Svibanj – Marijin mjesec

Mjesec svibanj je jedan od najljepših mjeseci u crkvenoj godini. Nema drugoga vremena u liturgijskoj godini koje nudi toliko mogućnosti za nadnaravnu radost i duhovno slavlje kao svibanj.

Priroda razvija svoj puni sjaj nakon oštrih, hladnih i tamnih mjeseci zime i početka proljeća. Sunce ponovno osvjetljava i grije većinu dana. Stabla su u svojoj svježoj i snažnoj zelenoj boji ili čak u bijelim, ružičastim ili žutim cvjetovima. Ptice razveseljuju zrak koncertom koji druga godišnja doba ne poznaju.

Ali ni i u crkvenoj godini nema mjeseca koji je ispunjen takvom svečanošću. ,,Svibanj pripada uskrsnom vremenu – pravom vremenu radosti Katoličke Crkve – i pada najčešće potpuno ili dijelom u to vrijeme. Blagdan Uzašašća i poslanja Duha Svetoga dolaze gotovo uvijek, a blagdani Presvetoga Trojstva i Tijelova najčešće u svibnju. To je dakle vrijeme Aleluje jer je Gospodin ustao iz groba i uzašao na nebo da bi na svoje mjesto poslao Crkvi Duha Božjega. ,,To je dakle jedan od razloga“, piše kardinal John Henry Newman, ,,zašto je svibanj predviđen za posebno štovanje Blažene Djevice. Ona je prva od stvorenja, najljepša i najdraža od sve Božje djece, najbliža Njegovom prijestolju. Zato mora biti njezin taj mjesec u kome slavimo velike blagdane Božjega smilovanja, našega otkupljenja i posvećenja u trima božanskim osobama“ (Newman, Der Maimonat, Mainz, Grünewaldverlag, 1921, str. 4).

Marija je uistinu kruna stvaranja. Sva slava koju u prirodi susrećemo zajedno, nije dovoljna da bi dostigla ljepotu kojom je dragi Bog uresio Mariju. A ta ljepota nikada nije bila pokvarena grijehom. To osobito vrijedi za Marijinu nadnaravnu milost i slavu. Ne naziva li sv. arkanđeo Gabrijel Majku Božju ,,milosti punom“. Bog je u njezinu dušu spustio sva najveća blaga nadnaravnoga života, kojima je bilo obdareno ikoje stvorenje. U svom Bezgrešnom začeću i svom vječnom djevičanstvu ona je postala Majka Sina Božjega o kome svake nedjelje pjevamo u Credu: ,,Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, istobitan s Ocem“. Kao nova Eva postala je družica novome Adamu u djelu spasenja. Stojeći pod križem, ostvarila je svoje ime ,,Majke svih živih“, porodivši nas za djecu Božju u svojim neizmjernim bolima i supatnji s svojim božanskim Sinom. Po njoj svi ljudi primaju milosti koje je zajedno s njome Bogočovjek zaslužio na Kalvariji.

Najstrašniji raskol koji je svijet ikada vidio

4. veljače 2019. su u Abu Dhabiju papa Franjo i veliki imam Al Azhara, Ahmad Al-Tayyeb, potpisali dokument o „Ljudskom bratstvu za svjetski mir i zajednički život“. Deklaracija započinje u ime Boga koji, ako mora biti Bog zajednički svima, ne može biti ništa drugo osim muslimanskog Alaha. Bog kršćana je doista jedan u naravi, ali trojstven u različitim osobama: Otac, Sin i Duh Sveti. Još od vremena Arija i nakon toga, Crkva se bori protiv antitrojstvenika i deista koji poriču ili zapostavljaju ovo otajstvo, koje je za kršćanstvo najveće. Islam ga, naprotiv, odbacuje s užasavanjem, kao što izjavljuje sura o ,,autentičnom bogoštovlju“: ,,On, Bog, je jedan! Bog, vječni! On ne rađa, niti je bio rođen, i nitko mu nije jednak!” (Kur'an, 112, 2, 4).

