Neraspadnuto
tijelo sv. Leopolda Mandića kojemu su vjernici u Hrvatskoj ovih dana
– prema časnom katoličkom običaju, iskazali dostojno štovanje.
1.
Nauk Crkve. Ima dvije vrste svetačkih moći. U pravom
(užem) smislu svetačke moći su njihova tijela ili ostaci tijela
(pepeo); u širem pak smislu zovu se moći sve stvari, s kojim su se
sveci za života služili ili s kojima su dolazili u doticaj (kao na
primjer lanci kojima su vezani, mučila kojima su mučeni, odjeća
koju su nosili, itd.) i koje su po sebi prikladne, da u nama
pobuđuju čuvstvo pobožnog štovanja. Tako Crkva izrijekom uči,
kao što je to potvrđeno na Tridentskom saboru: ,,Vjernici
trebaju štovati sve ta tijela svetaca i mučenika i drugih koji
žive s Kristom, koji su bili živi udovi Krista i hram Duha Svetoga
[usp.
1 Kor 3,16; 6,15.19; 2 Kor 6,16],
koja će on uskrisiti i proslaviti u vječnom životu i po kojima
Bog daje ljudima mnoga dobročinstva; tako da one koji tvrde da ne
treba štovati relikvije svetaca i da im ne treba iskazivati čast,
ili da vjernici beskorisno časte njih kao i druge svete predmete,
ili da uzalud pohađaju spomen-mjesta svetaca kako bi tako izmolili
njihovu pomoć, treba u potpunosti osuditi, kao što ih je Crkva već
prije osudila i kao što ih osuđuje i sada.“
(25. sjednica, Dekret o štovanju svetaca)
Crkva
uči da se svetačke moći moraju religiozno štovati, a ne
možda samo časno poštivati, kao što se to čini s ostacima dragih
pokojnika; to se vidi iz razloga, s kojima sabor potkrepljuje ono
štovanje. Razlog zašto moramo štovati svetačke moći jest po
umovanju sabora: što će tijela jednom uskrsnuti na novi, ljepši
život i jer su bila hram Duha Svetoga, kroz koja je Bog za života,
a i poslije smrti činio mnoga čudesa na korist njihovih štovatelja.
To su religiozni motivi pa zato upućuju na religiozno štovanje.
Štovanje
svetih moći u jednu je ruku odnosno (cultus relativus), jer im se
ono iskazuje samo utoliko, ukoliko se oni ostaci odnose na svece. Ali
u drugu je ruku štovanje to i izravno (cultus absolutus) – to
vrijedi samo za moći u užem smislu – jer su tijela svetih i
njihovi ostaci, već u sebi sveti i zato su za sebe već sami predmet
štovanja. Utoliko se štovanje svetačkih moći razlikuje od
štovanja slika i kipova svetih, kojima ide samo neizravno štovanje.
Slike same za sebe nemaju nikakve nutarnje svetosti i ne štuju se
kao takve, nego štovanje koje im iskazujemo odnosi se na one, koje
dotične slike prikazuju.
2.
Nauk svetog pisma. Bog je često već u starom zakonu
proslavio tijela umrlih pravednika. U Drugoj knjizi o kraljevima
(13,21) pripovijeda se kako je neki mrtvac oživio koga su bili
bacili u jamu, gdje su bile ukopane kosti proroka Elizeja. Iz
toga je razloga kralj Jošija
, rušeći i spaljujuće oltare idola u Betelu poštedio i dao ondje
časno sačuvati grobnice dvaju proroka (2
Kr 23,17). I u
doba Krista Gospodina bio je običaj kititi i resiti grobove proroka
jer to spočituje Isus farizejima koji su to činili ne da ugode
Bogu nego ljudima. Isus je utvrdio očevidnim čudesima pouzdanje
koje su ljudi stavljali u nadnaravnu moć tijela i stvari živućih
pravednika. Tako je nagradio vjeru bolesne žene, koja se u toj
vjeri za ozdravljenjem dotakla ruba Njegove odjeće. Istu je moć
dao sjeni prolazećih apostola, njihovim pojasevima, rupcima, koje
su stavljali na bolesnike i ozdravljali ih. Otuda je slobodno
zaključiti, da istu moć imaju tijela i stvari i pokojnih
pravednika, koji u nebu kraljuju s Kristom i da je slobodno isto
povjerenje stavljati u ostatke svetih pokojnika, koje se stavljalo u
stvari živih pravednika, te da je isto tako Bogu ugodno, kad se
štuju moći umrlih pravednika, kao što mu je ugodno bilo, kad su
se štovale stvari živih njegovih ugodnika.
