Krist
i Marija, Krist Zaručnik i Crkva Zaručnica
(Gospina
kapelica, Sacro Speco, Subiaco)
Glasilo Njemačkog
distrikta FSSPX-a Mitteilungsblatt je u povodu vatikanske
Sinode
o
obitelji
vodilo razgovor s paterom Ludgerom Grünom o pitanjima u svezi s
brakom i obitelji.
Mitteilungsblatt:
Velečasni oče, u povodu Sinode mnogi katolici se pitaju kako se
bračnim drugovima uistinu može pomoći. Situacija u mnogim
obiteljima se čini vrlo zabrinjavajućom, a osim toga postoji još i
tema „rastavljenih i
ponovno građanski
oženjenih“.
p.
Grün:
Počnimo možda sa Sinodom. Čini se da je ona konačna točka dugog
pokreta. Dok je Krist otpočeo svoje javno djelovanje ponovnom
uspostavom obitelji, Sinoda sada pokušava zla i neprilike koje su
nastupile nakon Koncila jednostavno proglasiti dobrima i normalnima.
Već desetljećima se zanemarila tema sakramenta Ženidbe u
propovijedi, šutjelo se o kontracepciji, priprava za brak je
propala, liturgija se više ne nadahnjuje duhom žrtve koji je
neizostavan za rast veze, a nitko se ne brine o pitanju kako se
kršćanske obitelji može čuvati od posvjetovnjačenog duha. Jedan
vrlo poznati terapeut za bračne parove bio je prije nekoliko godina
pozvan na predavanja u sklopu doškolovanja za suradnike crkvenog
bračnog savjetovališta. Kada je u svojim predavanjima govorio o
sakramentu Ženidbe, najedanput se promijenila atmosfera. On je
rekao: „Imao sam osjećaj da sam dotaknuo prljavi tabu.“ To
pomalo pokazuje koliko malo vrijednosti se danas polaže na sakrament
Ženidbe. Posljedica ovoga zanemarivanja jesu mnogovrsni problemi u
braku i nemoćnost supružnika živjeti sakrament zbilja sa
stajališta vjere.
MB:
Što mislite pod tim živjeti sakrament sa stajališta vjere?
p.
Grün:
Prije nekog vremena pitao sam jednu suprugu i majku što za nju znači
sakrament svete Ženidbe. Dugo je šutjela i onda rekla: „Da
ostanemo zajedno“. Premda je ponekad veliki uspjeh držati obitelj
skupa, ovaj odgovor pokazuje veliko siromaštvo. Zamislite da upitate
nekog svećenika što mu znači svećeništvo, a on Vam odgovori: „Da
ostanem svećenik“. U to spada puno više toga. Središnja točka
je da supružnici shvate da je njihov brak živa, nadnaravna grana na
stablu jedinstva Krista i Crkve. Ova grana živi od života stabla.
Iz toga slijedi s jedne strane veliko dostojanstvo supružnika jer
oni predstavljaju Krista i Crkvu. Na drugoj strani u tome leži
zadaća da se međusobno daruje ista ljubav koja vlada između Krista
i Crkve. Daljnja posljedica je da muž i žena jedno prema drugome
stoje kao glava i tijelo, a i to se mora pokazati u životu obitelji.
Na koncu, obadvoje žive u istoj ljubavi prema svojoj djeci kao što
postoje Krist i Crkva za djecu Božju. Ako se bračnim drugovima ovo
protumači primjerima i uputama, imaju najedanput izvor novoga života
za svoj brak.
MB:
Jeste li s time već imali iskustva?
p.
Grün:
U ožujku smo u SAD-u održali dva misijska tjedna za bračne parove.
Budući da ondje postoje razmjerno
veliki centri, u ta dva tjedna se okupilo otprilike 1100 ljudi. Odjek
na ova predavanja može se sažeti riječima jednog oca obitelji:
„Dosada smo imali horizontalno viđenje našega braka, Vi ste nam
ponovno vratili viđenje odozgor.“ Jedan drugi bračni par je
rekao: „Na naravnoj razini možda nam niste rekli ništa novo, ali
na nadnaravnoj razini jako puno.“ Nakon propovijedī i predavanja
jako mnogo supružnika je priznalo da je to za njih bilo veliko
ohrabrenje.