No u Deklaraciji iz Abu Dhabija, čast se ne iskazuje ni Bogu kršćana ni Bogu islama, već svjetovnom božanstvu, ,,ljudskome bratstvu”, ,,koje obuhvaća sve ljude, ujedinjuje ih i čini ih jednakima”. Ovdje se ne radi o ,,duhu Asiza” – koji u svom sinkretizmu ipak priznaje primat religijske dimenzije u odnosu na sekularističku – nego o afirmaciji ravnodušnosti. Ni u jednoj točci ne spominje se zapravo temeljna metafizika vrijednosti mira i bratstva, ali se stalno na njih aludira. Kada dokument utvrđuje da ,,pluralizam i raznolikost religija, boja kože, spola, rase i jezika Bog želi u svojoj mudrosti, kroz koju je stvorio ljudska bića”, ne ispovijeda ekumenizam koji je osudio Pio XI. (1928.), nego religijski indiferentizam koji je osudio Lav XIII. u enciklici Libertas (20. lipnja 1888.), koju definira kao ,,doktrinarni sustav koji naučava da je svatko slobodan ispovijedati religiju koja mu se sviđa, pa čak i ne ispovijedati nijednu”.

U deklaraciji iz Abu Dhabija kršćani i muslimani podvrgavaju se temeljnom načelu slobodnoga zidarstva, pri čemu vrijednosti slobode i jednakosti francuske revolucije trebaju pronaći svoju sintezu i postignuće u sveopćem bratstvu. Ahmad Al-Tayyeb, koji je zajedno s papom Franjom sastavio tekst, nasljedni je šeik Bratovštine sufija Gornjega Egipta, a u islamskom svijetu je Al Azhar, sveučilište na kojemu je on rektor, obilježeno je promicanjem sufijskog ezoterizma kao ,,inicijacijskoga mosta” između istočnog i zapadnog slobodnog zidarstva (usp. Gabriel Mandel, Federico II, il sufismo e la massoneria, Tipheret, Acireale, 2013.).

Dokument ustrajno i opetovano poziva ,,svjetske vođe kao i na arhitekte međunarodne politike i svjetske ekonomije, intelektualce, filozofe, vjerske ličnosti, umjetnike, medijske profesionalce te muškarce i žene kulture iz svakoga dijela svijet“, da energično rade na širenju ,,kulture tolerancije i zajedničkoga života u miru”, izražavajući ,,čvrsto uvjerenje da nas autentični nauci religija pozivaju da ostanemo ukorijenjeni u vrijednostima mira, da branimo vrijednosti uzajamnoga razumijevanja, ljudskoga bratstva i skladnoga suživota“. Te su vrijednosti, ističe se, ,,sidro spasenja za sve“. Tako ,,Katolička crkva i Al Azhar” iziskuju da ,,ovaj dokument postane predmet istraživanja i promišljanja u svim školama, sveučilištima i formacijskim ustanovama, pomažući time obrazovati nove naraštaje da donose dobrotu i mir drugima i da posvuda budu branitelji prava potlačenih te najmanjih među našom braćom i sestrama”.

Dana 11. travnja je dokument iz Abu Dhabija u Santa Marti u Vatikanu zaključen simboličkom gestom. Franjo se prostirao po tlu pred trojicom muslimanskih vođa iz Sudana i poljubio im noge, moleći mir. Ovu gestu treba prosuditi ne toliko po onome što utvrđuje: podvrgavanje Crkve islamu, nego po onome što ona niječe: Kraljevstvo našega Gospodina Isusa Krista. Onome koji predstavlja Krista, u čije ime će se prignuti svako koljeno na nebu i na zemlji (Filipljanima 2, 10), moraju ljudi i narodi iskazati čast, a ne da je on ikome iskazuje.

Postsinodalna pobudnica mladima: patetični dokument

Postsinodalna pobudnica mladima objavljena je 2. travnja 2019. Potpisao ju je papa Franjo pod nazivom Christus vivit (Krist živi) i dugačka je 67 stranica. Ona se nadovezuje na Sinodu o „Mladima, vjeri i razlučivanju poziva“ iz listopada 2018. godine.

