nedjelja, 25. listopada 2015.

Blagdan Krista Kralja


Posljednje nedjelje u mjesecu listopadu, prije blagdana Sviju Svetih, Crkva po tradicionalnom obredu slavi blagdan Krista Kralja. Želimo svim vjernicima blagoslovljen ovaj blagdan koji nosi u sebi tako veliko značenje za sadašnji povijesni trenutak. Razmotrimo njegovu poruku iz sljedećeg izvatka iz Katekizma o krizi u Crkvi:

32) Je li Isus Krist kralj građanskog društva?

Isus Krist je ne samo kralj Crkve ili vjernika, nego i svih ljudi i svih na-roda. Prije nego što je uzašao na nebo kazao je: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji“ (Mt 28,18). On je kralj cijeloga svijeta i ništa nije izuzeto njegovoj vladavini.

33) Nije li Isus Krist rekao da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta?

Krist je pred Pilatom potvrdio da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta (Iv 18,36). Time je htio reći da njegovo kraljevstvo ne izvire iz ovoga svijeta i da je njegova narav iznad one koju imaju zemaljska kraljevstva; no ono se ostvaruje na zemlji. Kraljevstvo Isusa Krista nije od ovoga svijeta, ali jest u ovome svijetu.

Nije li Gospodin jasno očitovao da ga ne zanima svjetovna vlast i da želi vladati samo nad dušama?

Gospodin ponajprije želi spasiti duše i vladati nad njima svojom milošću. Da bi okrenuo ljude u smjeru neba, za vrijeme svoga života na zemlji odbio je izvršavati ikakvu zemaljsku vlast. Pažljivo je razdvojio religijsko društvo koje je osnovao (svetu Katoličku Crkvu) od građanskog društva. Zemaljskim je kraljevima ostavio njihovu vlast. Ali Kristovo kraljevstvo svejedno postoji, a vremeniti autoriteti imaju dužnost javno ga priznati jednom kad ga spoznaju.
Zašto vladari moraju priznati Kristovo kraljevstvo?

Za državne glavare, javno priznanje Kristovog kraljevanja je ponajprije dužnost u pravednosti prema našem Gospodinu (njegovo kraljevstvo je izvor njihova autoriteta). To je također dužnost prema njihovim podložnicima, kojima tako snažno pomažu u spasenju duša i nad kojima zazivaju osobit Spasiteljev blagoslov. Konačno, to je dužnost prema Crkvi, koju trebaju podržati u njezinom poslanju.

Zašto toliko inzistirati na Kristovom društvenom kraljevanju? Nije li dovoljno zaokupiti se glavnom stvari: njegovom vladavinom u dušama?

Čovjek nije čisti duh. Papa Pio XII naučava: „Oblik društva utječe na duše dobro ili loše, ovisno o tome je li on u skladu s božanskim zakonom ili nije“.

34) Ima li dakle država dužnosti prema Gospodinu Isusu Kristu i prema religiji?

Baš kao što svi ljudi imaju dužnost štovati Boga svoga Stvoritelja i da bi to mogli, prihvatiti pravu vjeru jednom kad ju spoznaju (njihovo osobno spasenje ovisi o njihovom prihvaćanju ili odbacivanju Isusa Krista), tako ima i država. „Sreća države proizlazi isključivo iz sreće pojedinaca, pošto grad nije ništa drugo nego skup pojedinaca koji žive u skladu“ (sv. Augustin).

No je li država kompetentna u vjerskim pitanjima?

Država nije kompetentna donositi zakone o vjerskim stvarima prema svojim svjetlima. Ali je kompetentna prepoznati pravu religiju na temelju sigurnih znakova, i pokoriti joj se. Lav XIII potvrđuje: „Pošto je, dakle, ispovijedanje jedne vjere nužno u državi, mora se ispovijedati ona vjera koja je jedina istinita i koja se može bez poteškoća prepoznati, osobito u katoličkim državama, jer su na njoj, tako reći, uklesani znakovi istinitosti. Tu vjeru, dakle, vladari države moraju čuvati i štititi“.

Nije li zadaća Crkve, a ne države, pomagati ljudima da postignu vječno spasenje?

Bog je želio stvoriti posebno religijsko društvo (svetu Katoličku Crkvu), različito od građanskog društva. Čovjek, stoga, treba pripadati obama društvima, no čovjek ima samo jedan konačni cilj. Ne može istovremeno ići u dva smjera: vremeniti život dan mu je kao priprema za vječnost. Država, čiji je vlastiti djelokrug vremeniti poredak, ne može organizirati društvo neovisno o njegovom konačnom cilju. Ona nije izravno odgovorna za vječnu sreću svojih građana, ali mora tom cilju neizravno doprinositi. Ako bi država to zanemarila, zanemarila bi najvažniji dio općeg dobra. Takav je nauk crkvenih otaca, sv. Tome Akvinskog i papa.

Dakle Crkva i država ne trebaju biti odvojene?

Crkva i država su dva različita društva, ali njihovo strogo odvajanje apsurdno je i neprirodno. Čovjek nije podijeljen na kršćanina i građanina. On mora biti kršćanin ne samo u svom privatnom životu, nego u svakom aspektu svoga života. Tako mora provoditi kršćansku politiku nastojeći dovesti građanske zakone u sklad s božanskim zakonima.

37) Postoji li pravo na slobodno prakticiranje bilo koje religije?

Postoji apsolutno pravo razvoja i slobodnog prakticiranja istinite religije, jer se nikome ne smije priječiti služenje Bogu na način kako je to on sam odredio. To je nužan zahtjev naravnog zakona. Ne postoji, međutim stvarno pravo na prakticiranje krivih religija, upravo zato što su krive i pogrešne. Zabluda nikada ne može imati nikakvo pravo; samo istina ima prava. Po-glavari država, stoga, nisu u pravednosti obvezani (prema naravnom pravu) prakticirati toleranciju prema krivim religijama, ali to mogu činiti iz razboritosti ili kršćanskog milosrđa.

Je li sigurno da zabluda nema nikakvih prava?

Lav XIII vrlo jasno naučava da zabluda ne može imati nikakva prava: „Premda ne priznaje nikakva prava ičemu osim onome što je istinito i pravedno, [Crkva] ne brani javnim autoritetima toleriranje onoga što nije u skladu s istinom i pravednošću radi izbjegavanja nekog većeg zla, ili radi ostvarivanja ili očuvanja nekog većeg dobra“. Pio XII naučava da „ono što ne odgovara istini i moralnim standardima, objektivno, nema pravo postojati, biti poučavano, niti se to smije činiti“

38) Što II. vatikanski sabor naučava o vjerskoj slobodi?

Deklaracija II. vatikanskog sabora o vjerskoj slobodi, Dignitatis Humanae (§2) kaže:
Ovaj vatikanski sabor izjavljuje da ljudska osoba ima pravo na vjersku slobodu. Takva se sloboda sastoji u tome što svi ljudi moraju biti slobodni od pritiska bilo pojedinaca bilo društvenih skupina ili bilo koje ljudske vlasti, i to tako da u vjerskoj stvari nitko ne bude primora-van da radi protiv svoje savjesti ni sprječavan da radi po svojoj savjesti, privatno i javno, bilo sam bilo udružen s drugima, unutar dužnih granica.

Što treba primijetiti u ovom odlomku iz II. vatikanskog sabora?

1) Prvo, da II. vatikanski sabor kaže ne samo da se nikoga ne smije prisiljavati na vjerovanje (što je Crkva oduvijek naučavala), nego tvrdi i da se nikoga ne smije ograničavati u prakticiranju religije koju je izabrao.
2) Zatim, a to je od osobitog značaja, II vatikanski sabor više ne govori samo o toleranciji, nego doista priznaje stvarno naravno pravo pripadnika svih religija da ih se ne priječi u prakticiranju njihove religije.
3) Konačno, to pravo se ne tiče samo privatnog prakticiranja, nego i javnog bogoštovlja i promicanja religije. Tako II. vatikanski sabor promiče nešto što je Crkva ranije uvijek osuđivala.

Namjerava li II. vatikanski sabor doista govoriti o istinskom naravnom pravu čovjeka (a ne tek o običnom građanskom pravu)?

Na žalost da, II. vatikanski sabor predstavlja pravo da nitko ne bude sprečavan da radi po svojoj savjesti u vjerskim stvarima kao istinsko naravno pravo. Pojašnjava da to pravo ima temelj „u samom dostojanstvu ljudske osobe“ (a ne samo u pozitivnoj pravnoj odluci); stoga na ovom temelju vjerska sloboda mora također biti priznata i kao građansko pravo (DH 2).

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.