1.
Služba koju Nam je Bog povjerio da pasemo stado Gospodnje, medu svojim
prvim zadaćama koje je Krist naložio, ima onu da sa svom budnošću čuvamo
polog vjere prenesene svetima, odbacujući svjetovne novosti i
suprotstavljanja znanosti lažnog imena. Providnost najvišeg pastira je
tolika da nije bilo vremena u kojem ona nije bila nužna Katoličkoj
crkvi, jer je, krivnjom neprijatelja ljudskog roda, uvijek bilo »ljudi
koji će iskrivljavati nauk« (Dj 20,30), »praznorječnih i zavodnika« (Tit 1,10), »zavodnika i zavedenih« (2 Tim
3,13).
Ipak treba priznati da je, u ovo posljednje doba, prekomjerno porastao broj neprijatelja križa Kristova; oni, pomoću posve novih umijeća i punih lukavštine, pokušavaju potpuno obezvrijediti živo- tvornu snagu Crkve i, kada bi im to bilo moguće, uzdrmati temelje samoga kraljevstva Isusa Krista. Zbog toga Nam nije dopušteno šutjeti, ako ne želimo da ispadne kako ne ispunjavamo Našu veliku dužnost i da nam se dobrohotnost kojom smo do sada nastupali u nadi da ćemo pružiti zdrave savjete, spočitava kao zanemarivanje tih dužnosti.
Ipak treba priznati da je, u ovo posljednje doba, prekomjerno porastao broj neprijatelja križa Kristova; oni, pomoću posve novih umijeća i punih lukavštine, pokušavaju potpuno obezvrijediti živo- tvornu snagu Crkve i, kada bi im to bilo moguće, uzdrmati temelje samoga kraljevstva Isusa Krista. Zbog toga Nam nije dopušteno šutjeti, ako ne želimo da ispadne kako ne ispunjavamo Našu veliku dužnost i da nam se dobrohotnost kojom smo do sada nastupali u nadi da ćemo pružiti zdrave savjete, spočitava kao zanemarivanje tih dužnosti.
Zahtjevnost situacije
2.
Da je to nužno bez oklijevanja činiti, potiče Nas nadasve činjenica da
počinitelje zabluda ne treba sada tražiti medu deklariranim
neprijateljima, nego se oni, a to pobuđuje veliku bol i strah, kriju u
samom krilu Crkve, i to su pogubniji što su manje vidljivi. Mislimo
pritom, časna braćo, na mnoge iz katoličkog laikata i, što je još
žalosnije, na mnoge iz samih svećeničkih redova, koji se, pod plaštem
ljubavi prema Crkvi, lišeni svakog čvrstog okrilja filozofskog i
teološkog znanja, te štoviše prožeti otrovnim naucima neprijatelja
Crkve, bez ustručavanja izdaju za obnovitelje same Crkve; i zbijajući
svoje redove obrušavaju se na ono što je najsvetije u Kristovu djelu, ne
štedeći pritom ni samu osobu božanskog Otkupitelja, kojega, svetogrdnom
drzovitošću, svode na položaj običnog i jednostavnog čovjeka.
3.
Ima onih koji se čude što ih mi svrstavamo među neprijatelje Crkve, no
neće se naći u čudu tko god, ostavljajući po strani nakane čiji je samo
Bog sudac, krene prosuđivati njihova učenja i njihov način govora i
djelovanja. Nije daleko od istine onaj koji ih smatra najštetnijim
neprijateljima Crkve. Naime, kao što smo već rekli, njihovi planovi
uništenja ne dolaze izvan Crkve, nego unutar nje; stoga se opasnost
krije gotovo u samom njezinu krvotoku i u njezinoj utrobi, s toliko
sigurnijom propašću, koliko je oni više poznaju iznutra. Da bi stvar
bila još gora, oni ne dižu sjekiru na grane ili izdanke, nego na sam
korijen, to jest na vjeru i njezine najdublje korijene. Zasjekavši zatim
u taj korijen besmrtnosti nastavljaju širiti otrov cijelim stablom tako
da ne štede nijedan dio katoličke istine, nijedan od dijelova koji
pokušavaju zatrovati. I< tomu, vršeći svoja bezbrojna štetna djela,
nitko ih ne može natkriliti u domišljatosti i lukavstvu, jer nastupaju
istodobno i kao racionalisti i kao katolici i to s tako
dovitljivim pretvaranjem da lako zavedu svakog neopreznog pojedinca; a
budući da su smioni više no bilo tko drugi, ne zaziru ni od čega i
neustrašivo i slobodno šire svoj lažni nauk i izdaju ga tobože za pravi.
Treba k tomu dodati, a to itekako unosi pometnju u srca, da oni vode
jedan vrlo aktivan život, snažno i revno se posvećuju svakoj vrsti
studija, te su, najčešće, na glasu zbog svoga strogog asketskog
vladanja. Na kraju, a ovo gasi svaku nadu u ozdravljenje, po samim
svojim učenjima odgojeni su prezirati svaki autoritet i svaku vlast, te
si, uljuljkani u lažno samopouzdanje, umišljaju da je ljubav prema
istini ono što je zapravo oholost i tvrdoglavost. Da, nadali smo se,
istini za volju, da ćemo ih jednom navesti da donesu mudre odluke, zato
smo najprije s njima postupali blago kao s djecom,
prešli smo zatim na stroži pristup, i, na kraju smo, premda teška srca,
pribjegli također javnim kaznama. Ali vi znate, časna braćo, kako je
sve okončalo: u prvi trenutak se činilo da su prignuli svoju glavu, ali
su je odmah podigli s još
većom ohološću. I možda bi se još sve to moglo i prešutjeti da je riječ
samo o njima; no riječ je međutim o sigurnosti katoličkog imena, dakle,
nužno je izaći iz tišine, koja bi sada već predstavljala grijeh, te
prokazati pred licem čitave Crkve te koji se tako loše prikrivaju.
Podjela enciklike
4. A budući da moderniste - jer se te s pravom
naziva tim imenom - resi vrlo prepredena vještina da svoja učenja ne
predstavljaju u koordiniranom i cjelovitom obliku, nego su raspršena i
razdvojena jedna od drugih, dok su zapravo postojana i određena, bit će
potrebno prije svega sakupitisva ta učenja u jedan sklop te zatim
pristupiti istraživanju izvora tolikog zastranjenja i odrediti mjere
kako bi se spriječile njegove štete.
Analiza modernističkih nauka
5.
A kako bi se išlo redom u jednoj toliko nejasnoj materiji, treba znati
kako svaki modernist predstavlja i gotovo sažima u sebi mnoge ličnosti:
filozofa, vjernika, teologa, povjesničara, kritičara, apologete,
reformatora; i onaj koga zapadne dužnost upoznati njihov sistem i
proniknuti počela i posljedice njihovih učenja mora sve te sastavnice
znati dobro razlikovati jednu od druge.
Agnosticizam kao filozofski temelj
6.
Polazeći dakle od filozofa, cjelokupni temelj vjerske filozofije
modernisti polažu u učenje, koje nazivamo agnosticizmom. Prema tom
učenju čitavi je ljudski razum u cijelosti ograničen na područje
fenomena, znači na ono što se javlja i na način na koji se javlja: niti
pravo, niti prirodne sposobnosti ne dopuštaju mu ići dalje. Zbog toga mu
nije dano vinuti se Bogu, niti spoznati njegovu egzistenciju, pa ni
pomoću vidljivih stvari. Iz toga se zaključuje da Bog, što se tiče
znanosti, ne može nipošto biti predmet njezina izravnog istraživanja, a
što se tiče povijesti, ne smije mu se nikada pristupati kao povijesnom
subjektu. Imajući pred očima te pretpostavke, svatko može lako dokučiti
koja bi sudbina u tom slučaju snašla naravnu teologiju, razloge
vjerodostojnosti i izvanjsku objavu. Sve to modernisti uklanjaju i
povezuju sa intelektualizmom, smiješnim sistemom, kako oni tvrde, koji
je već odavno propao. Od toga ih nije odvratila niti činjenica da je
mnoge zablude Crkva već službeno osudila. Jer Vatikanski koncil ovako
uči: »Ako netko kaže da se Boga jednog i istinita, stvoritelja i
Gospodina našega, ne može sigurno upoznati prirodnim svjetlom ljudskog
razuma, neka bude izopćen«; te slično tome: »Ako netko bude tvrdio da
nije moguće, ili nije potrebno da čovjek, pomoću božanske objave, bude
poučen o Bogu i štovanju koje mu ima iskazivati, neka bude izopćen«; te
na kraju: »Ako netko bude tvrdio da se božanska objava ne može učiniti
vjerodostojnom po izvanjskim znacima i da ljude vjeri isključivo
privlači cjelokupno iskustvo ili privatno nadahnuće, neka bude izopćen.«
Na koji način zatim modernisti s agnosticizma, koji predstavlja čisto
stanje neznanja, prelaze na znanstveni i povijesni ateizam, koji je
međutim stanje pozitivnog nijekanja, i s kojim se pravom i po kojoj
logici zato s neznanja je li Bog intervenirao ili ne u povijesti
ljudskog roda prelazi na to da se sve objašnjava u povijesnim okvirima
ostavljajući Boga potpuno po strani kao da zapravo nikada nije
intervenirao, neka odgovori tko može. Ali tako jest: za njih je utvrđeno
i određeno da znanost i povijest trebaju biti bezbožne; u njima ima
mjesta samo za pojave, dok su Bog i ono što govori o božanskom potpuno
iz njih odstranjeni. Vidjet ćemo odmah što se u tom apsurdnom učenju
tvrdi o preuzvišenoj osobi Isusa Krista, o otajstvima njegova života i
njegove smrti, o njegovu uskrsnuću i uzašašću na nebesa.
Vitalni imanentizam
7.
Točno je da agnosticizam ne predstavlja u učenju modernista samo
negativnu stranu; pozitivna je sva u životnoj imanenciji. Oni se u
svojem učenju kreću od jedne do druge. Religija, bila ona naravna ili
nadnaravna, kao i svaka druga stvarnost, treba dopustiti objašnjenje. No
ako se naravna teologija ukloni, ako se zatvori put objavi zbog toga
jer se odbacuju razlozi vjerodostojnosti, ako se štoviše niječe svaka
izvanjska objava, jasno je da je zaludu to objašnjenje tražiti izvan
čovjeka. Ostaje dakle da se traži u samom čovjeku; a budući da religija
nije ništa drugo već način življenja, njezino se tumačenje mora tražiti
upravo u čovjekovu životu. Otud princip religijske imanencije. Više od
toga, ono što, da tako kažemo, daje prvi poticaj svakoj životnoj
pojavnosti, u što se ubraja također religija, uvijek treba pripisati
odredenoj potrebi; prapočetke zatim, govoreći poglavito o životu, treba
pripisati jednoj kretnji srca, odnosno hoćemo reći osjećaju. Zbog toga,
budući daje Bog predmet religije, moramo zaključiti da se vjeru, početak
i temelj svake religije, mora dovesti u vezu s osjećajem koji izvire iz
potrebe za božanstvom. Ta potreba, koju čovjek ćuti tek u odredenim i
povlaštenim prigodama, ne može po sebi pripadati području svijesti; nego
se nalazi u pozadini poput nekog principa skrivenog ispod razine same
svijesti, ili, kao što se kaže u rječniku posuđenom od suvremene
filozofije, u podsvijesti, gdje njezin korijen ostaje obavijen tajnom i
neshvatljiv. Ako se zatim postavi pitanje na koji se način iz te potrebe
za božanstvom, koju čovjek osjeća u samom sebi, prelazi na religiju,
modernisti odgovaraju na sljedeći način. Znanost i povijest, kažu oni,
omeđeni su s dvije granice: jedne vanjske, a to je vidljivi svijet;
druge unutarnje, a to je svijest. Svaku od tih granica koje ovi imaju
nije moguće prijeći; izvan toga one se nalaze pred nepoznatim. Pred tim
nepoznatim, bilo da je ono izvan čovjeka ili se krije u čovjeku u
skrovištima podsvijesti, potreba za božanskim, kojoj ne prethodi bilo
kakav umni čin, kao što to hoće fideizam, u duši koja već samoniklo
naginje religiji budi određeni osjećaj; taj osjećaj, bilo kao predmet
bilo kao nutarnji uzrok, podrazumijeva u sebi stvarnost božanskog i na
određen način povezuje čovjeka s Bogom. Taj osjećaj modernisti nazivaju
upravo religijom i smatraju ga ishodištem religije.
8.
No u tome se ne iscrpljuje cjelokupno njihovo filozofiranje, ili, bolje
reći, njihovo buncanje. Pošto u tome osjećaju oni ne samo da susreću
vjeru nego s vjerom i u samoj vjeri shvaćenoj na njihov način, drže da
se nalazi također objava. I što bi se onda smatralo objavom? Odnosno
nije li možda objava, ili bar počelo objave, onaj religijski osjećaj
koji se u jednom trenutku javi u savjesti? Nije li objava pokazivanje,
premda na nejasan način, Boga dušama u tom istom religijskom osjećaju?
Dodaju štoviše da je, budući da je Bog istodobno i predmet i uzrok
vjere, spomenuta objava istodobno Bog i Božja objava: ima naime Boga
ujedno i za objavitelja i za objavu. Otud, časna braćo, ona apsurdna
tvrdnja modernista da se svaka religija, prema različitom vidiku pod
kojim se promatra, mora u isti mah nazivati naravnom i nadnaravnom. Otud
kod modernista to miješanje savjesti i objave, koje kod njih imaju isto
značenje. Otud zakon, po kojem se religijska svijest predstavlja kao
univerzalno pravilo, koje je potrebno potpuno izjednačiti s objavom i
kojem su se svi dužni podložiti, uključujući tu i najvišu vlast Crkve,
bilo kada ona poučava, bilo kada donosi uredbe što se tiče bogoštovlja
ili stege.
Posljedica – izobličenje religijske povijesti
9.
Međutim u čitavom ovom postupku iz kojeg, prema riječima modernista,
proizlaze vjera i objava, treba imati pred očima jedno, što je od
osnovne važnosti za povijesno-kritičke posljedice, koje to za sobom
povlači. Taj Nespoznatljivi, o kojem govore, izlazi iz skrovitosti i
razotkriva se vjeri. Čini to u tijesnoj povezanosti s određenim
fenomenom, koji, premda pripada području znanosti i povijesti, također
na određeni način prelazi njihove granice. Taj fenomen može biti bilo
koja prirodna pojava koja u sebi krije nešto tajanstveno; može biti
također neki čovjek čija narav, geste i riječi dosta odudaraju od
uobičajenih povijesnih zakonitosti i društvenih klišeja. Dakle, vjera,
koju privlači Nespoznatljivi, potpuno zaokuplja i zaposjeda cijeli taj
fenomen i prožima ga na neki način svojim životom. Iz toga proizlaze
dvije stvari: ponajprije takva preobrazba fenomena do te mjere, rekli
bismo, da ovaj biva uzdignut gotovo u stanje jednako božanskom, koje ga
čini prikladnim, kao materiju, za božanski oblik, koji će vjera ovdje
unijeti; drugo, određeno izobličenje, do kojeg dolazi zbog toga što mu
se, budući da je vjera lišila fenomen njegovih primjesa vremena i
mjesta, lako pridaje ono što u stvarnosti zapravo nema: to se prije
svega događa kada je riječ o drevnim fenomenima, i toliko više što su
stariji. Iz toga dvoga modernisti izvlače za sebe dva osnovna pravila:
ona, povezana s trećim koji je već preuzet iz agnosticizma, tvore gotovo
temelj kritike povijesti. Prikažimo to jednim primjerom, preuzetim iz
osobe Isusa Krista. U Kristovoj osobi, tvrde oni, znanost i povijest ne
nalaze ničeg nadljudskog. Dakle, na osnovi prvog pravila koje proizlazi
iz agnosticizma, iz povijesti se mora izbrisati sve ono što upućuje na
božansko. Još i više od toga, u skladu s drugim osnovnim pravilom,
povijesnu Kristovu osobu vjera je preoblikovala: dakle potrebno ju je
lišiti svega onoga što je izdiže iznad povijesnog stanja. Na kraju, tu
je osobu vjera i izobličila, kao što uči treće osnovno pravilo: dakle iz
nje valja ukloniti sva razglabanja, sve činjenice, ukratko, sve ono što
se ne podudara s njezinom naravi, njezinim položajem i prosvjećenošću,
mjestom i vremenom u kojem je živjela. Nama će ovaj način razmišljanja
djelovati čudnim, ali evo u tome se sastoji kritika modernista.