Franjo izražava svoju nadu za Crkvu koja ,,ostavlja po strani uske predrasude i pažljivo sluša mlade“. ,,Molimo Gospodina da oslobodi Crkvu od onih koji će je natjerati da ostari, zatvoriti je u prošlosti, zadržavati je ili zaustavljati“. Prema njemu, Crkva koja odražava Isusa Krista je ona koja se trudi da ,,ponizno prizna da se neke stvari moraju konkretno promijeniti, a da se to dogodi, ona treba cijeniti viziju, ali i kritičnost mladih ljudi“. On se nada da će mladi ljudi biti „protagonisti promjene“, i da ih zato Crkva mora ,,ponizno“ slušati.

Papa tvrdi da umjesto ,,priopćavanja velikog broja doktrina“, Crkva treba ,,najprije pokušati probuditi i učvrstiti velika iskustva koja podupiru kršćanski život“. Zatim dodaje: ,,Crkva koja je uvijek u obrambenom stavu, koja gubi svoju poniznost i prestaje slušati druge, koja ne ostavlja mjesta za pitanja, gubi mlade i pretvara se u muzej“.

On odbacuje ,,čist i savršeni pastoral prema mladima, obilježen apstraktnim idejama“ i poziva na ,,popularni“ pastoral prema mladima. Franjo kaže da nije nužno ,,u potpunosti prihvatiti sve crkvene nauke“ i zagovara ,,pastoral prema mladima sposoban za uključivost, s prostorom za sve vrste mladih, da bi se pokazalo da smo Crkva s otvorenim vratima“.

Prema njegovim riječima, katoličke obrazovne ustanove moraju ,,nastojati pozdraviti sve mlade ljude, bez obzira na njihov vjerski izbor, kulturno porijeklo, osobnu, obiteljsku ili društvenu situaciju”. On tvrdi da ,,na taj način Crkva daje temeljni doprinos cjelovitom obrazovanju mladih u različitim dijelovima svijeta. One [katoličke obrazovne ustanove] bi nedopustivo umanjile tu ulogu ako bi postavile stroge kriterije za ulazak i ostanak učenika u njima jer bi mnoge mlade ljude lišile okružja koje bi moglo obogatiti njihove živote”.

Papa ide tako daleko da piše da ,,seksualni moral često teži biti izvor nerazumijevanja i otuđenja od Crkve, budući da se ona smatra mjestom prosudbe i osude”.

Postsinodalna = post-68-aška pobudnica

Nedavno je nekoliko vatikanista primijetilo da su Sinodu o mladima, održanu u Rimu u listopadu 2018. godine, stvorili prelati koji još uvijek, nakon 50 godina, vjeruju u načelo studentskoga revolta i općega štrajka u svibnju 1968.. Postsinodalna pobudnica Christus vivit, objavljena 2. travnja 2019., više nego dovoljno potvrđuje ovaj dojam.

U njoj čitamo da Crkva više ne bi smjela biti ,,u defanzivi”, nego ,,slušati”, da se ne bi trebala ,,zaključavati u prošlosti”, da ne bi postala ,,muzej”, te da mora imati ,,uključivo” tumačenje vjere koje prihvaća sve razlike i sva odstupanja. ,,Zabranjeno je zabranjivati”, vikali su na barikadama Latinske četvrti. Pod popločenim kamenjem[1], nadali su se da će naći slobodu. U stvarnosti su pronašli ,,tekuće društvo” bez referentne točke, bez autoriteta, bez stabilnosti. Cijeli naraštaj otišao je u slijepu ulicu, na brod bez kormila ili kompasa.

Stari, oronuli današnji ljudi su pjevali kao što su to činili u mladosti, ali sada prilično drhtavim glasom: ,,Zabranjeno je zabranjivati”. Ne smijemo više biti u obrambenom stavu, imati imunološki sustav koji štiti tijelo. Moramo biti inkluzivni, jer ,,svatko je lijep, svatko je dobar”, kako su pjevali sedamdesetih. Uzorita gospoda uvijek sanjaju o tridesetogodišnjem poslijeratnom procvatu [1945-1973]: kardinali u zemlji čudesa!

Oni rade na rušenju Crkve: nema više kameno čvrstoga nauka i morala! Nadaju se da će pronaći idilične obale koje će privući mlade ljude, a da se uopće ne brinu da bi ti mladi ljudi mogli biti tužne žrtve raspada nauka i rastakanja morala.

