Na
prvu nedjelju nakon Bogojavljenja, slavimo blagdan svete obitelji –
Isusa, Marije i Josipa. Sveta obitelj obuhvaća ove tri osobe – u
središtu je božansko dijete Isus, a uz njega njegova majka i njegov
poočim, sv. Josip kojega je Bog postavio da ima ulogu njegova
zemaljskog oca, da se brine za svetu obitelj. Svaka obitelj kao pojam
sastoji se od ta tri člana – roditelja (oca, majke) i njihova
potomstva. A obitelj kao zajednica života proizlazi iz ženidbe,
odnosno braka i pokušat ćemo zato promotriti nekoliko najvažnijih
obilježja ovog sakramenta, životne stvarnosti.
Već
u raju zemaljskom Bog je ustanovio ženidbu kao naravnu ustanovu,
kada je stvorio Adama i Evu. Od prvoga ljudskoga para poteći će
cijelo ljudsko potomstvo i tu nalazimo prvi i najvažniji cilj ili
svrhu ženidbe, a to je rađanje i odgajanje potomstva. To je ono
specifično što obilježava ženidbu. Bog je čovjeku dao spolnu moć
čija je svrha da donosi potomstvo i ta sposobnost morala je imati
okvir, ustanovu u kojoj će se ostvarivati, a to je upravo ženidba,
životna zajednica između muškarca i žene po kojoj oni postaju
jedno. Time dolazimo i do druge svrhe ženidbe, a to je zajedništvo
života, uzajamna pomoć između bračnih drugova u ostvarivanju
svojih bračnih i staleških obveza. To je pojam ženidbe prema
katoličkom nauku koji moramo razlikovati od iskrivljenih pojmova
koji se danas nastoje promicati na teološkom području unutar Crkve.
Trebamo dobro razlikovati ciljeve ženidbe i njihovu hijerarhiju jer
moderna teologija pravi konfuziju u pojmu ženidbe i izokreće
poredak ciljeva. U konstituciji Drugoga vatikanskoga sabora Gaudium
et spes, br. 48, nalazimo nejasan izričaj gdje se ne razlikuje
hijerarhija ciljeva, nego se stvara dojam da je poredak obrnut:
ženidba i bračna ljubav su usmjereni i nalaze svoju krunu u rađanju
i odgajanju potomstva. Dok stari Zakonik kanonskoga prava jasno
razlikuje te svrhe ženidbe po njihovoj hijerarhiji, novi zakonik to
ne čini (kan. 1055) i navodi ciljeve ženidbe po obrnutom
poretku[1]. No, svaku stvar definiramo prema onome što je za nju
specifično, po čemu se ona razlikuje od drugih stvari. Čovjek nije
čovjek po tome što je živo biće jer i životinje su živa bića,
nego je on čovjek po tome što ima dušu, razum i druge duševne
moći. Po tome se on razlikuje od svega stvorenoga i to ga eminentno
određuje kao čovjeka. Isto tako ženidbu određuje ne zajednički
način života jer je to općeniti pojam, nego upravo usmjerenost na
rađanje i odgajanje potomstva.
Zašto
je taj teoretski dio bitan? Zato što uvijek naše djelovanje i naš
život proizlaze iz onoga što vjerujemo, kakvi su naši stavovi.
Praksa uvijek proizlazi iz teorije i zato je važno da dobro
poznajemo točan pojam kako katolički nauk definira ženidbu jer to
ima svoje implikacije u stvarnosti. Ako su bračni drugovi svjesni da
je rađanje i odgajanje potomstva prvi cilj ženidbe, onda će to
postaviti kao prioritet svoga bračnoga života, ako pak misle da je
njihovo osobno dobro kao jedan subjektivni pojam prvo, onda će to
staviti na prvo mjesto, a potomstvo na drugo. Bog je odmah na početku
stvaranja stavio pred čovjeka nalog: rađajte se i množite,
napučite zemlju i sebi je podvrgnite (Post 1, 28). Bog želi da
ljudski rod bude mnogobrojan zato što je, kako kaže sv. Irenej,
,,živi čovjek slava Božja“. Bog je
zato stvorio cijeli svijet da bi se umnožila njegova slava i zato on
želi da što veći broj ljudi njega slavi, da uživa zajedništvo
njegova božanskog života u ljubavi. Želi da što više ljudskih
duša postane stanovnicima neba, da bi uživalo zajedno s njime
njegovu slavu, da bi ušlo u blaženo zajedništvo svetih. I zato se
čovjek rađa na zemlji, da bi došao u nebo i da bi ondje Boga
slavio. Bog želi da se zajedništvo svetih umnoži što je više
moguće i da muškarac i žena u svom poslanju donoseći na svijet novi život u
braku sudjeluju u tom Božjem pozivu, na njega se odazivaju i ostvaruju
ga.