10.
Dakle, religijski osjećaj, koji po nekom imanentnom porivu izlazi iz
skrovišta podsvijesti, klica je čitave religije i ujedno uzrok onoga što
je bilo ili će tek postati u bilo kojoj religiji. Isprva sirov i gotovo
bezobličan, malo-pomalo, pod utjecajem tajanstvenog principa po kojem
se rađa, taj bi se osjećaj usavršavao, ovisno o naprecima ljudskog
života, čiji, kao što se tvrdi, predstavlja oblik. Tako bi se rađala
svaka religija, pa i ona nadnaravna: one nisu ništa drugo doli izražaj
navedenog religijskog osjećaja. Ne smatra se da je drukčije i s
katoličkom religijom; štoviše ona je potpuno jednaka ostalima: jer ona
nije drukčije nastala, nego putem vitalne imanencije u svijesti Krista,
čovjeka vrlo uzvišene naravi, kojemu nitko nije niti će biti ravan.
Slušajući to mi ostajemo zapanjeni zbog tih toliko smjelih i svetogrdnih
tvrdnji! Ipak, časna braćo, to nisu nepromišljena zborenja nevjernika.
To su katolici, to su štoviše brojni svećenici koji tako javno govore.
Što je još gore, dok zbore te i slične bemislice, hvalisaju se da
reformiraju Crkvu! Ovdje nije više riječ o drevnoj zabludi, koja
ljudskoj naravi pridaje gotovo neko pravo u nadnaravnom redu. Ide se i
dalje; sve dotle da se tvrdi da je naša presveta religija, u čovjeku
Kristu jednako kao i u nama, potpuno prirodan plod naravi. Ne znamo
postoji li prikladniji način da se dokine svaki nadnaravni red. Zato je s
potpunim pravom Vatikanski koncil izjavio: »Ako netko kaže da Bog ne
može čovjeka uzdići do spoznanja i savršenosti koja nadilazi narav, nego
da može i mora sam i vlastitim snagama, sa stalnim progresom, prispjeti
na kraju posjedovanju svake istine i svakog dobra, neka bude izopćen.«.
Porijeklo dogmi
11.
Sve do sad, ipak, časna braćo, nismo vidjeli da se daje prostora
djelovanju razuma. Ipak, prema učenjima modernista, razum ima svoj udio u
činu vjere. Korisno je promotriti na koji način to biva. U tome
osjećaju, kažu, o kojem se često govorilo upravo zato što je osjećaj a
ne poznavanje, Bog se uistinu pokazuje čovjeku, ali na tako konfuzan
način da se malo ili jedva razlikuje od subjekta vjerovanja. Potrebno je
dakle da se taj osjećaj pomalo rasvijetli, tako da se može u njemu Boga
potpuno nazrijeti i razlučiti ga od subjekta. A to je upravo zadaća
razuma, kojemu je svojstveno razmišljati i raščlanjivati i po njemu
čovjek životne pojavnosti koje se javljaju u njemu najprije pretvara u
mentalne predodžbe a zatim ih izražava na verbalan način. Otud raširena
izreka modernista da religiozan čovjek mora misliti svoju vjeru. Razum
se dakle, našavši se iznenada uz osjećaj, nad njega prigiba i na njemu
vrši zahvat sličan onomu što ga čini slikar koji osvjetljava i oživljava
crtež na slici koji je izblijedio od starosti. Tu usporedbu donosi
jedan od učitelja modernizma. Dvojako je djelovanje uma u tom poslu:
najprije, prirodnim i spontanim činom, izražava svoju spoznaju
jednostavnom i opće poznatom rečenicom; zatim, razmišljanjem i dubljim
pronicanjem, ili, kao što kažu, obrađujući svoju misao, izražava ono što
misli sekundarnim rečenicama, koje istina proizlaze iz prve, ali su
istančanije i jasnije. Te sekundarne rečenice, kada ih najviše crkveno
učiteljstvo proglasi pravovaljanima, sačinjavat će upravo dogmu.
12.
Time se, što se tiče učenja modernista, nalazimo pred jednim od
poglavlja od najveće važnosti, u samom srcu i samoj naravi dogme. Jer
oni porijeklo dogme stavljaju u te prve jednostavne formule koje se, pod
određenim vidikom, mora smatrati bitnima za vjeru, budući da objava, da
bi uistinu to bila, zahtijeva da se Bog jasno pokaže u svijesti. Sama
dogma zatim, prema onomu što izgleda oni tvrde, sačinjena je upravo od
sekundarnih formula. Da bi se bolje upoznalo dogmu treba najprije
istražiti odnos koji postoji između religijskih formulacija i
religijskog osjećaja. U tomu neće imati teškoća onaj koji će smatrati
nečim što se samo po sebi podrazumijeva da svrha tih formulacija nije
ništa drugo nego da pruže način vjerniku da obrazloži vlastitu vjeru.
Zbog toga te formulacije služe za posredovanje između vjernika i njegove
vjere. Što se tiče vjere, ti su izrazi neprikladni da izraze njezin
objekt te ih modernisti nazivaju simbolima; što se pak tiče vjernika,
svode se na puka oruđa.
Njihova evolucija
13.
Nije dopušteno zato ni na koji način držati kako oni izražavaju jednu
apsolutnu istinu, budući da su, kao simboli, tek jednostavne predodžbe
istine, te je stoga potrebno prilagoditi ih čovjekovu religijskom
osjećaju; kao oruđa, prenositeljice su istine, i zato se sa svoje strane
moraju prilagoditi čovjeku u pogledu religijskog osjećaja. A budući da
religijski osjećaj, kao onaj koji za predmet ima apsolutnost, pruža
bezbrojne aspekte, te se danas može javiti jedan a sutra drugi, pa
slično tome onaj koji vjeruje može prolaziti kroz bezbrojne i različite
okolnosti, iz toga slijedi da formulacije koje mi nazivamo dogmama
moraju podlijegati istim promjenjivostima te stoga biti kadre varirati.
Tako se stvorio prostor za duboki razvoj dogmi. Beskrajne li gomile
sofizama koja ruši i razara svaku religiju! I taj, ne samo moguć, nego
nužan razvoj i promjenu dogmi, modernisti ne samo da drsko zastupaju
nego on predstavlja logičnu posljedicu njihovih izjava. Naime među
stožerima njihova učenja jest i ovaj, preuzet iz principa vitalne
imanencije: da religijske formulacije, da bi uistinu bile to, a ne puke
spekulacije uma, nužno je da budu žive i da žive istim životom kojim
živi religijski osjećaj. To ne treba shvatiti tako kao da bi te
formulacije, posebno ako su one čisto imaginarnog tipa, bile sastavljene
navlaš za religijski osjećaj - jer je manje važno njihovo podrijetlo,
kao i njihov broj i njihova kvaliteta - nego tako da njih same,
sastavljene prema potrebi tako da budu podložne promjenama, religijski
osjećaj upija u sebe te one postaju njegov sastavni dio. Drugim
riječima, nužno je da prvu formulaciju prihvati i potvrdi srce i da rad
na oblikovanju sekundarnih formula koji će uslijediti bude vršen pod
vodstvom srca. Iz toga slijedi da te formulacije, da bi bile žive,
moraju biti i ostati primjerene i za vjeru i za vjernika. Zato ako iz
bilo kojeg razloga ne dođe do te prilagodbe, one gube prvotno značenje i
zahtijevaju da ih se preinači. Predstavljajući tako vrijednost i
promjenjivost dogmatskih formulacija, ne čudi što su modernisti dogme
toliko prezirali; dok naprotiv u svijest dozivaju i veličaju religijski
osjećaj i religijski život. Zato tako krajnje bezočno kritiziraju Crkvu,
osuđujući je da je potpuno skrenula s puta i da ne umije razlikovati
između materijalnog značenja formulacija i njihova religijskog i
moralnog značenja, te tvrdoglavo, no uzalud, prianja uz formulacije
lišene smisla, puštajući da se religija sruši poput kule od karata. O,
zaista »slijepci i vode slijepih« koji, nadimajući se oholim imenom
znanosti, iznose tlapnje kojima izobličuju vječni pojam istine i
istinski religijski osjećaj: »šireći novi sistem, vodeni bezočnom i
neobuzdanom pomamom za novošću, ne traže istinu tamo gdje se ona sigurno
nalazi, te prezirući svete apostolske tradicije, prianjaju uz šuplje,
ništavne, nesigurne nauke koje je Crkva osudila i njima, ti bezumnici
jedni, vjeruju da podupiru i zastupaju samu istinu.«.
Modernist kao vjernik – osobno iskustvo i vjerska sigurnost
14.
Do ovdje smo, časna braćo, modernista promatrali kao filozofa. Sada
ćemo učiniti jedan daljnji korak te ga promatrati u njegovu svojstvu
vjernika. Ako želimo vidjeti na koji se način, u modernizmu, vjernik
razlikuje od filozofa, valja primijetiti da, premda filozof objekt vjere
promatra u božanskoj stvarnosti, tu stvarnost također nigdje drugdje ne
susreće već u vjernikovoj duši, kao nešto što ova doživljava i
izražava: postoji li ona ili ne u samoj sebi izvan tog osjećaja i tog
izraza, njega uopće ne zanima. Nasuprot tome vjernik pouzdano i
nedvojbeno zna da božanska stvarnost zaista postoji u samoj sebi, te baš
nimalo ne ovisi o
onome koji vjeruje. Ako zatim postavimo pitanje na čemu se temelji ta
vjernikova tvrdnja, modernisti odgovaraju: na osobnom iskustvu. No dok
tako govore udaljavaju se od racionalista, ali dijele mišljenje protestanata i lažnih mistika. Tako oni govore o
tome. U religijskom osjećaju mora se prepoznati gotovo određena
intuicija srca, koja dovodi čovjeka u neposredan doticaj sa samom Božjom
stvarnošću i ulijeva mu snažnu uvjerenost u njegovo postojanje i
njegovo djelovanje u čovjeku i izvan njega, koja uvelike nadilazi svako
znanstveno uvjeravanje. Tvrde stoga da postoji jedno pravo iskustvo, i
to takvo da nadvisuje svako razumsko iskustvo; ako neki, poput racionalistá,
niječu to iskustvo, čine to i tome uče zato što se ne žele dovesti u
moralna stanja koja se iziskuju za postizanje jednog takvog iskustva. To
iskustvo, jer ima i onih koji su ga stekli, obrazuje vjernika točno i
na pravi način.
Koliko
smo samo daleko od katoličkog učenja! Slične je tlapnje Vatikanski
koncil već bio osudio. Vidjet ćemo nešto dalje kako se s tim teorijama,
združenim sa ostalim već spomenutim zabludama, širom otvaraju vrata
ateizmu. Korisno je ovdje odmah primijetiti da se kada se to učenje o iskustvu poveže s učenjem o
simbolizmu, svaka religija, pa i idolopoklonstvo, mora smatrati pravom.
Zašto naime ne bi bilo moguće da se ta iskustva sreću u svakoj
religiji? I ako bi se stvarno sretala bilo bi mnogo onih koji bi tomu
težili. Pa s kojim pravom modernisti niječu istinu iskustvu jednog
muslimana? S kojim pravom prava iskustva vežu samo uz katolike? Naime
modernisti ne niječu, nego štoviše dopuštaju, jedni prikriveno drugi
otvoreno, da su sve religije istinite. I da ne mogu misliti drukčije,
nešto je sasvim očito. Naime zbog kojeg bi se razloga, prema njihovim
načelima, ikada bilo koju religiju moglo smatrati lažnom? Bez sumnje
zbog jednog od ova dva: ili zbog lažnosti religijskog osjećaja, ili zbog
lažnosti formulacije koju je izrazio um. Religijski osjećaj, premda
može biti manje ili više savršen, uvijek je jedan: zatim intelektualna
formulacija, da bi bila istinita, dovoljno da odgovara religijskom
osjećaju i vjerniku, kojom god da snagom uma taj raspolaže. Još više, u
srazu različitih religija, modernisti će moći smatrati da katolička
religija ima više istina jer je življa, i zaslužuje s većim pravom naziv
kršćanska, jer na puniji način odgovara počecima kršćanstva. Da iz
datih pretpostavki proizlaze te posljedice, sigurno se ne može činiti
apsurdnim. Sasvim je apsurdno međutim da katolici i svećenici, koji, kao
što volimo vjerovati, zaziru od tih zabluda, zapravo se ponašaju kao da
ih zastupaju. Jer tolike hvale upućuju na račun onih koji uče te
zablude, tolike im časti javno iskazuju da oni više ne časte osobe, koje
možda i resi poneka zasluga, nego prije zablude koje one otvoreno
ispovijedaju i pokušavaju propagirati svim ljudima.
Vjersko iskustvo i predaja
15.
No, osim svega do sada rečenog, to se učenje o iskustvu s druge strane
potpuno kosi s katoličkom istinom. Naime ono biva prošireno i
primijenjeno na tradiciju koju je do sada Crkva prihvaćala te je
uništava. Naime, modernisti tradiciju shvaćaju kao prenošenje prvobitnog
iskustva nekih drugih osoba, po propovijedanju, s pomoću intelektualne
formulacije. Toj formulaciji stoga, osim vrijednosti predodžbe, pridaju
jednu takvu moć sugestije, koja se događa i u onomu koji vjeruje, kako
bi se probudio religijski osjećaj ako je ovaj otupio i obnovilo iskustvo
koje je jednom već ostvareno, i u onima koji još uvijek ne vjeruju,
kako bi se u njima po prvi put pobudio religijski osjećaj i rodilo
iskustvo. Na taj način religijsko se iskustvo širi medu narodima; ne
samo kod sadašnjih naraštaja pomoću propovijedanja nego također među
budućim naraštajima pomoću knjiga i usmenim prenošenjem jednih drugima.
Događa se zatim da se takvo prenošenje iskustva katkad ukorijeni i živi,
a katkad odmah ostane bez ploda i iščezne. Za moderniste je samo
življenje dokaz istini; jer za njih su istina i život jedno te isto. Iz
čega se može ponovno zaključiti da su sve religije, koliki god da je
njihov broj, jednako prave, jer kada to ne bi bile, ne bi živjele.
Vjera i znanost
16.
Stigavši do ovdje, časna braćo, imamo dovoljno elemenata da spoznamo
koji red modernisti utvrđuju između vjere i znanosti; a pod nazivom
znanost oni podrazumijevaju također povijest. Na prvome se mjestu mora
držati da je objekt jedne potpuno različit od objekta druge i od njega
odijeljen, jer se vjera bavi isključivo stvari, za koju znanost tvrdi da
je u sebi nespoznatljiva. Dakle potpuno im je različito područje
dodijeljeno: znanost je sva u stvarnosti pojava, gdje vjera uopće na
zalazi; ona se naprotiv bavi božanskom stvarnošću koja je znanosti
potpuno nepoznata. Iz čega se izvlači zaključak da između vjere i
znanosti ne može nikada doći do razdora, jer, ako svaka od njih drži
svoje područje, neće se nikada moći susresti, pa stoga ne može medu
njima ni doći do proturječnosti. Ako se toj tvrdnji suprotstavi
činjenicu da u vidljivom svijetu postoje stvari koje također pripadaju
vjeri, poput Kristova ljudskog života, modernisti će je zanijekati. Jer
premda te stvari pripadaju području pojavnoga svijeta, budući da su
oživljene od strane vjere te ih je, na način koji smo već objasnili,
ona preobrazila i promijenila njihov oblik, uklonjene su iz osjetnoga
svijeta i preobražene da postanu božanska materija. Dakle, ako se i
dalje bude pitalo je li Krist činio prava čuda i izricao prava
proroštva, je li doista uskrsnuo i uzašao na nebo, neznabožačka će
znanost to nijekati, vjera će to tvrditi; no neće zbog toga medu njima
doći do sukoba. Naime to će nijekati filozof kao filozof obraćajući se
filozofima i promatrajući Krista isključivo u njegovoj povijesnoj
stvarnosti; tvrdit će to vjernik kao vjernik govoreći vjernicima i
promatrajući Kristov život kao život življen po vjeri i u vjeri.
Vjera podređena znanosti
17.
Ipak, doista bi se prevario onaj koji, imajući u vidu te teorije, drži
kako ima pravo smatrati da su vjera i znanost jedna o drugoj neovisne.
