Dragi
prijatelji i dobročinitelji,
S
porastom broja ubilačkih napada u Europi i Africi i s krvavim
progonom mnogih kršćana na Bliskom istoku, ovi posljednji mjeseci
pokazuju nam je koliko duboko nemirna situacija u svijetu. U Crkvi,
nedavna Sinoda o obitelji i nadolazeći početak Svete godine
izazivaju opravdane brige. S obzirom na ovu pomutnju, činilo nam se
korisnim obavijestiti vas o našim razmišljanjima odgovarajući na
vaša pitanja. Mislimo da će ovo izlaganje omogućiti da jasnije
istaknemo kako mi, koji smo odani tradiciji, trebamo reagirati na
probleme s kojima se danas suočavamo.
1.
rujna, Papa Franjo je, na vlastitu inicijativu, odlučio dopustiti
svim vjernicima da se ispovijedaju kod svećenika Bratstva sv. Pija
X. tijekom Svete godine. Kako tumačite ovaj čin? Što to znači za
Bratstvo?
Bili
smo u stvari iznenađeni ovim činom Svetoga Oca povodom Svete
godine, jer smo, kao i svi drugi, saznali o tome putem tiska. Kako
razumjeti ovu gestu? Dopustite mi upotrijebiti jednu sliku. Kada
požar bjesni, svatko razumije da ga oni koji za to imaju sredstva
moraju nastojati ugasiti, pogotovo ako postoji manjak vatrogasaca.
Dakle, kroz svih pedeset godina te strašne krize koja je potresla
Crkvu, a osobito tragičnog nedostatka ispovjednika, naši svećenici
su se posvetili dušama pokajnika, pozivajući se na slučaj nužde
predviđen Zakonikom kanonskoga prava.
Kao
rezultat Papina čina, tijekom Svete godine, imat ćemo redovitu
vlast upravljanja. Na slici koju sam spomenuo, to je rezultiralo time
da su nam dane službene oznake vatrogasaca, dok su nam takav status
odbijali desetljećima. Po sebi, on ne dodaje ništa novo Bratstvu,
njegovim članovima, odnosno njegovim vjernicima. Ipak, ta redovita
vlast upravljanja će možda uvjeriti ljude koji nisu bili načisto
ili druge koji nam se do sada nisu usudili približiti. Jer kao što
smo rekli u priopćenju zahvale Papi, svećenici Bratstva žele samo
jednu stvar: "vršenje
vlastite službe u ispovjedaonici s obnovljenom velikodušnošću,
slijedeći primjer neumorne predanosti koji je sveti Župnik Arški
dao svim svećenicima."
Povodom
Sinode o obitelji, poslali ste molbu Svetom Ocu, a zatim izjavu.
Zašto?
Svrha
naše molbe bio je ukazati što je moguće jasnije Vrhovnom
svećeniku na ozbiljnost ovoga vremena i odlučujući utjecaj njegove
prosudbe u moralnim pitanjima takve važnosti. Papa Franjo je primio
na znanje naš stav 18. rujna, prije svog odlaska na Kubu i u SAD i
obavijestio nas je da neće promijeniti ništa u katoličkom nauku u
vezi s brakom, osobito njegovu nerazrješivost. No, bojali smo se da
se, u praksi, neće uzimati u obzir značaj nerazrješivosti bračne
veze. A to je u stvari ono što se dogodilo, s jedne strane, s motu
proprijem koji
je reformirao postupak proglašenja ništavnosti
brakova, a s druge strane sa završnim dokumentom ove sinode. Stoga
dakle moja izjava koja je trebala podsjetiti na stalno učenje Crkve
o mnogim točkama o kojima se raspravljalo, a ponekad su se i
dovodile u pitanje tijekom mjeseca listopada. Neću sakriti od vas
činjenicu da mi se žalostan prizor koji je pružala ova Sinoda
činio osobito sramotnim i sablažnjivim u nekoliko točaka.
Sramotno
i sablažnjivo, kako?
