Žalosno
je reći da postoje katolici koji vjerno primaju svetu Pričest, a ne
znaju sudjelovati na Misi. Naši oci imali su predodžbu o Misi koju
današnji katolici više nemaju. Postoji više sjajnih stvari na
zemlji, ali postoji jedan događaj, kako Bossuet kaže, koji je
najvažniji za sva vremena: utjelovljenje božanske osobe,
kalvarijske Žrtve, koja je predoznačena kroz četiri tisuće godina
putem žrtava iz vremena praotaca i Mojsija. Taj veliki događaj koji
je izvršen na Golgoti i obnavlja se svakoga dana, iz trenutka u
trenutak na zemlji - to je veliko svjetsko čudo. Ako dobar Gospodin
još uvijek trpi ovaj svijet, unatoč onome što svi mi vidimo, to je
stoga jer to čudo ne prestaje ispunjavati riječi proroka: ,,Jer
od istoka sunca do zapada njegova veliko će biti ime moje među
narodima, i posvuda će se žrtvovati imenu mojemu i prinosit će se
čist prinos, jer će veliko biti ime moje među narodima“
(Mal 1,11). I kao što Sunce ne izlazi i zalazi u isto vrijeme
u svakom dijelu svijeta, nego neprestano sije svjetlo po različitim
zemljama svijeta, tako je i žrtva Bogočovjeka trajna žrtva, žrtva
koja se trajno ostvaruje: ,,neprestana žrtva“
(Dan 12,11).
Najkraći
dio kanona Mise ima naslov ,,Intra actionem” jer je uistinu
sve drugo što se događa ili što se ovdje postiže sasvim neznatno
u usporedbi s tim činom, koji je čin par excellence. On je
izvor, on je u biti djelo koje nas čuva. Psalmist kaže: ,,Gle,
nikada ne spava, nikada ne drijema čuvar Izraelov.“ (Ps.
121,4). Crkva, kršćansko društvo, treba biti zaštićeno, to je
potreba svakog društva na zemlji. Mi, njezini pastiri i službeni
zaštitnici, ponekad spavamo i drijemamo, ali On, koji čuva Izrael,
neće zaspati. U svakom trenutku On silazi s nebeskih visina, taj Bog
koji je postao čovjekom, da bi namirio
cijeli dug čovječanstva... Ujediniti se s Misom znači postaviti se
da djelujemo s Njime. Reći da sam prezaposlen u svom životu da bih
otišao na Misu je izgovoriti nešto besmisleno jer Misa je ta koja
daje danu svakoga katolika pokret, zasluge i djelotvornost (kardinal
Pie, Djela, IX, 637).
Na
križu Isus Krist umiruje srdžbu Božju svojom Krvlju, On
zadovoljava božanskoj pravdi, okajava grijehe i zaslužuje spasenje
svijeta. Ali žrtva koju On izvršava ne daje još zapravo ljudima
milosti koje u njoj imaju izvor. Ona putem Njegova općenitoga okajanja koje čini za grijehe ljude priprema i otvara da prime te milosti.
On to čini svojom krvlju i svojom smrću – sakramentima, posebno
svetom Euharistijom, prenose se milosti Isusa Krista. Žrtva na križu
je žrtva otkupljenja i zasluga, jer On zaslužuje sve, ali ona ne
daje sve, niti to primjenjuje na nas, a Žrtva Mise je žrtva
primjene i posvećenja jer ona daje i primjenjuje sve, ali ne
zaslužuje ništa. (P. Charles de Condren, Pojam svećenstva i
Žrtve Isusa Krista, 7. pogl.).
Jednom
riječju, Kalvarija je izvor, a oltar je kanal. Kalvarija je skupila
svu Isusovu krv, a oltar dovodi tu krv prolivenu za nas u obilju; on
zalijeva polja duša, on ih zasađuje, on čini da nikne sjeme
svetosti. Potoci bi uzalud potekli iz planina da ih rijeka ne
kanalizira do ravnice; žrtvovanje na Golgoti ostalo bi bez učinka
bez Mise, koja s nje donosi milosti i podjeljuje ih ljudima. Bez
sumnje, svi sakramenti crpe svoju snagu iz žrtve na križu i svi
podjeljuju njezine zasluge; ali budući da samo Euharistija obnavlja
i reproducira žrtvu, samo ona je središte svih drugih sakramenata i
njihov cilj. (Buatier, Žrtva u katoličkoj dogmi, str. 114.)
