Neraspadnuto
tijelo sv. Leopolda Mandića kojemu su vjernici u Hrvatskoj ovih dana
– prema časnom katoličkom običaju, iskazali dostojno štovanje.
1.
Nauk Crkve. Ima dvije vrste svetačkih moći. U pravom
(užem) smislu svetačke moći su njihova tijela ili ostaci tijela
(pepeo); u širem pak smislu zovu se moći sve stvari, s kojim su se
sveci za života služili ili s kojima su dolazili u doticaj (kao na
primjer lanci kojima su vezani, mučila kojima su mučeni, odjeća
koju su nosili, itd.) i koje su po sebi prikladne, da u nama
pobuđuju čuvstvo pobožnog štovanja. Tako Crkva izrijekom uči,
kao što je to potvrđeno na Tridentskom saboru: ,,Vjernici
trebaju štovati sve ta tijela svetaca i mučenika i drugih koji
žive s Kristom, koji su bili živi udovi Krista i hram Duha Svetoga
[usp.
1 Kor 3,16; 6,15.19; 2 Kor 6,16],
koja će on uskrisiti i proslaviti u vječnom životu i po kojima
Bog daje ljudima mnoga dobročinstva; tako da one koji tvrde da ne
treba štovati relikvije svetaca i da im ne treba iskazivati čast,
ili da vjernici beskorisno časte njih kao i druge svete predmete,
ili da uzalud pohađaju spomen-mjesta svetaca kako bi tako izmolili
njihovu pomoć, treba u potpunosti osuditi, kao što ih je Crkva već
prije osudila i kao što ih osuđuje i sada.“
(25. sjednica, Dekret o štovanju svetaca)
Crkva
uči da se svetačke moći moraju religiozno štovati, a ne
možda samo časno poštivati, kao što se to čini s ostacima dragih
pokojnika; to se vidi iz razloga, s kojima sabor potkrepljuje ono
štovanje. Razlog zašto moramo štovati svetačke moći jest po
umovanju sabora: što će tijela jednom uskrsnuti na novi, ljepši
život i jer su bila hram Duha Svetoga, kroz koja je Bog za života,
a i poslije smrti činio mnoga čudesa na korist njihovih štovatelja.
To su religiozni motivi pa zato upućuju na religiozno štovanje.
Štovanje
svetih moći u jednu je ruku odnosno (cultus relativus), jer im se
ono iskazuje samo utoliko, ukoliko se oni ostaci odnose na svece. Ali
u drugu je ruku štovanje to i izravno (cultus absolutus) – to
vrijedi samo za moći u užem smislu – jer su tijela svetih i
njihovi ostaci, već u sebi sveti i zato su za sebe već sami predmet
štovanja. Utoliko se štovanje svetačkih moći razlikuje od
štovanja slika i kipova svetih, kojima ide samo neizravno štovanje.
Slike same za sebe nemaju nikakve nutarnje svetosti i ne štuju se
kao takve, nego štovanje koje im iskazujemo odnosi se na one, koje
dotične slike prikazuju.
2.
Nauk svetog pisma. Bog je često već u starom zakonu
proslavio tijela umrlih pravednika. U Drugoj knjizi o kraljevima
(13,21) pripovijeda se kako je neki mrtvac oživio koga su bili
bacili u jamu, gdje su bile ukopane kosti proroka Elizeja. Iz
toga je razloga kralj Jošija
, rušeći i spaljujuće oltare idola u Betelu poštedio i dao ondje
časno sačuvati grobnice dvaju proroka (2
Kr 23,17). I u
doba Krista Gospodina bio je običaj kititi i resiti grobove proroka
jer to spočituje Isus farizejima koji su to činili ne da ugode
Bogu nego ljudima. Isus je utvrdio očevidnim čudesima pouzdanje
koje su ljudi stavljali u nadnaravnu moć tijela i stvari živućih
pravednika. Tako je nagradio vjeru bolesne žene, koja se u toj
vjeri za ozdravljenjem dotakla ruba Njegove odjeće. Istu je moć
dao sjeni prolazećih apostola, njihovim pojasevima, rupcima, koje
su stavljali na bolesnike i ozdravljali ih. Otuda je slobodno
zaključiti, da istu moć imaju tijela i stvari i pokojnih
pravednika, koji u nebu kraljuju s Kristom i da je slobodno isto
povjerenje stavljati u ostatke svetih pokojnika, koje se stavljalo u
stvari živih pravednika, te da je isto tako Bogu ugodno, kad se
štuju moći umrlih pravednika, kao što mu je ugodno bilo, kad su
se štovale stvari živih njegovih ugodnika.
3.
Predaja. Vjeru Crkve u štovanje svetačkih moći
potvrđuju mnoge i razne činjenice. Kako ćeš protumačiti onu
nježnu i brižnu skrb starih kršćana u sabiranju tjelesnih
ostataka svetih mučenika, koje su sahranjivali na svetim mjestima i
spravljali ih u skupocjene posude i držali ih za najdraže svoje
blago, ako ne pretpostaviš da je Crkva od prvog svog početka
uvjerena bila da su oni ostaci u sebi sveti i časni dostojan
predmet pobožnog štovanja. Tu vjeru potvrđuje običaj drevnih
kršćana, koji su na grobovima mučenika podizali crkve, kapele,
oltare (martyria, memoriae, confessiones) i ondje obavljali službu
Božju. Samo da nešto poimence navedemo, pozivamo se na papu
Kornelija koji je dao (oko godine 253.) prenijeti iz katakomba kosti
apostolskih poglavara sv. Petra i Pavla i ondje ih svečano položio,
gdje i danas još počivaju (confessio s. Petri). Eusebije
pripovijeda da je Origen naročito za to putovao u Rim da počast
iskaže onom svetom mjestu; a sveti Ivan Zlatousti zove svetim i
blaženim grad, koji posjeduje i čuva takvo blago.