MB:
U čemu vidite razlog za ovo ohrabrenje?
p.
Grün:
Odgovor je prilično jednostavan: bračni drugovi su bili sretni da
su dobili konkretne primjere i upute kako i na koji način mogu
oblikovati obiteljski život iz sakramenta Ženidbe. Često čuju da
je život nošenje križa, da jedna obitelj bez molitvenog života ne
može preživjeti, da moraju biti vjerni do smrti. To je sve posve
točno i mora se reći. Ali ako se onda još pokaže kako jedno
drugome mogu darovati Ljubav Kristovu odnosno ljubav Crkve, u kojim
odnosima trebaju stajati jedno prema drugome, kako trebaju gledati
zadaću odgoja i kojim sredstvima tako mogu živjeti sakrament,
najedanput imaju nešto konkretno pri ruci kako bi svakidašnji život
iznova oblikovali i stvarali.
MB:
Možete li za to navesti neke primjere?
p.
Grün:
Ako su supružnici živa, nadnaravna grana na stablu Krist-Crkva,
mora se pronaći život stabla u granama. Jedan primjer koji rado
pričam: zamislite jednog
vinogradara koji hoda svojim vinogradom i već se raduje berbi.
Svagdje vidi kako rastu prekrasni grozdovi, samo kod jedne loze
zastane široko otvorenih očiju: tu ne vise grozdovi na lozi, nego
banane! Takvu sliku daju supružnici koji svoj brak žive samo prema
naravnoj privlačnosti, simpatiji i svakodnevici, ne oponašajući
primjer Krista i Crkve. Krist je cijeli svoj život proveo živeći i
žrtvujući se za Oca i Crkvu i stojeći im na raspolaganju. Jedanput
sam učenicima jednog razreda ponudio 100 franaka ako bi mi mogli
spomenuti jedan trenutak u Kristovu životu gdje on nije posve bio na
raspolaganju Crkvi. Na veliku žalost razreda, 100 franaka nije
htjelo iz mog džepa. Tako i jedan otac obitelji uvijek živi kao
Krist za svoju ženu i djecu. S druge strane, Crkva posve živi za
Krista. Atmosfera koju pronalazimo u jednoj crkvenoj građevini, s
njezinom usredotočenošću
na križ i oltar, s njezinim uresom, njezinom tišinom, znak je
usmjerenja Crkve prema svojemu Zaručniku. Ona živi za njega,
ispunjava njegove naloge, daruje mu Božju djecu i stoji mu na
raspolaganju. Ljubav Krista odnosno Crkve u sakramentu se Ženidbe
ulijeva u srca supružnika. Oni se smiju jedno drugome darivati i
tako imaju neiscrpno vrelo za uvijek novi život u svojoj vezi. Jedna
druga tema na ovim predavanjima bio je i život kao glava i tijelo te
briga za djecu Božju.
MB:
Nije li to malo preteoretski?
p.
Grün:
Naravno da to zvuči teoretski ako se ne pojasni primjerima iz
svakodnevnog života. Jer ovaj svakodnevni život daje bezbrojne
prilike pokazivanja međusobne ljubavi i poštovanja koji povezuju
Krista i Crkvu. Uzmimo primjer jedne supruge koja stalno želi
gospodariti nad svojim mužem. Njezin život ižaruje poruku da Crkva
vlada nad Kristom. Ili uzmite jednog oca obitelji koji svojoj ženi
prepušta sav odgojni rad i zanemaruje svoju odgovornost kao otac. On
svojim životom tvrdi da je Krist ostavio svoju Crkvu samu. Ili
uzmite oca koji sve sam želi odlučivati. Pri tome zaboravlja da je
Krist svojoj Crkvi puno toga prenio i prepustio njoj da odlučuje:
„Što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu.“ Kada se
kao u SAD-u ima cijeli tjedan na raspolaganju da se ova pitanja prođu
primjerima, nastaje veliko ohrabrenje za supružnike. Jer mnogi od
njih su vrlo motivirani i žele svoj obiteljski život vjerski
oblikovati. Osobito u SAD-u sam susreo mnogo bračnih parova koji su
me se duboko dojmili. Mnogi od njih su junaci
kada usred američkog društva svoju obitelj pokušavaju učiniti
svetištem za Boga.