Što se tiče znanosti - to je izvan svake sumnje, no nešto je sasvim
drugo s vjerom, koja, ne iz jednog, nego iz tri razloga, mora biti
predmet znanstvenog postupka. Naime, mora se u prvom redu imati pred
očima da u svakom religijskom događaju, kada se izuzme božanska
stvarnost i iskustvo te stvarnosti od strane vjernika, sve ostalo, a na
osobit način religijske formulacije ne izlaze iz područja pojava te
dakle potpadaju pod vlast znanosti. Neka i vjernik iziđe iz svijeta, ako
mu je moguće; ipak sve dok ostaje u svijetu neće nikada moći izmaći,
htio to ili ne, zakonima, znanstvenom i povijesnom promatranju i
sudovima. I više od toga, premda se kaže da je Bog predmet samo vjere,
to se ipak mora podrazumijevati samo za božansku stvarnost, a ne i za
ideju o Bogu. Ideja o Bogu je također podložna znanosti; ova posljednja,
dok se kreće u logičkom redu, uzdiže se sve do apsolutnog i idealnog.
Pravo je dakle filozofije ili znanosti istraživati ideju o Bogu, voditi
je u njezinu razvoju, ispraviti je kada se u nju umiješa neki strani
element; dakle ponavljati za modernistima da religijski razvoj mora biti
usklađen s moralnim i intelektualnim razvitkom; odnosno, kao što uči
jedan njihov učitelj, mora biti podređen. Na kraju treba također
primijetiti da čovjek ne trpi u sebi dualizam: zbog toga vjernik osjeća
duboku potrebu na taj način uskladiti vjeru sa znanošću da se ne kosi s
općim znanstvenim poimanjem svemira.
Tako
se dakle razabire da je znanost posve slobodna od vjere; vjera međutim,
premda se proglašava odvojenom od znanosti, njoj je podložna. Sve je
to, časna braćo, sasvim suprotno od onoga što je učio naš prethodnik Pio
IX.: »Dužnost je filozofije, na području religije, ne da vlada nego da
služi, ne da propisuje što se mora vjerovati, nego to prigrliti s
razumnim poštovanjem, niti istraživati dubinu Božjih otajstava, nego
Boga pobožno i ponizno častiti.«
Modernisti
potpuno izokreću stvari. Zbog toga se na njih može primijeniti ono što
je naš prethodnik Grgur IX. pisao o nekim teolozima svoga doba: »Neki
medu vama, naduti poput mješine duhom ispraznosti, trse se profanom
novošću nadići izraze koji su ostavili oci; izvrćući racionalnom
filozofskom nauku poznavanje nebeskih stvari, ne radi toga da to bude na
korist slušateljima nego da se razmeću učenošću [...] Ovi, zavedeni
različitim i stranim učenjima, pretvaraju glavu u rep i prisiljavaju
kraljicu da služi sluškinji.«
Metode modernista
18.
Što je očitije iz samoga vladanja modernista, koje je potpuno sukladno
onom što uče. U spisima i govorima oni nerijetko zastupaju sad jedno sad
drugo učenje, tako da se lako stječe zaključak da su nejasni i
nepouzdani. Ali sve se to čini hotimice, naime zbog mišljenja da
zastupaju međusobnu odvojenost vjere i znanosti. Zato se zna dogoditi da
se u njihovim knjigama susreću stvari koje bi rekao i jedan katolik; no
već na idućoj stranici susreću se druge koje su tipične za učenje
jednog racionalista.
Zbog toga kada pišu povijest, uopće ne spominju Kristovo božanstvo; kada
međutim propovijedaju u crkvama, odlučno ga zastupaju. Otud jednako
tako u povijesti ne uzimaju nimalo u obzir ni oce ni koncile; nego kada
daju vjersku pouku puku, citiraju ih s poštovanjem. Zbog toga razlikuju
teološku i pastoralnu egzegezu od znanstvene i povijesne egzegeze.
Slično tome, polazeći od toga da znanost nije nimalo ovisna o vjeri, kada govore o
filozofiji, povijesti i kritici, bez imalo bojazni slijede Lutherove
tragove i razmeću se preziranjem katoličkog nauka, učenja svetih otaca,
ekumenskih sinoda i crkvenog učiteljstva; i ako ih se zbog toga ukori,
iz sveg se glasa deru da im se krše slobode. Na kraju, zastupajući da
vjera mora biti podložna znanstvenom istraživanju, neprestano i otvoreno
kritiziraju Crkvu, jer uporno odbija podvrgnuti i prilagoditi svoje
dogme filozofskom mišljenju; a oni, sa svoje strane, potiskujući staru
teologiju u ropotarnicu povijesti, nastoje uvesti jednu novu, koja je
sva protkana filozofskim buncanjem.
Modernist kao teolog: njihovi principi, imanencija i simbolizam
19.
Time nam se, časna braćo, konačno stvara prostor u kojemu možemo
promatrati moderniste na teološkom području. Teška je to zadaća, ali
neće nam trebati puno da se izvučemo iz škripca. Cilj koji se želi
postići jest pomirenje vjere sa znanošću, pri čemu ostaje neokrnjen
primat znanosti nad vjerom. U tom poslu teolog modernist koristi se
istim principima koje vidimo da koristi filozofija, prilagođavajući ih
vjerniku, to su principi imanencije i simbolizma. Evo s kolikom lakoćom
on obavlja svoj posao. Filozof je rekao: »Počelo vjere je imanentno«;
vjernik je pridodao: »To je počelo Bog«; teolog dakle zaključuje: »Bog
je imanentan u čovjeku.« Otud tvrdnja o
teološkoj imanenciji. Jednako tako: filozof smatra sigurnim da su
»predodžbe predmeta vjere jednostavno simbolične«; vjernik je ustvrdio
da je »predmet vjere Bog u samom sebi«; teolog dakle izjavljuje:
»Predodžbe božanske stvarnosti su simbolične.« Otud teološki simbolizam.
Golemih li zabluda! A koliko su pogubne jasno se vidi kada se promotri
ono što iz njih proizlazi. Naime, da odmah kažemo nešto o simbolizmu,
budući da su simboli to što jesu u odnosu na predmet, dok u odnosu na
vjernika nisu ništa drugo već oruđa, potrebno je prije svega, tako uče
modernisti, da vjernik ne prianja previše uz formulaciju, nego da se
njome koristi samo u svrhu da se sjedini s apsolutnom istinom, koju
formulacija ujedno otkriva i skriva, trudi se naime da ju izrazi ali
nikada u tome ne uspijeva. Hoće zatim da vjernik koristi te formulacije
ukoliko mu koriste, budući da su dane na korist a ne da bi predstavljale
smetnju; osim, razumije se, poštivanja koje se, iz društvenih obzira,
duguje formulacijama koje je javno učiteljstvo ocijenilo prikladnima za
izražavanje opće svijesti, sve dok samo učiteljstvo ne odredi drukčije.
Što se zatim tiče imanencije, nije lako odrediti što pod njom razumiju
modernisti, budući da medu njima vladaju različita mišljenja. Jedni je
smještaju u činjenicu da je Bog tvorac toliko intimno prisutan u
čovjeku, da mu je bliži no što je on samom sebi; što se, ako se zdravo
shvati, ne može osporiti. Drugi misle da je božanski čin jedno s činom
naravi, kao što je prvi uzrok jedno s drugim uzrokom; a to bi uništilo
nadnaravni red. Drugi ga opet tumače tako da navode na sumnju u jedan
panteistički smisao; što je, ako ćemo pravo, dosljednije ostatku njihova
učenja.
20.
Toj postavci o imanenciji pridodaje se jedna druga, koja se može
nazvati božanskom postojanošću, a jedna se od druge razlikuje na onaj
isti način na koji se privatno iskustvo razlikuje od iskustva prenesenog
putem predaje. Jedan će primjer predočiti taj pojam: to je primjer
Crkve i sakramenata. Za Crkvu i sakramente, kažu, ne smije se smatrati
da ih je sam Krist ustanovio. To brani agnosticizam, koji u Kristu ne
vidi ništa više od čovjeka, čija se vjerska svijest, kao i svijest
svakog drugog čovjeka, malo-pomalo oblikovala; priječi to zakon
imanencije, koji ne dopušta, da se poslužimo njihovim riječima,
izvanjske primjene; priječi to također zakon evolucije po kojem je za
razvoj klica potrebno vrijeme i određeni niz okolnosti; priječi to na
kraju povijest, koja pokazuje da je takav stvarno bio tijek stvari. Ipak
mora se smatrati da je Crkvu i sakramente na posredan način ustanovio
Krist. Ali na koji način? Evo. Sve kršćanske svijesti, tvrde oni, bile
su prividno uključene u svijesti Isusa Krista, kao što je to biljka u
sjemenu. A pošto klice žive život sjemena, tako se treba tvrditi da svi
kršćani žive Kristov život. Ali Kristov život, prema vjeri, jest
božanski; dakle i život kršćana je božanski. Ako su prema tome iz toga
života, tijekom stoljeća, ponikli Crkva i sakramenti, s punim se pravom
može reći da je to podrijetlo od Krista te da je božansko. Na isti način
dokazuju da su božanska Pisma i da su božanske dogme. I time se može
reći kako je teologija modernista zaokružena. Neznatna stvar, ako ćemo
pravo, ali više no obilna za onoga koji drži da se uvijek i u svemu
moraju poštivati zaključci znanosti. Primjena tih teorija na druge
točke, koje ćemo izložiti, svatko će moći sam za sebe učiniti.
Dogma i sakramenti
21.
Govorili smo do sada o porijeklu i naravi vjere. Ali budući da su mnogi
njezini izdanci, a glavni medu njima su Crkva, dogma, bogoštovlje,
svete knjige, potrebno je znati što modernisti i o njima uče. I da
započnemo od dogme, od toga koje je njezino podrijetlo i narav, možemo
reći kako je to naznačeno još ranije. Dogma proizlazi iz potrebe da
vjernik pokuša raditi na svojoj religijskoj misli, kako bi svoju i tuđu
svijest sve više rasvijetlio. Taj se rad sav sastoji u istraživanju i
izlaganju prve formulacije, i to ne u njoj samoj i na racionalan način,
nego ovisno o okolnostima ili, kao što nejasnije tvrde, na jedan bitan
način. Otud proizlazi da se oko iste formiraju sekundarne formulacije,
koje će, nakon što budu sažete i povezane u jedinstvenu doktrinarnu
konstrukciju, te nakon što ih javno učiteljstvo potvrdi kao one koje
odgovaraju općoj svijesti, biti prozvane dogmama. Od dogme valja pomno
razlikovati teološke spekulacije; one, premda ne žive životom dogme,
ipak su korisne kako za to da se između religije i znanosti uspostavi
skladan odnos i među njima ukloni svaki kontrast, tako i za to da se
ističu prema vani i brane samu religiju; i tko zna neće li također
jednoga dana koristiti u pripremi materije za neku buduću dogmu. O
bogoštovlju, zatim, nema se mnogo za reći, ako se pod tim nazivom ne bi
podrazumijevalo čak i sakramente, oko kojih modernisti ispredaju najteže
zablude. Oni drže kako bogoštovlje proizlazi iz dvostruke potrebe;
budući da se, ponovno to primijetimo, u njihovu sustavu sve pripisuje
dubokim potrebama. Jedna je da se vjeri da nešto opipljivo; druga je
potreba da ju se širi i naviješta, što se ne može ostvariti bez nekog
opipljivog oblika i bez posvetnih čina, koje se naziva sakramentima. Što
se zatim tiče sakramenata, oni se za moderniste svode na puke simbole
ili znakove, koji međutim nisu nedjelotvorni; njihovu djelotvornost
pokušavaju protumačiti primjerom nekih riječi koje su spletom sretnih
okolnosti stekle snagu širenja nekih snažnih ideja te vrlo duboko
pogađaju duše. Kao što su te riječi određene za spomenute ideje, tako su
i sakramenti određeni za vjerski osjećaj: nikakve od njih koristi.
Sigurno bi govorili jasnije ako bi tvrdili da su sakramenti ustanovljeni
jedino za to da hrane vjeru. Ali to je Tridentski koncil osudio: »Ako
netko bude tvrdio da su ti sakramenti ustanovljeni samo zato da hrane
vjeru, neka se izopći.«
Sveto Pismo
22.
O naravi i porijeklu svetih knjiga već se govorilo. Prema
modernističkoj misli, može ih se definirati kao zbirku iskustava: to ne
bi bila opća iskustva što ih ima svaki čovjek, nego izvanredna i
glasovitija koja su se zbila u nekim religijama. Upravo tako oni uče o
našim knjigama Staroga i Novoga zavjeta. Zbog vlastite komotnosti, ipak,
vrlo lukavo opažaju da, premda je iskustvo sadašnje, ono može katkad
preuzeti materiju iz prošlosti ili čak budućnosti, ako vjernik ili zbog
spomena ponovno u sadašnjosti proživljava prošlost, ili u obliku
predokusa već živi budućnost. Time se objašnjava zašto se medu svete
knjige ubrajaju također povijesni i apokaliptični spisi. Tako se dakle u
tim knjigama govori o Bogu preko usta vjernika; ali, kao što to uči
modernistička teologija, samo po vitalnoj imanentnosti i postojanosti.
Želi li netko znati u čemu se poslije svega ovoga sastoji nadahnuće, oni
će odgovoriti da se ono ni po čemu ne razlikuje, osim možda po
određenoj većoj snazi, od potrebe koju vjernik osjeća da riječju i
slovom očituje vlastitu vjeru. To je nešto nalik onome što se zbiva u
pjesničkom nadahnuću, zbog čega netko reče: Bog je u nama, on u grudima
našim pali plam. To je upravo način zbog kojeg se Boga mora smatrati
izvorom nadahnuća svetih knjiga. Modernisti uz to tvrde da u tim
knjigama nema ništa što nije nadahnuto. U tome bi ih netko mogao
smatrati pravovjernijima od određenih modernih teologa koji ponešto
sužavaju nadahnuće, kao, tek da navedemo jedan primjer, u slučaju
takozvanih prešutnih citata. No to su samo riječi. Zato ako, prema
agnosticizmu, smatramo Bibliju ljudskom rukotvorinom koja služi ljudima,
pa čak i ako se teologu dopusti da je naziva božanskom po imanenciji,
zar bi se uopće u njoj našlo mjesta za nadahnuće? Da, modernisti
potvrđuju potpuno nadahnuće; ali, u katoličkom smislu, zapravo niječu
svako nadahnuće.
Crkva
23.
Širu nam materiju pruža ono što modernistička škola tlapi o Crkvi.
Ovdje treba predmnijevati da je Crkva prema njima plod dviju potreba:
jedne u vjerniku, osobito ako je on imao neko izvorno i jedinstveno
iskustvo, da drugima priopći vlastitu vjeru; druge u zajednici, nakon
što je vjera postala zajednička mnogim, da se grupira u društvo i da
sačuva, umnoži i propagira opće dobro. Što je dakle Crkva? Dio
kolektivne svijesti, odnosno kolektivnost pojedinačnih svijesti, koje
su, po vitalnoj trajnosti, sve ovisne o prvom vjerniku, to jest, u
slučaju katolika, o Kristu. Svako društvo treba autoritet koji će ga
voditi, čija će zadaća biti upravljati pripadnike društva zajedničkom
cilju te mudro čuvati povezujuće sastavnice, a ove u vjerskom društvu
predstavljaju nauk i bogoštovlje.
Zato u Katoličkoj crkvi postoji trostruka vlast: disciplinska, dogmatska i obredna. Narav tog autoriteta mora se izvesti iz njegova podrijetla, a iz naravi će se pak morati izvesti prava i dužnosti. Velika je zabluda bila to što je u neka prošla vremena autoritet dolazio Crkvi izvana, to jest izravno od Boga: i zato ju se pravom smatralo autokratskom. No te su teorije već izašle iz mode. Kao što je Crkva potekla iz kolektivnosti svijesti, tako autoritet nužno proizlazi iz same Crkve. Zato se vlast, jednako kao i Crkva, proistječe iz religijske svijesti i zato istoj ostaje podložna; a ako nestane te podložnosti pretvara se u tiraniju. Tijekom vremena osjećaj slobode je došao do svoga punog razvoja. U građanskom društvu javna je svijest htjela narodni režim. Ali čovjekova savjest, kao i život, je jedna jedina. Ako dakle crkvena vlast ne želi izazvati i održavati nutarnji sukob u ljudskim savjestima, nužno je da se i ona sama pokori demokratskim oblicima; to više što će, ako to ne prihvati, doći do neposrednog rasula. Suludo je vjerovati da se može ustuknuti i učiniti korak natrag u osjećaju slobode koja danas vlada. Svako njegovo suzbijanje i ograničavanje silom dovest će do toga da se još silnije razbukta i u svome plamenu proždre i religiju i Crkvu. Sve ovo do sada je način razmišljanja modernista; zbog svega toga svi su oni išli za tim da iznađu načine kako pomiriti autoritet Crkve sa slobodom vjernika.
