Katolička načela o glasovanju

Jesmo li moralno obvezni glasovati?

P

osve je istinito da modernisti smatraju demokraciju i pravo glasovanja svetim, neposrednom posljedicom ljudskoga dostojanstva, što je izravno povezano s njihovom humanističkom religijom. Reagirajući protiv toga, znajući koliko je izborni sustav nepravedan, shvaćajući koliko je moderna demokracija utemeljena na lažnim liberalnim načelima ljudske slobode, koja odbacuje sav objektivni božanski i moralni zakon, svjesni uskoga područja izbora među kandidatima, a također i imajući dojam (iako krivi) da glas jednoga čovjeka neće učiniti pravu razliku u takvom sekularnom, bezbožnom sustavu – lako možemo zaključiti da nismo uopće obvezni glasovati.

Pa ipak, crkveni nauk po tom pitanju nije nov. Ne odobravajući moderni sustav demokracije i njezina lažna načela suverenosti ljudi, Crkva nas zbog dužnosti zakonske pravednosti ipak obvezuje da pridonesemo zajedničkom dobru društva. To je načelo dobro objasnio papa Pio XII. 20. travnja 1946. u svom govoru Talijanskoj katoličkoj akciji:

„Ljudi su pozvani preuzeti što veći udio u javnome životu nacije. To sudjelovanje donosi sa sobom ozbiljnu odgovornost. Stoga je nužno za vjernike da imaju jasno, pouzdano i precizno znanje o svojim dužnostima u moralnoj i religijskoj domeni u odnosu na korištenje svojih građanskih prava, posebno prava glasa.“

Papa Pio XII. zapravo je jasno obrazložio da upravo zbog antikatoličkog i sekularnog duha koji okružuje katolike, oni imaju dužnost braniti Crkvu ispravnom uporabom svoga prava glasovanja. A to je zato da se spriječi veće zlo.

Rimskim župnicima izjavio je 16. ožujka 1946. sljedeće:

„Uporaba prava glasovanja je čin ozbiljne moralne odgovornosti, barem u odnosu na izbor onih koji su pozvani da zemlji dadu njezin ustav i zakone, posebno one koji utječu na posvećenje nedjelje i blagdana, braka, obitelji, škola te pravednih i nepristranih propisa glede mnogih društvenih pitanja. Radi se o dužnosti Crkve da objasni vjernicima moralne obveze koje proistječu iz tog izbornog prava.“

Papa Pio XII. bio je dvije godine kasnije, kada se ponovno obratio rimskim župnicima, čak izravniji. Objasnio je da upravo okolnosti toga vremena obvezuju pod teretom smrtnoga grijeha sve vjernike, muškarce i žene, da upotrijebe svoje glasačko pravo, budući da zajedničko dobro ovisi o tome da svi katolici mudro glasaju.

Evo teksta od 10. ožujka 1948.:

„U sadašnjim okolnostima radi se o strogoj obvezi za sve one koji imaju pravo glasovati, muškarce i žene, da sudjeluju u izborima. Tko god se suzdrži od toga, posebno zbog lijenosti, nemara i slabosti, čini grijeh koji je u sebi težak i nosi smrtnu krivnju. Svatko mora slijediti naloge svoje savjesti. Međutim, očito je da glas savjesti nameće svakome katoliku da dade svoj glas kandidatu koji uistinu nudi dovoljna jamstva da će štititi Božja prava i prava duša, za istinsku dobrobit pojedinaca, obitelji i društva, u skladu s ljubavi prema Bogu i katoličkom moralnom nauku.“

Ta primjena crkvenog društvenog nauka na određenu situaciju nekoga vremena je u skladu s naukom moralnih teologa, koji govore o teškome grijehu propusta onih koji jednostavno zanemare izabrati dobre, katoličke predstavnike i o dužnosti da učinimo sve što je u našoj moći da ohrabrimo odgovarajuće laike da rade na uporabi izbornog sustava da se izaberu vrijedni zakonodavci.

Ali koliko smo mi daleko od te situacije! Jasno je, nismo više u situaciji da moramo birati između katolika i nekatolika, moralno ispravnih i liberalnih predstavnika. Sve mogućnosti su liberalne, a medijske obmane i manipulacije javnosti jako su raširene. U praksi se sve svodi na to je li dopušteno ili nije glasati za nedostojnoga kandidata (npr. kandidata koji jedino odobrava pobačaj u slučajevima silovanja ili incesta), jer on bi barem (pod pretpostavkom) bio manje zlo. U takvom slučaju ne može biti obveze glasovanja jer se svi razlozi koje je spomenuo papa Pio XII. koji bi nas obvezivali više ne mogu primijeniti. No ipak, još uvijek je u tom slučaju dopušteno glasovati ako je netko siguran da bi to bio uistinu manje zao odabir i da postoji ozbiljan razlog da se to učini (npr. da se izbjegne pobačaj na zahtjev ili promicanje neprirodnih metoda kontrole rađanja) i ako netko ima dobre namjere da društvu pruži dobro koliko najbolje može. To se zove materijalna suradnja. Ali to nikada ne može biti obvezujuće.

Stoga, u rijetkim slučajevima kada postoje informirani katolički kandidati koji podržavaju nauk Crkve, postoji stroga moralna dužnost da se glasa, pod kaznom smrtnoga grijeha. Kada je zbog ispravne uporabe glasa moguća jasna dobrobit za nekog drugog kandidata, to valja preporučiti ili savjetovati. Međutim, kada nema jasne prednosti, bilo bi se bolje suzdržati, tako da se ne pridonese čak niti materijalnim sudjelovanjem.

The Angelus, veljača 2007.

Može li katolik glasovati za kandidata koji odobrava inicijative koje nisu u skladu s moralnim zakonom?

Katolička Crkva ne govori katolicima da izbjegavaju svako sudjelovanje u politici samo zato što postoji nepravda, pohlepa, ambicija... da spomenemo samo neka zla koja su povezana s njome. Crkva nas uči da naše sudjelovanje u politici mora biti motivirano, nadahnuto i usmjereno crkvenim društvenim naukom, a posebno društvenim kraljevanjem našega Gospodina Isusa Krista. Glasovanje, kao i sudjelovanje u političkim kampanjama, mora imati kao svoj krajnji motiv ta viša, nadnaravna načela: da Božji zakon, Deset zapovijedi i prava jedine prave Crkve budu javno priznata u društvu.

Očito, trenutno smo jako daleko od postizanja tih ciljeva. Ali to ne znači da ne trebamo ništa raditi. To znači da ćemo, ipak, što god činili, nužno tolerirati mnoga zla, što ni na koji način ne želimo. Međutim, može biti dopušteno tolerirati manje od dva zla proporcionalno razlogu, a takva tolerancija može biti radi zajedničkoga dobra, upravo zato što se radi o manjemu zlu. Tako je moguće glasovati ili čak voditi kampanju za kandidata čiji program sadrži zla s kojima se ne slažemo. Sve ovisi o hijerarhiji najvažnijih vrijednosti i koja pitanja imaju prioritet pred manje važnima.

Za katolika je nesumnjivo da problemi najvišega prioriteta moraju biti moralni problemi, a ne osobni ili ekonomski problemi. Cijeli razvoj društva kakvo poznajemo ovisi o tome i oni koji poriču najosnovnija načela naravnoga poretka uzrokuju nečuvenu nastranost. Stoga, dopušteno je i razborito glasati za nekoga na temelju jednoga spornoga pitanja poput zabrane pobačaja i istospolnih brakova, sprječavanja eutanazije ili slobode da Katolička crkva upravlja obrazovnim ustanovama. Sva ta pitanja su od najveće važnosti. Stoga, bilo bi dopušteno i razborito na temelju jednog od ovih spornih pitanja glasovati čak i za kandidata koji promiče neopravdani rat. Zbog toga je dopušteno glasovati i za kandidata za kojega se zna da je mason, iako je masonstvo zlo udruženje koje je Crkva osudila i koje je oprečno Katoličkoj Crkvi, ako podržava neko važno načelo naravnoga zakona kao npr. da je pobačaj zlo.

Manje važna pitanja imaju također moralnu važnost, poput pravednosti i nepravednosti određenoga rata ili isplaćivanja pravednih plaća zaposlenicima, podržavanja prava na privatno vlasništvo ograničavajući uplitanje države itd. Sve drugotne stvari su podjednako važne i netko može glasovati na temelju tih pitanja. Međutim, bilo bi pogrešno glasovati za kandidata koji ima ispravno stajalište u nekome od tih pitanja, ali nastrano i pogrešno stajalište u puno važnijim pitanjima.

Prema tome, bilo bi očito nemoralno i grješno glasovati za kandidata koji se pretvara da je katolik, ali koji je zapravo za pobačaj, za istospolne brakove i za eutanaziju.

Glasovati na mjesnim i nacionalnim izborima može se smatrati moralnom obvezom samo kada kandidat predlaže solidan katolički, neliberalni program koji uistinu promiče društveno kraljevanje Gospodina Isusa Krista. Nije obaveza glasovati za manje zlo, ali je to razborito i dopušteno. Međutim, bila bi zasigurno obveza koristiti demokratski proces u malo vjerojatnom slučaju kada bi se on mogao iskoristiti da se probiju katolički kandidati koji ne prihvaćaju propagandu moderne liberalne demokracije.

The Angelus, kolovoz 2007.