Pa,
na primjer, ova dihotomija između nauka i morala, između poučavanja
istine i tolerancije grijeha i najnemoralnijih situacija. Jasno nam
je da treba biti strpljiv i milosrdan s grješnicima, ali kako će se
oni obratiti ako se njihovo grješno stanje ne osudi, ako oni više
ne čuju nikoga govoriti o stanju milosti i njegovoj suprotnosti: o
stanju smrtnog grijeha, koji nanosi smrt dušama te ih predaje
paklenim mukama? Ako bi netko izmjerio beskonačnu uvredu koju
najmanji smrtni grijeh nanosi Božjoj časti i svetosti, umro bi od
zaprepaštenosti. Crkva mora čvrsto osuditi sve grijehe, poroke i
zablude koje iskrivljuju istinu Evanđelja. Ona ne smije praviti
nagodbe sa sablažnjivim ponašanjem ili odobravati krivo prihvaćanje
takvog ponašanja ili javnih grješnika koji napadaju svetost braka.
Zašto Crkva više nema hrabrosti govoriti na ovaj način?
Ipak,
postoje neke pozitivne inicijative povodom ove Sinode, kao što su
knjiga jedanaestorice kardinala (nakon knjige petorice kardinala
prošle godine); jedno izdanje afričkih prelata; jedno katoličkih
pravnika; priručnik trojice biskupa, itd.
Ove
pozitivne inicijative koje su se pojavile nedavno promičući obranu
braka i kršćanske obitelji daju nam tračak nade. To predstavlja
spasonosnu reakciju, čak i ako određenim odgovorima ponešto
nedostaje. Nadajmo se da to može biti početak buđenja cijele Crkve
koja će dovesti do ispravljanja i stvarnog obraćenja.
Prošlog
proljeća, u svojoj propovijedi u crkvi Saint-Nicolas-du-Chardonnet u
Parizu, biskup de Galarreta je rekao da je Crkva, čini se, u procesu
proizvodnje "protutijela" kojima se bori protiv neprirodnih
prijedloga koje su davali progresivci o temi braka, koji se usklađuju
s trenutnim običajima umjesto da traže da se njih izmijeni u skladu
s evanđeoskim naukom. Ova reakcija je na moralnoj razini korisna. A
budući da je moral usko povezan s naukom, to bi mogao biti početak
povratka Crkve njezinoj tradiciji. Molimo za to svaki dan!
U
ime milosrđa, neki prelati, poput kardinala Kaspera, pokušavaju,
ako ne mijenjati nauk Crkve o nerazrješivosti braka, barem popustiti
disciplinu o pričesti za razvedene i ponovo oženjene osobe ili
promijeniti njezinu prosudbu o protunaravnim vezama. Što bismo
trebali misliti o svim tim tzv. pastoralnim iznimkama?
Crkva
može donositi zakone, to jest, uspostaviti svoje zakone, koji su
jednostavno pojašnjenja božanskog zakona. No, u području braka o
kojem se raspravljalo danas, Gospodin je već riješio to pitanje
sasvim jasno: "Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja"
(Mt 19, 6), i odmah nakon toga: "Tko otpusti svoju ženu ...
čini preljub" (Mt 19, 9). Stoga Crkva treba učiniti samo jednu
stvar: iznijeti vjernicima božanski zakon i brižljivo ga čuvati u
crkvenim zakonima. Ni u kojem slučaju se Crkva ne može razilaziti s
njime na bilo koji način; to bi značilo da ne uspijeva u svojem
poslanju, koje je prenositi objavljeni polog vjere. Jednostavno
rečeno, u ovom pitanju Crkva može samo izjaviti da brak nije uopće
sklopljen, ali ni u kojem slučaju ne može poništiti ili
razriješiti brak koji je po sebi valjan.
