Razlozi protiv teorije sedisvakantizma

Ne možemo prihvatiti ovo gledište i nećemo skrivati razloge za naše odbijanje.

1. U slučaju formalnoga krivovjerja[1] papa svakako može izgubiti svoju službu. No glede toga ne postoji obvezujući nauk Crkve. Ovo je pitanje vrlo složeno i teolozi već stoljećima raspravljaju o tome bez jasne odluke. Značajan dio teologa smatra da krivovjerje ipso facto ne dovodi do gubitka papinske službe. Billuart (+1757.), jedan od najcjenjenijih teologa, piše: ,,Prema općem mišljenju Krist nastavlja po posebnoj uredbi za opće dobro i mir u Crkvi i jednom očito krivovjernome papi davati jurisdikciju (vlast upravljanja), sve dok ga Crkva ne proglasi očigledno krivovjernim“ (De fide, diss. V, a. III, § 3, obj. 2). Ovaj stav zastupaju mnogi veliki stari teolozi, kao što su Banez, Cajetan, Suarez i Ivan od sv. Tome. Njima možemo pribrojiti Garrigou-Lagrangea, jednoga od najvažnijih teologa 20. stoljeća (De Verbo Incarnato, str. 232)[2].

Nadalje, daleko od toga da je lako dokazati formalno krivovjerje[3]. Koji autoritet je mjerodavan službeno utvrditi formalno krivovjerje? Teolozi tu opet nisu jedinstveni. Neki teolozi vjeruju da to mogu učiniti okupljeni biskupi za papina života (Ivan od sv. Tome), drugi drže da samo slijedeći Papa ima potrebnu kompetenciju.

Na osnovi tradicionalnog nauka teologa ne može se dakle nikako tvrditi da formalno krivovjeran papa ne može nikako biti papa. Naprotiv, moramo pretpostaviti da ostaje papa, sve dok Crkva o tome ne donese službenu odluku. Budući da se o ovom pitanju ne može postići konačna sigurnost, prema pravnom načelu ,,in dubio melior est conditio possidentis“ (u slučaju sumnje nositelj prava ima prednost) smo u svakom slučaju dužni držati se valjanosti poskoncilskih papa. Ovo pravno načelo obvezuje tim više, što su ozbiljnije posljedice suprotnoga stava ili bi to mogle biti. A kako da se papinski primat odnosi na cijelu Crkvu – drugim riječima, s najozbiljnijim mogućim posljedicama koje možemo zamisliti – može se prihvaćanje sedisvakancije (prazne stolice) temeljiti samo na apsolutno sigurnim činjenicama, nikako na tezama, pa čak ako su ih postavili i najbolji teolozi.

2. Prvi vatikanski sabor izjavio je kao nepogrešiv nauk da ,,po Božjem pravu blaženi Petar u prvenstvu nad čitavom Crkvom ima trajne nasljednike“ (DH 3058). A ako po shvaćanju sedisvakantista nema pravih Petrovih nasljednika već gotovo šezdeset godina, ne dolazi li se tu u sukob s nepogrešivim naukom Crkve? Ta je dogma potom bila uključena u antimodernističku zakletvu sv. Pija X. i glasi: ,,Isto tako čvrstom vjerom vjerujem da je Crkva (...) utemeljena neposredno i izravno te da je sagrađena na Petru, prvaku apostolske hijerarhije i njegovim nasljednicima dovijeka - ejus in aevum successor es edificatam“.

3. Isus je obećao svoju stalnu pomoć apostolima i njihovim nasljednicima: ,,Evo, ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta“. Vrijedi li ovo svečano obećanje Sina Božjeg i dalje ako je – kako sedisvakantisti općenito prihvaćaju – cijela crkvena hijerarhija, koja se doista sastoji od nasljednika apostola, uništena? Dodat ćemo nekoliko prikladnih razloga protiv sedisvakantičke teorije, koji doduše nemaju strogo teološki dokazni karakter, ali ipak odgovaraju zdravome ljudskom razumu i sensus ecclesiae, crkvenom razmišljanju i osjećaju.

4. Isus je Petra učinio temeljem svoje Crkve. Ako nema temelja, onda propada cijela građevina. Stoga nema Crkve bez pape. Neki ipak odgovaraju da je papinska stolica i iza papine smrti prazna. Ali onda cijela Crkva čeka novog papu. U međuvremenu službene dužnosti leže na svim rimskim dikasterijima. Inače je najdulji rok sedisvakancije trajao nešto više od dvije godine, dok je Pijo XII. umro prije 56 godina!

5. Neki tvrde da je papinska stolica prazna od smrti Pija XII., drugi od koncila, drugi od uvođenja novog Ordo Missae 1969. godine, drugi opet od događaja u Asizu ili od odreknuća Benedikta XVI. Stoga predstavnici ovog uvjerenja nisu suglasni. Ali Crkva je vidljivo društvo jer se Bog pojavio u Kristu vidljivo na ovoj zemlji i on je vidljiva glava njegova vidljivoga tijela. Slijedom toga bi trebalo svim pobožnim katolicima biti očigledno da papa nije papa i od kada je to slučaj. Ali mi smo miljama daleko od jedinstva u ovom pitanju, dakle pretpostavka je pogrešna.