Bizantska
ikona Krista Zaručnika
MB:
Bi li se moglo takva predavanja ponuditi i u našim krajevima?
p.
Grün: Na svećeničkim susretima u
njemačkom, švicarskom i austrijskom distriktu već smo često
govorili o ovoj temi i također razmijenili materijale koji se mogu
upotrijebiti za takve propovijedi i predavanja. Tu sada mogu i
vjernici malo pripomoći tako da svoje dušobrižnike zamole za takva
predavanja.
MB:
Zar tu ne postoji opasnost da se obiteljima ne natovari još više
tereta?
p.
Grün: Ovdje nije riječ o jednoj daljnjoj
pobožnoj vježbi, nije potrebno činiti više, nego, naprotiv, valja
drukčije činiti. Ponovno moraju otkriti da su grana na stablu koju
stablo nosi, štiti i hrani. Bračni parovi nisu sami, nego žive u
dubokoj povezanosti s Kristom i Crkvom. Život sakramenta Ženidbe sa
sobom ne donosi dodatne obveze molitve, nego pomoć i milost za
življenje obiteljskog života u Kristovu miru.
MB:
S obzirom na mnogobrojne napetosti u brakovima to bi se moglo učiniti
pomalo naivnim.
Pater
Ludger Grün: Napetosti, nažalost, postoje
svugdje ondje gdje ljudi zajedno žive. S druge strane se moramo
priupitati zar mnogi problemi ne dolaze baš odatle da se u
svagdašnjem životu sakrament posvema zanemarilo. Time se naime
ostavilo postrance neizmjerno vrelo snage oslanjajući se na čisto
ljudske snage. Jasno je da to umnaža probleme.
MB:
Možete li kao svećenik utvrditi
takvo zanemarivanje?
Pater
Ludger Grün: Posve je zamjetno da u
ispovijedi rijetko ili nikada nitko sebe ne optuži zbog nečega što
ide protiv uzajamne ljubavi ili strukture bračnog para. Jedva da se
dogodi da neki muž prizna: „Proveo sam previše vremena za
računalom, umjesto da sa svojom suprugom razgovaram o životu i
njezinim stavovima.“ Ili: „Zanemario sam svoju odgovornost za
vlastitu suprugu i darovao joj premalo poštovanja i priznanja.“
Slične primjere bi se moglo navesti i za žene. Ispuštanje ovih
tema u ispovijedi pokazuje mi da bračni drugovi rad na vezi rijetko
promatraju vjerskom zadaćom. Pri tome je njihova zadaća uzajamno
darivanje ljubavi koja vlada između Krista i Crkve. Ako se to ne
čini, nastaje sve veća udaljenost vjere i života, tipični problem
farizejā.
MB:
A što čovjek sebi može obećati obnovom brakova?
p.
Grün: Ne smije se zaboraviti da su obitelji
nositelji budućnosti. Ako danas nema katoličkih obitelji, sutra
neće više biti Katoličke crkve, onda će za 40 godina sve
izumrijeti. Onda bi zapuštanje obiteljskog pastorala bilo
zanemarivanje budućnosti Crkve. U našem slučaju to znači da
budućnost jednog distrikta ovisi o bračnim parovima. Kakvoća
distrikta sutrašnjice dolazi od kakvoće svećenikā i bračnih
parova sutrašnjice. A prvi izvor za kršćanski obiteljski život
jest sakrament svete Ženidbe. Stoga svećenik iz petnih žila treba
nastojati poticati ovaj sakramentalni život. On ne smije zaboraviti
od kakvih opterećenja i kakve rastresenosti roditelji moraju patiti.
