Sv. Atanazija
(292.-373.) je 'izopćio' papa Liberije
Atanazije
je rođen od pobožnih roditelja oko 296. godine u Aleksandriji u
Egiptu. Primivši
sve blagodati
školovanja, privukao je pažnju sv.
Aleksandra, biskupa ove važne biskupije. Pod njegovim okriljem naš
svetac napredovao je u svim vještinama primjerenim crkvenoj
upravi i postao je majstor pisane riječi i govora. S devetnaest
godina okrunio je svoje školovanje dugim posjetom sv.
Antoniju (čiji je životopis poslije sastavio) u njegovom
pustinjskom samostanu, tako je svo njegovo prilično veliko znanje
služilo
njegovoj vjeri.
Najranije
talasanje arijanske krize dogodilo se u Aleksandriji i uzrokovalo
takvu pobunu da je njegova
osuda nakon
dugog vremena odgođena do
velikog
sabora
u Niceji 325. god. Prateći
svetog Aleksandra kao đakon, Atanazije se istaknuo svojim uvidima i
elokvencijom i pripomogao
je osudi
tog prvog velikog krivovjerja koje je smatralo
našeg
Gospodina pukim stvorenjem, premda najsavršenijim.
Ipak,
utjecajni
arijanci nisu su se odrekli svoje zablude niti su se tiho povukli,
već su samo čekali svoj trenutak.
Jedan od njih, Euzebije, tadašnji biskup Nikomedije, gdje je
Konstantin Veliki imao prebivalište, koristio je svoj utjecaj na
dvoru
da nagovori cara da pozove Atanazija na sud zbog ubojstva redovnika
Arsenija. Na tom saboru,
u Palestini, većina njegovih članova bili su arijanci, ali
Atanazije je uspio prokazati laži svojih klevetnika pokazujući im
samog Arsenija osobno. Unatoč tome, i unatoč sličnom izlaganju
klevete o bludu, taj sramotni sabor
javno je optužio Atanazija i zabranio mu povratak u njegovu
biskupiju. Euzebije je ponovno nagovorio Konstantina da ga protjera u
Trier, ovoga puta zbog ometanja transporta kukuruza. Konstantin je
umro sljedeće godine, 337., nakon što ga je netom krstio Euzebije.
Jedan
od njegovih sinova, Konstantin, susreo se s Atanazijem i bio mu je
naklonjen, ali kada je i on umro 350., njegovog brata Konstancija
su, poput njihovog oca, arijanci nagovorili da ga progoni. Liberija,
prvog papu koji nije smatran svecem, prisilili su da potpiše uredbu
kojom
osuđuje našeg sveca i poslali su vojsku da ga uz pomoć arijanaca
uhiti.
Tek
pod zaštitom
svojih
vjernika
i uz prolijevanje krvi, Atanazije je potajno
izveden
iz svoje patrijaršijske
crkve i sklonjen u tajnost. Zbog toga su mu prišili optužbu za
kukavičluk.
Prošlo
je šest godina prije nego se mogao vratiti, nakon Konstancijeve
smrti, 361., kojega
je naslijedio Julijan
Otpadnik. On je pak mislio da će pomoći u stvaranju pomutnje ako
dopusti
svim pravovjernim biskupima da se vrate u svoje biskupije. Ali ubrzo
je
Atanazije toliko obnovio jedinstvo u Crkvi da je taj nesretnik opet
poslao vojsku da ga uhiti.
Kada
su bili u potjeri za njim
po Nilu, zavarao ih je tako što se okrenuo i plovio prema njima, a
kada su ga pitali je li vidio Atanazija, on im je rekao da samo tako
nastave jer su mu sasvim blizu.
Julijan
je vladao samo do 363. i naslijedio ga je dobar car Jovijan,
koji je vladao samo osam mjeseci, ali je imao priliku susresti
Atanazija te
je odlučio poduprti vjeru Nicejskog sabora kao vjeru koja je
apostolska
i zanemariti
arijanske laži. Car Valens je potom obnovio arijansku prevlast i
poslao Atanazija u izgnanstvo po peti put 267. godine. Ali njegovo
stado diglo je takav
prosvjed
da je on dopustio
njegov povratak, ovaj puta da bi proživio svoje dane u relativnom
miru do svoje smrti 2. svibnja 373., nakon što je 46 godina bio
patrijarh.
Nadbiskupa Marcela
Lefebvrea (1904.-1991.)
je 'izopćio' papa Ivan Pavao II.
Atanazije
nam je ostavio nekoliko divnih djela uključujući O
utjelovljenju, Protiv arijanaca
i Protiv
krivovjernika
u kojima je divno opisao svoju vlastitu povijest. Ostao je poznat kao
otac pravovjerja. Nadbiskup Lefebvre nije bio bez razloga uspoređivan
sa sv. Atanazijem jer je bio
branitelj
tradicionalne vjere tijekom
trenutačne modernističke
krize.
U svojoj propovijedi u Ecôneu prilikom
ređenja, na blagdan sv. Petra i Pavla, 1982., u
propovijedi
je kazao
sljedeće:
,,Kao
što je Arije rekao da nije bio Bog... da naš Gospodin ne može biti
Bog, tako smo mi u iskušenju reći: 'nije moguće, on ne može biti
papa ako radi to što radi'. Drugi žele Crkvu proglasiti božanstvom
do one mjere da je sve savršeno u Rimu, da mu se ne smijemo
suprotstaviti, na bilo koji način, bilo čemu što dolazi iz Rima...
[oni] čine kao oni koji su rekli da je naš
Gospodin bio utoliko Bog da nije mogao patiti, da je to samo bio
privid patnje... da to nije bilo stvarno. Oni se također zavaravaju.
Oni ne slijede pravu
stvarnost.
Mi živimo u ovom vremenu. Oh, zasigurno, to je veliko otajstvo.
Crkva je božanska. Crkva je ljudska. Koliko daleko krivnje
čovječanstva mogu doseći – do božanstva Crkve? Samo Bog zna –
to je veliko otajstvo.“
Br.
Columba Maria
Izvor:
Ite Missa est (službeni glasnik Britanskog distrikta FSSPX-a),
svibanj / lipanj 2016.