7. prosinca 1965. Pavao VI. je izjavio da je stav Drugoga vatikanskoga sabora bio ,,jako i namjerno optimističan”: ,,iz Koncila je proizašao val naklonosti i divljenja nad modernim svijetom čovječanstva”; ,,umjesto deprimirajućih dijagnoza, ohrabrujući lijekovi”. 2019. je krajnje vrijeme da pređemo na točne dijagnoze i učinkovite lijekove.

p. Alain Lorans

Izvor: fsspx.news

[1] Aluzija na barikade od popločenoga kamenja koje su prosvjednici postavljali kao izraz revolta (nap. prev.).

Što se događa u Šri Lanci?

Mnogi od vas su izrazili svoju zabrinutost i prikazali svoje molitve za našu dobrobit nakon bombardiranja crkava na uskrsno jutro. Želio bih vam iskreno zahvaliti za vašu brigu i obavijestiti vas o situaciji ovdje. Čuvši za bombaške napade dvije katoličke crkve (pogođena je i protestantska) na dan kada slavimo Gospodinovo uskrsnuće, katolička zajednica bila je u stanju šoka, još više zato što je napad bio potpuno neočekivan.

Katolička prisutnost

U Šri Lanci, iako je zemlja pretežno budistička, Crkva je cijenjena ustanova koju visoko cijene javne vlasti. Katolička Crkva cijenjena je zbog izvrsnosti svojih škola, bolnica i svih drugih dobrotvornih ustanova. Na šrilankanskom području Katolička crkva je podijeljena na 12 biskupija s približno 1,2 milijuna katolika, što čini oko 6,1% ukupnog stanovništva prema popisu iz 2012. godine. Katolička Crkva uživa slobodu bogoslužja i stalno raste, stvarajući obraćenike, otvarajući nove župe, gradeći crkve, otvarajući nove škole i redovničke kuće svake godine.

Katolički život

Za svećenika je Šri Lanka jedno od najboljih mjesta na svijetu. Priorat Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. nalazi se u gradu Negombo, jednom od najkatoličkijih područja u zemlji i to omogućuje svećenstvu našega Bratstva da osjeti nešto jedinstveno: iskusi što znači živjeti u katoličkom društvu, povlastica koja je gotovo nestala s lica zemlje u našem vremenu i dobu.

Notre-Dame de Paris: vatrena kalvarija

Uzbuna se oglasila oko 18:50 sati, 15. travnja 2019. godine, ali požar koji je unakazio Notre-Dame de Paris nije se moglo obuzdati do ranog jutra 16. travnja. Dok je vatra uglavnom bila na tavanima katedrale, zvonik je izgorio te se na nju srušio. ,,Dvije trećine krova Notre-Dame je opustošeno“, rekao je general Jean-Claude Gallet, zapovjednik Pariške vatrogasne brigade.

Obnova zvonika i krova bila je prva faza radova: postavljanje skele započelo je u srpnju 2018. – tehnička izvedba 500.000 cinčanih čeličnih cijevi oslonjenih na četiri stupa poprečne lađe trebala je biti dovršena. Ova prva faza radova, koju je država financirala s oko 11 milijuna eura, povećana je na 150 milijuna eura. Ali na Veliki ponedjeljak, 15. travnja 2019., malo prije 8 sati navečer, zvonik koji je trebao ponovno postao briljantni dragulj, srušio se i zapalio u paklenom padu koji je mnoge očevice ostavio bez riječi. Zvonik kao slika katedrale, Pariza, Francuske, koji je nosio katolički žar cijeloga naroda, također je nestao.

Prvi je zvonik sagrađen iznad križanja poprečnih lađa oko 1250. godine. Bio je to zvonik koji je do 17. stoljeća sadržavao do pet zvona. Razmontiran je od 1786. do 1792. godine. Tijekom obnove katedrale Viollet-le-Duc je odlučio izgraditi drugi zvonik na mjesto neovisno od prijašnjega, na osmerokutnoj bazi koja počiva na četiri stupa poprečne lađe.

Subđakonska ređenja u Zaitzkofenu (6. 4. 2019.)