Odnosi između Crkve i države
24.
Međutim, Crkva mora uspostavljati prijateljske odnose, ne samo unutar
svojih zidina nego i izvan njih. Ona nije sama na svijetu: na svijetu su
i druga društva, s kojima je nužno u doticaju i odnosu. Priliči dakle
odrediti koja su prava i dužnosti Crkve prema građanskim društvima; a
dobro se zna da to određivanje mora proizlaziti iz same naravi Crkve,
kakvom su je modernisti opisali. Pravila koja valja koristiti ista su
ona koja su se ranije koristila za znanost i vjeru. No dok se ondje
govorilo o objektima, ovdje se govori o ciljevima. Kao što se dakle, u
slučaju objekta, za vjeru i znanost reklo da se međusobno razlikuju,
tako se država i Crkva međusobne razlikuju po cilju kojem teže, dok
naime prva teži vremenitom, druga teži duhovnom cilju. Pokoriti
vremenitu duhovnoj nešto je što pripada nekim davnim vremenima, jednako
kao i govoriti o mješovitim pitanjima, u kojima je Crkva intervenirala
gotovo kao gospodarica i kraljica, jer se za Crkvu smatralo da izravno
potječe od Boga, kao tvorca prirodnog reda. Ali filozofija i povijest ne
dopuštaju više ta vjerovanja. Dakle, država se mora odvojiti od Crkve i
samim tim katolik od građanina. Iz toga slijedi da katolik, budući da
je ujedno i građanin, ima pravo i dužnost, ne mareći za autoritet Crkve,
za njezine želje, savjete i zapovijedi, ne mareći za njezine prijekore,
činiti ono što smatra da koristi dobru domovine. Želja da se
građaninu nametne jedan pravac vladanja pod bilo kojom izlikom prava je
zloupotreba crkvene vlasti koju valja svim silama odbaciti. Teorije,
časna braćo, od kojih potječu sve ove zablude, upravo su one koje je naš
prethodnik Pio VI. već svečano osudio u apostolskoj konstituciji Auctorem fidei.
Crkveno Učiteljstvo
25.
No modernističkoj školi nije dosta da je država odvojena od Crkve. Kao
što se vjera, u svojim pojavnim vidicima, mora pokoriti znanosti, tako
se u vremenitim stvarima Crkva treba podložiti državi. Možda oni to ne
tvrde još uvijek otvoreno, no silom rasuđivanja prisiljeni su to
tvrditi. Naime, ako se dopusti da država ima potpunu vlast u svemu što
je vremenito, ako se dogodi da se vjernik, nezadovoljan religijom duha,
odluči izraziti u izvanjskim činima, poput primjerice podjeljivanja ili
primanja sakramenata, bit će potrebno da ovi potpadnu pod vlast države. A
što će poslije toga biti od crkvene vlasti? Budući da se ona izražava
isključivo kroz izvanjske čine, bit će u svemu i po svemu podložna
civilnoj vlasti. Ta neizbježna posljedica privlači mnoge liberalne
protestante da se oslobode svakog izvanjskog bogoštovlja, štoviše svakog
izvanjskog vjerskog društva; oni se trude nametnuti religiju koju
nazivaju individualnom. Modernisti otvoreno ne idu još tako daleko,
međutim inzistiraju da se Crkva spontano prikloni tamo gdje je oni hoće
odvući te da se prilagodi građanskim oblicima. Sve izneseno odnosi se na
disciplinsku vlast. Mnogo su ozbiljnije i pogubnije njihove tvrdnje što
se tiče doktrinarnog i dogmatskog autoriteta. Što se tiče crkvenog
učiteljstva oni ovako razmišljaju: vjersko društvo ne može uistinu biti
jedno bez jedinstva svijesti u njegovim udovima i bez jedinstva u nauku.
Ali to dvostruko jedinstvo traže, da tako kažemo, neki zajednički um
kojemu je zadaća pronaći i odrediti formulaciju koja bolje odgovara
zajedničkoj svijesti. Tom umu treba uz to pridodati jedan dostatan
autoritet, kako bi ovaj mogao zajednici naložiti utvrđenu formulaciju. U
jedinstvu i gotovo stapanju uma koji opisuje formulaciju i vlasti koja
je nalaže, modernisti otkrivaju pojam crkvenog učiteljstva. Budući dakle
da učiteljstvo u konačnici ne izvire ni iz čega drugog nego iz
individualnih savjesti te je na dobro samih savjesti nametnulo jednu
javnu službu, iz toga nužno slijedi da mora ovisiti o
istim savjestima te se dakle mora zaputiti k demokratskim oblicima.
Zabraniti stoga savjestima pojedinaca da javno iznesu svoje potrebe, ne
trpjeti da kritika potakne dogmu ka nužnim razvojima, znači ne koristiti
vlast za javno dobro, nego iz običaja. Slično tome u uporabi iste
vlasti nužno je čuvati način i mjeru. Tiraninu priliči osuditi neku
knjigu bez autorova znanja i ne dati nikakvo objašnjenje niti dopustiti
raspravu. Dakle i ovdje treba tražiti srednji put koji će ujedno očuvati
prava na autoritet i na slobodu. U međuvremenu katolik će se ravnati na
način koji ne dopušta da se javno iskazuje poštivanje autoritetu,
nastavljajući međutim uvijek raditi na svom talentu. Općenito žele da
Crkva bude opomenuta. Budući da je cilj crkvene vlasti posve duhovne
naravi, neumjestan je svaki izvanjski aparat raskoši kojim je ona pred
svijetom okružena. Pritom ne razmišljaju da ako je religija bitno
duhovna nije ipak ograničena na sam duh; i da čast koja se iskazuje
autoritetu pripada Isusu Kristu, koji ju je ustanovio.
Evolucija nauka
26.
Da bismo upotpunili cjelokupnu ovu materiju vjere i različitih njezinih
klica, ostaje na kraju, časna braćo, da poslušamo teorije modernista o
razvoju istih. Njihov je osnovni princip da u jednoj živoj religiji sve
mora bi ti promjenjivo i stvarno se i mijenjati. Odatle prelaze na ono
što predstavlja glavni njihov nauk, to jest evoluciju. Dogma, Crkva,
bogoštovlje, svete knjige, štoviše sama vjera, dakle, ako već ne moraju
odumrijeti, moraju se podvrći zakonima evolucije. Taj princip neće
nimalo začuditi onog koji se prisjeti svega onoga što su modernisti
rekli o svakoj od tih stvari. Postavivši zakon evolucije, sami nam
modernisti opisuju na koji se način evolucija ostvaruje. I započinju od
vjere. Praiskonski oblik vjere, tvrde oni, bio je rudimentaran i
zajednički svim ljudima bez razlike, budući da je ona izvirala iz
ljudske prirode i života. Do progresa je došlo jednim vitalnim razvojem;
znači ne putem pridodavanja novih formi donesenih izvana nego putem sve
većeg prodiranja u svijest religijskog osjećaja. Postojao je dvostruk
način napredovanja u vjeri: prvi je negativan, a sastojao se od
pročišćavanja od svake strane sastavnice, kao primjerice od osjećaja za
obitelj ili nacionalnost; drugi pozitivan, a može se zahvaliti čovjekovu
intelektualnom i moralnom usavršavanju, zbog čega se ideja o božanskom
proširila i protumačila te je religijski osjećaj postao profinjeniji.
Što se tiče progresa u vjere, njegovi su uzroci isti oni koje smo
tumačili kada smo govorili o počecima vjere. Njima ipak treba pridodati
neke izvanredne ljude - koje mi nazivamo prorocima i od kojih je Krist
najveći, bilo zato što u njihovu životu i riječima ima nešto
tajanstveno, što je vjera pripisivala božanstvu, bilo zato što su
njihova nova i originalna iskustva bila u punom skladu s potrebama
njihova doba. Napredak dogme izvire ponajprije iz potrebe da se
prevladaju prepreke vjere, da se pobijedi protivnike, da se svladaju
poteškoće, da ne spominjemo trajni napor da se sve dublje pronikne u
tajne vjere. Tako se, da ne spominjemo druge primjere, zbilo s Kristom, u
kojem se ono manje ili više božansko, što je vjera u njemu
prepoznavala, postupno proširivalo tako da ga se na kraju smatralo
Bogom. Glavni poticaj za razvoj obreda bila bi potreba prilagodbe
običajima i tradicijama naroda kao i uživanje kreposti koju su odredeni
čini primili iz običaja. Crkva u konačnici nalazi razlog za vlastitim
razvojem u potrebi da se prilagodi povijesnim prilikama i oblicima
vlasti u društvu. Tako misle modernisti o tim pitanjima. I ovdje, prije
no što krenemo dalje, želimo da se ponovno posveti pozornost ovom
njihovom učenju o potrebama, pošto je ono, uz ono što smo do sada
vidjeli, gotovo temelj i osnova te hvaljene metode koju nazivaju
povijesnom.
27.
Sada pak, ostajući i nadalje na području teorije o evoluciji, želi se
malo više promotriti da, premda potrebe služe kao poticaj za evoluciju,
ona bi ipak, regulirana isključivo tim poticajima, olako nadilazila
izraze tradicije te istrgnuta tako iz svoga prvobitnog životnog počela,
prije no do napretka dovela bi do propasti. Stoga kada se modernistička
misao dublje pronikne, mora se reći kako se evolucija predstavlja kao
određeni rezultat dviju snaga koje se bore, od kojih je jedna
progresivna, a druga konzervativna. Konzervativna snaga stoji u Crkvi i
sastoji se u tradiciji. Ona vrši ulogu koja je vlastita vjerskom
autoritetu, i to kako po pravu, budući da je svakom autoritetu prirođeno
što je čvršće moguće prianjati uz tradiciju, tako i stvarno, jer
uzdignuta iznad životnih prilika malo ili uopće ne osjeća poticaje koji
potiču na napredak. Nasuprot tome snaga koja, odgovarajući na potrebe,
vuče prema napredovanju, počiva i djeluje u svijesti pojedinaca, nadasve
u onima koje su, kao što kažu, u prisnijem dodiru sa životom.
Primijetite ovdje usput, časna braćo, kako izbija na površinu ono
pogubno učenje koje uvodi laike u Crkvi kao čimbenike progresa. Kao neka
vrsta kompromisa između dviju snaga, s jedne strane konzervativne a s
druge progresivne, to jest između autoriteta i individualne svijesti,
javljaju se preobrazbe i napreci. Individualne svijesti, odnosno neke od
njih, vrše pritisak na kolektivnu svijest, a ova pak na autoritet, te
ga prisiljava na kapitulaciju i da se drži pogodbe.
Imajući
sve to na umu lako je razumjeti u kakvom se čudu nađu modernisti kada
ih se prekorava ili kažnjava. Ono što im se upisuje u grijeh, oni
smatraju svetom dužnošću. Nitko od njih ne pozna bolje potrebe savjesti,
jer su s njima u prisnijem dodiru no što je to crkvena vlast. Gotovo
utjelovljuju u sebi sve potrebe, te je dakle njihova dužnost otvoreno
govoriti i pisati. Ma korio ih i sam autoritet, svijest o dužnosti ih
podupire i duboko su svjesni da ne zaslužuju prijekore već pohvale.
Nažalost znaju da se progresi ne čine bez borbi, niti da postoje borbe
bez žrtava: dakle, oni će biti žrtve, kao što su to prije njih bili
proroci i Krist. Ne mrze autoritet zato što se prema njima loše
postupalo: dopuštaju da on vrši svoju dužnost. Samo žale što ih se nije
saslušalo, jer će zbog toga kasniti napredovanje duša; ali nesumnjivo će
doći vrijeme kada se više ono neće moći odgađati, jer zakoni se
evolucije mogu zaustaviti, ali se nipošto ne mogu dokinuti. I tako
nastavljaju svoj put, nastavljaju ga usprkos pokudama i osudama,
prikrivajući nevjerojatnu drzovitost velom prividne poniznosti. Tobože
prigibaju glavu, ali rukama i umom nastavljaju još smjelije svoj rad. I
tako djeluju hotimice i svjesno, jer se povode za pravilom da autoritet
valja potisnuti, a ne srušiti, jer ne osjećaju potrebu izići iz ozračja
Crkve da bi mogli malo po malo mijenjati kolektivnu svijest. Kada to
kažu ne primjećuju kako priznaju da se kolektivna svijest razilazi u
mišljenju s njima te dakle nemaju prava predstavljati se kao njezini tumači.
28.
Za moderniste, časna braćo, u Crkvi ne postoji ništa postojano i
nepromjenjivo. U tome imaju i svoje preteče o kojima je naš prethodnik
Pio IX. već bio pisao: »Ti neprijatelji božanske objave, koji beskrajnim
hvalama veličaju ljudski napredak, htjeli bi isti, smionom i
svetogrdnom drzovitošću, uvesti u katoličku vjeru, gotovo kao da sama
vjera ne bi bila Božje djelo već ljudsko odnosno ne bi bila ništa drugo
već određeno filozofsko iznašašće koje čovjek može usavršiti.« Što se
tiče same objave i dogme, modernisti u svom učenju ne donose ništa nova
no njihove preteče. To je učenje ovim riječima izraženo u Silabusu Pija
IX., koji ga najoštrije osuđuje: »Božanska je objava nesavršena i zato
podložna stalnom i neodređenom progresu, koji ide ukorak s napretkom
ljudskog razuma.« Na još svečaniji način to je učenje osudio Vatikanski
koncil ovim riječima: »Niti je vjersko učenje, koje je Bog objavio,
prepušteno na volju ljudskom umu da ga usavršava kao da bi bila riječ o
nekom filozofskom iznašašću, nego je polog predan Kristovoj zaručnici
koji valja vjerno čuvati i smatrati nepromjenjivim. A i u pogledu svetih
dogmi mora se uvijek čuvati onaj smisao što im je nekoć dala sveta
Majka Crkva, te se nikada ne smije udaljavati od toga smisla pod
izgovorom i u ime nekog višeg uma.« Zahvaljujući takovom tumačenju,
primjerenom našim spoznajnim sposobnostima, vjera ne samo da ne biva
sputavana nego je se štoviše pomaže i unaprijeđuje. Zbog toga sam Koncil
nastavlja: »Kako vrijeme prolazi i stoljeća se izmjenjuju neka
shvaćanje, poznavanje i mudrost sve snažnije uzrastu i dožive polet kako
kod pojedinaca tako kod svih, kako kod jednog čovjeka tako kod čitave
Crkve, ali samo u svome rodu, to jest u istoj dogmi, u istom značenju i u
istom izričaju.«
Modernist kao povjesničar i kritičar
29.
Nakon što smo u sljedbenicima modernizma promatrali filozofa, vjernika,
teologa, sada nam preostaje da isto tako promatramo povjesničara,
kritičara, apologeta i reformatora.
30.
