„Zbog toga Kristovo kraljevstvo nije većma brigom
crkvenih vlasti, iako ove Kristove riječi: „Dana mi je sva vlast na nebu i na
zemlji!“ (Mt, 28,18) ostaju apsolutnom istinom i stvarnošću. Nijekati ih u
činjenicama znači ne priznavati većma u praksi božanstvo Našega Gospodina.
Tako, zbog Koncila, kraljevstvo Kristovo nad ljudskim društvima jednostavno se
zanemaruju, čak se protiv toga bore, a Crkva je zatočenicom ovog liberalnog
duha koji se očituje osobito u vjerskoj slobodi, u ekumenizmu, u kolegijalnosti
i u novom Obredu Mise.“
O subsistit in
već smo govorili, o pogibeljima koje u život Crkve unosi načelo kolegijalnosti
također. O ekumenizmu i međureligijskom dijalogu također smo pisali. A sada
dolazimo do možda najpogubnijeg načela koje su pape gotovo dva stoljeća
neprekidno osuđivali: a to je vjerska sloboda.
Možda kod nas upravo o tome vlada najveće neznanje. Ako
se mnogi vjernici, pa čak i teolozi uzrujaju zbog vidljivih zlih plodova
ekumenizma, a osobito međureligijskog dijaloga, ako subsistit in uglavnom tumače kao est, o vjerskoj će pak
slobodi malobrojni uopće znati ispravan katolički stav. Možda je upravo tu
liberalizam ušao na mala vrata: zbog neznanja, uspavanosti i gotovo potpunog
nepoznavanja povijesti nekoliko stoljeća proturevolucionarne borbe.
U Izjavi od 30. lipnja ove godine biskupi FSSPX-a
nastavljaju:
„Vjerska sloboda, izložena u Dignitatis humanae i njezina
praktična primjena već pedeset godina logično dovode do toga da se od Boga koji
je postao čovjekom, zahtijeva da se odrekne svog kraljevanja nad čovjekom koji
postaje Bogom; što odgovara razgrađivanju Krista. Na mjesto života nadahnutog čvrstom
vjerom u kraljevsku moć Našega Gospodina Isusa Krista, mi vidimo Crkvu sramotno
vođenu ljudskom razboritošću, do te mjere nesigurnu u sebe da od Država traži
samo ono što joj masonske lože žele dopustiti: opće pravo, među i na istoj
razini s drugim religijama koje se ona većma ne usuđuje nazivati krivima.“
Mi koji smo tek izronili iz komunističkog zlosilja, ni
sami ne znamo što je to katolička država, koje su to blagodati države kojom
vlada Krist Kralj. I sami smo se utopili u ovoj europskoj talionici naroda, u
kojoj bi po masonskoj zamisli jedna zemlja trebala biti samo nekakvo mjesto na
zemljovidu, nekakav kolaž naroda, rasa, religija i jezika. Možda je danas
najveći javni grijeh govoriti o katoličkoj državi, a upravo je katolička država
bila obilježjem Crkve od Konstantina pa sve do II. vatikanskog sabora. Međutim,
crne legende o katoličkim zemljama i vladarima vješto su proširene i ušle su i
u način razmišljanja katoličkih povjesničara. Prave prosudbe katoličkih
stručnjaka gotovo više i nema.
Upravo je katolička država, s katoličkim
vladarom-monarhom ili izabranim predsjednikom, bila čuvaricom ćudoređa i
braniteljicom katoličke vjere. Kako je čovjek po svojoj naravi sklon zlu i grijehu,
čuvaju ga dobri katolički zakoni od prijestupa koji ugrožavaju njegovo vječno
spasenje. Možda katolici nikada u povijesti nisu bili sličniji poganima, nikada
se u toliko velikom broju nisu udaljavali o katoličke kulture, katoličkog
načina života, ali i od Božjih zapovijedi, kao u zemljama koje su se odrekle
svoje katoličke Tradicije i proglasile se neutralnima, tima agnostičkima,
bezbožničkima; u biti neprijateljima je
Crkve samo dopušteno da nemilosrdno uništavaju kršćansku baštinu, nesmetano
iskvare ljude, osobito mladež - alkoholom, drogama, poganskom glazbom, divljim plesovima,
razvratom, pobačajem, eutanazijom, nastranostima svake vrste, pornografijom, sektama,
nevjerom i otpadništvom. Nikada crkvene strukture nisu svoju djecu s toliko
osmjeha prepuštale vucima kao u današnje vrijeme. Ne trebamo se čuditi da su
katolici danas ovako nisko pali. Dok se jasno ne osude liberalna načela, ne
može biti nekog govora o ozdravljenju crkvenih struktura i o nekakvoj reformi.
Sve će samo ići dalje nizbrdo. U katoličkoj bi državi sve ove gore spomenute
negativnosti bile dakako zabranjene. Ondje gdje vlada krepost, svakako će se
više ljudi svrstati pod Kristov stijeg i spasiti svoju dušu. A vjerska sloboda,
kako su pape dugo godina proročki opominjali, vodi u bezboštvo i na koncu u
otpadništvo.
Poslušajmo što o vjerskoj slobodi kaže pater Matthias
Gaudron u svojem Katekizmu o crkvenoj krizi:
Zar sve religije nemaju pravo na slobodu vršenja, prakticiranja?
Stvarno pravo na
slobodan razvoj i vršenje ima samo prava religija jer nijednog se čovjeka u
tome ne smije ometati da služi Bogu onako kako je on sam to naredio. To je zahtjevom
prirodnoga prava. Krive pak religije nemaju stvarno pravo na svoje vršenje, prakticiranje
jer su dakle krive, lažne religije. Zabluda nikada ne može posjedovati prava,
to pripada samo istini.