U subotu (6. travnja) koja se naziva Sitientes prema prvim riječima Introitusa, biskup Alfonso de Galarreta zaredio je tri subđakona u Bogosloviji Presvetoga Srca Isusova u Zaitzkofenu: Nijemca, Austrijanca i Poljaka, što je odraz međunarodnoga obilježja bogoslovije.

Subđakon se posvećuje definitivno službi Bogu, što je fizički označeno ceremonijom ,,koraka”: budući subđakon poziva se imenom i stupa korak naprijed da bi očitovao svoje obećanje da će od toga trenutka obdržavati vječnu čistoću i svakodnevno moliti molitve božanskoga časoslova (brevijara). Sada mu Crkva nalaže da nastavlja molitvu koju je Krist uspostavio na zemlji, ujedinjujući se s Njegovim bogoslužjem, hvalom i zagovorom koji on nastavlja na Nebu. To predanje mora ga zaštititi u njegovoj čistoći i staviti ga u srce trenutnih zbivanja koja Crkva bolno proživljava.

Prije tri godine učinjeno je ispitivanje u njemačkome kleru koje je otkrilo da se otprilike pola svećenika više ne ispovijeda svake godine, a pola ih više ne moli svaki dan. Trebamo snažno utvrditi da se obnova u Crkvi može postići samo težnjom za svećeničkom svetošću: sinodalni pristup i rasprave o celibatu ne samo da kler neće izvući iz slijepe ulice, nego će je u nju samo još dublje uvući.

Novi subđakoni trebaju se na veoma poseban način posvetiti Djevici Mariji, moliti je da ih očuva, razmatrati o njoj u svojim srcima i hvaliti Njezino vječno djevičanstvo da bi isprosili spasenje čovječanstva. Trebaju moliti vjernu Djevicu da bi mogli s Njome ostati na podnožju križa sve dok se ne ispuni djelo spasenja.

Izvor: fsspx.news

Kako je Krist trpio za naše grijehe?

Propovijed održana za I. nedjelju Muke (Glušnica, 7. 4. 2019.), u Kapeli sv. Josipa u Zagrebu (p. Marko Tilošanec).

Mons. Patrick Descourtieux imenovan čelnikom bivšega povjerenstva Ecclesia Dei

Papa Franjo ukinuo je 17. siječnja 2019. papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei koje je Ivan Pavao II. bio stvorio 1988., a Benedikt XVI. 2009. pripojio Kongregaciji za nauk vjere da bi se olakšali razgovori sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X.

Iako priznajući da nije ispunjena njegova doktrinarna ni bitna svrha, Franjo je odlučio prenijeti mjerodavnost Povjerenstva na posebni ured unutar Kongregacije za nauk vjere. Osoblje je ostalo isto, izuzev tajnika, nadbiskupa Guida Pozza, koji je imenovan nadglednikom imanja (rizničarom) Papinskog glazbenog zbora Sikstinske kapele. 30. ožujka Sveti Otac imenovao je mons. Patricka Descourtieuxa čelnikom ureda unutar Kongregacije za nauk vjere. Upućeni izvori govore da će francuski svećenik posebno voditi odnose sa zajednicama s kojima se bavilo bivše Papinsko povjerenstvo.

Mons. Patrick Descourtieux je francuski svećenik koji je 2010. iz Pariške nadbiskupije stavljen na raspolaganje Kongregaciji za nauk vjere. Bio je bivši student École Normale Supérieure na Rue d’Ulm s doktoratom i licencijatom za predavanje teologije. Zaređen je za svećenika 1986. Nakon službovanja kao pomoćnik u župi Saint-Séverin u Parizu, bio je poslan 1989. u Rim kao član francuskoga odjela Državnoga tajništva. 1999. postao je rektor Trinité-des Monts, jedne od pet francuskih nacionalnih crkava u Vječnome gradu, istovremeno predajući na Papinskome institutu Augustinianum od 2002.

Od 2010. radio je kao službenik unutar Papinskoga povjerenstva Ecclesia Dei, nastavljajući predavati patristiku. U nizu izdanja Sources Chrétiennes izdavačke kuće Éditions du Cerf objavio je dvije knjige o Klementu Aleksandrijskome i još dvije o komentarima psalama sv. Hilarija iz Poitiersa.