Neki modernisti, koji su prionuli pisanju povijesti, izgledaju previše
revni i pozorni u svome poslu da bi mogli proći kao filozofi, štoviše
pokazuju da uopće ne poznaju filozofiju. Riječ je o najprofinjenijoj
prepredenosti, kako nitko ne bi povjerovao da su okuženi filozofskim
predrasudama te stoga nisu, kao što to tvrde, uopće objektivni. No točno
je da njihova povijest i kritika ni ne govore drugim jezikom osim
jezikom filozofije; a zaključci do kojih dolaze, proizlaze sukladno
takvom umovanju iz njihovih filozofskih počela. Što je onomu koji se
malo bolje nad tim zamisli odmah očito. Prva tri kanona tih nekakvih
povjesničara ili kritičara potpuno su istovjetna onim principima koje
smo spominjali kada smo ranije govorili o filozofima: to jest
agnosticizam, teorem o preobrazbi stvari po vjeri, te treći za koji nam
se činilo da ga možemo nazvati izobličenjem. Promotrimo posljedice koje
iz svake od njih proizlaze. Iz agnosticizma proizlazi da se povijest,
ništa manje no znanosti, bavi samo pojavama. Dakle, kako Bog tako i
svaki božanski zahvat u ono što je ljudsko mora dovesti u vezu s vjerom
kao isključivim njegovim djelokrugom, zato ako je riječ o nečemu kod
čega se susreće dvostruki element, ljudski i božanski, kao što su to
Krist, Crkva, sakramenti i slično, taj će se morati razdijeliti i
razdvojiti tako da što je ljudsko pripadne povijesti, a što je božansko
vjeri. Otud ona podjela, koja je zajednička svim modernistima, između
povijesnog Krista i Krista vjere, Crkve kao povijesne datosti i Crkve
kao vjerske datosti, između sakramenata kao povijesnih činjenica i
sakramenata kao vjerskih činjenica i tako redom. Za samu tu ljudsku
sastavnicu, koju povjesničar preuzima u onom obliku u kojem je ona
predstavljena u dokumentima, mora se smatrati kako je vjera po
preobrazbi uzdiže iznad povijesnih okolnosti. Priliči stoga ponovno iz
nje izlučiti sve one dodatke što ih je dodala vjera i prepustiti ih
samoj vjeri i povijesti vjere: tako, kada je riječ o Isusu Kristu, sve
ono što nadilazi stanje jednoga običnog čovjeka, bilo prirodno, kakvim
ga predstavlja psihologija, bilo što se tiče mjesta i vremena u kojem je
živio. I više od toga, prema trećem filozofskom počelu, također i ono
što ne izlazi izvan granica povijesti oni preispituju i iz nje
isključuju, te upućuju jednako tako na vjeru sve ono što, prema onome
što tvrde, ne potpada pod logiku događanja i nije bilo primjereno
osobama. Na taj način, hoće da Krist nije rekao stvari koje nisu bile
shvatljive običnom puku. Zato iz stvarne njegove povijesti brišu i
pripisuju vjeri sve alegorije koje se susreću u njegovim govorima. Želi
li se možda znati po kojim se pravilima vrši taj izbor? Prema pravilu
čovjekova karaktera, položaja koji je imao u društvu, prema odgoju,
okolnostima svakog događaja; ukratko po normi, ako smo dobro shvatili,
koja se u konačnici pretvara u čisti subjektivizam. Nastoje naime
dokučiti i gotovo preinačiti lik i osobu Isusa Krista, te malo-pomalo
njemu pripisuju sve ono što bi oni sami učinili u sličnim okolnostima.
Tako dakle, da zaključimo, a priori, kao što se obično kaže, i s
načelima jedne filozofije, koju oni zastupaju ali nam tvrde da ju ne
poznaju, u povijesti koju nazivaju stvarnom tvrde da Krist nije Bog ni
da je učinio ništa božanskog; kao čovjek, zatim, učinio je i rekao ono
što su mu oni, s obzirom na vrijeme u kojem je živio, dopustili da čini i
govori.
Kriticizam i njegova načela
31.
Kao što zatim povijesni zaključci izviru iz filozofskih, tako kritika
svoje zaključke crpi iz povijesti, jer kritičar, slijedeći tragove koje
je dao povjesničar, sve dokumente dijeli na dva dijela. Sve ono što
preostane nakon trostruke razdiobe koju smo upravo opisali, pripisuje
stvarnoj povijesti, ostalo ograničava na povijest vjere, to jest na
duhovnu povijest. Jer modernisti brižljivo odvajaju te dvije povijesti
i, to je dobro zapaziti, povijesti vjere suprotstavljaju stvarnu
povijest ukoliko je stvarna. Zato, kao što je već rečeno, imamo
dvostrukog Krista: jednog stvarnog, drugog koji zapravo nije nikada
postojao, nego je plod vjere; jednog koji je živio u određenom mjestu i
vremenu, drugog kojeg vjernik susreće samo u pobožnim meditacijama;
takav je, primjerice, Krist koji je opisan u Ivanovu evanđelju, koje,
kažu, nije ništa drugo već meditacija.
32.
No tu se ne zaustavlja prevlast filozofije u povijesti. Nakon što se,
kao što smo rekli, dokumenti podijele u dva dijela, ponovno se javlja
filozof sa svojim načelom vitalne imanentnosti i propisuje sve ono što
se u povijesti Crkve mora objasniti vitalnom emanacijom. A budući da se
uzrok ili uvjet svake vitalne emanacije mora tražiti u nekoj potrebi,
bit će nužno da će se svaki događaj morati poimati tako da je posljedica
određene potrebe i morat će se s povijesnog stajališta smatrati
kasnijim od ove. Što dakle čini povjesničar? Ponovno se posvetivši
proučavanju dokumenata, kako onih sadržanih u svetim knjigama tako i
onih koje je drugdje prikupio, sastavlja katalog pojedinih potreba koje
su se malo-pomalo javljale u Crkvi bilo što se tiče dogme, bilo u vezi
obreda i ostalih pitanja: i taj je katalog kasnije predao kritičaru.
Kritičar zatim uzima u ruke dokumente koji su određeni za povijest vjere
te ih dijeli po razdobljima, tako da odgovaraju popisu koju mu je dan,
imajući uvijek u vidu pravilo da događaju prethodi potreba, a opisu
događaj. Lako je moguće da katkad neki dijelovi Svetog pisma, poput
poslanica, sami budu plod potrebe. Bilo kako bilo jedno je sigurno:
valja sačuvati pravilo da se dob bilo kojeg dokumenta ne može odrediti
drukčije osim po razdoblju u kojem se neka potreba javila u Crkvi. Valja
osim toga razlikovati početak nekog događaja i njegov razvoj, jer onomu
što se rada u jednom danu treba određeno vrijeme da naraste. I to je
razlog zbog kojeg kritičar mora ponovno razdijeliti u dvije skupine
dokumente koji su već raspoređeni po razdobljima, dijeleći one koji se
tiču početka određenog dogadaja od onih koji pripadaju njegovu razvoju, i
uz to ove rasporediti po vremenskom ključu.
33.
Nakon toga, ponovno na scenu stupa filozof koji nalaže povjesničaru da
svoja istraživanja provodi u skladu s pravilima i zakonitostima
evolucije. I povjesničar ponovno prianja temeljitom istraživanju
dokumenata, pomno istražuje okolnosti i uvjete u kojima se Crkva,
tijekom vremena, našla, unutarnje i izvanjske potrebe koje su potakle
njezin napredak, kao i prepreke na koje je nailazila. Ukratko sve ono
što služi tomu da se odredi razlog zbog kojeg se održavalo zakone
evolucije. Nakon što se to izvrši, on konačno sastavlja povijest razvoja
događaja u njegovim osnovnim crtama. Slijedi kritičar, koji toj
povijesnoj temi prilagođava ostatak dokumenata. On pristupa sastavljanju
opisa i povijest tako biva dovršena. Sada se međutim nameće pitanje:
kome valja pripisati tu povijest, povjesničaru ili možda kritičaru?
Sigurno ni jednom ni drugom, nego filozofu. Cjelokupni je rad na njoj
aprioristički rad, a taj apriorizam vrvi krivovjerjima. Pobuđuju
samilost ti ljudi, o kojima bi Apostol ponovio ono što je nekoć zapisao:
»Ishlapiše u mozganjima svojim [...] Gradeći se mudrima, poludješe«
(Rim 1,21-22), no istodobno ozlojeđuju kada potom optužuju Crkvu da
manipulira dokumentima na način da ih koristi tako da služe njezinim
ciljevima. Svaljuju naime na Crkvu ono za što ih sama njihova savjest
prekorava.
Kako se postupa s Biblijom
34.
S obzirom da imamo tako u sebi rastočene i kroz različita razdoblja
rasute dokumente, iz te činjenice nekako prirodno slijedi da se svete
knjige ne mogu pripisati piscima čija nose imena. I to je razlog zbog
kojeg modernisti nimalo se ne ustručavaju tvrditi da su te knjige, a
osobito Petoknjižje i prva tri evanđelja, od prvobitnih kratkih tekstova
malo-pomalo bili proširivani dopunama i umecima, bilo u obliku
teoloških ili alegorijskih tumačenja, bilo u obliku prijelaza koji su
međusobno povezivali pojedine dijelove. Kratko i jasno, oni smatraju da
se mora zastupati jedan živi razvoj svetih knjiga, koji je proistekao iz
razvoja vjere i koji se s njom podudara. Dodaju čak da su tragovi toga
razvoja toliko očiti da bi se o njima mogla napisati cijela jedna
povijest. Štoviše oni tu povijest i pišu i to s tolikom sigurnošću da
čovjek padne u napast povjerovati da su ovim vlastitim očima gledali
pojedine pisce kako se iz stoljeća u stoljeće laćaju širenja Svetog
pisma. Tomu u prilog dozivaju u pomoć kritiku koju nazivaju tekstualnom
te pokušavaju uvjeriti da se ova ili ona činjenica, ovaj ili onaj govor
ne nalaze na svome mjestu te donose ostala slična razmišljanja. Reklo bi
se zapravo da su se unaprijed odredili određeni gotovo bismo rekli
tipovi opisa ili načina govora, koji služe kao najsigurniji kriterij za
prosuđivanje što jest na svom mjestu a što ne. Onaj tko hoće može
pokušati procijeniti koliko oni takvom metodom mogu biti kadri
prosuđivati. Ipak, onaj koji ih sluša kako se busaju u prsa i razmeću
svojim proučavanjima Svetog pisma, za koje vjeruju da su u njemu našli
veliki broj nedosljednosti i proturječnosti, dolazi na pomisao kako
nitko prije njih nije listao te knjige, ni da je svaki njihov redak
istraživao gotovo nepregledan niz naučitelja, daleko vrsniji od njih po
umnosti, znanju i svetosti života. Ti premudri naučitelji daleko od toga
da su išli u svetim knjigama tražiti dlaku u jajetu, nego su
zahvaljivali Bogu što se udostojao tako zboriti s ljudima. No nažalost
naši naučitelji eto nisu prianjali proučavanju Svetog pisma onim
pomagalima kojima raspolažu modernisti! To jest nisu za učiteljicu i
voditeljicu imali filozofiju koja svoje podrijetlo vuče iz nijekanja
Boga, niti su same sebe postavljali za normu prosuđivanja.
Vjerujemo
dakle da smo sada predočili povijesnu metodu modernista. Predvodnik je
filozof, slijedi povjesničar, a obojica prednjače nutarnjoj i
tekstualnoj kritici. A budući da je prvomu vlastito da svoje »vrline«
prenosi drugima, očito da ta kritika nije bilo kakva kritika, nego
neznabožačka, imanentna i evolucionistička i zato onaj koji joj
pribjegava i njom se služi zastupa zablude koje su u njoj sadržane te je
u proturječju s katoličkim naukom. Zbog toga se ne može prestati čuditi
kako jedna takva kritika može biti tako na glasu među katolicima. Uzrok
tomu je dvojak: prvi je taj što su takvi povjesničari i kritičari
međusobno povezani bez obzira na različitu narodnost ili vjerovanje;
drugi je njihova neizreciva drzovitost jer kada jedan od njih izrekne ne
znam kakvu neobičnu, čudnu ili čak nastranu stvar drugi to uzdižu u
nebesa i hvale kao napredak znanosti. Ako netko hoće sam to »iznašašće«
provjeriti, zbijaju svoje redove i složno na njega nasrću, ako netko pak
to zaniječe proglašavaju ga neukim, a onoga tko to prihvati i brani
obasipaju pohvalama. Tako mnogi bivaju obmanuti i prevareni, a isti ti
kada bi malo bolje pogledali tu stvar, ostali bi njome preneraženi i
užasnuti. Iz toga drskog nametanja onih što su skrenuli s pravoga puta,
iz toga neopreznog pristajanja lakoumnih pojedinaca uz ta učenja nastaje
gotovo neko trulo ozračje koje sve prožima i širi svoj trulež posvuda.
No prijeđimo na apologeta.
Modernist kao apologet
35.
I on, kod modernista, na dvojak način ovisi o filozofu. Najprije
neizravno, tako da za svoju materiju pabirči pisanu povijest, kao što
ćemo vidjeti, iza filozofovih normi, a zatim izravno prihvaćajući od
filozofa načela i sudove. Odatle ona opća zapovijed škole modernizma da
nova apologija mora riješiti religijske kontroverze pomoću povijesnih i
psiholoških istraživanja. Zbog toga apologeti započinju svoj rad
opominjući racionaliste da oni ne brane religiju svetim knjigama i
raširenim pričama koje kruže u Crkvi i pisane su na drevan način, nego
sa stvarnom poviješću sastavljenom prema modernim propisima i sa
suvremenom metodom. I dok to tvrde ne služe se argumentacijom ad hominem,
nego zato što zaista vjeruju da se samo u tim teorijama nalazi istina.
Ne brinu se oni da u svom pisanju inzistiraju na vlastitoj iskrenosti:
ta već su znalci racionalista,
već ih ovi hvale kao svoje suborce što se bore pod istim stijegom. Tom
se hvalom, koje se katolik mora gnušati, oni diče ili se iza nje
skrivaju od prijekora Crkve.
No
pogledajmo na praktičnom primjeru kako jedan od njih vrši svoju
apologiju. Cilj koji si on postavlja jest privesti čovjeka koji još
uvijek ne vjeruje tomu da osobno doživi ono iskustvo katoličke religije,
koja je, prema modernistima, temelj vjere. U tom pogledu pred njim se
otvaraju dva puta: jedan objektivni, drugi subjektivni. Prvi polazi od
agnosticizma i teži dokazati kako u religiji, poglavito katoličkoj,
postoji takva vitalna snaga da tjera svakoga mudrog psihologa i
povjesničara da prizna kako se u njezinoj povijesti skriva nešto
nepoznato. U tu svrhu treba dokazati da je katolička religija, kakva je
danas, ista ona koju je utemeljio Isus Krist, odnosno rezultat postupnog
razvoja klice ili zametka koju je donio Isus Krist. Zato će se morati
ponajprije odrediti što je ta klica ili zametak. Teže to izraziti
sljedećom formulacijom: Krist je navijestio dolazak kraljevstva Božjeg,
to bi se isto kraljevstvo trebalo brzo ispuniti i on bi bio Mesija, to
jest izvršitelj kojeg je Bog postavio i ravnatelj. Nakon toga će se
morati dokazati kako se taj zametak, koji je uvijek prisutan i trajno
ostaje u katoličkoj religiji, malo po malo i ukorak s poviješću razvijao
i prilagođavao povijesnim okolnostima, kroz koje se živo stopio sa svim
onim što mu se od doktrinarnih, kulturnih i crkvenih formi pridodavalo
te istodobno svladavao prepreke, poražavao neprijatelje i preživljavao
proturječja i borbe. Nakon svega sve to, to jest te smetnje i zapreke,
neprijatelji, progoni i borbe, kao i vitalnost i plodnost Crkve,
pokazali su se takvima da, premda se otkriva kako su se u povijesti same
Crkve očuvali zakoni evolucije, ipak ni oni nisu dovoljni da ju potpuno
objasne: nepoznato će biti tu nasuprot nas i predočit će se samo od
sebe. Ovo sve do sada je modernistička misao. Modernisti u svem tom
izlaganju gube iz vida jedno, a to je da je ono određivanje prvobitne
klice ili zametka plod apriorizma agnostičkog i evolucionističkog
filozofa i da sam zametak oni tako bez ikakve osnovi definiraju kako bi
tjerali vodu na svoj mlin.
36.
Dok međutim novi apologeti, iznesenim argumentima, nastoje katolički
religiju afirmirati i promicati, ne uzimaju u obzir da u njoj ima mnoge
stvari koje se neće svima svidjeti. Da štoviše, s loše prikrivenim
zadovoljstvom, javno ponavljaju da i na dogmatskom području nalaze
zablude i proturječja; premda dodaju da se za te zablude i proturječja
ne samo može naći izgovor nego, što je još čudnije, da ih treba
potvrditi i opravdati. Jednako se tako, prema njima, u svetopisamskim
knjigama susreću mnogobrojne pogreške povijesnog i znanstvenog
karaktera. Ali, tvrde oni, to nisu povijesne ili znanstvene knjige, nego
vjerske i moralne, gdje su znanost i povijest poput nekog ovoja kojim
se obavijaju religijska i moralna iskustva kako bi se bolje širila u
puku. Taj ih puk ne bi drukčije mogao ni shvatiti, a i jedna savršenija
znanost ili povijest ne bi u tom pogledu bila na korist već na štetu.
Uostalom, dodaju, svete knjige, budući da su po svojoj naravi
religiozne, u svojoj su biti žive. Život pak ima svoju istinu i svoju
logiku, koji se jamačno razlikuju od racionalne istine i logike, štoviše
ove prve su sasvim drugog reda jer je to istina koja priliči i odgovara
i sredini u kojoj se živi, i cilju zbog kojeg se živi. Na kraju, idu
čak do te krajnosti da tvrde, bez imalo ublažavanja, da je sve ono što
se tumači životom istinito i opravdano.