Tolerancija prema
krivim religijama ne temelji se dakle na prirodnom pravu, nego na pameti i
kršćanskoj ljubavi prema bližnjemu.
Tako naučava i Lav
XIII.: „Dok Crkva dodjeljuje prava samo onome što je istinito i časno, ipak se
ne suprotstavlja toleranciji kojom se služi javna vlast u odnosu na određene stvari
oprečne istini i pravdi, s obzirom na veće zlo koje valja izbjegavati ili veće
dobro koje valja postići ili sačuvati.“ (enciklika Libertas praestantissimum; MG
125)
Toleranciju se
doduše može izreći u nekom državnom pravu, dakle u zakonu koji osigurava
mogućnost privatnog ili također nekog ograničenog javnog vršenja neke religije.
Ovo je pak nešto bitno drukčije od prirodnog prava.
Što naučava Dekret o vjerskoj slobodi II. vatikanskog
sabora?
U
izjavi o vjerskoj slobodi (broj 2) kaže se: „Ovaj Vatikanski sabor izjavljuje
da ljudska osoba ima pravo na vjersku slobodu. Takva se sloboda sastoji u tome
što svi ljudi moraju biti slobodni od pritiska bilo pojedinaca bilo društvenih
skupina ili bilo koje ljudske vlasti, i to tako da u vjerskoj stvari nitko ne
bude primoravan da radi protiv svoje savjesti ni sprečavan da radi po svojoj
savjesti, privatno i javno, bilo sam bilo udružen s drugima, unutar dužnih
granica.“
Ovdje, dakle, nije
većma riječ samo o toleranciji, nego se pripadnicima svih religija pripisuje stvarno
pravo na vršenje njihove religije, i to ne samo privatno, nego baš izričito na
javno vršenje. Na II. je vatikanskome saboru time proglašen nauk koji je ranije
Crkva vazda osuđivala.
Što se mislilo s
ograničenjem „unutar dužnih granica“, ne proizlazi jasno iz dokumenta. U istom
odjeljku opisuje se kao poštovanje pravednog javnog poretka, a u broju 7 čak i
kao objektivno moralni poredak. Samo bi dakle u ovim slučajevima država mogla
spriječiti vjersku slobodu ako se pod izlikom vjerske slobode ugrožava javni
poredak ili ćudoređe. Strogo uzevši time bi se smjela dopustiti vjerska sloboda
samo zajednicama koje zastupaju moral koji odgovara prirodnom pravu. U praksi
će se to jedva moći uzdržati. Tako primjerice islam dopušta muškarcu imati više
žena. Mora li se dakle mnogoženstvo dopustiti ili onda vjerska sloboda za islam
ne vrijedi? Faktički se sve svodi na to da vjerska sloboda pronalazi svoje
granice samo u javnom poretku, to znači, dok se ne događaju ubojstva, krađe i
druga zahvaćanja u prava ljudi pod izlikom religije, sve se mora dopustiti.
Da se vjerska
sloboda ranije zbilja osuđivala, može dokazati nekoliko citata. Pijo IX. u
enciklici Quanta cura: „ono krivo uvjerenje koje je Katoličkoj Crkvi i spasenju
duša krajnje pogubno i koje je Naš prethodnik Grgur XVI. proglasio ludilom, naime
„sloboda savjesti i kulta su vlastito pravo svakog pojedinog čovjeka što se u
svakoj državi s redovitim ustavom zakonski mora naviještati i čuvati“. Papa je
Lav XIII. upozoravao u Libertas praestantissimum ne samo od bezbožne države,
nego i od države „koja je, kako se kaže, prema svim religijama podjednako
dobrohotno nastrojena i svima bez razlike priznaje ista prava“, budući da se to
„u konačnici svodi također i na nijekanje Boga“. Takva država ogrješuje se „o
pravdi kao i o zdravom razumu“.
To je isto naglasio
Pijo XII. u svojem nagovoru Ecco che già un anno 6. listopada 1946.: „Katolička je
Crkva… savršeno društvo i kao temelj ima istinu od Boga objavljene bezgrješne
vjere. Što je u protuslovlju s ovom istinom, nužno je zabludom, a zabludi se
objektivno ne mogu priznati ista prava kao istini.“
Stoga je nepošteno
kada se oni koji zagovaraju vjersku slobodu kao i II. vatikanski sabor pozivaju
na encikliku Libertas praestantissimum Lava XIII. kao da je već on odobravao
vjersku slobodu. On s „ova sinova Božjih dostojna sloboda“ misli naime zacijelo
na pravo na vršenje prave religije. Odgovarajući odjeljak glasi: „I ona se (sloboda), koju se naziva slobodom
savjesti, hvali i slavi; ako se ona tako
shvati da je svakome po njegovom slobodnom nahođenju podjednako dopušteno
štovati Boga ili ne štovati ga (=vjerska sloboda u smislu II. vatikanskog sabora,
napomena autora), onda je ona gore navedenim dokazima dovoljno opovrgnuta. Ona
se pak može razumjeti u smislu da je čovjeku u državi dopušteno slijediti volju
Božju i vršiti njegove zapovijedi bez ikakve zapreke iz osjećaja dužnosti. Ova
istinska, ova sinova Božjih dostojna sloboda pak, koja na najčasniji način
štiti dostojanstvo ljudske osobe, veća je od sve sile i svake nepravde: i ona
je Crkvi uvijek poželjna i nadasve vrijedna.“(DH3250)