Pitanje papinskoga krivovjerja (VI.c)

Ovaj posljednji odjeljak šestoga dijela p. Gleizeove precizne studije o tome gubi li krivovjerni papa svoju službu ili ne, treba pročitati u svjetlu prethodnih odjeljaka. Ovaj odjeljak završava p. Gleizeovom kritičkom analizom raznih spekulativnih pristupa pitanju papinstva i krivovjerja.

1. dio serije: Uvod u problem

2. dio serije: Slučaj Pape Ivana XXII.

3. dio serije: Može li papa upasti u krivovjerje (herezu)?

4. dio serije: O papi i krivovjerju

5. dio serije: Je li papa Franjo krivovjeran?

6. dio a): Gubi li pravo na primat papa koji upadne u krivovjerje?

6. dio b): Gubi li papa koji upadne u krivovjerje svoj primat?

VI. dio c) - Gubi li li papa koji upada u krivovjerje pravo na uvođenje u službu?

Komentari o pozivanju na autoritet sv. Klementa

Ranije predstavljeno novo objašnjenje p. Devillera neodrživo je. Prije svega jer je argument autoriteta na kojega se poziva nepostojeći. U navedenom odlomku iz Poslanice Korinćanima, sveti Klement ne podržava ni jednu tvrdnju koju mu pripisuje p. Devillers (vidi dio 6a).

Navod kojega je p. Devillers iznio u članku govori ,,da se takvo svrgnuće može obaviti samo s najvećom razboritošću, ponizno, diskretno i bez zavisti, kako govori sveti Klement u navedenom odlomku, a samo u slučaju stvarne nužnosti“.

No sam odlomak sv. Klementa (Poslanica Korinćanima, br. 44 u Migneovoj Grčkoj patrologiji, sv. 1, stupci 295-299) bavi se nečim sasvim drugim. Sveti Klement govori o pastirima koje su apostoli postavili na čelo svojih stada i upravljali su njima ,,ponizno, mirno, velikodušno“. S druge strane, cijeli kontekst ovoga br. 44 Poslanice nije povezan s predmetom koji se razmatra u ovoj studiji o krivovjernome papi. Sveti Klement zapravo govori o apostolima koji su postavili biskupe da vode vjernike. Spominje mogućnost da bi papa mogao svrgnuti ove biskupe, ali samo zato da bi rekao da će počiniti grijeh ako to učini bez ozbiljnih razloga. Ovaj odlomak u br. 44 ne odnosi se na Kristovu božansku ustanovu papinstva ili na svrgnuće pape.

Usput, nigdje u svojoj raspravi De comparatione Cajetan ne spominje ovaj odlomak sv. Klementa u prilog svojoj tezi. Nije održivo ni razmišljanje koje se temelji na ovom navodnom odlomku (npr. citat članka na str. 162, bilješka 2). Devillers ipak tvrdi da ,,Cajetan citira ovo pismo u prilog tezi koju ovdje branimo“, koje se odnosi na 18. i 19. poglavlje djela De comparatione. No taj navod se uopće ne nalazi tamo, niti bilo gdje drugdje u cijeloj raspravi. Vjerojatno je referenca pogrešna, a autor bilježi citat kojega nije dao Cajetan nego Suarez. Zapravo, p. Devillers je priznao i prokazao ovu pogrešku kao takvu: stoga je nužno ispraviti njegov tekst dodjeljivanjem reference ne Cajetanu, nego Suarezu.

Pitanje papinskoga krivovjerja (VI.b)

U ovome drugome dijelu zaključka serije članaka, p. Gleize raspravlja o dva različita pristupa ovom pitanju te o razboritosti nadbiskupa Lefebvrea.

1. dio serije: Uvod u problem

2. dio serije: Slučaj Pape Ivana XXII.

3. dio serije: Može li papa upasti u krivovjerje (herezu)?

4. dio serije: O papi i krivovjerju

5. dio serije: Je li papa Franjo krivovjeran?

6. dio a): Gubi li pravo na primat papa koji upadne u krivovjerje?

Napomena urednika (teksta izvornika)

Ovaj drugi odjeljak šestoga dijela p. Gleizeove precizne studije, o tome gubi li krivovjerni papa svoju službu ili ne, treba čitati u svjetlu prvoga odjeljka, osobito dijelova koji ovdje raspravljaju o teološkim spekulacijama Cajetana i Suareza.

Čitatelji trebaju posebno voditi računa o tome kako je Svećeničko bratstvo sv. Pija X. pristupilo ovome problemu ne kao spekulativnom pitanju, nego kao pitanju razborite prosudbe.

Treći dio 6. dijela završava p. Gleizeovom kritičkom analizom raznih spekulativnih pristupa pitanju papinstva i krivovjerja.

VI. dio b) – Gubi li papa koji upadne u krivovjerje svoj primat?

Dva pristupa pitanju krivovjerja

Slijedeći ono što je rečeno u dijelu 6a, pitanje o papinskome krivovjerju možemo postaviti na dva različita načina. Prvo, kao čisto spekulativni problem, apstrahirajući od svih okolnosti. Potom se držimo čisto teoloških razloga, koji bi trebali biti valjani u svim slučajevima, ali su samo vjerojatni i nedostatni da daju spekulativnu sigurnost jer samo još nepostojeći argument učiteljske vlasti može dati apodiktični odgovor.