Naravno,
crkveni zakoni mogu dodavati uvjete potrebne za valjanost braka, ali
uvijek u skladu s božanskim zakonom. Crkva tako može proglasiti
brak nevaljanim zbog nedostatka kanonskog oblika, ali ona nikada neće
biti iznad božanskog zakona kojemu je podložna. Štoviše, potrebno
je navesti da za razliku od ljudskog i crkvenog prava, božanski
zakon ne dopušta iznimke, jer njega nisu napravili ljudi koji ne
mogu predvidjeti sve moguće slučajeve te su dužni ostaviti prostor
za iznimke. Beskonačno
mudar Bog predvidio je sve moguće situacije, kao što sam napisao u molbi Papi: ,,Božji
zakon, izraz Njegove vječne ljubavi za ljude, u sebi samome
predstavlja vrhovno milosrđe za svako vrijeme, svaku osobu i svaku
situaciju".
Nije
li motuproprij od 8. rujna koji pojednostavljuje postupak proglašenja
ništavosti ženidbe način opozivanja načela nerazrješivosti
braka, korištenjem jednostavnih kanonskih izraza da bi se to
zamaglilo?
Novi
motuproprij
koji regulira kanonske pojedinosti
glede
postupaka poništenja tvrdi, naravno, da je on odgovor na ozbiljan
suvremeni problem: onaj brojnih razorenih obitelji. Ako se želi
ispitati ove slučajeve kako bi se predložilo brže rješenje,
ukoliko ono odgovara božanskom zakonu o braku, jako dobro! No, u
ovom kontekstu modernog sekulariziranog i hedonističkog društva te
crkvenih sudova koji već rade ono što je zabranjeno, ovaj
motuproprij
riskira postati pravna potvrda
poremećaja. Rezultat bi mogao biti puno gori od preporučenog
lijeka. Jako se bojim da je jedna od ključnih točaka Sinode možda
riješena stvaranjem "stražnjih vrata" koja otvaraju put
prema navodnom "katoličkom razvodu", jer konkretno se
Crkva izlaže mnogim zlouporabama, posebno u zemljama gdje biskupi,
osvojeni progresivizmom i subjektivizmom, provode vrlo malo
nadzora...
U
Svetoj godini koja započinje 8. prosinca, ne traži li se milost bez
pokajanja ili obraćenja?
Istina
je da, u trenutnoj klimi, poziv na milosrđe olako zanemaruje
neophodni čin obraćenja, koji zahtijeva kajanje za vlastite grijehe
i odbojnost
prema grijehu kao uvredi prema Bogu. Tako sam izrazio žaljenje u
posljednjem Pismu prijateljima i dobročiniteljima (br. 84) samodopadne potpore honduraškog
kardinala Maradiage novoj duhovnosti čiji pojam milosrđa ne
zahtijeva pokajanje.
Ipak,
ako čitate pažljivo razne dokumente objavljene na temu Svete
godine, osobito bulu proglašenja
Jubileja,
vidjet ćete da je prisutna temeljna ideja obraćenja i kajanja za
grijehe kako bi se dobio oprost. Unatoč pozivanju na dvosmisleno
milosrđe za koje se kaže da se sastoji od obnove "neusporedivog
dostojanstva", ljudskog bića, a ne stanja milosti, Papa
namjerava promicati povratak onih koji su napustili Crkvu te umnožava
konkretne inicijative kako bi se olakšao pristup sakramentu pokore.
Nažalost, on ne pita zašto je tako mnogo ljudi napustilo Crkvu i
prestalo prakticirati svoju vjeru i bi li mogla postojati neka veza s
određenim koncilom, njegovim "kultom čovjeka" i njegovim
katastrofalnim reformama: neobuzdanim ekumenizmom, desakraliziranom i
protestantiziranom liturgijom, slabljenjem morala, itd.
Mogu
li onda vjernici odani tradiciji sudjelovati bez rizika od pomutnje u
izvanrednoj Jubilarnoj
godini koju je odredio Papa? Pogotovo jer ova Godina milosrđa
namjerava proslaviti pedesetu obljetnicu II. vatikanskog za kojeg se
smatra da je srušio "zidove" kojima je Crkva bila
ograđena...