Da
bi se taj poziv mogao ostvariti, nije dovoljno samo donijeti na
svijet novi život, potomstvo, nego ga je potrebno i odgajati. Da
bismo došli u nebo, nije dovoljno roditi se, biti kršten, nego
treba u Božjoj milosti koju primamo u krštenju ustrajati, sačuvati
je za vječni život. Da bismo to mogli, da bi naša djeca mogla to
ostvariti potreban je odgoj zato što na našem životnom putu
prijete brojne opasnosti koje žele ugroziti taj dar božanskoga
života. Sv. Ivan ap. svjedoči nam, upozorava nas da je cijeli
svijet pod vlašću zloga (1 Iv 5, 19). Đavao zavodi čovjeka na
grijeh i u tome nažalost postiže velike uspjehe te čovjek stupa
putem bezakonja. Svuda prijete opasnosti za naš kršćanski život –
vjeru, čistoću srca i trebamo se dobro opremiti, zaštiti,
oboružati milosnim sredstvima da bismo taj božanski dar mogli
sačuvati. Zato je posebna, iznimna uloga roditelja da tu zaštitu
osiguraju svojoj djeci, da im osiguraju dobar, zdravi, katolički
odgoj. Nažalost, ono što susrećemo u današnjem svijetu, u našoj
okolini nije dobro okružje za odrastanje naše djece. Naše škole –
javne škole – vrve nemoralom i lošim primjerima i tu će naša
djeca ponajprije susresti ono što ne valja, što udaljava od vjere,
što vodi u grijeh i propast – prostote, nečistoću, nemoral,
relativizam. Jedan obraćeni sotonist – koji je dobro upoznao snagu
zla i zavodljivost đavla, govori da je slati djecu u javne škole
kao da ih šaljemo na đavlov teren, u njegovo dvorište. Taj isti
čovjek svjedoči da je već s 13 ili 14 godina bio iniciran u magiju
i da je ubrzo postao član sotonističke sljedbe. A naše škole su
preplavljene nemoralom – nečistim razgovorima, filmovima, psovkama,
alkoholom, drogom i doista treba jedno čudo da se djeca koja se s
time susreću ne zaraze tim duhom.
I
zato trebamo, dragi vjernici, dragi roditelji, poduzeti sve, koliko
god je u našoj moći i odgovornosti da stvorimo zdravo katoličko
okružje za našu djecu. Brojni tradicionalni vjernici, roditelji,
poduzimaju doista zadivljujuće napore i žrtve da bi to ostvarili
jer su svjesni velike odgovornosti koja im je dana za njihovu djecu.
Šalju svoju djecu u tradicionalne škole koje vodi naše Bratstvo
ili ih školuju sami kod kuće. Naše mogućnosti ovdje u Hrvatskoj
su ograničene i možda nemamo na raspolaganju sredstva koja imaju
vjernici u drugim zemljama, ali ako molimo Gospodina da nam pomogne u
ostvarenju toga toliko važnoga cilja, on će sasvim sigurno
providjeti putove i načine kako ga možemo ostvariti, što trebamo
poduzeti da bismo sačuvali vjeru kod naše djece. Jer Gospodin želi
da očuvamo vjernost, želi da dođemo do spasenja, vječnoga života
– zato nas je on i stvorio da bismo mogli postati dionicima njegove
nebeske slave. Molimo zato svetu obitelj na tu nakanu, za nas same –
dragi roditelji, da vam dade milost da možemo prepoznati ono što
Gospodin od nas traži, što trebamo poduzeti da bismo ostvarili naše
poslanje da odgajamo, da vodimo duše naše djece prema nebu. Utecimo
se pomoći i zaštiti svete obitelji – Isusa, Marije i Josipa. Neka
nam oni podare pravo nadahnuće da bismo se što više mogli
suobličavati njihovu uzoru. Da bismo nasljedovali njihove kreposti,
da bi naše obitelji bile mjesta u kojima će što više dolaziti do
izražaja svetost Isusa, Marije i Josipa, da bismo imali svete,
zauzete kršćanske očeve i majke, da bi naša djeca mogla savršeno
ostvarivati Božju volju po uzoru na božansko dijete Isusa. Neka nas
njihova zaštita trajno prati da bi naše obitelji postale svete po
uzoru na svetu obitelj i da bi mogle hoditi ovom zemljom sigurnim
putem prema nebu, prema blaženom zajedništvu života sa svetom
obitelji u vječnosti. Amen.
p.
Marko Tilošanec
(Propovijed
održana za blagdan svete Obitelji, 7. siječnja 2018.)
[1]
,,Ženidbeni savez, kojim muška osoba i ženska osoba međusobno
uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj naravi usmjerenu k
dobru ženidbenih drugova te k rađanju i odgajanju potomstva, Krist
Gospodin uzdigao je među krštenima na dostojanstvo sakramenta.’’
(ZKP 1983., kan 1055)