Drugo, kao problem razboritosti, uzimajući u obzir okolnosti, čije rješenje se može primijeniti samo na pojedinačni slučaj. Ne držimo se, dakle onoga što je sigurno teološki govoreći, nego onoga što je sigurno s obzirom na okolnosti. Prosudba nadbiskupa Marcela Lefebvrea i Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. o krizi u Crkvi nije teoretska, isključivo spekulativna prosudba (kakva je matematička prosudba); to je praktična i razborita prosudba. To objašnjava zašto bi se mogla razvijati i mijenjati zbog novih okolnosti. (Nasuprot tome, prosudba sedisvakantista i ED-ovaca je matematička prosudba koja se pokušava pridržavati jedinstvenoga, sveopćega zaključka koji je istinit i siguran u svim okolnostima.)

O spekulativnim stavovima se može raspravljati

Što se tiče čisto spekulativnih stavova starijih teologa, o njima se može raspravljati na istoj razini nagađanja (spekulacije).

Mišljenje Juana de Torquemade (vidi dio 6a) nije vjerojatno; dapače, ono je predstavljeno kao prigovor i opovrgnuo ga je Cajetan u svojoj De comparatione, u poglavljima 17, 19 i 22. Krivovjerje počinjeno u unutarnjemu području savjesti ne može se verificirati; ako implicira gubitak pontifikata, nikada ju neće biti moguće verificirati i Crkva nikada neće imati sigurnost o mogućem prestanku službe. Takva situacija proturječi bitno vidljivome značaju Crkve.

Pitanje papinskoga krivovjerja (VI.a)

Tijekom povijesti teolozi su se razilazili u svojim tezama o mogućnosti da krivovjerni papa ostane Kristov namjesnik.

1. dio serije: Uvod u problem

2. dio serije: Slučaj Pape Ivana XXII.

3. dio serije: Može li papa upasti u krivovjerje (herezu)?

4. dio serije: O papi i krivovjerju

5. dio serije: Je li papa Franjo krivovjeran?

VI. dio a) - Gubi li pravo na primat papa koji upadne u krivovjerje?

Mišljenje prije II. vatikanskog sabora

Teolozi koji su živjeli do Drugoga vatikanskoga sabora su svi odgovorali potvrdno na ovo pitanje. Oni su jednoglasno izjavljivali slijedeću činjenicu: u osobi pape je vrhovni pontifikat nespojiv s herezom. No oni nisu više jednoglasni kada je riječ o objašnjenjima za tu činjenicu i iznošenju razloga za to.

Kardinal Juan de Torquemada (1388.-1468.) u svojoj Summa de Ecclesia, 4. knjiga, 2. dio, poglavlja 18-20, piše da je papina osoba nespojiva ne samo s vanjskim, već i s unutrašnjim krivovjerjem. Puka činjenica da se papa u unutarnjem području svoje savjesti priklanja uz krivovjerje suprotno nauku rezultirat će prestankom njegove papinske službe.

Zajedničko mišljenje srednjovjekovnih teologa je da krivovjernoga papu u vanjskom (a ne samo unutarnjem) području mora i može ukloniti ljudska vlast, budući da ovdje na zemlji (tvrdili su) postoji moć iznad njegove. Ova vlast je iznimno pretpostavljena papi u slučaju krivovjerja. To može biti vlast kolegija kardinala ili eventualno ekumenski sabor.

Cajetanova teza

Cajetan (1469.-1534.) u poglavljima 20.-21. svoje rasprave iz 1511. godine De Comparatione auctoritatis papae et concilii, smatra da postoji autoritet koji može poništiti postavljanje u službu, prouzročiti prestanak postojanja papinskog autoriteta i papinog posjedovanja autoriteta. Ali Cajetan nastoji razlikovati svoj stav od onoga teologa iz prethodnog razdoblja, smatrajući načelno da na zemlji ne može postojati autoritet nadređen papi, čak ni u slučaju krivovjerja. Doista, vlast (autoritet) potrebna da bi se izvršilo prestanak postavljanja u službu ne bi se izvršavala na papu, nego na povezanost koja postoji između osobe pape i papinstva.

Integritet i dosljednost nadbiskupa Lefebvrea

U ovom članku p. Paul Robinson bavi se temom je li nadbiskup Lefebvre promijenio svoju politiku u odnosima s Rimom nakon biskupskih posvećenja 1988.

Nadbiskup Marcel Lefebvre je bio poznat kroz cijeli svoj život kao čovjek velikog integriteta. Bio je nepopustljiv u svojim načelima, pošten u svojim djelima, iznimno velike ljubavi. Među temeljnim idejama koje su ga vodile bio je katolički pojam o autoritetu i poslušnosti koje su pridonijele njegovoj herojskoj razboritosti u mnogim teškim odlukama koje je trebao poduzeti u njegovim odnosima s Rimom.

Čini se da neki ljudi ipak niječu da je Nadbiskup bio čovjek načela u svojim idejama o Crkvi i u svojim odnosima s rimskim vlastima. Neki ga optužuju da je imao protuslovna načela, dok ga drugi optužuju da ih je promijenio nakon biskupskih posvećenja.

