ponedjeljak, 26. listopada 2015.

Intervju s paterom L. Grünom o katoličkom braku: „Nasljedovati primjer Krista i Crkve“

Krist i Marija, Krist Zaručnik i Crkva Zaručnica
(Gospina kapelica, Sacro Speco, Subiaco)

Glasilo Njemačkog distrikta FSSPX-a Mitteilungsblatt je u povodu vatikanske Sinode o obitelji vodilo razgovor s paterom Ludgerom Grünom o pitanjima u svezi s brakom i obitelji.

Mitteilungsblatt: Velečasni oče, u povodu Sinode mnogi katolici se pitaju kako se bračnim drugovima uistinu može pomoći. Situacija u mnogim obiteljima se čini vrlo zabrinjavajućom, a osim toga postoji još i tema „rastavljenih i ponovno građanski oženjenih“.

p. Grün: Počnimo možda sa Sinodom. Čini se da je ona konačna točka dugog pokreta. Dok je Krist otpočeo svoje javno djelovanje ponovnom uspostavom obitelji, Sinoda sada pokušava zla i neprilike koje su nastupile nakon Koncila jednostavno proglasiti dobrima i normalnima. Već desetljećima se zanemarila tema sakramenta Ženidbe u propovijedi, šutjelo se o kontracepciji, priprava za brak je propala, liturgija se više ne nadahnjuje duhom žrtve koji je neizostavan za rast veze, a nitko se ne brine o pitanju kako se kršćanske obitelji može čuvati od posvjetovnjačenog duha. Jedan vrlo poznati terapeut za bračne parove bio je prije nekoliko godina pozvan na predavanja u sklopu doškolovanja za suradnike crkvenog bračnog savjetovališta. Kada je u svojim predavanjima govorio o sakramentu Ženidbe, najedanput se promijenila atmosfera. On je rekao: „Imao sam osjećaj da sam dotaknuo prljavi tabu.“ To pomalo pokazuje koliko malo vrijednosti se danas polaže na sakrament Ženidbe. Posljedica ovoga zanemarivanja jesu mnogovrsni problemi u braku i nemoćnost supružnika živjeti sakrament zbilja sa stajališta vjere.

MB: Što mislite pod tim živjeti sakrament sa stajališta vjere?

p. Grün: Prije nekog vremena pitao sam jednu suprugu i majku što za nju znači sakrament svete Ženidbe. Dugo je šutjela i onda rekla: „Da ostanemo zajedno“. Premda je ponekad veliki uspjeh držati obitelj skupa, ovaj odgovor pokazuje veliko siromaštvo. Zamislite da upitate nekog svećenika što mu znači svećeništvo, a on Vam odgovori: „Da ostanem svećenik“. U to spada puno više toga. Središnja točka je da supružnici shvate da je njihov brak živa, nadnaravna grana na stablu jedinstva Krista i Crkve. Ova grana živi od života stabla. Iz toga slijedi s jedne strane veliko dostojanstvo supružnika jer oni predstavljaju Krista i Crkvu. Na drugoj strani u tome leži zadaća da se međusobno daruje ista ljubav koja vlada između Krista i Crkve. Daljnja posljedica je da muž i žena jedno prema drugome stoje kao glava i tijelo, a i to se mora pokazati u životu obitelji. Na koncu, obadvoje žive u istoj ljubavi prema svojoj djeci kao što postoje Krist i Crkva za djecu Božju. Ako se bračnim drugovima ovo protumači primjerima i uputama, imaju najedanput izvor novoga života za svoj brak.

MB: Jeste li s time već imali iskustva?

p. Grün: U ožujku smo u SAD-u održali dva misijska tjedna za bračne parove. Budući da ondje postoje razmjerno veliki centri, u ta dva tjedna se okupilo otprilike 1100 ljudi. Odjek na ova predavanja može se sažeti riječima jednog oca obitelji: „Dosada smo imali horizontalno viđenje našega braka, Vi ste nam ponovno vratili viđenje odozgor.“ Jedan drugi bračni par je rekao: „Na naravnoj razini možda nam niste rekli ništa novo, ali na nadnaravnoj razini jako puno.“ Nakon propovijedī i predavanja jako mnogo supružnika je priznalo da je to za njih bilo veliko ohrabrenje.