Krivovjerje
našega vremena je odbacivanje društvene vladavine Isusa Krista. Sa
svih strana odjekuje uzvik prispodobe iz Evanđelja: ,,Nolumus
hunc regnare super nos.“ —
'Nećemo da on kraljuje
nad nama'. Ne
samo da se više ne donose zakoni u Njegovo ime i u skladu s Njegovim
evanđeljem, nego se oni donose protiv Njega. On je neprijatelj i
objavljen je rat protiv Njega sa svake strane u području nauka i
djelovanja...
Otkrivenje
govori o drvu čiji listovi iscjeljuju narode.
„Nasred ulice njegove i
s obje strane rijeke drvo života, koje rađa dvanaest plodova, dajući
svakoga mjeseca svoj plod; i lišće od drveta lijek je narodima“
(Apoc. 22:2): to može biti samo drvo križa. Društvo je u stanju
raspadanja i opasnosti samo zato što osjeća gnušanje prema križu,
jer okreće leđa Raspetome, jer mu je ideja žrtve odbojna, jer u
isključivoj potrazi za materijalnim užicima i zaboravljajući nadu
odozgo, ono više nema hrabrosti za ozbiljne dužnosti. Da bismo
obnovili zdravlje tom bolesnom tijelu, nužno je učiniti da krv s
Kalvarije opet teče i ulijeva nadnaravni život u njega preko
sakramenata. Nužno je vratiti plemeniti odmor nedjeljom i bratsko
zajedništvo javne molitve, posvećujući i popravni značaj pokore
zajedno sa snagom i radošću koje proizlaze iz Euharistije.
Rečeno
je da se „ljudima koji idu na ispovijed lako upravlja“. Ljudi
koji ispovijedaju svoje grijehe i primaju svetu Pričest su ljudi kod
kojih se sprege samointeresa pretvaraju u harmonične odnose
pobožnosti. Ta stvarnost je vidljiva od najranijih dana Crkve zbog
čega je Tertulijan mogao primjetiti da su „najpotpuniji kršćani
najbolji građani“.
Religija
na zemlji ima svoj najpotpuniji izraz u društvu, a to društvo
ostvaruje društveni ideal koliko ga ljudi najviše mogu ostvariti: a
to je Crkva. Savršeno i sveopće društvu koje je ustanovio Isus
Krist ima za svoju svrhu kraljevstvo Božje, a kao svoje poslanje
spasenje duša, ima kao sredstva kreposti koje proizvode sakramenti.
Rođeno na Kalvariji, to društvo čuva i dijeli božansku Krv i tako
produžuje Isusov otkupljujući čin u svijetu. Oltar je njegovo
središte, križ znak, a žrtva život. Može ga se definirati kao
društvo koje je Raspeti utemeljio na Križu da bi vodio ljude u nebo
po žrtvi. (Buatier, Isto, 345sl.)
Ako
bi se Misa uklonila, ubrzo bismo ponovno upali u stanje izopačenosti u
koje su utonuli poganski narodi, a to će biti djelo Antikrista. On
će učiniti sve što može da spriječi služenje svete Misne Žrtve
i kada nestane ta velika protuteža, Bog će nužno učiniti kraj
svim stvarima jer više neće biti predmeta koji bi ih držao u
njihovom daljnjem postojanju. Možemo to lako razumjeti ako
primijetimo kako je od uvođenja protestantizma unutarnja snaga
društva materijalno nestala. Vode se društveni ratovi jedan za
drugim, donoseći sa sobom pustoš, a sve to isključivo jer je
umanjena silina velike Misne žrtve. Koliko god to bilo strašno, to
je samo početak onoga što će se dogoditi kada đavao i njegovi
sluge, pušteni na zemlju, izliju posvuda bujicu patnji i pustoši,
kako je prorekao Danijel. (Dom Prosper Guéranger, Tumačenje
svete Mise, str. 109).
Izvor:
The Angelus, ožujak 2008.