Ovaj članak će pokušati obraniti njegovo dobro ime razmatrajući Nadbiskupovu poziciju i pokazujući da je nikad nije promijenio. Prvo ćemo razmotriti Nadbiskupov pojam autoriteta i kako je taj pojam utjecao na njegov stav prema rimskim autoritetima. Zatim ćemo, kao drugo, pokazati da posvećenja nisu uzrokovala da Nadbiskup promijeni svoja načela ili njihovu primjenu.

Nadbiskupova načela o autoritetu

Najbolji način da razmotrimo Nadbiskupova načela o autoritetu je usporediti tri različite pozicije koje postoje u vezi autoriteta pokoncilske hijerarhije, gdje je većina klerika zaražena modernizmom u manjoj ili većoj mjeri. Te tri pozicije su sljedeće:

1. Modernistička hijerarhija nema autoriteta

2. Modernistička hijerarhija ima neograničeni autoritet

3. Modernistička hijerarhija zakonito vrši svoj autoritet kada izdaje odredbe u skladu s vjerom, ali ne vrši zakonito svoj autoritet kada izdaje odredbe protiv vjere.

Prva pozicija prosuđuje autoritet na temelju osobe. Ako osoba loše rabi svoj autoritet ili je zastranila u teologiji, onda gubi svoju službu. Ona više ne posjeduje nikakav autoritet. Ovo je protestantski model prosuđivanja autoriteta i sedisvakantistički kamp naginje prema ovom pogledu na autoritet.

Druga pozicija prosuđuje autoritet čisto na temelju službe. Ako osoba ima određenu službu, onda moramo učiniti sve što ona kaže. Neokonzervativni katolici naginju u ovom smjeru jer drže da se papu mora slijepo slijediti, osim ako zapovijedi nešto očito grešno, poput naredbe o ubojstvu.

Treća pozicija odgovara katoličkom pojmu autoriteta i nju je držao nadbiskup Lefebvre. On je prosuđivao o autoritetu na oba načina: i prema službi i prema osobama. Oni koji imaju službu primaju svoj autoritet od Boga i nastavljaju držati tu službu zakonito, čak kada zlorabe svoj autoritet. Treba ipak razlikovati u pogledu načina na koji rabe svoj položaj. Ako netko izda odredbu o nečemu što je moralno dopušteno, onda ga treba poslušati, ako pak izda odredbu o nečemu što je protiv Boga, tada on djeluje izvan svog autoriteta i treba mu odbiti poslušnost. Ovo je katolička pozicija o poslušnosti i vrijedi za sve situacije.

Pitanje papinskoga krivovjerja (V.)

Na temelju prethodna četiri nastavka promatramo proglašava li Crkva službeno krivovjerni nauk putem Amoris laetitije.

1. dio serije: Uvod u problem

2. dio serije: Slučaj Pape Ivana XXII.

3. dio serije: Može li papa upasti u krivovjerje (herezu)?

4. dio serije: O papi i krivovjerju

V. dio: Je li papa Franjo krivovjeran?

Identificiranje krivovjerja

Nazivanje svoga protivnika ,,krivovjernim” (heretičnim) moglo je biti pristojnim u određenom crkvenom kontekstu u prošlosti. Točnije rečeno, ljudi Crkve su također, bili teolozi ili ne, imali svoj repertoar pogrda. Pogrde se nalaze u svim vremenima i u svim profesijama. Već u Evanđelju nalazimo njihove poprilične tragove, čak i iz usta Utjelovljene Riječi. Možemo požaliti da su postale rijetke od posljednjega sabora i jadikovati nad sladunjavim izrazima koji sada prevladavaju u interkonfesionalnim dijalozima.

Uporaba pogrda trebala bi ostati legitimnom, uz uvjet da se ne prave greške oko značenja, koje će uvijek biti ograničeno. Ono vrlo često odudara od svoje izvorne vrijednosti i nije ništa više nego posljednje pribježište onima koji su izgubili sve svoje argumente i samo žele sačuvati obraz. No ovdje ne govorimo o demonizaciji, koja je veliki izraz manipulacije. Ukratko, ovdje bismo mogli biti usred retorike pa i izvan područja teologije u užem smislu. Retorika može služiti kao podrška teologiji i to je upravo temelj njezine legitimnost, ali je ona nikada ne bi mogla zamijeniti ili još manje prikriti njezino nepostojanje.

Oznaka ,,krivovjernoga” (heretičnoga) iziskuje protivnost definiranoj istini

Drukčije je s doktrinarnom cenzurom ,,krivovjernoga” (heretičnoga): ona je stručni izraz, dio terminologije za kojim posežu stručnjaci da bi dali što je moguće precizniju prosudbu. Oznaka ,,krivovjernoga” odgovora tome preciznome jeziku kojim se teolog služi: u tom smislu se ona primjenjuje na osobu čija djela i riječi dovoljno očituju odbacivanje ili dovođenje u pitanje objavljene istine koju je kao takvom proglasilo nezabludivo Crkveno Učiteljstvo. Također se posljedično ili u proširenom značenju primjenjuje na tvrdnju koja je dokazano proturječna dogmi.

Primijeniti tu vrstu pojma na osobu ili tvrdnju stoga implicira da se je prije ispitalo odbacivanje ili protivljenje dotičnome predmetu. Nije samo bitno radi li se o odbacivanju ili protivnosti. Ono što je još bitno je provjeriti ima li ovo odbacivanje ili protivljenje u točnom odnosu prema dogmi, drugim riječima, prema istini koja nije samo objavljena, nego i kao takva definirana od strane Crkvenog Učiteljstva. Tu se nalazi cijela zahtjevnost predmeta koji je skriven iza pojma.