Nadamo se da će mons. Descourtieux djelotvorno raditi za obranu interesa Tradicije koja nije ograničena na liturgijsku i duhovnu praksu, nego se ona također i bitno sastoji u obrani i prenošenju katoličke vjere.

Izvor: fsspx.news; sources-chrétiennes / vatican news (30. 3. 2019.)

Pedeset godina nove Mise – obnova ili opustošenje?

Papa Pavao VI. objavio je 3. travnja 1969. godine Novus Ordo Missae, novi red mise (skraćeno nazvan: nova Misa). Ovaj sudbonosni dan obilježio je epohalnu prekretnicu u Katoličkoj Crkvi. Tako je Papa radikalno promijenio lice Crkve, prvenstveno u svetoj liturgiji. Nezabilježena novost nove Mise nije mogla izmaći štovateljima svete liturgije. Zajednička usmjerenost na Boga u prinošenju svete Misne Žrtve zamijenjena je okrenutošću svećenika i puka prema ,,stolu“ da bi se obilježila ,,Gospodnja večera“. Svečane ceremonije koje su odisale detaljima strahopoštovanja, svetosti i misticizma i doživljavane kao prodor nebeskoga u ovu prolaznost, ustupile su mjesto hladnoj i trezvenoj jednostavnosti koja podsjeća na svjetovno događanje u višenamjenskoj dvorani. Umjesto Boga, stajao je odjednom u središtu pozornosti čovjek.

Štovanje Boga ili kult čovjeka? To je bilo uznemirujuće pitanje što su se mnogi ljudi sa zaprepaštenjem pitali. Govorilo se o ,,katastrofi“ koja je neminovno dovela do razaranja. Ostvaruju li se dramatični strahovi tada zabrinutih suvremenika? Naravno, pitanje je izuzetno složeno i nabijeno emocijama. No, vremenski odmak od sada 50 godina olakšava da se mirno sagledaju stvari. A to je nužno jer u konačnici radi se o biti ili ne biti Crkve. Ovdje se ograničavamo na glavne točke kritike koje su neprestano iznošene unatrag 50 godina. Dublju i potpuniju analizu ostavit ćemo za drugu priliku. Postoje liturgijski, dogmatski i pastoralni razlozi koje treba iznijeti u prosudbi Nove mise:

1) Liturgijski razlozi

Podrijetlo nove liturgije – radi se o ,,novom stvorenju na zelenom stolu“ – dijametralno protivnom zakonima razvoja liturgije. Nikada tijekom crkvene povijesti nije bilo „liturgijske fabrikacije na pokretnoj traci“ [1]. Svaki je obred nastao: ,,pod nadahnućem Duha Svetoga, koji uvijek pomaže Crkvu do kraja vremena“ [2] i razvija se kroz stoljeća: ,,Crkva je, o tome nema sumnje, živi sklop udova. I u onim stvarima koje se tiču svete liturgije Crkva raste, razvija se i napreduje, pa se upriličuje i prilagođuje potrebama i prilikama vremena, ali uvijek tako da njezin nauk ostane netaknut i čitav.“ [3]. Drugi vatikanski sabor upozorio je protiv revolucionarnih zahtjeva posve nove liturgije: ,,Neka se, napokon, ne uvode novosti ako to ne traži istinska i sigurna korist Crkve i uz oprezno nastojanje da novi oblici na neki način organski izrastu iz već postojećih oblika“ [4].

Ali ovo je upozorenje bačeno u vjetar, kako je kardinal Ratzinger neprestano ukazivao 1989. godine: ,,Ono što se nakon sabora u velikoj mjeri dogodilo znači nešto sasvim drugo: liturgija je zamijenjena napravljenom liturgijom. Prešlo se iz živoga procesa rasta i postajanja u napravljeni obred. Nije se više htjelo nastaviti s organskim rastom i sazrijevanjem koji je živio stoljećima, već na njegovo mjesto – prema uzorku tehničke proizvodnje – staviti napravljen plitki proizvod trenutka. Gamber se tom falsificiranju usprotivio budnošću istinskog proroka i neustrašivošću pravoga svjedoka... Liturgijska reforma u svom konkretnom ostvarenju sve više je odstupala od tog izvornoga (najdublje biti liturgije). Rezultat nije preporod već opustošenje.“ [5].