MB: U čemu vidite razlog za ovo ohrabrenje?

p. Grün: Odgovor je prilično jednostavan: bračni drugovi su bili sretni da su dobili konkretne primjere i upute kako i na koji način mogu oblikovati obiteljski život iz sakramenta Ženidbe. Često čuju da je život nošenje križa, da jedna obitelj bez molitvenog života ne može preživjeti, da moraju biti vjerni do smrti. To je sve posve točno i mora se reći. Ali ako se onda još pokaže kako jedno drugome mogu darovati Ljubav Kristovu odnosno ljubav Crkve, u kojim odnosima trebaju stajati jedno prema drugome, kako trebaju gledati zadaću odgoja i kojim sredstvima tako mogu živjeti sakrament, najedanput imaju nešto konkretno pri ruci kako bi svakidašnji život iznova oblikovali i stvarali.

MB: Možete li za to navesti neke primjere?

p. Grün: Ako su supružnici živa, nadnaravna grana na stablu Krist-Crkva, mora se pronaći život stabla u granama. Jedan primjer koji rado pričam: zamislite jednog vinogradara koji hoda svojim vinogradom i već se raduje berbi. Svagdje vidi kako rastu prekrasni grozdovi, samo kod jedne loze zastane široko otvorenih očiju: tu ne vise grozdovi na lozi, nego banane! Takvu sliku daju supružnici koji svoj brak žive samo prema naravnoj privlačnosti, simpatiji i svakodnevici, ne oponašajući primjer Krista i Crkve. Krist je cijeli svoj život proveo živeći i žrtvujući se za Oca i Crkvu i stojeći im na raspolaganju. Jedanput sam učenicima jednog razreda ponudio 100 franaka ako bi mi mogli spomenuti jedan trenutak u Kristovu životu gdje on nije posve bio na raspolaganju Crkvi. Na veliku žalost razreda, 100 franaka nije htjelo iz mog džepa. Tako i jedan otac obitelji uvijek živi kao Krist za svoju ženu i djecu. S druge strane, Crkva posve živi za Krista. Atmosfera koju pronalazimo u jednoj crkvenoj građevini, s njezinom usredotočenošću na križ i oltar, s njezinim uresom, njezinom tišinom, znak je usmjerenja Crkve prema svojemu Zaručniku. Ona živi za njega, ispunjava njegove naloge, daruje mu Božju djecu i stoji mu na raspolaganju. Ljubav Krista odnosno Crkve u sakramentu se Ženidbe ulijeva u srca supružnika. Oni se smiju jedno drugome darivati i tako imaju neiscrpno vrelo za uvijek novi život u svojoj vezi. Jedna druga tema na ovim predavanjima bio je i život kao glava i tijelo te briga za djecu Božju.

MB: Nije li to malo preteoretski?


p. Grün: Naravno da to zvuči teoretski ako se ne pojasni primjerima iz svakodnevnog života. Jer ovaj svakodnevni život daje bezbrojne prilike pokazivanja međusobne ljubavi i poštovanja koji povezuju Krista i Crkvu. Uzmimo primjer jedne supruge koja stalno želi gospodariti nad svojim mužem. Njezin život ižaruje poruku da Crkva vlada nad Kristom. Ili uzmite jednog oca obitelji koji svojoj ženi prepušta sav odgojni rad i zanemaruje svoju odgovornost kao otac. On svojim životom tvrdi da je Krist ostavio svoju Crkvu samu. Ili uzmite oca koji sve sam želi odlučivati. Pri tome zaboravlja da je Krist svojoj Crkvi puno toga prenio i prepustio njoj da odlučuje: „Što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu.“ Kada se kao u SAD-u ima cijeli tjedan na raspolaganju da se ova pitanja prođu primjerima, nastaje veliko ohrabrenje za supružnike. Jer mnogi od njih su vrlo motivirani i žele svoj obiteljski život vjerski oblikovati. Osobito u SAD-u sam susreo mnogo bračnih parova koji su me se duboko dojmili. Mnogi od njih su junaci kada usred američkog društva svoju obitelj pokušavaju učiniti svetištem za Boga.

