Prošli smo mjesec
pisali da nova pokoncilska Misa ljulja kolijevku agnosticizma,
vjersku sumnju i trajnu nesigurnost jer drži prisutnog u zamornom
dijalogu između svećenika i okupljene zajednice i ne stvara više
naviku da se čovjek stavi pred samog Boga. Apsurdno je da u novoj
Misi, tako ljudskoj i usredotočenoj na zajednicu, može biti i netko
tko gotovo više ne vjeruje ili i dalje čuva svoje sumnje u vjeru.
Može biti i netko tko, premda je vjernik, traži više ljudske
razloge za dolazak u crkvu, misleći pri tom možda na psihološko i
društveno dobro koje se u njoj još može pronaći. To je
agnosticizam do pola, agnosticizam nekoga tko, premda ne stoji pred
Bogom, ne donosi odluku da će napustiti Crkvu.
To je jedna vrsta –
pomozite nam reći – „katoličkog agnosticizma“. Ovaj
„katolički agnosticizam“, čija se kolijevka stalno ljulja u
novoj Misi, ne zaustavlja se na obredu, nego navaljuje na sve vidike
katoličke pripadnosti kao i cijelu životnu borbu. To je sveopći
agnosticizam koji sve zahvaća, upravo „katolički“.
Katolički
agnosticizam ne dopušta odlučiti hoćemo li biti s Bogom ili ne i
zbog toga je izuzetno opasan jer obmanjuje. Obmanjuje te, uvjerava te
da misliš da si još katolik dok to više nisi; a obmanjujući te
onemogućuje bol i suze koje bi te dovele do obraćenja.
Katolički
agnosticizam ima ozbiljne sumnje u vjeru, ali još želi pripadati
Crkvi.
Zašto tako čini?
Jednostavno jer grijeh nije razuman, proturječan je, nema logike.
Grijeh se hrani osjećajem, a ne razumom. Ne vjeruješ više ili
skoro ne vjeruješ, ali još ti je stalo do Crkve. Stalo ti je možda
zbog nostalgije za svojim korijenima i možda jer, u jednom posve
društvenom svijetu, valja još nečemu pripadati; i za tebe još
mora postojati jedan klub.
A što čini takav
vjernik da bi još pripadao Crkvi? Mora tražiti da se Crkva
prilagodi modernom agnosticizmu. Mora tražiti, zahtijevati da Crkva
„postane humanija, ljudskija“ kako bi još bila zanimljiva onima
koji, kao ni on, ne znaju više kakav je Bog i što želi; za one
koji, kao i on, svoje traženje Boga proglašavaju da je to sve,
odbacujući Objavu. Ako još vjeruju u Božje postojanje, naglašavaju
da u vezi s Njim postoji sloboda istraživanja i sloboda mišljenja
jer je Objava, Tradicija i Sveto pismo u biti ljudski izričaj koji
valja reinterpretirati u čovjekovom trajnom hodu.
U biti traže
„latitudinarističku“ Crkvu, anglikanske uspomene: u anglikanskoj
Engleskoj uz visoku i nisku crkvu (Highchurch i Lowchurch), u XIX.
stoljeću se sve više uspostavila „široka Crkva“, to jest
„skeptična, blažena u svom dogmatskom skepticizmu, tek
ograničenom određenim vanjskim obličjem, prilagodljivim bilo
kakvom nauku“ (C. Lovera di Catiglione, Il movimento di Oxford,
Morcelliana 1935., str.42).
Sada smo i mi u
širokoj Crkvi, u Crkvi bez dogme, bez apsolutnog morala koju spašava
samo vanjsko obličje i poradi toga potreba stalne prilagodbe onome
što društvo od nje traži malo pomalo, ali sve više traži.
Samo, ovi agnostici
iz naše kuće, kako se još osjećaju kao katolici, od koga će
zahtijevati ovu široku Crkvu? Zahtijevat će je, dakako, od Pape!
U našim danima
nazočimo baš ovoj tragičnoj apsurdnosti: katolici latitudinaristi,
agnostici, no koji još žele pripadati Crkvi, zahtijevaju da Papa na
sve proširi nauk i moral. Zahtijevaju da Papa napravi veliku kuću u
kojoj svi, ama baš svi mogu boraviti; svi osim nelatitudinarista,
tradicionalnih katolika.
A budući da su
agnostici, ne pitaju se želi li to Bog, nego hoće li to Papa
dopustiti! Sada smo dospjeli do ludila!
Mjeseci koji dolaze,
bit će pozornica ovih latitudinarista svakog reda i stupnja,
vjernici – svećenici – biskupi – kardinali. Borit će se da od
Pape dobiju što je više moguće dopuštenja i ustupaka, ali sve ono
što budu dobili, neće imati nikakvu vrijednost jer se ne pitaju što
Bog želi.
Crkva je Božja,
njezin jedini Gospodin je Isus Krist i njoj pripada samo onaj koji
traži Božju istinu i Božju volju. Klerička dopuštenja, više ili
manje široka, više ili manje moderna s obzirom na svjetsku
nemoralnost, ništa ne vrijede. Ništa ne vrijede jer crkveni ljudi
imaju jedino vlast ponavljati Božju volju i pomagati dušama vršiti
je.
Bog je govorio,
objavio se, nije ostao nepoznati Bog: On nije Bog za agnostike. Kad
bi bilo tako, ne bi bilo ni Crkve, ni Pape, ni biskupa ni svećenika.
Papa postoji radi
čuvanja onoga što već postoji, onoga što je Božje. Papa ne
stvara nekog Boga za agnostike sadašnjeg trenutka, to bi bilo
monstruozno, to bi onda zbilja bilo bezboštvo.
Papa nije neka vrsta
„kralja Mide“ koji samo što dotakne pretvara u dobro ono što
nije dobro. Papa ima jedinu moć podsjetiti na ono što je Bog
objavio i tražio i točka.
Zbog toga u
mjesecima koji su pred nama, morat ćemo tražiti milost da se ne
sablaznimo, dakle da ne posrćemo u vjeri gledajući mnogo, previše
katolika agnostika kako kliču mogućim popuštanjima hijerarhije
duhu svijeta, u nauku i u moralu.
A nećemo se
sablazniti ako budemo postojani u pitanju: želi li Bog sve ovo? Sve
ovo širenje plašta na nekršćanske religije, na brak i na
rastavljene i ponovno civilno oženjene, na stegu i na sakramente,
želi li to Bog? Sve nježne riječi o izopačenosti koja je po modi,
želi li to Bog? Je li Bog tako govorio? Što kaže Sveto pismo i
dvijetisućljetni nauk uz koje Crkva pristaje?
Ne ono što će Papa
dopustiti, nego ono što Bog želi: to se moramo pitati.
Samo tako će na
sigurnome biti naša duša, samo tako će biti spašena sama Crkva,
Papa, kardinali, biskupi svećenici i vjernici skupa.
Na koncu života
pojavit ćemo se pred Bogom i bit ćemo suđeni po onome kako budemo
vršili njegovu volju, a ne po onome što ćemo ishoditi od Pape.
(Uvodnik
časopisa „Radicati nella fede“. Godina VIII, br. 10 – listopad
2015.)