Slučaj pape Franje

Pitanje koje si ovdje postavljamo je iznimno precizno: zaslužuje li papa Franjo ovu oznaku u očima čiste teologije kao onu koju svaki član naučavajuće Crkve može donijeti na osnovi svojih stvarnih i priznatih kompetencija? I zaslužuje li je zbog onoga što potvrđuje u apostolskoj pobudnici Amoris laetitia? 45 teologa je smatralo da su dužni to potvrditi. Četiri kardinala daju nam na znanje dovoljno jasno da ako ne da zadovoljavajući odgovor na njihovu dubiju, Vrhovni svećenik bi mogao zaslužiti oznaku takve cenzure.

Jedinstvo vjere s papom Franjom i kanonsko priznanje FSSPX-a

U ovom članku, objavljenom s dopuštenjem Generalne kuće FSSPX-a u Menzigenu, p. Paul Robinson bavi se pitanjem je li nužno da papa ima vjeru tradicionalista da bi FSSPX od njega prihvatio priznanje.

Uvod

U raspravi bi li Bratstvo sv. Pija X. trebalo prihvatiti osobnu prelaturu za pontifikata pape Franje, neki smatraju da Bratstvo ne bi trebalo razmatrati kanonsko priznanje kao nešto prikladno ili mudro. Umjesto toga, pravo je pitanje dijele li Bratstvo i papa Franjo isti cilj i imaju li istu vjeru. Ako ne, onda je krivo u načelu uopće razmatrati prihvaćanje kanonskog priznanja. Ako da, tada i samo tada može to biti u načelu ispravno te se može razmišljati je li to i mudro.

Oni koji izražavaju to mišljenje impliciraju stajalište da papa Franjo nema istu vjeru ili isti cilj kao FSSPX te bi onda u samom načelu bilo krivo prihvatiti kanonsko priznanje pod ovim pontifikatom. Ne samo to, nego bi bilo i nelogično jer ,,uspostaviti zakonsko jedinstvo bez pravog jedinstva... bilo bi proturječno”.

Ovaj članak će nastojati pokazati da nije u načelu krivo prihvatiti kanonsko priznanje od modernističkog pape te će također pokušati odrediti mjerilo po kojemu se može odrediti do kojeg stupnja je kolaboracija s modernističkim Papom prihvatljiva. Ovaj članak neće razmatrati je li u sadašnjim okolnostima mudro za FSSPX da prihvati osobnu prelaturu od pape Franje.

Povijest FSSPX-a

Prva činjenica koju treba primijetiti je da takvo stajalište ide protiv cijelog duha koji prožima povijest FSSPX-a. Pogledajmo ukratko tu povijest da bismo uvidjeli da je to stvarno tako.

Nije preteško ustanoviti da je papa Pavao VI. imao snažne modernističke tendencije. Ipak, FSSPX je bio kanonski ustanovljen pod pontifikatom Pavla VI. i bio priznat kao ,,pia unio” od 1970.-1975. Tako prema razmišljanju nadbiskupa (Lefebvrea) ne može biti loše u svim okolnostima surađivati s modernističkim papom do stupnja da se pod njim ima kanonsko uređenje.

Pitanje papinskog krivovjerja (IV.)

Nakon pažljivog definiranja pojmova, osvrnut ćemo se na bitno pitanje: može li Kristov namjesnik biti krivovjernik u pravom smislu te riječi?

Pogledajte 1. dio ove serije: Uvod u problem

Pogledajte 2. dio ove serije: Slučaj Pape Ivana XXII.

Pogledajte 3. dio ove serije: Može li papa upasti u krivovjerje (herezu)?

IV. dio: O Papi i krivovjerju

Definicija krivovjerja (hereze)

Krivovjerje treba prvo shvatiti kao moralno loš ljudski čin, drugim riječima – grijeh. Ali, kao i čin vjere kojoj je protivan, taj čin je složen, jer istodobno ovisi o razumu i volji. Utoliko što slijedi iz razuma, taj čin je zabluda, koja se može dogoditi na dva načina: čisto i jednostavno nijekanje ili samo sumnja. Utoliko što slijedi iz volje, taj čin je odbijanje da se dâ razumska potpora istini koju se niječe ili u koju se sumnja.

Okorjelost (ustrajnost) ili zabluda

Postoje dvije vrste odbijanja, ovisno o tome postoji li krivica ili ne. Do krivovjerja dolazi posebno kada postoji dobrovoljno odbijanje, s punom svješću o upravo jednostavnoj činjenici da istine koje se niječu ili u koje se sumnja predlažu crkvene vlasti, a ne (svijest) o dodatnoj činjenici da crkvene vlasti predstavljaju Božju vlast i stoga moralno obvezuju. S obzirom na ovu drugu činjenicu, pristanak ne definira krivovjerje kao takvo, nego ukoliko postoji krivica. Ta krivnja je jednaka ustrajnosti, drugim riječima, odbacivanju predmeta vjere ukoliko se, po mišljenju osobe koja ga odbija, čini jasno obaveznim jer ga predlaže vlast zakonitog Božjeg predstavnika, u ovom slučaju Učiteljstvo Crkve.

