Bratstva njegovu poslanju na određeni način odraz vjernosti moga prethodnika njegovu poslanju. Želim mu zahvaliti za to u ime svih.

Neki su ipak pokušali vidjeti vašu osobnost kao vrlo različitu od one Vašeg prethodnika. Postoji li nešto u čemu se stvarno osjećate drugačije?

Moram priznati – cum grano salis (sa zrnom soli) – da nepopravljivo mrzim sve elektronske medije bez iznimke i bez šanse za promjenom mišljenja, dok je biskup Fellay stručnjak za tu temu...

Kako Vi gledate na Bratstvo svetog Pija X. kojega ćete morati nadzirati dvanaest godina?

Bratstvo ima blago u rukama. Neki opetovano naglašavaju da ovo blago pripada Crkvi, ali mislim da možemo reći s punim pravom da pripada i nama. Ona pripada nama i zato je Bratstvo savršeno djelo Crkve. Čak i sada!


Tradicija je blago, ali da bismo ga vjerno očuvali moramo biti svjesni da smo glinene posude. Tu se nalazi ključ naše budućnosti: u svijesti o našoj slabosti i potrebi da budno pazimo na sebe. Nije dovoljno ispovijedati vjeru u svoj cjelovitosti ako naši životi ne izražavaju tu cjelovitu vjeru redovito i konkretno. Živjeti Tradiciju znači braniti je, boriti se za nju, boriti se kako bi najprije pobijedila u nama i u našim obiteljima, tako da može pobijediti u cijeloj Crkvi.

Arhiva bloga

Glasnik: