Današnji
je dan ispunjen radošću –
plemenitom, dubokom, kršćanskom radošću – jer nas zajedno
okuplja oko oltara i žrtve našeg Gospodina da bi podijelio svete
redove
svećeništva
i đakonata,
na ovaj blagdan Presvetog Srca Isusovog, našeg svećeničkog ideala.
Sacerdos
alter Christus – svećenik je
drugi Krist koji, posredstvom sakramenta Euharistije, nastavlja
prisutstvo i djelovanje našeg Gospodina, vječnog velikog svećenika.
Kao sakrament, Euharistija ovjekovječuje utjelovljenje, prisutstvo
našeg Gospodina među nama. Kao žrtva, ona ovjekovječuje
otkupljenje, križ našeg Gospodina. Presveto Srce Isusovo predmet je
svećenikovog propovijedanja i apostolata. Ali ono je također, u
isto vrijeme, oblik i model svećeničke duhovnosti i djelovanja. Sv.
Pavao želi da znamo o neiscrpivom blagu mudrosti, znanja, svetosti i
ljubavi skrivenom u Presvetom Srcu Isusovom.
Svećeničko
Srce Isusovo nam govori: “Ja sam Put, Istina i Život.“
Naš
Gospodin Sam otkriva nam to blago Svog svećeničkog Srca kada kaže:
“Ja sam put, istina i život.“ [1]
Ne jedan put,
ili jedna istina,
ili jedan život,
već Istina, Put i Život. Sv. Augustin kaže da je naš
Gospodin Put kao čovjek,
a Istina i Život kao Bog. Iz tog razloga, Naš Gospodin je, u isto
vrijeme, domovina
i naš put u domovinu .
Naš Gospodin je Put jer nitko ne može ići Ocu osim preko Njega. On
je Put jer je On veliki Svećenik koji miri ljude s Bogom. On je
jedini Posrednik. On je Put kroz svoje
svećenstvo, svoje
kraljevanje, i svoju
Crkvu, jedinu zaručnicu i mistično tijelo Kristovo, i nema drugog
puta da bismo
dospjeli do
Boga.
Naš
Gospodin je također Istina, utjelovljena mudrost, svjetlo bez tame,
bez zablude i laži: „Ja
sam zato rođen i zato dođoh na svijet, da svjedočim istinu. Svaki,
koji je od istine, sluša glas moj.“
[2] Naš Gospodin umro je na križu da dade
svjedočanstvo toj istini. On je izvor sve istine.
On
je također Život – Uskrsnuće i Život: „Ja
dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.“
[3] Naš Gospodin je nadnaravni život duše po Njegovoj milosti,
Njegovim krepostima i svetosti, po Njegovoj žrtvi, koja je izvor
svih milosti i svetosti.
Dokaz
da je svećenik apostol Srca Isusovog dan nam je podudarnošću koja
postoji između onoga što nam govori naš Gospodin i moći koje
svećenik prima sakramentalnim karakterom i milošću. Svećenik ima
trostruku moć: potestas
regendi, potestas docendi, potestas sanctificandi.
Moć vladati,
usmjeravati
duše na Put koji je naš Gospodin Isus Krist. Moć poučavati
istinu, jedinu istinu, cjelovitu, nadnaravnu istinu. Moć prenositi
milost dušama i posvećivati
ih
u Gospodinu Isusu Kristu, moć prinositi
svetu Misnu žrtvu. U isto vrijeme, razmatranje o te tri moći i
njihovoj povezanosti s blagom Presvetog Srca dokazuje i objašnjava
zašto rješenje trenutačne krize u Crkvi počiva u katoličkom
svećenstvu, u njegovoj svetosti i vjernosti.
Liberalni,
modernistički duh koji je prodrio u Crkvu suprotstavlja se našem
Gospodinu i Njegovom djelu. Naš Gospodin je Put – ali vjerska
sloboda razvrgava društveno kraljevanje Krista. Crkva je jedini put
spasenja, ali modernistički duh to relativizira i vodi u vjerski
indiferentizam.
Danas:
doktrinarni relativizam vodi u moralni relativizam
Situacija
u Crkvi je jasna: postoji doktrinarni, dogmatski relativizam koji
zauzvrat vodi u moralni relativizam i završava u prihvaćanju i
promicanju
grijeha i sablazni. Jasan primjer toga je pitanje pričesti za
razvedene i navodno „ponovno vjenčane“. De
facto nastaje
novi stav Crkve prema tim čak neprirodnim zajednicama. Nezamisliva
situacija, direktno suprotstavljena našem Gospodinu kao Životu,
Istini i Putu. Ako su crkvene
vlasti
dostigle
točku gdje nazivaju zlo dobrim, to je zato što su prvo zabludu
nazivali istinom. Sve to ide zajedno – između svega toga postoji
usklađenost, logičnost, posljedičnost.
Naš
Gospodin nas je učio da ćemo prepoznati stablo po njegovim
plodovima, i da dobro stablo
proizvodi dobre plodove [4]. Stoga, ako je plod gorak, pokvaren,
poticaj na grijeh, onda je zasigurno drvo s kojeg potječe loše
drvo. A ako je drvo loše, to je zato što je njegovo sjeme bilo
loše. Problem koji danas živimo u Crkvi nije samo jedna od
posljedica, već je sve nakon Koncila loše drvo, i sav je sadržan u
njegovom sjemenu, Drugom vatikanskom saboru.
Ako smo danas suočeni sa sablazni
pričesti za razvedene i „ponovno vjenčane“, to je na račun
pokoncilskih zakona i prakse, koji su dopustili
inverziju ciljeva braka, oslabili njegovu nerazrješivost i uveli
personalizam u njega izmišljajući novo
ženidbeno dobro: osobno dobro
supružnika. Sav taj nauk, koji je godinama ulazio u Crkvu, sadržan
je u koncilskom Gaudium et Spes,
koji je ustanovio ta
načela. I
kada sadašnji Papa dopušta
sve te stvari, mi vidimo samo homogeni razvoj zablude.
“Ako
trebamo birati između vjere i kompromisa, izbor je već učinjen –
nema kompromisa!“
U
isto vrijeme, zapanjeni smo da nema općenite reakcije u Crkvi protiv
tih mjera, da ne postoji skupina
biskupa ili kardinala koji se javno suprotstavljaju toj
sablazni. To pokazuje ozbiljnost
modernizma, koji prvo razoružava, a zatim čini da se protutijela
nestaju. Dok
postoje neka poboljšanja i određeno slabljenje tog duha, što se
nas tiče, uvijek je isto: da bi bili priznati moramo prihvatiti
koncilske
novotarije...
Nedavno
se papa
Franjo osjetio dužnim ispraviti riječi nadbiskupa Pozza, koji je
rekao da je priznanje FSSPX-a
moguće, ali samo uz prethodno priznavanje II. vatikanskog jer „on
ima svoju vrijednost.“ [5] Hijerarhijski nadređeni nadbiskupu
Pozzu, kardinal Müller, objašnjava [6] da netko mora prihvatiti
Papu i Koncil da bi bio
katolik – vjersku slobodu, ekumenizam, itd. koji
čine nauk, zajednički nauk, nauk
vjere .
On to uspoređuje sa slučajem uskrsnuća našeg Gospodina, istinom
vjere koja nije bila izričito definirana. I zaključuje govoreći da
zahtjev za prihvaćanjem Koncila nije nerazuman i da ne bi trebao
biti nesavladiva prepreka za FSSPX. Zapravo, to priznanje je upravo
ono što bi nas dovelo u „potpuno zajedništvo“ – zajedništvo
u zabludi. Jasno je, stoga, da je uvjet prihvaćanje Koncila i onoga
što je došlo nakon Koncila.
Zbog
toga je
također jasno da se bitka nastavlja. Kao što je naš generalni
poglavar, biskup Fellay, rekao: „Ako trebamo birati između vjere i
kompromisa, izbor je već učinjen – nema kompromisa!“ [7] Bog
sigurno može promijeniti okolnosti i staviti nas u drugačiju
situaciju. To je naša čvrsta nada. Ali sadašnja stvarnost je takva
kakva jest.
Presveto
Srce, Srce zadovoljštine
Za
kraj, Presveto Srce Isusovo je, suštinski, Srce Otkupitelja, Srce
zadovoljštine. Sv. Margareta
Marija Alacoque kaže da joj je
naš Gospodin pokazao da postoje dvije svetosti, svetost ljubavi i
svetost pravde i da su obje zahtjevne i stroge, svaka na svoj način.
Postoji dvostruka svetost i zadovoljština, pravdi i ljubavi, i
svećenik se mora prinositi zajedno s našim Gospodinom za
otkupljenje ljudi i zadovoljštinu. Naš Gospodin je
sam dao svojim
apostolima to zlatno pravilo kada je rekao: „I
za njih ja posvećujem sebe, da i oni budu posvećeni u istini.“
[8]
Takav
mora biti naš stav prema onima koji su obitelj Crkve, autoritetima.
