Prvi vrhbosanski
nadbiskup mons. Josip Stadler bio je štovatelj Djeteta Isusa i kao
takav osnivač Družbe sestara služavki Maloga Isusa. Prenosimo u
ovom božićnom vremenu izvadak iz posmrtnog govora njegovog
nasljednika, nadb. Ivana Ev. Šarića u kojemu opisuje dubok i snažan
molitveni duh ovog velikog pastira:
Dan
i noć radio je nadbiskup Stadler. Ali dok je radio, nije ni za čas
zaboravio na onu svetoga Psalmista: 'Nisi Dominus aedificaverit
domum, in vanum laboraverunt, qui aedificant eam.' (Ps 126, 1) - Ako
Gospodin
kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji.
Nadbiskup
je naš u svome radu podizao oči i srce k Nebu. On je dozivao s Neba
na svoj rad pomoć Božju. On je radio i Bogu se svome jednako molio.
On, čovjek rada, bio je i čovjek molitve. Rano bi ustajao, i ljeti
i zimi u 5 sati. Onda bi molio. Iza jutarnje bi molitve misio. Jedva
se je otkidao od oltara Presvetoga Srca Isusova u svojoj tihoj
kapelici.
Kad
bi onda uzeo svoj jednostavni zajutrak, prihvatio bi za časoslov da
i njega pobožno izmoli, prije nego se dade sav na posao. I svoj bi
posao započinjao i opet i opet s molitvom. Mogu po duši reći, kad
god bih došao Nadbiskupu, zatekao bih ga gotovo uvijek gdje kleči
na klecalu pred Propelom.
I
jedanput mi je izmaknula riječ: 'Preuzvišeni! Vi se uvijek molite
Bogu.' A on mi odvrati sa Psalmistom: 'Adiutorium nostrum in nomine
Domini, qui fecit coelum et terram.' (Ps 123, 8) – Pomoć
je naša u imenu Gospodnjem, koji stvori nebo i zemlju.
I više bi puta
sišao kroz dan u kapelicu, da se pokloni Isusu, Bogu, Spasu svojemu.
I kad god bi izlazio iz kuće, pohodio bi Presveto. I kad bi se
svratio kući, opet bi pohodio Presveto. Prije večere bio bi na
zajedničkoj večernjoj molitvi u kapelici. Iza večere, izmolio bi u
sobi sve tri krunice u čast Kraljice svete Krunice. Tako su mu
prolazili dani u radu i molitvi.
Izvor: Antemurale Christianitatis