Mi,
časna braćo, za koje je istina jedna i jedina i koji svete knjige
smatramo spisima koji su »pisani po nadahnuću Duha Svetoga, a imaju za
autora Boga«, tvrdimo da je to isto što i pripisivati Bogu laž
korisnosti ili poluslužbenosti te riječima svetog Augustina protestiramo
da: »Ako se tako visokom autoritetu pripisuje laž, neće ostati nijedan
djeličak knjige jer, vodeći se tim najpogubnijim mogućim pravilom,
nekima će se činiti da je to teško slijediti i da se u to ne može
vjerovati, te se neće utjecati savjetu pisca lašca od kojega nikakve
koristi.« Iz toga slijedi ono što sam sveti naučitelj dodaje: »U njima
će«, to jest u Pismima, »svatko vjerovati ono što želi, a ono što ne
želi neće vjerovati«. Ali modernisti apologeti ne brinu se toliko za to.
I više od toga, dopuštaju da se katkad u svetim knjigama susreću
razmišljanja kojima se potkrepljuje ova ili ona doktrina, no koja se ne
oslanjaju ni na kakav razuman temelj, poput onih što se temelje na
proroštvima. Istina je pak da i ta razmišljanja za dobronamjerne
predstavljaju umijeća propovijedanja nadahnutog životom. Može li više od
toga? Može! Dopuštaju, štoviše smatraju, da je sam Isus Krist očigledno
pogriješio pri određivanju vremena dolaska kraljevstva Božjega, no to,
prema njima, ne treba čuditi jer je on tada još uvijek bio podložan
zakonima života! Što će biti nakon svega ovog od dogmi Crkve? I ove vrve
otvorenim proturječjima, no, osim što ih dopušta logika života, ne
suprotstavljaju se simboličkoj istini, jer je kod njih posrijedi
beskonačno, koje ima beskonačan broj lica. Ukratko, katkad odobravaju i
brane teorije za koje se usuđuju izjavljivati kako se Beskonačnom ne
može iskazati veće štovanje no što oni to čine iznoseći o njemu
proturječne stvari. I kada se na taj način dopusti proturječje, kakav se
sve apsurd neće samo dopuštati?
Subjektivni argumenti
37.
Osim objektivnih razloga, nevjernik može naginjati vjeri također iz
subjektivnih razloga. U tom se slučaju apologeti modernisti pozivaju na
nauk o imanenciji. Nastoje naime uvjeriti čovjeka da se u njemu samom i u
najdubljim kutcima njegove naravi i njegova života, skriva želja i
potreba za jednom religijom, i to ne bilo kakvom religijom, nego upravo
katoličkom, jer nju, tvrde oni, apsolutno traži savršen razvoj života. I
ovdje smo ponovno prisiljeni jako se požaliti kako ima katolika koji,
premda odbacuju učenje o imanenciji kao doktrinu, ipak se njome koriste u
apologetici i to čine s tako malo opreza da se čini kako dopuštaju daje
ljudska narav ne samo sposobna ili prikladna za nadnaravni red, što su
katolički apologeti, uz dužna ograničenja, uvijek tvrdili, nego da za
time u naravi postoji stroga i prava potreba. Budimo ipak precizniji pa
recimo da tu potrebu katoličke religije zastupaju umjereniji modernisti.
Oni medu njima koje bismo mogli nazvati integralistima smatraju da
čovjeku koji još uvijek ne vjeruje, valja skrenuti pozornost kako u
njemu postoji skrivena ista klica ili zametak koji su bili u Kristovoj
svijesti i koju je Krist prenio na ljude. Eto, časna braćo, opisali smo u
najgrubljim crtama apologetsku metodu kod modernista, koja se potpuno
podudara s njihovim učenjima: metode i učenja krcata zabludama, koja
nemaju za cilj izgrađivati, nego rušiti, niti idu za tim da budu na
korist katolicima, nego da uvuku katolike u krivovjerje, štoviše u
potpuno razaranje svake religije!
Modernist kao reformator
38.
Na kraju ostaje još nešto reći što se tiče reformatora. Već do sada
izneseno obilno nam pokazuje koja je pomama za novošću obuzimala te
ljude. A ta pomama se odnosila na katoličanstvo. Oni hoće reformiranu
filozofiju osobito u sjemeništima, na način da se skolastičku filozofiju
ukloni iz povijesti filozofije i smjesti ju se u ropotarnicu zajedno s
drugim već prevladanim sistemima, a da se mladiće u sjemeništima poučava
modernoj filozofiji, koja je jedina prava i koja odgovara našem dobu.
Pri reformiranju teologije pak hoće da ona što ju nazivamo racionalnom
teologijom ima za temelj modernu filozofiju. Traže tako da se pozitivna
teologija ponajprije temelji na povijesti dogmi. I za povijest traže da
se piše i poučava pomoću njihovih metoda i novim pravilima. Kažu da se
dogme i njihov razv trebaju uskladiti sa znanošću i poviješću. Glede
kateheze traže da se katekizme uvrste samo one dogme koje su reformirane
i koje su dokučive običnom čovjeku. Što se tiče obreda, iz sveg se grla
deru da se moraju smanjiti izvanjska štovanja i zabraniti da se dalje
njihov broj povećava; premda su, istini za volju, drugi koji su skloniji
simbolizmu u vezi tog popustljiviji. Glasno bruje da se crkveni režim
mora obnoviti u svakom pogledu, ali na osobit način na stegovnom i
dogmatskom području. Zato zahtijevaju da se i iznutra i prema vani
uskladi s modernom sviješću, koja je sva okrenuta demokraciji, jer, kako
kažu, u upravljanju moraju sudjelovati i niži kler pa čak i laikat te
je također nužno decentralizirati vlast koja je previše zgusnuta i
ograničena na središte. Rimske se kongregaciji moraju pomladiti, a to
prije svega vrijedi za Sveti oficij i Indeks (popis zabranjenih knjiga).
Mora se promijeniti stav crkvene vlasti u političkim i društvenim
pitanjima, tako da se nju drži i podalje od civilnih uređenje i ujedno
ju se prilagodi društvenim pitanjima kako bi ih ona mogla prožeti svojim
duhom. Što se tiče morala, slažu se sa amerikanistima da se aktivnim
krepostima mora davati prednost pred pasivnima, te snažno zagovarati
njihovo vršenje s prevagom nad ovim drugima. Traže da se kler vrati
drevnoj poniznosti i siromaštvu, ali s takvom sviješću i činima koji će
odgovarati duhu modernizma. Na kraju, ne nedostaje ni onih koji, veoma
se rado pokoravajući migovima svojih protestantskih učitelja, žele da se
u svećeništvu ukine sveto beženstvo. Postoji li dakle uopće išta u
Crkvi a da to ovi ne bi reformirali u skladu sa svojim načelima?
Modernizam i sva krivovjerja
39.
Možda smo, časna braćo, u ovom izlaganju bili opširni i više no što
treba. Ali to je bilo nužno kako radi toga da nas se ne bi optuživalo,
kako to već jest slučaj, da ignoriramo njihove stvari, tako zato da se
vidi da, kada se govori o modernizmu, ne govori se o ispraznim i
nepovezanim učenjima, nego o jedinstvenom i vrlo kompaktnom korpusu,
gdje kada netko odobri jednu stvar mora ujedno prihvatiti i sve ostalo.
Zato smo i odlučili pribjeći gotovo didaktičkoj formi, odbacujući
barbarski jezik kojim se modernisti služe. Ako se potom jednim pogledom
obuhvati cijeli taj sistem, ne bi smjelo nikoga čuditi kada ga mi
definiramo sintezom svih krivovjerja. Sigurno da kada bi netko pokušao
sabrati u jedno samu srž svih onih zabluda o vjeri koje su do sada
iznošene, ne bi to nikada uspio bolje učiniti od onoga kako to učine
modernisti. Ovi štoviše idu tako daleko da, kao što smo imali priliku
primijetiti, uništavaju ne samo katoličanstvo nego bilo koju drugu
religiju. To objašnjava zašto to učenje nailazi na odobravanje u
racionalističkim krugovima i zašto se oni koji otvoreno i bez ograda
istupaju kao racionalisti vesele što u modernistima imaju
najučinkovitije saveznike.
Zadržimo
se sada, časna braćo, nakratko na onom pogubnom učenju - agnosticizmu.
Agnosticizam uči da je umu zapriječen svaki put koji bi ga doveo do
Boga, te misli kako je za to prikladniji određeni osjećaj i čin. Ali zar
je moguće ne zamijetiti koliko je isprazno to tvrditi? Osjećaj uvijek
predstavlja reakciju na čin nekog objekta, što ga predlaže bilo um bilo
osjetilo. Ukloni li se razum, čovjek, već i po samoj svojoj naravi sklon
slijediti svoja osjetila, slijedit će ih s još većom žestinom. I više
od toga, fantazije, kakve god da one bile, jednog religijskog mišljenja
ne mogu nadvladati zdrav razum. To nam daje do znanja da svaka
uznemirenost ili zaokupljenost duše nije od pomoći nego predstavlja
smetnju traženju istine; istine, kažemo, kakva je ona u sebi, jer ona
druga, subjektivna istina, koja je plod nutarnjeg osjećaja i djelovanja,
ako je i pogodna za razglabanje, malo zanima čovjeka kojemu je nadasve
važno upoznati postoji li ili ne izvan njega Bog, u čije će ruke jednoga
dana pasti. Doduše modernisti se utječu pomoći iskustva. Ali što ovo
može dodati osjećaju? Ništa, može ga samo učiniti intenzivnijim, a
razmjerno tom intenzitetu učvršćivat će se uvjerenje u istinitost
objekta. No to dvoje neće dati da se osjećaju pusti da bude osjećaj i ne
mijenjaju njegovu narav koja je uvijek podložna obmani, ako razum istu
ne razotkrije; štoviše oni tu narav potkrepljuju i jačaju, jer osjećaj
što je snažniji to je s većim pravom osjećaj. Kada je pak riječ o
religioznom osjećaju i u njemu sadržanom iskustvu znate dobro, časna
braćo, koliko za to treba mudrosti i koliko znanja koje pomaže čovjeku
tu istu mudrost pravilno izraziti i izložiti. To znate iz prakse
poglavito na primjeru onih duša u kojima vlada osjećaj, znate to iz
tradicije asketske literature koja, premda je ovi preziru, sadrži više
čvrstog nauka i više oštroumnih zapažanja no što se istima hvališu
modernisti. Nama se čini svojstvenim bezumniku ili bar nerazboritoj
osobi smatrati istinitim, bez prethodnog prikladnog propitkivanja, ta
duboka iskustva kojima se modernisti šepure. Zašto onda, recimo to tek
onako usput, ako su ta iskustva stvarno tako snažna i nedvojbena, ne bi
isto tako snažno i nedvojbeno bilo iskustvo što ga ima na tisuće
katolika, naime da modernisti idu pogrešnim putem? Zar bi samo to
iskustvo bilo pogrešno i lažno? Najveći dio ljudi čvrsto smatra i uvijek
će smatrati da se isključivo osjećajem i iskustvom bez vodstva i
svjetla razuma neće nikada prispjeti spoznaji Boga. Dakle ostaje ponovno
ili bezboštvo ili apsolutno bezvjerje. Uz to modernisti se nemaju čemu
bolje nadati ni od svojega učenja o simbolizmu. Jer ako svi elementi
koje nazivaju umnim nisu ništa drugo nego čisti Božji simboli, zašto ne
bi simbol bilo i samo Božje ime ili božanska osoba? A ako je tomu tako,
može se s pravom posumnjati u samu božansku osobnost i imati otvoren put
za mnogoboštvo. Slično tome čistom mnogoboštvu vodi i učenje o
božanskoj imanenciji. Jer se pitamo: razlikuje li ta imanencija ili ne
Boga od čovjeka? Ako to čini u čemu se dakle to učenje razlikuje od
katoličkog? Odnosno zašto odbacuje učenje o izvanjskoj objavi? A ga pak
ne razlikuje, eto nas lijepo ponovno u mnogoboštvu. No modernisti
stvarno u svom učenju o imanenciji hoće i tvrde da svaki fenom savjesti
izvire iz čovjeka kao takvog. Dakle opravdano je zaključiti da su Bog i
čovjek jedno te isto, i otud to mnogoboštvo. Konačno, do istog zaključka
dolazi kada je riječ o njihovu slavnom razlikovanju u znanosti i vjere.
Objekt znanosti oni stavljaju u spoznatljivu stvarnost, a objekt vjere u
nespoznatljivu stvarnost. Ta je pak nespoznatljiva zato što postoji
silan nesrazmjer između objekta i uma. Ali taj je nesrazmjer, prema
istim modernistima, nemoguće otkloniti. Dakle nespoznatljivo će uvijek
biti nespoznatljivo i za vjernika i za filozofa. Dakle, ako će neka
religija i postojati, će biti religija nespoznatljive stvarnosti. Tu
stvarnost, budući da ne može biti univerzalna duša svijet, kao što tvrde
neki racionalisti, mi ne vidimo. No ovdje se zaustavimo. To je sasvim
dovoljno da se spozna kako modernističko učenje na mnoge načine vodi k
ateizmu i uništenju svake religije. Protestanti su svojim zabludama
napravili prvi korak na tome putu, drugi je napravio modernizam, a ubrzo
će ih slijediti ateizam.
Uzroci modernizma
40.
Da bi se malo dublje upoznalo modernizam i da bi se pronašli primjereni
protulijekovi za tako veliku nevolju, bit će korisno sada, časna braćo,
pomalo istražiti uzroke zbog kojih je do nje došlo i zbog kojih je
rasla. Nema sumnje da je prvi i neposredni uzrok zastranjenje uma. Kao
daljnje uzroke prepoznajemo dva: znatiželju i oholost. Znatiželja, ako
ju se mudro ne obuzda, kadra je sama objasniti svaku zabludu. Zato je
naš prethodni Grgur XVI. s pravom bio pisao: »Jako je tužno gledati kako
se duboko strovaljuje ljudski razum onih koji trče na novinama i, ne
osvrćući se na apostolovo upozorenje, trsi se saznati više no što
priliči znati, te, pouzdavajući se previše u samog sebe, misli da mora
tražiti istinu izvan Katoličke crkve, u kojoj se ona, bez trunke
najmanje zablude, nalazi.«
No
čovjekovu dušu mnogo više zasljepljuje i odvlači u zabludu oholost,
koja, pronašavši u modernističkom učenju gotovo svoje prirodno stanište,
iz njega dobiva svu hranu potrebnu da može raširiti svoje zlokobne
izdanke i poprimiti sad ovaj sad onaj oblik. Naime zbog oholosti oni su
puni sebe i smatraju se i izdaju za normu svima; zbog oholosti se
uprazno razmeću kao da on sami posjeduju mudrost i u svojoj nadutosti i
oholosti govore: »Mi nismo poput drugih«, i da doista i ne bi bili kao
ostali prigrljuju i snuju svakojake pa čak i najapsurdnije novosti. Zbog
oholosti odbacuju svaku podložnost i misle da autoritet mora biti
skopčan sa slobodom; zbog oholosti zaboravljaju na sebe i žele samo
obnoviti druge, a njihovih reformističkih težnji nije pošteđen nitko pa
čak ni najviša vlast. Da bi se prispjelo modernizmu zaista nema kraćeg i
bržeg puta od oholosti. Ako neki laik katolik ili neki svećenik
zaboravi zapovijed kršćanskog života koja nam nalaže da se moramo odreći
samih sebe ako želimo slijediti Isusa Krista, koji je jedini kadar iz
njegova srca iskorijeniti zao izdanak oholosti, da, on je itekako
spreman otvoreno zastupati zablude modernizma! Zato, časna braćo, neka
vaš prvi zadatak bude pružiti otpor tim oholim ljudima, povjeriti im
skromne i neznatne službe, da ih se to više ponizuje što se više
uzvisuju, te im tako suziti prostor štetnog djelovanja. Uz to, bilo vi
sami, bilo putem voditelja sjemeništa, najbrižljivije nastojte upoznati
mlade koji hoće ući u sjemenište i ako se medu njima nade ijedan ohol,
sa svom odlučnošću odbijte pripustiti ga svećeničkom ređenju. E da se
bar uvijek u tome budno i odlučno postupalo!
41.