Odbacivanje bez krivnje se događa, s druge strane, kada netko bez svoje krivnje ne zna da ga crkveno Učiteljstvo na to obvezuje jer ono predstavlja božanski autoritet. Iz toga slijedi da se okorjelost (ustrajnost) tiče izravno nutarnjeg čina krivovjerja, koji je čin prianjanja uz zabludu.

Formalno ili materijalno

Na razini vanjskog čina, koji je čin ispovijedanja istine ili zablude, jednostavno odbijanje (s krivnjom ili bez nje) ispovijedati istinu koju predlaže Učiteljstvo već je dovoljno za specifičnu definiciju krivovjerja. Prema tome, kada označujemo krivovjerje govoreći da je ono formalno ili materijalno, ovisno o tome uključuje li ustrajnost ili ne, ta razlika se odnosi samo na nutarnji čin krivovjerja.

Čin krivovjerja ili krivovjerna tvrdnja?

Na razini vanjskog čina, odbacivanje vlasti crkvenog Učiteljstva već odgovara tzv. krivovjerju u pravom smislu riječi, bez obzira na to kakav može biti slučaj s obzirom na moguću ustrajnost na razini unutarnjeg čina. Ova ustrajnost se očituje u izvanjskom području kada mjerodavna vlast intervenira obvezujući dotičnu stranku na ispravak, a ona s punim znanjem o činjenicama taj ispravak odbija izvršiti. Pojam krivovjerja označava, kao drugo, i po analogiji atribucije, doktrinarnu vrijednost izjave kojoj se iskazuje protivnost i izjave koja se suprotstavlja katoličkoj dogmi. Iz ove perspektive, kako bi se odredilo krivovjerje, potrebno je i dovoljno primjeniti jednostavna pravila formalne logike. Određivanje se nameće automatski, htjeli mi to ili ne, ali ono vrijedi za spekulativne izričaje, jednostavnu doslovnu izjavu, neovisno od osobe koja je izgovara.

Pitanje papinskog krivovjerja (III.)

Sv. Robert Bellarmin koji je jasno pisao o ovom teškom pitanju

Zablude koje su kroz povijest bile osuđene, u proteklih 50 godina su se iz Rima predstavljale kao istina. Što trebamo o tome misliti?

Pogledajte 1. dio ove serije: Uvod u problem
Pogledajte 2. dio ove serije: Slučaj Pape Ivana XXII.

3. dio: Može li papa upasti u krivovjerje (herezu)?

Na prvi se pogled ta teza čini malo vjerojatnom. Naime, negativni odgovor na to pitanje je opće mišljenje teologa modernog doba. Kažu da, u stvari, papa ne može postati formalni, tvrdoglavi krivovjernik, drugim riječima namjerni krivovjernik (kriv za herezu), iako bi mogao postati stvarni krivovjernik, po neskrivljenom neznanju ili zbog jednostavne zablude, a ne zbog loše namjere. Glavni zagovornici ove teze su nizozemski teolog Albert Pighi (1490.-1542.) (autor rasprave Hierarchiae ecclesiasticae assertio koja proučava to pitanje), sv. Robert Bellarmine (1542.-1621.) (De Romano Pontifice, knjiga 4., poglavlja 6-14) te Francisco Suarez (1548.-1617.) (De fide, 10. rasprava, poglavlje 6, §11, Opera omnia, 2, 319). Neposredno prije I. vatikanskog sabora i francuski kanonist Marie-Dominique Bouix imao je isto mišljenje (1808.-1870.).

Tijekom toga sabora biskup Zinelli, govoreći u ime Povjerenstva za vjeru, hvali ovo mišljenje Bellarmina i Suareza: po njemu je vjerojatno da papa nikada neće biti formalni krivovjernik:

,,Budući da su ove stvari povjerene nadnaravnoj providnosti, mislimo da je dovoljno vjerojatno da do toga nikada neće doći“ (Mansi, sv. 52, col. 1109).

Poslije Sabora kardinal Billot (1846.-1931.) je ponovio isto mišljenje u L'Église, II-Sa constitution intime, 14. pitanje, 29. teza, 2. dio, br. 940-949. Nakon njega također ga je usvojio P. Dublanchy "Infaillibilité du Pape" Dictionnaire de théologie Catholique, 8/2: 1716-1717. Konačno, za vrijeme vladavine Pija XII., klasični priručnik don Salaverrija, De Ecclesia Christi, 14. teza, §657, spominje ovo pitanje o osobnom papinskom krivovjerju kao pitanje za teološku raspravu i predstavlja kao vjerojatna mišljenja Bellarmina i Suareza koja je hvalio biskup Zinelli.

Dvostruki argument

Argument ovoga objašnjenja je dvostruk i ostaje nepromjenjiv u spisima svih autora koji prihvaćaju ovo mišljenje. Prvo postoji teoretski argument koji se predstavlja iz praktičnih razloga: nepogrešivost službe obećana u Luki 22,32 činila bi moralno potrebnom osobnu nepogrešivost u vjeri. Doista, sv. Robert Bellarmine primjećuje u De Romano Pontifice, V. knjizi, 6. poglavlju, da poredak uspostavljen od Boga apsolutno zahtijeva da privatna osoba Vrhovnog svećenika ne može upasti u krivovjerje, pa čak ni izgubiti vjeru na čisto nutarnji način.

