Christus Rex

Don Pierpaolo Petrucci: Papinstvo i biskupska kolegijalnost


Nakon izbora kardinala Bergoglia, sredstva su društvenog priopćavanja na međunarodnoj razini proširila sliku susreta „Biskupa Rima“ s „Papom u miru“, nedvojbeno stvarajući nakon odreknuća Benedikta XVI. dodatnu zbunjenost s obzirom na osobu Kristova namjesnika.

Vidjeti Benedikta XVI. obučena u bijelo i nazivati ga „Papom u miru“, nakon njegovog odreknuća od papinske službe nedvojbeno stvara pomutnju, kao i ustrajavanje da se Kristova namjesnika označava „Rimskim biskupom“, gotovo ograničavajući mu vlast na tu biskupiju ili, u boljem slučaju, priznati mu jedino prvenstvo časti među svim ostalim biskupima, a to je oprečno razlogu ustanovljenja Papinstva kako ga je Isus Krist ustanovio.

Vjerujem da je važno podsjetiti da su kadrinala Bergoglia nazvali Rimskim biskupom kardinali koji su ga izabrali, ali nakon svojeg prihvaćanja, ponajprije mu je predana Papinska služba, to jest prvenstvo upravljanja nad cijelom Crkvom i samo nakon toga biskupstvo nad posebnim gradom Rimom. Svaka pojedina biskupska služba zbilja dolazi od glave, također i za grad Rim. Rimski biskup je Papa, to jest jedina i potpuna glava cijele Crkve kao Petrov nasljednik, po Božjem ustanovljenju.


Ovako se izražava Cajetan: «Kada je Petar prisvojio Rimsku Crkvu da s njom konačno poveže svoje biskupstvo, donio je odluku koja je morala biti u začetku novoga prava: Rimski će biskup biti njegov nasljednik… ova je odluka postala konačnom istodobno po smrti svetog Petra i po Kristovoj naredbi».[1]
Ovako uči i I. vatikanski sabor: « Zbog toga, tkogod naslijedio tu Petrovu stolicu, on prema ustanovi samoga Krista, dobiva Petrovo prvenstvo nad čitavom Crkvom».[2]

Rimski biskup”; “Papa u miru”: s obzirom na sve te naslove nije moguće previdjeti novo poimanje II. vatikanskog sabora o kolegijalnosti koje ima svoje temelje u uredbi Lumen gentium broj 22, gdje se određuje da u Crkvi postoje dva subjekta vrhovne jurisdikcijske vlasti: papa i Red biskupa (Biskupski zbor). [3]

Po koncilskom učenju, dakle, jurisdikcijsku vlast biskupi dobivaju neposredno od Boga, po posvećenju.[4] Tako oni postaju udovima zbora i također su pravnim subjektom ove vrhovne i potpune vlasti. Rimski biskup koji je izborom proglašen glavom Zbora sebi će samo dodijeliti obično prvenstvo časti koje ne dodaje ništa s obzirom na jurisdikciju koju posjeduje već kao i drugi biskupi, upravo po biskupskom posvećenju. Ali prvenstvo koje vrši Rimski biskup nad cijelom Crkvom istina je vjere božanski objavljena.

Istina je da svi biskupi, uključujući i Papu, svoju vlast upravljanja izravno dobivaju od Boga obredom posvećenja, ali jedini koji dobiva jurisdikcijsku vlast izravno od Boga jest Papa, i on je taj koji sudionicima čini biskupe koje bira u upravu biskupija.
Pio XI. u enciklici Mystici Corporis (1943) jasno tvrdi da Biskupi upravljaju svojom biskupijom u Kristovo ime: «Ali u tome nisu potpuno neovisni, nego stoje pod dužnom vlašću Rimskoga Biskupa (Pape), premda je njihova jurisdikcijska vlast redovna, podijeljena im izravno od istoga Vrhovnog Svećenika (Pape)».[5]

Samo Papa posjeduje potpuno prvenstvo vlasti nad cijelom Crkvom. On ga može vršiti na izvanredan način na Koncilu u zajedništvu s biskupima, ali i u ovom slučaju jurisdikcijska vlast ostaje jedincata jer dekreti jednog sabora imaju vrijednost jedino u onoj mjeri u kojoj ih Papa odobri.

Tako jasno naučava I. vatikanski sabor: «Tom se tako očitom nauku svetog Pisma, kako ga je Katolička crkva uvijek shvaćala, otvoreno suprotstavljaju kriva mišljenja onih koji izokrećući niječu oblik vlasti koji je Krist Gospodin ustanovio u svojoj Crkvi, tj. da je samo Petar, prije ostalih apostola, bilo svakog pojedinog, bilo svih zajedno, dobio istinitu i pravu nadležnost prvenstva»[6].

Novi nauk o kolegijalnosti naprotiv tvrdi da su dva subjekta vlasti u Crkvi koji ga stalno drže: Papa i Biskupski zbog ujedinjen s Papom. Takvo učenje uvodi demokratičnost, dovodi u pitanje Petrovo prvenstvo u svojoj jedincatosti i crkvu čini dvoglavim organizmom.

Već je papa Bonifacije VIII. Osuđivao ante litteram takvu zabludu vrlo jakim riječima: «Onaj dakle tko predsjedava Rimskom Crkvom jest Petrov nasljednik i stoga uživa njegovu vlast, inače bi Bog i Čovjek Krist Isus koji sjedi zdesna Ocu bio ostavio svoju Crkvu ili bezglavu, dakle bez nekoga tko bi ga zastupao na cijeloj zemlji, ili kao neman s više glava: što se ne bi samo držalo oprečnim razlozima u prirodi, koliko štoviše i krivovjernim. Poradi toga je Rimska Stolica Majkom vjere, ona sama koncilima daje autoritet od njih dobiven, određuje prava i donosi zakone. ».[7]

Simptomatično je da u krizi koju Crkva proživljava, baš Bratstvo sv. Pija X., oklevetano često da je raskolničko, više od bilo koga drugoga brani Papinstvo u njegovom autentičnom poimanju koje se ne obazire na ljude u kojima je utjelovljeno. Razlog je jednostavan: razlozi naše vjere trebaju biti utemeljeni i imati kao oslonac, ne osobna mišljenja, čak niti jednu osobu, pa bio to i neki autoritet, nego vjekovno crkveno Učiteljstvo. Ono nas uči da Papa može biti samo instrumentom po kojem Isus Krist nastavlja voditi Petrovu lađu. On temelji svoj autoritet i pronalazi svoj razlog postojanja jedino u ovisnosti od Onoga čiji je Namjesnik da bi bez ikakvih izmjena prenio primljeni polog.

don Pierpaolo Petrucci

Izvor: Uvodnik časopisa La Tradizione Cattolica, broj 2 – 2013.


[1] Nasljednik svetog Petra broj 288 e 289
[2] Pastor Aeternus  Ds 3057
[3]« Red biskupa, koji je u učiteljstvu i u pastirskoj upravi naslijedio zbor apostola i u kojem se dapače apostolski zbor neprekinuto nastavlja, subjekt je također vrhovne vlasti u cijeloj Crkvi, zajedno sa svojom Glavom, rimskim biskupom, a nikada bez te Glave: ta se vlast može obnašati samo uz pristanak rimskoga prvosvećenika.» Lumen gentium, br. 22
[4] Lumen gentium, br. 21
[5] DS 3804
[6] DS 3054
[7] Acta Bonifatii VIII, 11. listopada 1298., C.I.C.O. Fontes, str. 203-204.

Arhiva bloga

Glasnik: