Dragi
vitezovi Bezgrješne!
Prije
točno 100 godina sveti Maksimilijan Kolbe je s dopuštenjem svoga
poglavara utemeljio Militiju Immaculatae. Nema boljega načina da se
prisjetimo toga nezaboravnoga događaja nego da damo samome
utemeljitelju da nam progovori o tome:
,,VEĆ
JE MNOGO VODE prošlo ispod mosta: sve se to odigralo prije skoro 18
godina, tako da sam skoro zaboravio brojne detalje. Međutim, budući
da mi pater gvardijan [Kornel Czupryk] naređuje da dam izvještaj o
počecima MI, opisat ću ono što mi sjećanje dopusti da se
prisjetim.
Sjećam
se da sam govorio sa svojom braćom svećenicima o bijednome stanju
našega reda i o njegovoj budućnosti. U tim trenucima mi se u um
utisnula sljedeća zamisao: ili ga treba ponovno izgraditi ili
raspustiti. Osjećao sam duboku tugu za one mlade ljude koji bi nam
često dolazili s najboljim namjerama i najčešće izgubili svoj
ideal svetosti u samome samostanu. Pa ipak, nisam znao što u vezi
toga trebam točno poduzeti.
Dopustite
mi da odem još dalje u prošlost. Još se uvijek sjećam kako sam kao
mali dječak kupio mali kip Bezgrješne za pet kopeka. A kada smo u
malome sjemeništu bili u koru na Misi, obećao sam licem pognutim na
tlo Presvetoj Djevici Mariji, čija se slika nalazila iznad oltara,
da ću se za nju boriti. Ali kako? To nisam znao. No imao sam sliku
borbe materijalnim oružjem.
Iz
toga sam razloga, kada je došlo vrijeme da uđem u novicijat,
povjerio ocu odgojitelju novaka, p. Dioniziju (Sowiak), blagoslovljene
uspomene, tu moju poteškoću kod ulaska u redovnički život. On je
promijenuo moju odluku u obvezu da svaki dan molim ,,Sub tuum
praesidium”. Nastavio sam moliti tu molitvu sve do današnjega
dana, iako danas znam koju vrstu borbe je Bezgrješna imala na srcu.
Iako
sam bio vrlo sklon oholosti, osjećao sam kako me snažno privlači
Bezgrješna. U svojoj maloj ćeliji, na svom klecalu, uvijek sam imao
sliku sveca kojemu se Bezgrješna ukazala. A ja bih joj se često
obraćao u molitvi. Vidjevši to, jedan franjevački brat mi je rekao
kako sam sigurno vrlo privržen tome svecu.
Kada
su u Rimu masoni drsko izašli na ulice, šepureći se
svojim zastavama pod prozorima Vatikana, prikazujući se na crnim
transparentima kao sljedbenici Giordana Bruna, kako Lucifer gazi pod
nogama sv. Mihaela arkanđela te su otvoreno govorili protiv Svetog
Oca u propagandnim lecima, pala mi je na um misao o organizaciji
udruženja koje će biti posvećeno borbi protiv masona i drugih
Luciferovih slugu. Da bih bio siguran da takva ideja dolazi od
Bezgrješne, tražio sam savjet od svoga tadašnjega duhovnika, p.
Alessandra Basilea, isusovca, redovnog ispovjednika studenata na
fakultetu. Kada sam po svetoj poslušnosti dobio potvrdu za to,
odlučio sam se baciti na posao.
U
međuvremenu smo se, međutim, za vrijeme praznika preselili u
samostan “Vigna” koji je bio oko 20–30 minuta hoda od kolegija.
Za vrijeme nogometne igre, krv mi je počela nadirati kroz usta.
Povukao sam se na stranu i ležao na travi. Brat Girolamo Biasi,
blažene uspomene, brinuo se za mene. Dosta dugo sam pljuvao krv.
Ubrzo nakon toga otišao sam liječniku. Veselio sam se pomisli da je
možda već blizu kraj moga života. Liječnik mi je naredio da se
vratim taksijem u kolegij i da odem u krevet. Medikamenti su jedva
zaustavili tok krvi koji je stalno nadirao. Za vrijeme tih dana,
mladi i pobožni brat klerik Girolamo Biasi,
blažene uspomene, običavao me obilaziti.
Dva
tjedna kasnije mi je liječnik napokon dopustio da prvi
puta izađem. U društvu drugoga klerika, brata
[Giovannija] Ossanna stigao sam do „Vigne“, ali
vrlo teško. Kada su me drugi klerici ugledali,
razveselili su se i bili su jako dobro raspoloženi. Donijeli su mi
svježe smokve, vino i kruh. Nakon što sam nešto pojeo i popio,
moji bolovi i patnje su se utišali i prvi puta sam spomenuo pomisao
o osnivanju udruženja bratu Girolamu Biasiju i ocu
Iosifu Palu, koji je bio prije mene zaređen za svećenika, iako smo
bili na istoj godini teologije. Međutim, dogovorio sam s njima da se
svaki od njih prvo savjetuje sa svojim duhovnikom da budemo sigurni
da je to zaista Božja volja.
Nakon
što sam povratio dio svoje snage, poslali su me u Viterbo, s mojim
kolegom klerikom bratom Antonijem Głowińskim, na
dodatni odmor. Tom prilikom se brat učlanio u MI. Ubrzo nakon toga
su se također učlanili brat Antonio Mansi, blažene
uspomene, i brat Enrico Granata, oba klerika
Napuljske provincije.
Nitko
na kolegiju nije znao o postojanju tog udruženja osim
onih koji su pripadali MI. Samo je rektor, otac Stefano Ignudi, u
svom svojstvu poglavara znao za postojanje MI. Što se nas tiče,
nismo činili ništa bez njegova dopuštenja, jer je to
bio znak poslušnosti, poglavito, volji Bezgrješne. Tako smo s
dopuštenjem oca rektora 16. listopada 1917. održali prvi sastanak
sedmorice članova imenom:
(1)
Otac Iosif Pal, mladi svećenik Rimske provincije;
(2)
Brat Antoni Głowiński, đakon Rimske provincije (+
18. listopada 1918.);
(3)
Brat Girolamo Biasi iz Padovanske provincije (+
1929.);
(4)
Brat Quirico Pignalberi iz Rimske
provincije;
(5)
Brat Antonio Mansi iz Napuljske
provincije (u. 31. listopada 1918.);
(6)
Brat Enrico Granata iz Napuljske
provincije;
(7)
Ja.
Sastanak
se održao po noći, u tajnosti, u zatvorenoj unutrašnjoj
ćeliji koja je bila konstruirana
privremenim zidom. Ispred nas je bio mali kip Bezgrješne između
dvije upaljene svijeće. Brat Girolamo Biasi je služio kao tajnik.
Svrha ovoga prvoga sastanka bila je
rasprava o „programi MI“ (certifikatu MI), posebno
budući da je otac Alessandro Basile, koji je bio ispovjednik Pape
[Benedikta XV.], obećao da će Svetog Oca tražiti blagoslov M.I.
Otac Basile nije, međutim, održao svoje obećanje, a mi smo
postigli svoj prvi usmeni blagoslov Svetog Oca preko biskupa msgr.
Dominiquea Jaqueta, profesora crkvene povijesti na
našem kolegiju.
Nakon
više od godinu dana od našega prvoga
sastanka MI nije nimalo napredovala. Zapravo, kao da su se gomilale
prepreke tako da je postalo neugodno i samo spominjanje među
članovima. Jedan od njih je čak pokušao druge uvjeriti da je MI
nešto beskorisno. Tada je, kao divan znak odabira, Bezgrješna
pozvala na svoju stranu oca Antonija Głowińskog, a
deset dana kasnije i brata Antonija Mansija, oba žrtve španjolske
gripe. Što se mene tiče, stanje mojih pluća se pogoršalo: svaki
puta kada bi kašljao, iskašljavao sam krv. Tada se sve počelo
mijenjati. Dali su mi otpust iz škole, a ja sam to iskoristio
kopirajući „Program MI“ i dao ga prečasnom ocu
generalu (ili radije generalnome vikaru, p.
Domenicu Tavaniju), da bi zadobio njegov blagoslov napismeno.
„Da vas je barem dvanaestorica...“, rekao je prečasni
otac general. Napisao je svoj blagoslov i izrazio svoju želju
(vjerujem tom prilikom) da MI treba širiti među mladima.
Članstvo
se počelo sve više i više povećavati. U tom ranom
razdoblju života Militije, naša se
aktivnost – osim privatne molitve - sastojala od dijeljenja
medaljice Bezgrješne, poznate kao „Čudotvorna
medaljica“. Jednom prilikom nam je isti prečasni
otac general dao novac da bismo ih
mogli kupiti. Otac Maksimilian Kolbe.
Bila
bi gotovo profanacija komentirati takav jednostavan, ponizan i zaista
nadnaravan izvještaj. Trebamo učiti iz ovih dragocjenih redaka o
velikodušnosti i svim krepostima prvih vitezova Bezgrješne, a
posebno:
1/
kako se nadnaravno shvaćaju i cijene sve kušnje i trpljenja,
ujedinjena s onima našega Gospodina i Žalosne Majke;
2/
o apsolutnom uvjerenju da djelotvornost te vojske naše Gospe potpuno
ovisi o savršenom podlaganju volji Bezgrješne što se jasno
izražava preko nadnaravne poslušnosti poglavarima;
3/
o poniznosti utemeljitelja koji sebe stavlja na zadnje mjesto duboko
uvjeren u svoju potpunu bezvrijednost;
4/
o shvaćanju da Gospa i samo Gospa može spasiti taj ideal svetosti u
Crkvi i sačuvati nas da ne postanemo ravnodušni i mlaki; ona je
također naša jedina i posljednja nada kada se suočimo s najgorim
neprijateljima Crkve i našega Gospodina, masonima i njihovom
ogromnom svjetskom moći;
5/
o iskustvu da se sve što je veliko i drago u očima našeg Gospodina
mora roditi i rasti u kušnjama, protivljenjima i prividnim porazima;
6/
o važnosti „prijatelja u Nebu“, pobjedničke Crkve: što ih više
molimo za pomoć i što više pripišemo njihovim zagovorima naše
uspjehe, to će biti više blagoslova.
Zapamtite
također da, na ovu godišnjicu utemeljenja M.I. svaki vitez može
postići potpuni oprost, još jedan znak blagoslova s Neba.
Započnimo
drugo stoljeće Militije Immaculatae s čvrstom željom da idemo
stopama svetog utemeljitelja, da ljubimo Bezgrješnu učinkovito
tražeći uvijek i svugdje da joj ugodimo i da ispunjavamo Njezinu
volju.
S
mojim svećeničkim blagoslovom,
Manila,
16. listopada 2017.,
p.
Karl Stehlin