,,Jer papa ne smije i ne može propovijedati krivovjerje; ne samo to, nego on također mora uvijek naučavati istinu, i nema sumnje da će uvijek tako činiti, jer mu je Gospodin zapovjedio da ojača svoju braću. Ali kako može krivovjerni papa ojačati svoju braću u vjeri, kako će on uvijek propovijedati istinsku vjeru? Nema sumnje, Bog je još uvijek sposoban izvući ispovijedanje prave vjere iz srca heretika, baš kao što je nekada učinio da progovori Bileamov magarac. No, u tome bi bilo nasilja, a ne djelovanja u skladu s božanskom providnošću, koja organizira sve glatko.“

Tu je i drugi činjenični argument, koji slijedi iz prvoga, koji logično dovodi sve zagovornike ove teorije do dokazivanja da nikada u cijeloj povijesti Crkve nije bilo formalno krivovjernog pape (vidi isto, poglavlja 7-14).

Predmoderno mišljenje

Ipak, teolozi modernog doba dolaze kasno. A moglo bi se prigovoriti da su i prije njih, od 12. do 16. stoljeća, teolozi obično mislili da papa može upasti u krivovjerje. Tu ideju susrećemo u 12. stoljeću u Gracijanovom Decretumu, posebno u 1. knjizi, distinkcija 40., poglavlje 6. s naslovom Si papa. Gracijan kaže da papi nitko ne može suditi, osim u slučaju da je zastranio od vjere. Ova izjava se pripisuje sv. Bonifaciju, nadbiskupu Milana, te su je naveli pod njegovim imenom, prije Gracijana, kardinal Deusdedit i Yves de Chartres. To je tekst koji će poslužiti kao osnova za sva razmišljanja o srednjovjekovnom kanonskom pravu, te će od sada podržavati opće mišljenje: ,,Kanonisti 12. i 13. stoljeća“, kaže p. Dublanchy:

,,...znaju odlomak iz Gracijana i komentiraju ga. Svi bez poteškoća priznaju da papa može upasti u herezu, kao i u bilo koji drugi ozbiljni grijeh; njihova jedina briga je ispitati kako i u kojim uvjetima mu u tom slučaju Crkva može suditi“ (Dictionnaire de théologie Catholique, col. 1715).

Pitanje papinskog krivovjerja (II.)

Papa Ivan XXII. (1316.-1334.), rođen kao Jacques Duèze

U drugom nastavku studije od 6 dijelova p. Gleize analizira često spominjanu legendu o krivovjerju Ivana XXII. tijekom 14. stoljeća.

Pogledajte 1. dio studije: Uvod u problem

II. dio: slučaj pape Ivana XXII.

Legende uporno žive. Legenda o krivovjerju pape Ivana XXII. je jedna od upornijih. Kao i u drugim slučajevima, djelomična priča je ovdje zamijenila pravu. Ne poričemo, međutim, da lekcije iz povijesti mogu biti od velike pomoći. Ustvari, vrlo često je potrebno napraviti usporedbu kako bismo razumjeli. A da bismo usporedili, potrebno je na raspolaganju imati točke za usporedbu. Doista, nije dovoljno posjedovati načela. Potrebno je također izmjeriti opseg njihovog značenja, provjeravajući kako svjetlo koje bacaju objašnjava konkretno iskustvo i kako također konkretna stvarnost zahtijeva to svjetlo i potvrđuje njegovo prosvjetljenje. ,,Metafizička razina apstrakcije po kojoj se definiraju naša razmišljanja“, piše Etienne Gilson[1], „omogućuje veliku jednostavnost i olakšava kratkoću, ali moramo priznati da ne dopušta prvoj filozofiji ispuniti svoju funkciju u potpunosti.... Kako bi predstavili naše apstraktne zaključke u njihovoj razumljivoj učinkovitosti, bit će korisno pokazati ih u određenom slučaju na djelu, dajući tako primjer vrsta disocijacija od ideja kojima metafizika podvrgava stvarnost, ali i na način na koji se na nju baca svjetlo samim tim analizama. "

Isto je i s teološkim promišljanjem, koje koristi filozofiju kao svoje najdraže oruđe, a koje je odraz neke vrste mudrosti. Ovu potonju vrstu promišljanja treba projicirati na činjenice kako bi u njima mogli provjeriti njihovu vlastitu svjetlost, u isto vrijeme ono baca svjetlo na njih. I ove činjenice daje povijest.

To pokazuje u kojoj bi mjeri nerazumijevanje povijesti moglo biti pogubno, ili barem izvorom neravnoteže. Ono je to bilo i moglo bi opet biti.

,,Čitajte od početka do kraja djela najslavnijih skolastičkih pisaca, a oni nikada neće nastojati da dobijete osjećaj za pojedinca; oni nikada neće dopustiti da vidite relativne, promjenjive aspekte stvari; oni se bave istinitim, bez dobi ili datuma. Najčešće istina koju razmatraju nema sama po sebi nikakve veze s praksom, pa čak i kada pripada praktičnoj znanosti, način na koji se predlaže ili o njoj  raspravlja ovisi o čistoj spekulaciji... Neosporno je da  navika apstraktnog mišljenja čini da gube smisao za činjenice, a time i za povijesne studije: nekompetentnost srednjeg vijeka, u tom smislu, ne može se dovoditi u pitanje: čak nam je teško dobiti ikakvu ideju o njemu u povijesnom, književnom vremenu kao što je naše.