Sasvim
očito se javlja pitanje našeg sudjelovanja u ovoj Svetoj godini. Da
bi se to razriješilo, potrebno je razlikovati između: okolnosti
koje su dovele do Svete ili
jubilarne
godine ili i same njegove biti.
Okolnosti
su povijesne, povezane s glavnim obljetnicama Isusova života,
posebno njegove otkupiteljske smrti. Svakih pedeset godina, ili čak
svakih dvadeset i pet godina, Crkva uvodi Svetu godinu. Ovaj put je
referentna točka za otvaranje Jubilarne
godine ne samo Otkupljenje - 8. prosinca nužno je povezan s
otkupiteljskim djelom koje započinje s Bezgrešnom Majkom Božjom
- nego i Drugi vatikanski sabor. To je vrlo uznemirujuće, a mi to
snažno odbijamo, jer se tome ne možemo radovati, nego radije
žaliti, ruševine koje je prouzročio ovaj koncil: nagli pad zvanja,
znatno smanjenje vjerske prakse, a prije svega gubitak vjere koju je
opisao sam Ivan Pavao II. kao "tiho otpadništvo".
Ipak
bitne sastavnice Svete godine ostaju: to je posebna godina u kojoj
Crkva, po odluci Vrhovnog Svećenika koji ima vlast
ključeva,
otvara širom svoja blaga milosti da bi vjernike privela bliže Bogu,
posebno opraštanjem grijeha i otpuštanjem kazni zbog grijeha. To
Crkva čini po sakramentu pokore i oprostima. Takve milosti se ne
mijenjaju; one su uvijek iste, a samo Crkva, otajstveno Tijelo
Kristovo, ima moć nad njima. Također možemo primijetiti da su
uvjeti za dobivanje oprosta u Svetoj godini još uvijek isti:
ispovijed, pričest, molitva za nakane Pape - koji su objektivni i
tradicionalni, a ne osobni. Nigdje u podsjetniku na te uobičajene
uvjete nema pitanja o poštivanju koncilskih novotarija.
Kad
je nadbiskup Lefebvre s cijelom Bogoslovijom iz Écônea otišao u
Rim
tijekom Svete godine 1975., to nije bilo radi proslave desete
godišnjice Koncila, iako je Pavao VI. spomenuo tu obljetnicu u buli
proglašenja.
To
je više bila prigoda ispovijediti našu Romanitas,
našu vezanost za Svetu Stolicu, za Papu koji kao Petrov nasljednik
ima vlast
ključeva.
Slijedeći stope našeg časnog utemeljitelja, tijekom ove Svete
godine ćemo se usredotočiti na njezine bitne čimbenike: pokajanje
da bi se dobila božanska milost posredstvom Njegove jedne Crkve, bez
obzira na okolnosti koje su neki mislili da ih se potrebno prisjetiti
kao zahtjeva za proslavu ove godine, kao što je bio slučaj već
1975. i ponovo 2000.
Mogli
bismo usporediti ova dva elementa, onaj bitni i okolnosti, sa
sadržajem i omotom
koji
ih okružuje. Bilo bi štetno odbaciti milosti koje pripadaju Svetoj
godini samo zato što se predstavlja u neispravnom
omotu,
ne uzimajući u obzir činjenicu da ovo pakiranje ne mijenja sadržaj,
osim ako okolnosti ne upiju
ono bitno i ako, u ovom slučaju, Crkva više nema na raspolaganju
milosti vlastite Svetoj godini zbog štete od Drugog vatikanskog
sabora. No, Crkva nije rođena prije pedeset godina! I po milosti
Krista koji je "isti jučer, danas i zauvijek" (Heb 13, 8)
ona ostaje i ostat će ista, unatoč koncilu otvorenom svijetu
neprestane promjene ...
U
nekoliko posljednjih izjava izgleda da želite anticipirati stotu
obljetnicu Fatime pozivajući vjernike da se sada počnu pripremati.