Bez posebne pomoći svećenika oni ne mogu uspjeti staviti u središte
život s Kristom i po Kristu i Crkvi.
MB:
Ima li to veze sa zvanjima?
p.
Grün: Može se reći da roditelji imaju prvo
mjesto u pripravi zvanjā. Jer što je nužno da se mladi čovjek
posvema preda službi Božjoj i služenju Crkvi? On treba ljubav
prema Bogu, ljubav prema Kristu, ljubav prema Crkvi i dušama. Upravo
ova ljubav pak živi u obitelji u kojoj otac biva sve sličniji
Kristu, Zaručniku, a majka biva sve sličnija Crkvi kao Zaručnici
Kristovoj. To je ljubav iz sakramenta Ženidbe. I stoga roditelji
imaju veliku zadaću jer bez njihova vjerskog života svaki je put
posebno čudo kada netko ima zvanje i slijedi ga.
MB:
Kad čovjek sve ovo čuje, stječe se dojam da su bračni parovi
prilično usamljeni i prepušteni samima sebi. Društvo, mjesna
Crkva, rodbina, svi oni žive počesto u nekom drugom duhu. Kako to
može uspjeti?
p.
Grün: To je zbilja veliki izazov i možda je
tu potrebna još jedna zajednička veza koja povezuje obitelji koje
žele ozbiljno shvatiti i živjeti život sakramenta. Ali to je
pitanje budućnosti.
MB:
Vratimo se još jedanput Sinodi. Što se od Vaših prikaza i
objašnjenja može primijeniti na pitanje „rastavljenih i
ponovno oženjenih“?
Pater
Ludger Grün: Izraz „rastavljeni i
ponovno oženjeni“ zapravo odvodi u veliku
zabludu. Jer niti su ovi ljudi pred Bogom rastavljeni, a niti su opet
oženjeni. Rastava koja se pokušava na državnoj razini nema veće
djelovanje od zakona koji bi želio odrediti kada će mjesec sjati na
nebu. Pred Bogom i u istini sve ove spomenute osobe već imaju
bračnog druga i oni imaju djecu koja strašno pate zbog rastave.
Ponašati se kao da bi se takva stanja moglo na neki način
rehabilitirati, pomalo podsjeća na farizejsko bijeljenje grobova.
Zacijelo postoje slučajevi koji su veoma složeni, gdje čak zbog
djece razlaz ne bi bio dobar. Ali u takvim slučajevima je Crkva
uvijek kao uvjet zahtijevala uzdržljivost. Opet
je karakteristično da ovaj put (uzdržljivosti,
nap. ur.)
na prvom dijelu Sinode nije ozbiljno stajao na raspravu.
Osim toga, naivno je pretpostaviti da su svi rastavljeni dobre volje.
Kada čujemo primjere rastava, čovjek često bude preneražen
neodgovornošću kojom netko napusti ženu, muža ili djecu. To je
zacijelo nešto što se vrlo ozbiljno mora shvatiti.
MB:
Imate li uz sve ove mračne izglede i riječ ohrabrenja za bračne
parove?
p.
Grün: Ohrabrujuće je ponajprije da bračni
parovi žive „veliko otajstvo“ (Pavao), da ih nose i ljube Krist
i Crkva, da već smiju jedni drugima darivati istu ljubav koja će se
kod nebeske svadbe vječno slaviti. Ohrabrujuće je i da je Bog svoju
dragu djecu povjerio roditeljima i da će on sve patnje i muke koje
preuzimaju bračni parovi stostruko nagraditi. On sam želi sve ovo
dovršiti što roditelji počinju slabim srcem i rukama. Oni nikada
ne trebaju zaboraviti da Marijin pogled nad njima uvijek bdije i da
će ona kao u Kani pohitjeti k Gospodinu kada bračnom paru nestane
vina ljubavi. Njezino bezgrješno Srce je upravo našemu vremenu
darovano kao osobiti oslonac i podrška.
