Christus Rex

Kako razumjeti II. vatikanski sabor VI.



„Zbog toga Kristovo kraljevstvo nije većma brigom crkvenih vlasti, iako ove Kristove riječi: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji!“ (Mt, 28,18) ostaju apsolutnom istinom i stvarnošću. Nijekati ih u činjenicama znači ne priznavati većma u praksi božanstvo Našega Gospodina. Tako, zbog Koncila, kraljevstvo Kristovo nad ljudskim društvima jednostavno se zanemaruju, čak se protiv toga bore, a Crkva je zatočenicom ovog liberalnog duha koji se očituje osobito u vjerskoj slobodi, u ekumenizmu, u kolegijalnosti i u novom Obredu Mise.“


Ove riječi, koje zbilja otvaraju oči, osobito nama Hrvatima, zbog našeg posvemašnjeg nepoznavanja pogibli kojima smo svakim danom sve više izloženi, lijepo opisuju ono što su neprijatelji crkve stoljećima željeli ostvariti, a što je Ecclesia docens prihvatila tijelom tog atipičnog, posve čudnog sabora, a te su riječi izgovorila trojica biskupa Svećeničkog bratstva sv. Pija X. prigodom dvadesetpete obljetnice njihova biskupskog posvećenja.



O subsistit in već smo govorili, o pogibeljima koje u život Crkve unosi načelo kolegijalnosti također. O ekumenizmu i međureligijskom dijalogu također smo pisali. A sada dolazimo do možda najpogubnijeg načela koje su pape gotovo dva stoljeća neprekidno osuđivali: a to je vjerska sloboda.


Možda kod nas upravo o tome vlada najveće neznanje. Ako se mnogi vjernici, pa čak i teolozi uzrujaju zbog vidljivih zlih plodova ekumenizma, a osobito međureligijskog dijaloga, ako subsistit in uglavnom tumače kao est, o vjerskoj će pak slobodi malobrojni uopće znati ispravan katolički stav. Možda je upravo tu liberalizam ušao na mala vrata: zbog neznanja, uspavanosti i gotovo potpunog nepoznavanja povijesti nekoliko stoljeća proturevolucionarne borbe.


U Izjavi od 30. lipnja ove godine biskupi FSSPX-a nastavljaju:


„Vjerska sloboda, izložena u Dignitatis humanae i njezina praktična primjena već pedeset godina logično dovode do toga da se od Boga koji je postao čovjekom, zahtijeva da se odrekne svog kraljevanja nad čovjekom koji postaje Bogom; što odgovara razgrađivanju Krista. Na mjesto života nadahnutog čvrstom vjerom u kraljevsku moć Našega Gospodina Isusa Krista, mi vidimo Crkvu sramotno vođenu ljudskom razboritošću, do te mjere nesigurnu u sebe da od Država traži samo ono što joj masonske lože žele dopustiti: opće pravo, među i na istoj razini s drugim religijama koje se ona većma ne usuđuje nazivati krivima.“


Mi koji smo tek izronili iz komunističkog zlosilja, ni sami ne znamo što je to katolička država, koje su to blagodati države kojom vlada Krist Kralj. I sami smo se utopili u ovoj europskoj talionici naroda, u kojoj bi po masonskoj zamisli jedna zemlja trebala biti samo nekakvo mjesto na zemljovidu, nekakav kolaž naroda, rasa, religija i jezika. Možda je danas najveći javni grijeh govoriti o katoličkoj državi, a upravo je katolička država bila obilježjem Crkve od Konstantina pa sve do II. vatikanskog sabora. Međutim, crne legende o katoličkim zemljama i vladarima vješto su proširene i ušle su i u način razmišljanja katoličkih povjesničara. Prave prosudbe katoličkih stručnjaka  gotovo više i nema.


Upravo je katolička država, s katoličkim vladarom-monarhom ili izabranim predsjednikom, bila čuvaricom ćudoređa i braniteljicom katoličke vjere. Kako je čovjek po svojoj naravi sklon zlu i grijehu, čuvaju ga dobri katolički zakoni od prijestupa koji ugrožavaju njegovo vječno spasenje. Možda katolici nikada u povijesti nisu bili sličniji poganima, nikada se u toliko velikom broju nisu udaljavali o katoličke kulture, katoličkog načina života, ali i od Božjih zapovijedi, kao u zemljama koje su se odrekle svoje katoličke Tradicije i proglasile se neutralnima, tima agnostičkima, bezbožničkima; u biti neprijateljima je Crkve samo dopušteno da nemilosrdno uništavaju kršćansku baštinu, nesmetano iskvare ljude, osobito mladež - alkoholom, drogama, poganskom glazbom, divljim plesovima, razvratom, pobačajem, eutanazijom, nastranostima svake vrste, pornografijom, sektama, nevjerom i otpadništvom. Nikada crkvene strukture nisu svoju djecu s toliko osmjeha prepuštale vucima kao u današnje vrijeme. Ne trebamo se čuditi da su katolici danas ovako nisko pali. Dok se jasno ne osude liberalna načela, ne može biti nekog govora o ozdravljenju crkvenih struktura i o nekakvoj reformi. Sve će samo ići dalje nizbrdo. U katoličkoj bi državi sve ove gore spomenute negativnosti bile dakako zabranjene. Ondje gdje vlada krepost, svakako će se više ljudi svrstati pod Kristov stijeg i spasiti svoju dušu. A vjerska sloboda, kako su pape dugo godina proročki opominjali, vodi u bezboštvo i na koncu u otpadništvo.


Poslušajmo što o vjerskoj slobodi kaže pater Matthias Gaudron u svojem Katekizmu o crkvenoj krizi:



Zar sve religije nemaju pravo na slobodu vršenja, prakticiranja?