Zašto?
Iz
perspektive spomenute u ovom pismu, a kako bismo inzistirali na
hitnosti obraćenja, mislili smo povezati ta tjelesna i duhovna djela
milosrđa koja smo pozvani obavljati ove godine uz stotu obljetnicu
ukazanja u Fatimi, u kojoj je Blažena Djevica toliko inzistirala na
potrebi obraćenja, sebe i svijeta, na potrebi za djelima pokore i
molitve, osobito krunice. Zazivanje božanskog milosrđa je usko
povezano s fatimskim ukazanjima: Blažena Djevica nas je pozvala na
molitvu i pokoru i tako ćemo dobiti milost, a ne na neki drugi
način. Čini mi se vrlo korisnim povezati ove dvije buduće
obljetnice čineći ih na taj način dvjema godinama nastojanja da se
približimo kako Presvetoj Djevici Mariji, tako i našemu Gospodinu,
te Bezgrešnom Srcu Marijinu i milosrdnom Srcu Isusovu.
Svećeničko
bratstvo sv. Pija X. organizira međunarodno hodočašće u Fatimu
19. i 20. kolovoza 2017. No, već možemo i štoviše moramo
pripremati sebe, pogotovo kada se katolički moral ozbiljno osporava.
Više
nego ikada, na ovaj blagdan 21. studenoga, koji je za nas glavna
obljetnica Proglasa nadbiskupa Lefebvrea iz 1974. - prave povelje za našu borbu za Crkvu svih vremena- zadržimo
katolički stav u svim okolnostima, bez obzira kakve mogu biti
poteškoće i kušnje. Mislimo kao Crkva, budimo vjerni našemu
Gospodinu, ostanimo i dalje odani njegovoj Svetoj Žrtvi, njegovim
učenjima, njegovim primjerima. Jučer sam pročitao da se kardinal
Müller, prefekt Kongregacije za nauk vjere, bojao "protestantizacije
Crkve". U pravu je. No, što je nova Misa, ako ne
protestantizacija Mise svih vremena? A što misliti o Papi koji, kao
i njegovi prethodnici, ide u luteransku crkvu? Kad vidimo kako se
priprema petstota obljetnica protestantske reformacije 2017. godine,
kako se lik Luthera sada pozdravlja, iako je bio jedan od glavnih
krivovjernika i raskolnika u povijesti, bijesno suprotstavljen
Rimokatoličkoj crkvi, to je dovoljno da vam klone srce! Zaista,
nadbiskup Lefebvre je dobro vidio kada je rekao da je "jedini
stav vjernosti Crkvi i katoličkom nauku, za naše spasenje,
kategorički odbiti prihvaćanje reformacije", jer između
Lutherove reforme i one koju je poduzeo II. vatikanski postoji više
od jedne zajedničke točke. A s njim, možemo reći opet: "Stoga
nastavljamo s djelom svećeničke formacije bez ikakve gorčine, bez
buntovništva, bez srdžbe, pod zvijezdom Učiteljstva svih vremena,
uvjereni da svetoj Katoličkoj Crkvi, papi i budućim generacijama ne
možemo učiniti veću uslugu."
Vi
to vrlo dobro razumijete, dragi prijatelji i dobročinitelji
Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Vaše žarke molitve, vaša
divljenja vrijedna velikodušnost i trajna odanost, za nas su
neprocjenjiva podrška. Zahvaljujući vama, djelo nadbiskupa
Lefebvrea razvija se posvuda. Svim srcem vam zahvaljujemo za to.
Molimo
Blaženu Djevicu da vam izmoli sve potrebne milosti. Molimo dobrog
Boga da udijeli blagoslov vama i vašim obiteljima, tako da se svetim došašćem pripremite za veliki blagdan Božića i da povjerite narednu godinu,
s njenim radostima i križevima, našoj Nebeskoj Majci.
Na
blagdan Prikazanja Blažene Djevice, 21. studenoga 2015.
+
Bernard Fellay