Ako pak s moralnih uzroka prijeđemo na one koji se tiču uma, prvi koji
valja spomenuti jest neznanje. Modernisti, svi koliko god da ih ima,
koji se žele pred drugima pokazati kao naučitelji Crkve, dok na sav glas
veličaju suvremenu filozofiju i izruguju se sa skolastikom, moraju biti
svjesni da ako su prvu prigrlili privučeni i prevareni njezinim lažnim
blještavilom, istoj toj svojoj zaslijepljenosti mogu zahvaliti što su u
potpunom neznanju što se tiče te druge te stoga ostadoše prikraćeni za
sredstvo koje bi im pomoglo prepoznati krnjost njihovih ideja i pobiti
sofizme. Iz sprege lažne filozofije i vjére ponikao je potom njihov sistem, koji vrvi mnogim i golemim zabludama.
Metode propagiranja
42.
Ma da ga bar šire s manje gorljivosti i žara! Tolika je međutim njihova
revnost, tako neumoran rad, da nam se upravo srce kida kada pomislimo
koliki bi samo to ogroman dobitak bio za Crkvu kada bi te snage namjesto
na njezinu štetu bile na njezinu korist. Kako bi zatim duše uvukli u
zabludu, koriste se dvostrukom taktikom: najprije se oslobađaju
prepreka, zatim najpomnije traže sredstva koja im koriste, te na kraju
iste neumorno i krajnje strpljivo upotrebljavaju. Tri su glavne prepreke
za koje smatraju da najviše stoje na putu njihovim naporima:
skolastička metoda razmišljanja, autoritet otaca zajedno s tradicijom te
crkveno učiteljstvo. Protiv svega toga oni se žestoko bore. Zato
neprestance ismijavaju i preziru skolastičku filozofiju i teologiju.
Bilo da to čine zbog neznanja, bilo da to čine zbog straha, bilo i zbog
jednoga i zbog drugoga, sigurno je da je pomama za novošću kod njih
uvijek povezana s mržnjom
prema skolastici, te nema pouzdanijeg i očitijeg znaka da se netko počeo
okretati modernizmu od toga da je počeo zazirati od skolastike. Neka se
modernisti i oni koji ih podupiru sjete osude kojom je Pio IX. osudio
sljedeću izjavu: »metoda i načela koje su drevni antički naučitelji
koristili u teologiji, više ne odgovaraju potrebama našeg doba i
naprecima znanosti«. - Vrlo su zatim prepredeni u izokretanju naravi i
djelotvornosti tradicije, sa ciljem da joj oduzmu svaku važnost i svaki
autoritet. Ali za katolike će uvijek postojati autoritet Drugoga
nicejskog sabora koji je osudio »one koji se usuđuju [...] po uzoru na
opake krivovjerce preziru crkvene tradicije i smišljaju svakojake
novosti i zlobne spletke kuju samo da zatru svaki trag legitimne
tradicije Katoličke crkve«. Uvijek će vrijediti svečana izjava IV.
carigradskog koncila: »Svečano, dakle, izjavljujemo da čuvamo i branimo
pravila koja su bilo najpoznatiji sveti apostoli, bilo opći ili mjesni
pravovjerni koncili te svaki crkveni otac i naučitelj, pun duha Božjega,
dali svetoj katoličkoj i apostolskoj Crkvi.« Zato su rimski
prvosvećenici Pio IV. i Pio IX. u ispovijest vjere dodali i sljedeće:
»Čvrsto vjerujem i prihvaćam apostolske i crkvene tradicije i sve drugo
što ista Crkva nalaže vjerovati i obdržavati.« Jednako kao ni do
tradicije modernisti ne drže ni do svetih otaca Crkve. S krajnjom
ih drskošću predstavljaju u krivom svjetlu, kao one koji su doduše
vrijedni svakog štovanja, ali što se tiče kritike i povijesti potpune su
neznalice, za što se mogu opravdati samo činjenicom da su živjeli u
doba u kojem su živjeli. Nastoje, na kraju, i svim se silama trude
oslabiti i umanjiti autoritet samoga crkvenog učiteljstva, bilo tako da
svetogrdno izobličuju njegovo porijeklo, narav i prava, bilo da poput
papiga ponavljaju klevete onih koji mu se oštro suprotstavljaju. Baš kao
da je za moderniste rečeno ono što je s velikom
žalošću pisao naš prethodnik: »Da bi prema mističnoj Kristovoj
zaručnici, koja je prava svjetlost, pobudili mržnju i prijezir, sinovi
su tame redovito javno protiv nje izvikivali bezumnu klevetu i,
preokrećući značenje i samu snagu stvari i riječi, nazivali je
prijateljicom tame, čuvaricom neznanja, neprijateljicom svjetla i
napretka znanosti.« Nakon svega toga, treba li čuditi, časna braćo, što
su katolike, koji su hrabro stali u obranu Crkve, modernisti prikazali
kao oličenja zlonamjernosti i zavisti? Nema te uvrede i pogrde koju im
nisu nanijeli, a uobičajeno im je optuživati ih da su neznalice i tvrde
glave. Ako se i nađe netko tko im zadaje strah jer ih uspijeva svojim
naukom djelotvorno pobiti, zavjerom šutnje poigravaju se s njegovim
živcima. A taj je način u njihovu odnosu prema katolicima još
odvratniji jer, istodobno i bez imalo takta i mjere, obasipaju hvalama
one koji su na njihovoj strani, prihvaćaju i s neskrivenim
se oduševljenjem dive njihovim knjigama koje vrve novostima. Koliko se
više netko drzne uništavati staro, odbacivati tradiciju i crkveno
učiteljstvo, toliko više ga smatraju mudrim; i, na kraju, a to mora
duboko zgroziti svaku čestitu dušu, ako je netko osuđen od strane Crkve,
ne samo da ga javno obasipaju pohvalama nego ga gotovo časte kao
mučenika za istinu. Pogođeni i zbunjeni svom tom bukom pohvala i pogrda,
mladi, kako s jedne strane ne bi ispali neznalice, a s druge da bi
izgledali mudri, vođeni znatiželjom i ohološću, predaju se i prelaze na
modernizam.
43.
Ovdje već vidimo vještinu kojom modernisti raspačavaju svoju robu. Što
sve neće pokušati ne bi li samo povećali broj svojih pristalica? U
sjemeništima i na sveučilištima nastoje dobiti katedre da bi ih zatim
neprimjetno pretvorili u zlokobna sjedišta oko kojih se širi zadah
smrti. Svojim propovijedima u crkvama usađuju, premda možda na skriven
način, u srca svoja učenja, otvoreno ih obznanjuju na kongresima, uvode
ih i veličaju u društvenim ustanovama. Pod vlastitim imenom ili
pseudonimom objavljuju knjige, dnevnike, časopise. Isti pisac ponekad
pak koristi više imena, kako bi nesmotrene obmanuo kako je knjiga djelo
više autora. Na kraju djelovanjem, riječju, perom pokušavaju sve moguće
pa se čini gotovo da ih je spopalo bjesnilo. A kakav je ishod svega
toga? Nažalost s velikom tugom promatramo kako je veliki broj mladih u
koje su se polagale najveće nade da će sutra u Crkvi vršiti najviše
službe skrenuo s pravoga puta. Suzu prolijevamo zbog mnogih koji, premda
nisu otišli tako daleko, ipak, zadojeni krivim učenjem, razmišljaju,
govore i pišu slobodnije no što to priliči katolicima. Ima ih među
laicima i među svećenicima, ima ih čak i u samim redovničkim obiteljima.
U pristupu Svetom pismu pribjegavaju modernističkim pravilima. Pišu
povijest te pod prividom da govore cijelu istinu sve ono što baca sjenu
na Crkvu s loše skrivenim zadovoljstvom marljivo iznose na svjetlo.
Nastoje što je više moguće izbrisati pobožne narodne tradicije,
slijedeći određeni apriorizam. Pokazuju prezir prema svetim relikvijama
kojima ne treba druge preporuke osim njihove drevnosti. Na kraju, muči
ih isprazna čežnja da svijet priča o njima, te uvjeravaju sebe da se to
neće dogoditi ako budu govorili ono što se uvijek i što su svi govorili.
Istodobno su možda čak i uvjereni da iskazuju čast Bogu i Crkvi, ali im
u stvari nanose tešku uvredu, ne toliko zbog toga što čine, koliko zbog
namjere kojom djeluju i zbog velike pomoći koju pružaju drskim
modernistima.
Sredstva pomoći
44.
Toj bujici, skrivenih i otvorenih, teških zabluda potrudio se riječima i
djelima snažno suprotstaviti naš prethodnik blažene uspomene Lav XIII.,
osobito što se tiče zabluda vezanih uz Sveto pismo. Ali modernisti, kao
što smo vidjeli, ne daju se oni tako lako zastrašiti: hineći veliko
poštivanje i najveću poniznost, preokrenuli su smisao papinih riječi, a
njegove akte predstavili kao da se odnose na druge a ne na njih. Tako je
to zlo svakog dana bivalo sve jače. Odlučili smo dakle, časna braćo,
dalje ne okolišati i poduzeti energičnije korake i mjere. Molimo vas i
preklinjemo da uz tako važan zadatak prionete budno, revno i snažno. A
ono što tražimo očekujemo od vas to također tražimo i to očekujemo od
ostalih pastira duša, odgojitelja i učitelja mlađeg klera, a na osobit
način od viših redovničkih poglavara.
I. - Studij skolastičke filozofije
45.
Ponajprije, što se tiče studija, želimo i određujemo da skolastička
filozofija bude temeljem svetih nauka. Nije potrebno ni napominjati da »ako
se među skolastičkim učiteljima nađe nešto što bi se moglo smatrati
pretjerivanjem u istančanosti, ili što je potpuno lišeno vjerojatnosti,
to nemamo želje postavljati za uzor trenutnim generacijama«. I neka
se jasno razumije povrh svega da je skolastička filozofija koju
propisujemo ona koju nam je predao Anđeoski Naučitelj i stoga
proglašavao da sve odredbe našeg prethodnika o ovom pitanju ostaju u
potpunosti na snazi, te, ukoliko je potrebno, ponovno proglašavamo,
potvrđujemo i određujemo da ih se svi strogo pridržavaju. U sjemeništima
gdje su možda zanemarene neka ih biskupi nametnu i zahtijevaju njihovo
pridržavanje, i neka se to primijeni i na nadstojnike redovničkih
ustanova. Nadalje, neka profesori upamte da ne mogu zanemariti sv. Tomu,
osobito u metafizičkim pitanjima, bez velike štete.
46.
Na ovim filozofskim temeljima valja čvrsto sazdati teološko zdanje.
Promičite studij teologije, časna braćo, svim sredstvima koja su u vašoj
moći, kako bi je vaši klerici pri izlasku iz sjemeništa mogli poštovati
i ljubiti i uvijek nalaziti u njoj radost. »Jer u silnom i obilnom
mnoštvu nauka koji se otvaraju pred umom željnim istine, svatko znade
kako staro načelo opisuje teologiju kao onu koja je toliko daleko ispred
ostalih da joj svaka znanost i umjetnost treba služiti i biti joj poput
pomoćnice«. Dodat ćemo da smatramo vrijednima pohvale one koji s
punim poštovanjem prema tradiciji, svetim ocima i crkvenom učiteljstvu,
dobro odmjerenom prosudbom i vođeni katoličkim principima (što nije
uvijek slučaj), nastoje objasniti pozitivnu teologiju osvjetljujući je
istinitom poviješću. Sigurno pozitivnoj teologiji valja posvetiti više
pozornosti nego u prošlosti, ali to treba činiti bez štete po
skolastičku teologiju i treba odbacivati kao moderniste one koji uzdižu
pozitivnu teologiju na takav način da se čini da preziru skolastičku.
47.
Što se tiče profanih disciplina dovoljno je podsjetiti na ono što je
naš prethodnik vrlo mudro istaknuo: »Hrabro prionite uz proučavanje
stvari prirode. Kao što se sadašnji naraštaji s pravom dive domišljatim
iznašašćima i korisnim smjelim pothvatima našeg doba na tome području,
tako će ih budući naraštaji trajno hvaliti i veličati.« Ipak neka to ne
bude na štetu svetih studija. Na to je upozorio isti naš prethodnik ovim
ozbiljnim riječima: »Uzrok tih zabluda, kada se pomno promotri, sastoji
se ponajprije u činjenici da je u našem dobu što se revnije prianja
učenju prirodnih znanosti, toliko se manje pažnje posvećuje ozbiljnijim i
uzvišenijim disciplinama. Neke su od njih naime gotovo potpuno pale u
zaborav, druge se tretira kao neozbiljne i dosadne predmete, i, ono što
je sramotno, nagrđene su opakim rečenicama i golemim zabludama.« Ovim
zakonom naređujemo da se u sjemeništima uvede reda što se tiče prirodnih
znanosti.
II. - Praktična primjena
48.
Sve ove odredbe, kao i one našega prethodnika, valja imati na umu pri
odabiru upravitelja i profesora za sjemeništa i katolička sveučilišta.
Tko god bi se našao na bilo koji način prožet modernizmom treba bez
premišljanja biti isključen s tih dužnosti, a oni koji ih već zauzimaju
trebaju biti uklonjeni. Iste smjernice trebaju se usvojiti prema onima
koji su naklonjeni modernizmu bilo veličanjem modernista, bilo
opravdavanjem njihovih krivih postupaka, kritiziranjem skolastike,
Svetog Oca, ili odbijanjem poslušnosti crkvenoj vlasti u bilo kojem od
njezinih iskaza; prema onima koji pokazuju naklonost naspram novotarija u
povijesti, arheologiji, biblijskoj egzegezi, te konačno prema onima
koji zanemaruju svete znanosti ili se čini da daju prednost svjetovnima.
U svim ovim pitanjima studija, časna braćo, ne možete biti pretjerano
budni niti pretjerano postojani, ponajviše u izboru profesora, jer prema
pravilu studenti se oblikuju prema primjeru svojih učitelja. Snažni u
svijesti o svojoj dužnosti, uvijek djelujte razborito ali energično.
49.
Jednaki mar i strogoću treba upotrijebiti pri ispitivanju i odabiru
kandidata za sveti red. Neka bude daleko od svećenstva svaka naklonost
prema novotarijama! Bog mrzi ohole i tvrdoglave. Ubuduće doktorat
teologije i kanonskog prava ne smije se nikada dodijeliti nekome tko
nije prošao redoviti tečaj skolastičke filozofije; ako je već
dodijeljen ima ga se smatrati ništavnim i nevaljanim. Određujemo da se
pravila o pohađanju sveučilišta za svjetovne i redovničke klerike
Italije, postavljena 1896. od Svete kongregacije za biskupe i redovnike,
sada proširuju na sve države. Klerici i svećenici upisani u katolički
institut ili sveučilište ne smiju ubuduće slušati na svjetovnim
sveučilištima one predmete za koje postoje katedre na katoličkim
institucijama kojima pripadaju. Ako je ovo igdje bilo dopušteno u
prošlosti, određujemo da u budućnosti prestaje biti. Neka biskupi iz
upravnih odbora takvih katoličkih instituta i sveučilišta budno paze da
se ove naše zapovijedi vjerno poštuju.
III. – Dužnost biskupa da bdiju nad publikacijama
50.
Također je dužnost biskupa sprječavati čitanje već objavljenih djela
zaraženih modernizmom ili sklonih modernizmu, te sprječavati
objavljivanje onih koja još nisu objavljena. Nijedna knjiga, članak ili
časopis ove vrste ne smije se nikada pripustiti sjemeništarcima ili
sveučilišnim studentima. Šteta bi za njih bila jednaka onoj koju bi
uzrokovalo nećudoredno štivo - štoviše, bila bi i veća jer takva djela
truju kršćanski život na samom njegovom izvoru. Ista odluka ima se
primijeniti i na djela nekih katolika koji, premda sami nisu loših
namjera nego slabo poučeni teološkim naukama i prožeti modernom
filozofijom, nastoje ovu uskladiti s vjerom, i, kako oni kažu, okrenuti
je u korist vjere. Ime i ugled ovih autora dovode do toga da ih se čita
bez nepovjerenja pa su stoga tim opasniji u pripremanju puta za
modernizam.
51.
Da vam pridodamo još nekoliko općih smjernica, časna braćo, u pitanju
takvoga značaja, nalažemo vam da učinite sve što je u vašoj moći kako
biste istjerali iz vaših biskupija, čak i svečanim interdiktom, svaku
pogubnu knjigu koja se ondje možda nalazi u opticaju. Sveta Stolica ne
zanemaruje nijedno sredstvo kako bi stala na kraj djelima ove vrste, no
njihova je množina toliko narasla da ih je nemoguće sve cenzurirati.