To je rješenje za sve te zablude i slabosti kojih se odričemo. Mi
imamo ključ u našem pravom poistovjećivanju sa svećeničkim Srcem
Isusovim. Kao što sv. Ivan kaže, mi moramo vjerovati u ljubav,
ljubav našeg Gospodina. Mi moramo vjerovati u moćnu pomoć Njegove
milosti. Mi moramo odgovoriti na tu ljubav ljubavlju, na dar našim
vlastitim darovanjem, na žrtvu našom vlastitom žrtvom. To je put
otkupljenja i obnove.
Idimo
Bezgrješnom Srcu Marijinu, srcu Majke, punom ljubavi, dobrote,
milosrđa, postojanosti i strpljenja, kakva i jest majčinska ljubav.
I Njezino srce je najsigurniji, najsavršeniji i najkraći put do
Presvetog Srca Isusovog.
Amen.
[1]
Iv 14,6
[2]
Iv 18,37
[3]
Iv 10,10
[4]
Mt 7, 16-17
[5]
Intervju s papom Franjom u “La Croix“ 16. svibnja 2016.:
“P.
Biste li bili spremni osigurati im osobnu prelaturu?
Papa
Franjo: To je moguće rješenje, no prvo moramo utvrditi osnovni
dogovor s njima. Drugi vatikanski sabor
ima svoju vrijednost. Krećemo se prema naprijed polagano, sa
strpljenjem.”
[6]
Vidi intervju kardinala Müllera iz lipnja 2016. u izdanju Herder
Korrespondenza,
ponovno objavljenom na austrijskoj web stranici Kathpress 24.
svibnja, i koji
citira
Edward Pentin
na portalu National
Catholic Register
isti dan: ,,Kardinal Müller, čije je inzistiranje da
FSSPX prihvati koncilski nauk
jasnije
izraženo nego kod Svetog Oca, izjavio je za Herder
Korrespondenz da
se Koncil ne može zanemariti kao 'obično pastoralno lupetanje'
samo zato što nije donio nikakvu obvezujuću dogmu. Prefekt
Kongregacije za nauk vjere rekao je da nijedan papa nikad nije ex
cathedra
proglasio Kristovo uskrsnuće kao nezabludivu dogmu, no ono je ipak u
središtu Vjerovanja, ono je osnova.’ ‘Ključne izjave ,
čak i ako nisu proglašene ex
cathedra [i
na taj način, nezabludive], su za nas katolike svejedno bitne’,
rekao je dodajući da ‘nije prihvatljivo prihvatiti jednu, a odbiti
drugu.’“
,,Kardinal
Müller također je u intervjuu rekao da vjernik ne mora
biti fasciniran svakom propovijedi biskupa ili pape. Samo
učiteljstvo, koje proglašava vjeru,
mora biti prihvaćeno“, naglasio je
kardinal, prema izvješću Kathpressa.
,,Vjersku
slobodu kao osnovno ljudsko pravo i slobodu zaštite vjere u pogledu
nadnaravne objave u Isusu Kristu prepoznaje svaki katolik bez
zadrške’ ,
rekao je u vezi važnih koncilskih izjava.
,,Priznavanje
Drugog vatikanskog koncila nije nerazumno velika prepreka za
premostiti, rekao je, dodajući da je to
prije adekvatan lijek za ulazak u puno zajedništvo s Papom i
biskupima koji su s njime u zajedništvu.“
,,Prefekt
Kongregacije za nauk vjere nadalje je izjavio da se odnos pape Franje
prema FSSPX-u
ne razlikuje od odnosa pape emeritusa Benedikta XVI. ‘On vidi ovu i
slične skupine
kao katolike, ali koji su još uvijek na putu prema potpunom
katoličkom jedinstvu‘.“
[7]
Intervju biskupa Fellayja za National Catholic Register, 13. svibnja
2016.:“Ne
tražim ovu kanonsku regularizaciju kao apsolut. Za mene je to
datost, nešto na što imamo pravo, ali nećemo ulaziti u kompromise
– povrijediti vjeru ili disciplinu Crkve da bismo to dobili.
Smatramo nepravdom da nam se to ne daje i mi tako postavljamo svoje
gledište. To je sve. I tako ako ćemo biti stavljeno na izbor,
recimo, između čuvanja vjere ili kompromisa, jasno je što ćemo
učiniti. Nećemo ulaziti u kompromis“.
[8]
Iv 17,19