Bizantska ikona Krista Zaručnika

MB: Bi li se moglo takva predavanja ponuditi i u našim krajevima?

p. Grün: Na svećeničkim susretima u njemačkom, švicarskom i austrijskom distriktu već smo često govorili o ovoj temi i također razmijenili materijale koji se mogu upotrijebiti za takve propovijedi i predavanja. Tu sada mogu i vjernici malo pripomoći tako da svoje dušobrižnike zamole za takva predavanja.

MB: Zar tu ne postoji opasnost da se obiteljima ne natovari još više tereta?

p. Grün: Ovdje nije riječ o jednoj daljnjoj pobožnoj vježbi, nije potrebno činiti više, nego, naprotiv, valja drukčije činiti. Ponovno moraju otkriti da su grana na stablu koju stablo nosi, štiti i hrani. Bračni parovi nisu sami, nego žive u dubokoj povezanosti s Kristom i Crkvom. Život sakramenta Ženidbe sa sobom ne donosi dodatne obveze molitve, nego pomoć i milost za življenje obiteljskog života u Kristovu miru.

MB: S obzirom na mnogobrojne napetosti u brakovima to bi se moglo učiniti pomalo naivnim.

Pater Ludger Grün: Napetosti, nažalost, postoje svugdje ondje gdje ljudi zajedno žive. S druge strane se moramo priupitati zar mnogi problemi ne dolaze baš odatle da se u svagdašnjem životu sakrament posvema zanemarilo. Time se naime ostavilo postrance neizmjerno vrelo snage oslanjajući se na čisto ljudske snage. Jasno je da to umnaža probleme.

MB: Možete li kao svećenik utvrditi takvo zanemarivanje?

Pater Ludger Grün: Posve je zamjetno da u ispovijedi rijetko ili nikada nitko sebe ne optuži zbog nečega što ide protiv uzajamne ljubavi ili strukture bračnog para. Jedva da se dogodi da neki muž prizna: „Proveo sam previše vremena za računalom, umjesto da sa svojom suprugom razgovaram o životu i njezinim stavovima.“ Ili: „Zanemario sam svoju odgovornost za vlastitu suprugu i darovao joj premalo poštovanja i priznanja.“ Slične primjere bi se moglo navesti i za žene. Ispuštanje ovih tema u ispovijedi pokazuje mi da bračni drugovi rad na vezi rijetko promatraju vjerskom zadaćom. Pri tome je njihova zadaća uzajamno darivanje ljubavi koja vlada između Krista i Crkve. Ako se to ne čini, nastaje sve veća udaljenost vjere i života, tipični problem farizejā.

MB: A što čovjek sebi može obećati obnovom brakova?

p. Grün: Ne smije se zaboraviti da su obitelji nositelji budućnosti. Ako danas nema katoličkih obitelji, sutra neće više biti Katoličke crkve, onda će za 40 godina sve izumrijeti. Onda bi zapuštanje obiteljskog pastorala bilo zanemarivanje budućnosti Crkve. U našem slučaju to znači da budućnost jednog distrikta ovisi o bračnim parovima. Kakvoća distrikta sutrašnjice dolazi od kakvoće svećenikā i bračnih parova sutrašnjice. A prvi izvor za kršćanski obiteljski život jest sakrament svete Ženidbe. Stoga svećenik iz petnih žila treba nastojati poticati ovaj sakramentalni život. On ne smije zaboraviti od kakvih opterećenja i kakve rastresenosti roditelji moraju patiti. Bez posebne pomoći svećenika oni ne mogu uspjeti staviti u središte život s Kristom i po Kristu i Crkvi.