Stvarno pravo na slobodan razvoj i vršenje ima samo prava religija jer nijednog se čovjeka u tome ne smije ometati da služi Bogu onako kako je on sam to naredio. To je zahtjevom prirodnoga prava. Krive pak religije nemaju stvarno pravo na svoje vršenje, prakticiranje jer su dakle krive, lažne religije. Zabluda nikada ne može posjedovati prava, to pripada samo istini.


Tolerancija prema krivim religijama ne temelji se dakle na prirodnom pravu, nego na pameti i kršćanskoj ljubavi prema bližnjemu.


Tako naučava i Lav XIII.: „Dok Crkva dodjeljuje prava samo onome što je istinito i časno, ipak se ne suprotstavlja toleranciji kojom se služi  javna vlast u odnosu na određene stvari oprečne istini i pravdi, s obzirom na veće zlo koje valja izbjegavati ili veće dobro koje valja postići ili sačuvati.“ (enciklika Libertas praestantissimum; MG 125)


Toleranciju se doduše može izreći u nekom državnom pravu, dakle u zakonu koji osigurava mogućnost privatnog ili također nekog ograničenog javnog vršenja neke religije. Ovo je pak nešto bitno drukčije od prirodnog prava.



Što naučava Dekret o vjerskoj slobodi II. vatikanskog sabora?


U izjavi o vjerskoj slobodi (broj 2) kaže se: „Ovaj Vatikanski sabor izjavljuje da ljudska osoba ima pravo na vjersku slobodu. Takva se sloboda sastoji u tome što svi ljudi moraju biti slobodni od pritiska bilo pojedinaca bilo društvenih skupina ili bilo koje ljudske vlasti, i to tako da u vjerskoj stvari nitko ne bude primoravan da radi protiv svoje savjesti ni sprečavan da radi po svojoj savjesti, privatno i javno, bilo sam bilo udružen s drugima, unutar dužnih granica.“



Ovdje, dakle, nije većma riječ samo o toleranciji, nego se pripadnicima svih religija pripisuje stvarno pravo na vršenje njihove religije, i to ne samo privatno, nego baš izričito na javno vršenje. Na II. je vatikanskome saboru time proglašen nauk koji je ranije Crkva vazda osuđivala. 


Što se mislilo s ograničenjem „unutar dužnih granica“, ne proizlazi jasno iz dokumenta. U istom odjeljku opisuje se kao poštovanje pravednog javnog poretka, a u broju 7 čak i kao objektivno moralni poredak. Samo bi dakle u ovim slučajevima država mogla spriječiti vjersku slobodu ako se pod izlikom vjerske slobode ugrožava javni poredak ili ćudoređe. Strogo uzevši time bi se smjela dopustiti vjerska sloboda samo zajednicama koje zastupaju moral koji odgovara prirodnom pravu. U praksi će se to jedva moći uzdržati. Tako primjerice islam dopušta muškarcu imati više žena. Mora li se dakle mnogoženstvo dopustiti ili onda vjerska sloboda za islam ne vrijedi? Faktički se sve svodi na to da vjerska sloboda pronalazi svoje granice samo u javnom poretku, to znači, dok se ne događaju ubojstva, krađe i druga zahvaćanja u prava ljudi pod izlikom religije, sve se mora dopustiti.


Da se vjerska sloboda ranije zbilja osuđivala, može dokazati nekoliko citata. Pijo IX. u enciklici Quanta cura: „ono krivo uvjerenje koje je Katoličkoj Crkvi i spasenju duša krajnje pogubno i koje je Naš prethodnik Grgur XVI. proglasio ludilom, naime „sloboda savjesti i kulta su vlastito pravo svakog pojedinog čovjeka što se u svakoj državi s redovitim ustavom zakonski mora naviještati i čuvati“. Papa je Lav XIII. upozoravao u Libertas praestantissimum ne samo od bezbožne države, nego i od države „koja je, kako se kaže, prema svim religijama podjednako dobrohotno nastrojena i svima bez razlike priznaje ista prava“, budući da se to „u konačnici svodi također i na nijekanje Boga“. Takva država ogrješuje se „o pravdi kao i o zdravom razumu“.


To je isto naglasio Pijo XII. u svojem nagovoru Ecco che già un anno 6. listopada 1946.: „Katolička je Crkva… savršeno društvo i kao temelj ima istinu od Boga objavljene bezgrješne vjere. Što je u protuslovlju s ovom istinom, nužno je zabludom, a zabludi se objektivno ne mogu priznati ista prava kao istini.“


Stoga je nepošteno kada se oni koji zagovaraju vjersku slobodu kao i II. vatikanski sabor pozivaju na encikliku Libertas praestantissimum Lava XIII. kao da je već on odobravao vjersku slobodu. On s „ova sinova Božjih dostojna sloboda“ misli naime zacijelo na pravo na vršenje prave religije. Odgovarajući odjeljak glasi: „I ona se (sloboda), koju se naziva slobodom savjesti, hvali  i slavi; ako se ona tako shvati da je svakome po njegovom slobodnom nahođenju podjednako dopušteno štovati Boga ili ne štovati ga (=vjerska sloboda u smislu II. vatikanskog sabora, napomena autora), onda je ona gore navedenim dokazima dovoljno opovrgnuta. Ona se pak može razumjeti u smislu da je čovjeku u državi dopušteno slijediti volju Božju i vršiti njegove zapovijedi bez ikakve zapreke iz osjećaja dužnosti. Ova istinska, ova sinova Božjih dostojna sloboda pak, koja na najčasniji način štiti dostojanstvo ljudske osobe, veća je od sve sile i svake nepravde: i ona je Crkvi uvijek poželjna i nadasve vrijedna.“(DH3250)

Arhiva bloga

Glasnik: