Sedisvakantizam
- velika riječ koja doslovno znači da je Svete Stolica prazna.
Danas ona označava vjerovanje da osoba koja sjedi na stolici sv.
Petra nije pravi papa, već samo pretendent bez prava na vršenje
papinske službe.
Sedisvakantisti
tome navode razlog da kriza u Crkvi ima potporu od strane rimskog
biskupa. On zbog propusta ili pogreške promiče takve zablude i
krivovjerja kao što su: nova Misa, ekumenizam, vjerska sloboda i
kolegijalnost. Sedisvakantisti smatraju da pravi papa ne može biti
odgovoran za takvu krizu.
Druga
skupina koja je proizišla iz krize je neokonzervativna skupina, koja
se čvrsto drži svega što papa govori, zato što je on - papa.
Dakle, oni su prihvatiti prije navedena kriva učenja koja proizlaze
iz Drugog vatikanskog sabora.
Vrlo
je zanimljivo napomenuti da se obje skupine – neokonzervativci i
sedisvakantisti, služe istim načelom: ,,Papa je nepogrešiv u svemu
i ono što on uči je istinito i dobro“.
Razlika je u primjeni načela. Konzervativci smatraju da je Drugi
vatikanski sabor imao papinsko odobrenje, stoga moramo slijepo
prihvatiti njegovo učenje, koje je istinito i dobro, bez obzira kako
se neugodno osjećali zbog toga. Sedisvakantisti pak tvrde da Drugi
vatikanski sabor promiče krivovjerja, stoga njegov autoritet nije
mogao doći od pravoga pape. To je savršena dilema: ili neokonzerva
ili sedić!
Rješenje
ove dvojbe nalazi se u samom načelu. Nepogrešivost nije sveopća
oznaka svega što dolazi od pape ili iz Rima. Ona je ograničena na
određene izjave koje trebaju ispuniti posebne uvjete kako bi imale
zaštitu nepogrešivosti. Takva zaštita se ne primjenjuje na
dokumente Drugog vatikanskog sabora niti zakonodavstvo koje se tiče
nove Mise.
Nadbiskupu Lefebvru su u njegovom poznavanju rimske politike i nadnaravnoj mudrosti
bile poznate glavne teme koje su se odvile za vrijeme Drugog
vatikanskog sabora: on je predsjedavao Coetusom, skupinom biskupa
koja se odupirala modernistima rajnskih zemalja. Za razliku od
sedisvakantista, svetački Nadbiskup nije bio sablažnjen strašnim
izobličenjima koja su učinjena vjeri i sv. Misi pod imenom
ekumenizma. Opirao se modernističkom Rimu kao lav, ali priznavajući
autoritet rimskog prvosvećenika. Djelovao je na način kako bi dobro
dijete reagiralo ako bi ga otac zamolio da nešto ukrade, iako ga ono
još uvijek priznaje za svoga oca.
Neki
sedisvakantisti prigovaraju da tradicionalni svećenici (uključujući
FSSPX), spominju papinsku osobu kada govore ,,una cum“
u Kanonu Mise. Za njih je ,,una cum“ isto
kao i ,,Amen“ na krivovjerja koje promiče
Papa. U stvarnosti, pojam je najprikladnije prevesti da molimo za
papu kao vidljivu glavu Crkve.
Ma
kako primamljiva bila opcija sedisvakantizma u ovom trenutku, moramo
se oduprijeti padu u ovu zabludu. To međutim ne znači da se moramo
uskladiti sa stavom neokonzervativaca, koji svaku papinsku izjavu
tumače kao kvazi-nepogrešivu. Prisjetimo se da je u povijesti Crkve
bilo pravednika i svetaca koji su smatrali nužnim oduprijeti se
papi bez da postanu sedisvakantisti. To je razlog zašto nadbiskup
Lefebvre, unatoč njegovom otporu modernističkim Rimu, nikada nije
usvojio to stajalište te je mudro zabranio svećenicima Bratstva sv.
Pija X. da na njega pristaju.
Izvor:
sspx.org