Stoga se događa da lijek katkada stiže prekasno, jer bolest već učvrsti
svoj korijen tijekom odgađanja. Želimo, stoga, da biskupi, ostavivši po
strani svaki strah i zemaljsku brigu, ne mareći za prosvjede pokvarenih,
svakako blago ali i postojano, čine svatko svoj dio u ovom djelu,
spominjući se odredbi Lava XIII. u apostolskoj konstituciji Officiorum: »Neka
se ordinariji, djelujući ovdje i kao izaslanici Apostolske Stolice,
potrude da bi zabranili i stavili izvan dosega vjernika štetne knjige
ili druga djela tiskana ili u opticaju u njihovim biskupijama«. U
ovome odlomku biskupi, doista, primaju pravo, ali im je također
nametnuta i dužnost. Neka nijedan biskup ne misli da zadovoljava ovu
dužnost prijavljujući nam jednu ili dvije knjige, dok se veliko mnoštvo
drugih iste vrste objavljuje i okolo kruži. Neka vas ne zadržava ni
činjenica da je knjiga drugdje pribavila Imprimatur, kako zbog
toga što ovo može biti tek hinjeno, tako i što je mogao biti odobren iz
nemara ili lakomislenosti ili pretjeranog povjerenja u autora, kao što
se može katkada dogoditi u redovničkim zajednicama. Pored toga, kao što
ista hrana ne odgovara jednako svima, može se dogoditi da knjiga koja je
u jednom mjestu bezopasna, zbog različitih okolnosti u drugome bude
štetna. Stoga, ako biskup, nakon savjetovanja s razboritim osobama,
procijeni potrebnim osuditi bilo koju od takvih knjiga u svojoj
biskupiji, dajemo mu ne samo dovoljnu mogućnost da to učini, nego mu to
namećemo kao dužnost. Naravno, naša je želja da pri takvim aktivnostima
upotrijebi odgovarajući obzir, i katkad će biti dostatno ograničiti
zabranu samo na svećenstvo; no čak i u takvim slučajevima bit će obveza
katoličkih knjižara ne prodavati knjige osuđene od biskupa. I dok smo
kod ovog pitanja o knjižarama, želimo da se biskupi pobrinu da one iz
želje za zaradom ne prodaju nepouzdane knjige. Sigurno je da se u
katalozima nekih od njih nerijetko s nemalim pohvalama oglašavaju knjige
modernista. Odbiju li poslušnost neka im biskupi bez ustručavanja
oduzmu naslov katoličkih knjižara; isto tako i s još većim razlogom, ako
imaju naslov biskupskih knjižara, a ako imaju naslov pontifikalnih,
neka ih se prijavi Apostolskoj Stolici. Konačno, podsjećamo sve na XXVI.
članak gore spomenute konstitucije Officiorum: »Svi oni koji
su pribavili apostolsko dopuštenje čitanja i čuvanja zabranjenih knjiga,
nisu time ovlašteni čitati knjige i časopise zabranjene od strane
lokalnih biskupa, osim ako im apostolsko dopuštenje izričito dozvoljava
čitanje i čuvanje knjiga osuđenih od bilo koga«.
IV. - Cenzuriranje
52.
No nije dostatno sprječavati čitanje i prodaju loših knjiga - potrebno
je spriječiti i njihovo tiskanje. Neka biskupi stoga budu krajnje strogi
pri dodjeljivanju dopuštenja za tiskanje. Prema pravilima konstitucije Officiorum,
mnoge publikacije zahtijevaju autorizaciju ordinarija, a u nekim
biskupijama postao je običaj imati prikladan broj službenih cenzora za
ispitivanje djela. Iznimno pohvaljujemo ovu ustanovu, te ne samo
savjetujemo, nego i zapovijedamo da se ona proširi na sve biskupije.
Neka se stoga u biskupskim kurijama imenuju cenzori za reviziju djela
namijenjenih tiskanju, i neka se cenzori odaberu iz obje grane
svećenstva - svjetovnog i redovničkog - ljudi od dobi, znanja i
razboritosti koji će znati slijediti zlatnu sredinu u svojim prosudbama.
Njihova će služba biti ispitivanje svega što zahtijeva odobrenje za
tisak prema člancima XLI i XLII gore spomenute konstitucije. Cenzor
svoju odluku izdati napismeno. Ako je ona povoljna, biskup će odobriti
publiciranje izrazom Imprimatur, kojoj uvijek mora prethoditi Nihil obstat
i ime cenzora. U Rimskoj Kuriji imenovat će se cenzori kao i drugdje, a
njihovo imenovanje pripadat će Upravitelju svete palače, nakon što ih
se predloži Kardinalu vikaru i pošto ih odobri Vrhovni Svećenik. Dužnost
Upravitelja svete palače bit će i odabir cenzora za svako djelo.
Dozvolu za publikaciju udjeljivat će on, kao i Kardinal vikar ili njegov
zamjenik, a ovoj dozvoli, kao što je gore propisano, mora uvijek
prethoditi Nihil obstat i ime cenzora. Samo u vrlo rijetkim i
iznimnim slučajevima, na temelju razborite odluke biskupa, moći će se
izostaviti ime cenzora. Ime cenzora neka se nikad ne obznanjuje autoru
prije nego što cenzor donese povoljnu odluku, tako da cenzor ne bi imao
neprilike bilo kad je zauzet ispitivanjem rukopisa, bilo u slučaju da
uskrati odobrenje. Cenzori neka se nikad ne biraju među redovnicima dok
se privatno ne dobije mišljenje provincijala, ili u Rimu generala, a
provincijal ili general moraju dati savjesnu procjenu o karakteru,
znanju i pravovjerju kandidata. Podsjećamo redovničke poglavare o
njihovoj svetoj dužnosti da se nikada ne dopustiti objavljivanje bilo
čega od strane njihovih podređenih bez njihove dozvole ili dozvole
ordinarija. Konačno, potvrđujemo i objavljujemo da naslov cenzora nema
vrijednosti i ne može se navoditi u obranu privatnih mišljenja osobe
koja ga posjeduje.
Svećenici kao urednici
53.
Nakon što smo toliko toga iznijeli općenito, sada posebno zapovijedamo
pažljivije pridržavanje članka XLII gore spomenute konstitucije Officiorum. Svjetovnim svećenicima zabranjeno je bez prethodne suglasnosti ordinarija uređivanje novina i časopisa.
Ovo dopuštenje će se oduzeti svakom svećeniku koji ga pogrešno
upotrijebi pošto je opomenut. Što se tiče svećenika koji su dopisnici
ili suradnici u časopisima, pošto se nerijetko događa da za svoje članke
i časopise pišu sadržaje zaražene modernizmom, neka se biskupi pobrinu
da ne bude dopušteno da se ovo događa, a ako ne bi uspjeli u ovoj
dužnosti, neka biskupi pribave autoritet izaslanika Vrhovnog Svećenika.
Neka bude, koliko je to moguće, poseban cenzor za novine i časopise koje
vode katolici. Njegova će služba biti da pročita svaki broj u
odgovarajućem vremenu nakon njegova objavljivanja i nađe li u njemu
štogod opasno neka odredi da se to ispravi. Biskup će imati isto pravo
čak i onda ako cenzor u izdanju ne pronađe ništa sporno.
V. - Kongresi
Već
smo spomenuli kongrese i javna okupljanja kao jedno od sredstava koja
modernisti koriste za promidžbu i obranu svojih uvjerenja. Ubuduće
biskupi ne će dopuštati kongrese svećenika osim u vrlo rijetkim
prilikama. Kada ih dopuste, to će biti jedino pod uvjetom da se na njima
ne obrađuju stvari koje pripadaju biskupima ili apostolskoj stolici, da
se ne dopuste nikakva rješenja ili zahtjevi koji bi naznačivali
prisvajanje svetog autoriteta, te da u njima ne bude spomena modernizma,
prezbiterijanizma, ili laicizma. Na kongresima ovog tipa, koji se mogu
održati jedino ako je na vrijeme i za svaki slučaj pribavljeno pismeno
dopuštenje, svećenici drugih biskupija ne mogu zakonito sudjelovati bez
pismenog dopuštenja njihovog ordinarija. Nadalje, nijedan svećenik ne
smije izgubiti iz vida svečanu preporuku Lava XIII.: »Neka svećenici
drže autoritet svojih pastira svetim, neka uzimaju za sigurno da
svećenička služba, ako se ne vrši pod vodstvom biskupa, nikada ne može
biti ni sveta, ni plodonosna, ni dostojna poštovanja«.
VI. - Biskupijski nadzorni odbori
55.
Ali od kakve će koristi, časna braćo, biti naše zapovijedi i odredbe
ako ne budu poslušno i čvrsto provedene? A da bi se to postiglo, čini
nam se prikladnim proširiti na sve biskupije uredbe koje su prije mnogo
godina s velikom mudrošću za svoje biskupije ustanovili biskupi Umbrije.
»Da
bi se«, kažu oni, »iskorijenile zablude koje su već raširene i da bi se
spriječilo njihovo daljnje širenje, te uklonilo one učitelje bezboštva
po kojima se prenose pogubne posljedice takvoga širenja, ovaj sveti
saziv, slijedeći primjer sv. Karla Boromejskog, odlučio je uspostaviti u
svakoj biskupiji vijeće koje se sastoji od provjerenih članova obaju
grana svećenstva, koji će biti zadužen za primjećivanje postojećih
zabluda i instrumenata kojima se uvode i promiču nove, te izvješćivanje
biskupa o svemu kako bi se on mogao s njima posavjetovati o najboljem
načinu potiskivanja zla u samom začetku i sprečavanja njegovog širenja
na uništenje duša, ili, još gore, njegovoga jačanja i rasta.«.
Određujemo, stoga, da se u svakoj biskupiji bez odgode uspostavi ovakvo
vijeće, kojega sa zadovoljstvom nazivamo 'Vijećem sigurnosti'. Svećenici
koji su pozvani sudjelovati u njemu bit će odabrani na sličan način kao
što je ranije propisano za cenzore i sastajat će se svaka dva mjeseca
određenog dana pod predsjedanjem biskupa. Bit će obvezani na šutnju o
svojim prosudbama i odlukama, a njihova će djelatnost biti sljedeća:
vrlo će pozorno motriti na svaki trag i znak modernizma u publikacijama i
naučavanju, i da bi zaštitili svećenstvo i mlade, poduzet će sve
razborite, hitne i djelotvorne mjere. Neka se bore protiv novotarija u
govoru, sjećajući se opomena Leona XIII: »Nemoguće je odobriti
katoličke publikacije čiji je stil nadahnut nezdravim novotarijama koje
kao da se rugaju pobožnosti vjernika i zadržavaju se na pokušaju
uvođenja novoga reda uređenja u kršćanski život, novih smjernica Crkve,
novih težnji moderne duše, na novom pozivu svećeništva, na novoj
kršćanskoj civilizaciji«. Jezik ovakve vrste ne smije se
dopustiti ni u knjigama ni na nastavničkim katedrama. Vijeća ne smiju
zanemariti ni knjige koje se bave pobožnim tradicijama raznih mjesta,
ili svetim relikvijama. Neka ne dopuste raspravljanje o takvim temama u
časopisima posvećenima poticanju pobožnosti, ni izrazima koji slute na
izrugivanje ili prezir, ni dogmatskim proglasima, osobito onda kada, kao
što je često slučaj, ono što se tvrdi kao sigurno ne prelazi granici
vjerojatnoga ili je tek zasnovano na pristranom mišljenju. Glede svetih
relikvija, neka vrijedi ovo pravilo: kad biskupi, koji su jedini suci u
takvim pitanjima, sa sigurnošću znaju da relikvija nije autentična, neka
je smjesta uklone od vjernika za štovanje; ako se dogodi da je potvrda
autentičnosti relikvije izgubljena u građanskim nemirima ili na koji
drugi način, neka relikvija ne bude izložena javnom štovanju dok je
biskup ne ispita. Argument o propisu ili dobro osnovanoj pretpostavci
treba imati težinu samo kad je pobožnost prema relikviji pohvalna zbog
njene starosti, prema značenju odredbe izdane 1896. od Kongregacije za
oproste i svete relikvije: »Drevne relikvije trebaju zadržati
štovanje koje su uvijek imale, osim kad u pojedinačnim slučajevima
postoje jasni argumenti da su lažne ili praznovjerne«. U
prosuđivanju pobožnih tradicija neka se uvijek ima na umu da u ovim
pitanjima Crkva upotrebljava najveći oprez i da ne dopušta
pripovijedanje tradicija takve vrste u knjigama osim s krajnjim oprezom i
s umetanjem deklaracije koju je definirao Urban VIII., a čak ni onda ne
jamči istinitost ispripovijedanog događaja; ona jednostavno ne
zabranjuje vjerovanje u stvari za koje ne nedostaje ljudskih argumenata.
O ovom pitanju, Sveta kongregacija za bogoštovlje, prije trideset
godina odredila je sljedeće: »Ova ukazanja i objave nisu ni odobrena
ni osuđena od Svete Stolice, koja je jednostavno dopustila da se u njih
vjeruje čisto ljudskom vjerom, zbog tradicije s kojom su povezani,
potkrijepljeno svjedočanstvima i dokumentima vrijednim vjerodostojnosti«.
Tko god slijedi ovo pravilo nema razloga za bojazan. Jer pobožnost
temeljena na bilo kojem ukazanju, ukoliko se tiče same činjenice, tj.
ukoliko je relativna, uvijek podrazumijeva hipotezu istinitosti
događaja, dok ukoliko je apsolutna, mora uvijek biti zasnovana na
istini, uzimajući u obzir da su njen objekt osobe svetaca koje se časte.
Isto vrijedi i za relikvije. Konačno, povjeravamo Vijeću sigurnosti
dužnost ustrajnog i marljivog nadgledanja društvenih ustanova i djela o
društvenim pitanjima kako ne bi davali utočište tragovima modernizma,
nego se pokoravali odredbama rimskih prvosvećenika.
VII. - Trogodišnji povrati
56.
Da ovo što smo izložili ne bi palo u zaborav, želimo i zapovijedamo da
biskupi svih biskupija, godinu dana nakon objavljivanja ovih pisama i
potom svake tri godine, dostave Svetoj Stolici marljivo i zaprisegnuto
izviješće o svim odredbama koje su u njemu sadržane, i o naucima koji se
trenutno nalaze među svećenstvom i osobito u sjemeništima i drugim
katoličkim ustanovama, a jednaku obvezu namećemo i generalima
redovničkih zajednica s obzirom na njima potčinjene.
57.
To je, časna braćo, ono što smo smatrali našom dužnošću napisati vam za
spasenje svih koji vjeruju. Protivnici Crkve će nedvojbeno
zloupotrijebiti ono što smo rekli kako bi obnovili staru klevetu kojom
nas se ogovara kao neprijatelja znanosti i napretka čovječanstva. Da
bismo takvim optužbama suprotstavili novi odgovor, namjera nam je na
svaki način koji je u našoj moći uspostaviti poseban Institut u kojemu
će se, u suradnji s onim katolicima koji su najistaknutiji po svojoj
učenosti, promicati napredak znanosti i ostalih područja znanja pod
vodstvom i naukom katoličke istine. Dao Bog da mognemo radosno ostvariti
naš projekt uz spremnu pomoć svih koji nose iskrenu ljubav prema
Kristovoj Crkvi. No o ovoj namjeri govorit ćemo drugom prilikom.
58.
U međuvremenu, časna braćo, s punim povjerenjem u vašu revnost i rad,
molimo za vas svim srcem i dušom obilje nebeske svjetlosti, da biste
usred ovih opasnosti za ljudske duše, usred podmukle najezde zabluda sa
svih strana, mogli jasno vidjeti što vam je činiti i da mognete izvršiti
zadaću sa svom snagom i hrabrošću. Neka Isus Krist, začetnik i
dovršitelj naše vjere, bude s vama svojom snagom i neka Bezgrešna
Djevica, koja uništava sva krivovjerja, bude s vama svojim molitvama i
pomoću. A mi, kao zalog svoje naklonosti, najvećom ljubavlju i svim
svojim srcem, dajemo vama, vašem svećenstvu i narodu apostolski
blagoslov.
PAPINSKO VIJEĆE ZA KULTURU, Vjera i kultura – antologija tekstova papinskog učiteljstva od Lava XIII. do Ivana Pavla II., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2010., 55.-88. str.
PAPINSKO VIJEĆE ZA KULTURU, Vjera i kultura – antologija tekstova papinskog učiteljstva od Lava XIII. do Ivana Pavla II., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2010., 55.-88. str.