Da
se tu radi o religioznom štovanju, svjedoče nam bogoštovni obredi
uz koje su se prenašali ili pohađali svetačke moći. Stari pisci
su svjedoci da se ondje služila misa, pjevali psalmi i druge pobožne
pjesme, palile baklje, i da su kršćani pobožnim poljupcem
iskazivali moćima najdublje štovanje. (Poznato je iz crkvene
povijesti da je poljubac što ga je dala Lucila kostima nekog
mučenika, čije mučeništvo još nije bilo službeno potvrđeno od
Crkve [martyr non vindicatus], bio povod donatističkom raskolu koji
je trajao u Crkvi preko 300 godina) Neprijatelji kršćana taj
pobožni običaj drevne Crkve potvrđuju time što su na svaki način
nastojali da ne dođu smrtni ostaci mučenika u ruke kršćanima i
zato su ih spaljivali, rasipali pepeo, njihova tijela miješali s
drugim lešinama, bacali ih u vodu ili pred zvjerad da ih proždru.
Da se osigura smrtnim ostacima pobožno štovanje i za kasnija
vremena, kršćani su se brinuli da se grobovi njihovih mučenika
mogu raspoznati od ostalih pa su ih zato obilježavali raznim
znakovima, obično palmom, ribom, golubom ili staklenkom punom krvi.
Kako je Bogu ugodno kad se štuju svetačke moći, potvrdio je
nebrojenim čudesima, koja je kroz njih činio. Sv. Ambrozije
pripovijeda ona čudesa, koja su se dogodila kod prijenosa mučenika
sv. Gervazija i Protazija, koje je on pronašao po objavi sv. Pavla.
Svjedok onih čudesa bijaše cijela njegova Crkva. To isto potvrđuju
u više slučajeva sv. Jeronim, Augustin, Ćiril Aleksandrijski, i
drugi koje citira Petavije. Moraš priznati, ili da su ona čudesa
izmišljena, ili da štovanje svetačkih moći nije pusto
praznovjerje ,
nego čin Bogu ugodan. Tko bi pak smio sumnjati u vjerodostojnost
onakvih i onolikih svjedoka, kao što su nabrojeni oci? Dakle treba
priznati ovo drugo. Pa sve ako
se je u pojednim slučajevima i uvuklo nešto i praznovjerja
i pretjerivanja, to se ipak Crkvi ne može zanijekati, da je brižno
nastojala praznovjerja
istrijebiti i štovanje moći svesti u prave granice. Tako je
npr. sv. Martin Turonski u nekom svojem samostanu, za koji je puk
općenito držao da ima crkvu sagrađenu na grobu sv. mučenika, jer
pučka vjera nije bila dosta vjerodostojna, istraživao stvar. Kako
je pak čudom doznao da je pod oltarom pokopan neki razbojnik, a ne
mučenik, nije ni časa oklijevao, nego je dao oltar odmah porušiti
i puk je svoj o tom slučaju, ravnanja radi, izvjestio. Napokon vjeru
stare Crkve potvrđuju mnogi sabori, među kojima je najvažniji
Nicejski.
4.
Nitko pametan ne može ništa prigovoriti tomu štovanju, jer se ono
oslanja na psihološke zakone. Ako su čovjeku drage uspomene, a
poimence i najneznatniji tjelesni ostaci milih pokojnika, npr.
pramen kose, ili i najsitnije stvarima s kojima su se oni za života
služili; ako je slobodno one stvari čuvati na dostojnom mjestu;
ako ih čovjek iz prirođenog pieteta uzima strahopočitanjem u ruke
i cjeliva, to nam kao kršćanima s viših razloga moraju biti drage
moći svetih, koji i na duši i na tijelu posvećeni i usko s Bogom
sjedinjeni, dostojan su predmet štovanja. Oni su toga dostojni i
glede cijelog svoga bića i glede pojedinog svog dijela i uda, i
uopće na sve, što je s njima bliže ili dalje bilo u doticaju i
odnosu.
Bilješka
1. Jer su moći svetačke (to vrijedi za moći u užem smislu) kao
sastavni dijelovi, također dionici svetosti, koja je resila
sveca, i jer je Bog upravo kroz njih tvorio čudesa, to je opravdana
vjera kršćana da u samim moćima počiva neka viša moć. Zato nije
praznovjerje nositi uza se, da nam bude na obranu protiv zla, kakvu
relikviju. Samo se dakako valja čuvati, da se ne uvuče
praznovjerje, pretjerano uzdanje, da moći sigurno pomažu u svakoj
potrebi i protiv svakog zla u svakom pojedinom slučaju.
Bilješka
2. Sigurno je, da moći valja štovati; ali se u svakom pojedinom
slučaju ne može jamčiti, da su dotične moći prave. Znamo iz
crkvene povijesti, da se s tim stvari dapače i ružno trgovalo. Tako
su u doba križarskih pohoda mnogi svoju lakoumnost platili skupim
novcem. Zato je Crkva u toj stvari uvela strog postupak, tako da je
danas jedva moguće da krive moći postanu predmet religioznog javnog
štovanja. Jer svetačke moći imaju objektivnu vrijednost, tj. imaju
u sebi od Boga darovanu moć, zato nije svejedno, ima li tko pravu
ili krivu relikviju. U potonjem ipak slučaju, neće mu se štovanje
upisati u praznovjerje, dapače, ukoliko svako štovanje ide Boga, i
njemu će se ono upisati kao svako dobro djelo u zaslugu i neće
ostati bez plaće.
Izvor:
Ivan Bujanović, Eshatologija, 1894., 140.-145. str.