MB: Ima li to veze sa zvanjima?

p. Grün: Može se reći da roditelji imaju prvo mjesto u pripravi zvanjā. Jer što je nužno da se mladi čovjek posvema preda službi Božjoj i služenju Crkvi? On treba ljubav prema Bogu, ljubav prema Kristu, ljubav prema Crkvi i dušama. Upravo ova ljubav pak živi u obitelji u kojoj otac biva sve sličniji Kristu, Zaručniku, a majka biva sve sličnija Crkvi kao Zaručnici Kristovoj. To je ljubav iz sakramenta Ženidbe. I stoga roditelji imaju veliku zadaću jer bez njihova vjerskog života svaki je put posebno čudo kada netko ima zvanje i slijedi ga.

MB: Kad čovjek sve ovo čuje, stječe se dojam da su bračni parovi prilično usamljeni i prepušteni samima sebi. Društvo, mjesna Crkva, rodbina, svi oni žive počesto u nekom drugom duhu. Kako to može uspjeti?

p. Grün: To je zbilja veliki izazov i možda je tu potrebna još jedna zajednička veza koja povezuje obitelji koje žele ozbiljno shvatiti i živjeti život sakramenta. Ali to je pitanje budućnosti.

MB: Vratimo se još jedanput Sinodi. Što se od Vaših prikaza i objašnjenja može primijeniti na pitanje „rastavljenih i ponovno oženjenih“?

Pater Ludger Grün: Izraz „rastavljeni i ponovno oženjeni“ zapravo odvodi u veliku zabludu. Jer niti su ovi ljudi pred Bogom rastavljeni, a niti su opet oženjeni. Rastava koja se pokušava na državnoj razini nema veće djelovanje od zakona koji bi želio odrediti kada će mjesec sjati na nebu. Pred Bogom i u istini sve ove spomenute osobe već imaju bračnog druga i oni imaju djecu koja strašno pate zbog rastave. Ponašati se kao da bi se takva stanja moglo na neki način rehabilitirati, pomalo podsjeća na farizejsko bijeljenje grobova. Zacijelo postoje slučajevi koji su veoma složeni, gdje čak zbog djece razlaz ne bi bio dobar. Ali u takvim slučajevima je Crkva uvijek kao uvjet zahtijevala uzdržljivost. Opet je karakteristično da ovaj put (uzdržljivosti, nap. ur.) na prvom dijelu Sinode nije ozbiljno stajao na raspravu. Osim toga, naivno je pretpostaviti da su svi rastavljeni dobre volje. Kada čujemo primjere rastava, čovjek često bude preneražen neodgovornošću kojom netko napusti ženu, muža ili djecu. To je zacijelo nešto što se vrlo ozbiljno mora shvatiti.

MB: Imate li uz sve ove mračne izglede i riječ ohrabrenja za bračne parove?

p. Grün: Ohrabrujuće je ponajprije da bračni parovi žive „veliko otajstvo“ (Pavao), da ih nose i ljube Krist i Crkva, da već smiju jedni drugima darivati istu ljubav koja će se kod nebeske svadbe vječno slaviti. Ohrabrujuće je i da je Bog svoju dragu djecu povjerio roditeljima i da će on sve patnje i muke koje preuzimaju bračni parovi stostruko nagraditi. On sam želi sve ovo dovršiti što roditelji počinju slabim srcem i rukama. Oni nikada ne trebaju zaboraviti da Marijin pogled nad njima uvijek bdije i da će ona kao u Kani pohitjeti k Gospodinu kada bračnom paru nestane vina ljubavi. Njezino bezgrješno Srce je upravo našemu vremenu darovano kao osobiti oslonac i podrška.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.