Čitatelj jedva da je bio zahtjevan prema povjesničaru, on nije tražio od njega da citira svoje izvore ili da raspravlja o njima, on mu je odmah vjerovao na riječ, a ako se njegov izvještaj činio vjerojatnim, poučnim ili čudesnim, bio je prilično sklon smatrati ga istinitim. Umjetnost otkrivanja, odabira i tumačenja dokumenata koji sadrže istinu bila je nepoznata. Može se navesti nekoliko izuzetaka... ali oni ne dokazuju apsolutno ništa s obzirom na opće stanje svijesti na koje ukazujemo. Doista smo dužni na povijesne epohe primjenjivati pravilo po kojem se stvari određuju ovisno o tome što u njima prevladava.“[2]

Pitanje papinskog krivovjerja (I.)

Katedra sv. Petra okružena Berninijevom skulpturom u Bazilici sv. Petra u Rimu

I. dio: Uvod u problem

U jesen 2014. godine, i onda opet u listopadu 2015. godine, papa Franjo je sazvao dvije sinode u Rimu da bi se posavjetovao s biskupima iz cijelog svijeta o pitanjima koja se tiču ,,ljudske obitelji“. Rezultat toga je bila posinodalna Apostolska pobudnica Amoris Laetitia od 19. ožujka 2016. godine na temu ,,Ljubav u obitelji“. Njezino osmo poglavlje otvara vrata praktičnom nijekanju tradicionalne crkvene discipline glede sakramenta braka, a time ujedno dovodi u pitanje i osnovne dogmatske pretpostavke.

Dana 15. rujna 2016. godine četiri kardinala: Burke, Brandmüller, Caffarra i Meisner, poslali su papi privatno pismo u kojem su ga s poštovanjem zamolili da pojasni nedavnu apostolsku pobudnicu po pet spornih točaka pomoću uobičajenog postupka ,,dubia“ [,,dvojbe“], drugim riječima, formuliravši pet pitanja koja traže jasni odgovor: da ili ne. Eksplicitna namjera ovog koraka bila je provjeriti može li se smatrati da je tekst pobudnice na označenim mjestima u skladu s moralnim naukom Crkve do danas.

Budući da papa Franjo nije dao odgovor, pet dubija je objavljeno 16. studenog. Do danas Sveta Stolica još nije dala očekivani odgovor.

Obrazlažući tu šutnju, u intervjuu objavljenom na LifeSiteNews 19. prosinca, kardinal Burke je izjavio da mora postojati odgovor na dubiju:

,,Jer one se odnose na same temelje moralnog života i trajni nauk Crkve s obzirom na dobro i zlo, s obzirom na različite sakramentalne stvarnosti kao što su brak i sv. pričest i tako dalje“.ⁱ

Zašto je toliko malo sloge među tradicionalnim skupinama?

Mogu razumjeti da ste sablažnjeni podjelom u tradicionalnom pokretu. I mnogi drugi su također bili sablažnjeni dok nisu shvatili da sloga i jedinstvo nisu mogući bez čvrste hijerarhije koja bi ih osnaživala i na njemu inzistirala. Pravo jedinstvo bit će moguće samo onda kada ćemo opet imati snažnog papu, kojega će podržavati poslušni i dobri biskupi.

Dio raznolikosti Crkve je da postoje različite skupine, organizacije, redovničke zajednice i aktivnosti koje brane različite vidike katoličke tradicije. Oni se nadopunjuju i trebaju zadržati svoje specifične razlike da bi činili najbolje za svetu Majku Crkvu. To nije ni na koji način u suprotnosti s jedinstvom vjere, koja nas sve povezuje. Tako u tradiciji postoje različiti redovi školskih časnih sestara; postoje aktivni redovi poput Bratstva sv. Pija X.; a postoje i kontemplativni redovi poput benediktinaca, dominikanaca, kapucina i redemptorista. Svi oni imaju različitu ulogu unutar Crkve. Također postoji mjesto za laičke organizacije i posebne apostolate kao što je imao p. Gruner koji je promovirao pobožnost Gospi Fatimskoj. Unatoč njihovim različitim metodama i naglascima, sve te organizacije dijele dubinsko jedinstvo. Međutim, postoje neke skupine koje se ne mogu smatrati dijelom tog jedinstva. To su sedisvakantisti i zajednice (npr. Bratstvo sv. Petra, Institut Krista Kralja, Institut Dobrog Pastira itd.) koje prihvaćaju pravovjernost Nove Mise i II. vatikanskog i koji slave indultnu Misu. Takvi su izvan moralnog jedinstva tradicionalnog pokreta.

Očigledno je nužno da svi ti zaista katolički redovi, organizacije i apostolati surađuju. Jasno je da se to dubinsko jedinstvo može naći kod svih onih koji su službeno udruženi s djelom Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Kada skupina ili djelovanje odbiju takvo djelovanje onda su prisiljeni činiti kompromis s liberalizmom ili pretjerati sa strogoćom.

p. Peter R. Scott

Izvor: http://archives.sspx.org/