Krilatica koja će pomoći da se svećenik prilagodi svijetu, bila je pri
ruci: „Svećenik je čovjek kao svaki drugi“; dakle, mora se odijevati kao drugi,
baviti se svojim zanimanjem kao i oni, imati kao i oni slobodu kod odlučivanja
kojem sindikatu ili kojem političkom usmjerenju dati prednost, imati slobodu
oženiti se. Sjemeništa su se samo trebala prilagoditi ovom novom „tipu
svećenika“.
Nažalost, ovaj se jezik nije čuo samo kod tradicionalnih neprijatelja Crkve, nego i kod svećenika i kod biskupa.
Nije trebalo dugo čekati posljedice: napuštanje svih duhovnih obilježja, traženje svjetovnih zanimanja, preoblikovanje kulta po ukusu svijeta i samo nekoliko godina kasnije, gubitak vjere koji je doveo do vjerolomstva tisuća svećenika.
To je zacijelo najbolniji znak ove „reforme“: gubitak vjere kod svećenika. Jer svećenik je po svojoj biti čovjek vjere. Kad više ne zna što je, gubi vjeru u sebe i u bit svog svećeništva.
(Predavanje održano u travnju 1972. Tijekom duhovnih vježbi udruge
Associacion de Sacerdotes y Religioses de S. Antonio Maria Claret u
Barceloni.)
