Društveno
– politički internetski portal Sloboda.hr objavio je prije
nekoliko dana osvrt na svetu Misu (LINK) koje je Svećeničko bratstvo sv.
Pija X. održalo u Zagrebu 12. travnja te na djelovanje Bratstva.
Izvještaj se temelji na intervjuu koji je nakon svete Mise održan s
p. Marko Tilošancom. Članak svesrdno preporučamo, a ovdje
izdvajamo jedan dio:
Najvažnije
vanjsko obilježje Svećeničkog bratstva sv. Pija X., koje ih
razlikuje od mainstream
Crkve, jest vjernost tradicionalnom
latinskom obredu mise. Pitali smo vlč.
Tilošanca koji su razlozi inzistiranja na starome obredu i koji je
uopće njegov status u Crkvi. „Misal Ivana XXIII. iz 1962. je
zadnja varijanta koja se može smatrati kontinuitetom Tradicije.
Zanimljivo je da sam Koncil nije donio nikakvu izričitu odredbu koja
bi rekla da treba zamijeniti latinski narodnim jezikom. Dapače, u
dokumentu Sacrosanctum Concilium
stoji da latinski jezik treba zadržati u liturgiji. Međutim, kao i
u drugim dokumentima Drugoga vatikanskog sabora, postoje dvoznačne
izjave koje su namjerno ubačene u tekstove (može se pouzdano
utvrditi da su to bile baš namjere pojedinih teologa i koncilskih
otaca), izjave koje će se kasnije tumačiti na liberalan način.
Primjerice, stoji točka da se mogu dati veće ovlasti biskupskim
konferencijama ili da se može dati šire mjesto narodnom jeziku u
liturgiji. Nije precizirano koje bi to bilo mjesto, ali to je kasnije
iskorišteno upravo kao protuteža drugoj konstataciji, da treba
zadržati latinski jezik u liturgiji. Što se tiče same reforme
liturgije, 1969. je uveden novi misal koji se koristi do danas. U
godinama prije toga su postupno uvođene određene reforme koje su
pripravljale put novomu misalu. De iure
novi misal nikada nije promulgiran, niti je stari stavljen izvan
snage. Ovo posljednje je potvrdio i papa
Benedikt XVI. u svojem motupropriju
Summorum Pontificum,
gdje je na jedan autoritativni način razjasnio da tradicionalni
misal nije nikada stavljen izvan snage te da se svaki svećenik ima
pravo služiti. To je zapravo opravdanje stajališta Svećeničkog
bratstva sv. Pija X., koje je uvijek zastupalo stav da svaki svećenik
ima pravo služiti tradicionalni obred i da novi misal nikoga ne
obvezuje. To je de iure,
ali de facto je
situacija bila takva da se nakon Koncila, pa do danas, vrši
pritisak, da autoriteti nameću obavezu svećenicima da su dužni
koristiti novi misal. Situacija se malo poboljšala nakon
motuproprija pape Benedikta XVI., ali i dalje su mnoge točke ostale
iste, jer, iako postoji sloboda da se služi tradicionalna misa, ipak
je ona ograničena sa strane autoriteta. Tako da biskupi, koji su
zaduženi za pastoralnu skrb u svojoj biskupiji, i dalje prisiljavaju
svećenike da služe novu misu. Pravno gledano, stvari su dvoznačno
postavljene u samomu dokumentu Summorum
Pontificum. On određuje da oba obreda imaju
istu vrijednost pa se prema tome opredjeljenje za tradicionalni obred
može temeljiti samo na subjektivnim motivima – estetici,
duhovnosti, kulturalnim preferencijama i sl., a ne na doktrinarnim
razlozima. Osim toga, postoji jedan odlomak gdje se kaže da biskup
ima vrhovni autoritet što se tiče skrbi nad liturgijom u svojoj
biskupiji. To može značiti da bi biskup jednostavno imao pravo
odlučiti da ne postoje pastoralne potrebe za tradicionalnom misom i
tako ju uskratiti. S obzirom na to, dokument je podložan širokim
interpretacijama. Nigdje nije propisano da novi misal ikoga obvezuje,
pa u pravnom smislu riječi novi misal nema snagu zakona“,
objašnjava naš sugovornik.
Velečasni
Marko Tilošanec naglašava kako pitanje latinskog ili narodnog
jezika „nije ključno pitanje kada raspravljamo o tradicionalnoj
misi. Sigurno jeste važno pitanje, ali nije najodlučnije. Ne radi
se samo o pitanju jezika, nego o obredu. Nadbiskup Lefebvre je znao
reći da bi prije služio tradicionalnu misu na francuskom (narodnom
jeziku), nego novu misu na latinskom. Mislim da to dobro ilustrira u
čemu je problem. Problem je što je novi obred na taj način
reformiran, tako da potpuno odgovara protestantskim obredima. To je
naš glavni prigovor: uvedene su stvari koje ne izražavaju katoličku
vjeru, odnosno ne izražavaju tako jasno one temeljne istine vjere,
koje se tiču samoga obreda mise, Kristove trajne prisutnosti,
žrtvene naravi svete Mise, uloge svećenika kao posrednika između
Boga i ljudi – te istine jednostavno ne dolaze do izražaja u novoj
misi.“
