Dragi
vitezovi Bezgrješne!
Da
bismo mogli ispravno razumjeti sv. Maksimilijana Kolbea, moramo se
vratiti važnim izvorima koji su oblikovali i nadahnuli njegov
unutarnji život: povijesti njegove domovine, Poljske, koja je posve
označena Marijinom prisutnošću gdje je se posebno časti kao
„glavnu zapovjednicu“ kršćanskih vojski; čudotvornoj
medaljici; Marijinu ukazanju u Lourdesu, a posebno svetom Ljudevitu
Montfortskom.
Vrlo
je vjerojatno da se susreo s velikim učiteljem „savršenog
predanja Mariji“ za vrijeme svog studija u Rimu. Zasigurno nije
slučajnost da je zaređen za svećenika 28. travnja, na blagdan sv.
Ljudevita Montfortskog (u to vrijeme još blaženog), prije točno
sto godina.
On
je raširio glas o sv. Ljudevitu u Poljskoj, a tiskao je i izdao i
prvi poljski prijevod „Marijine tajne“. U uvodu je sam napisao
kratku biografiju i opisao duhovnost sv. Ljudevita. Prije svega je
naglašavao sličnost stanja u različitim vremenima u kojima su njih
dvojica živjeli. U vrijeme sv. Ljudevita neprijatelji su bili
jansenisti, danas su to masoni i druge sekte: jedno osobito obilježje
svih njih je mržnja prema pravoj pobožnosti prema Isusu i Mariji.
Poput vitezova Bezgrješne danas, sv. Ljudevit je tada bio veliki
apostol Posrednice svih milosti: kao savršeno sredstvo Njezinih
bezgrješnih ruku, spasio je bezbrojne duše iz sotoninih lanaca za
vrijeme svojih popularnih misija. Kao što se danas MI suočava sa
svugdje dominirajućim vojskama zla, tako je i sv. Ljudevit bio
izložen moćnim neprijateljskim snagama. Često sam, napušten čak
i od svojih prijatelja, postao je meta zlobe i zavisti krivovjernika.
Prije svega su, međutim, sveti Ljudevit Montfortski i Maksimilijan
crpili svu svoju snagu i hrabrost iz sljedećega: dali su svo svoje
povjerenje našoj Gospi i bili su joj potpuno poslušni u svemu,
uvijek i svugdje i u potpunosti samo je NJEZINA volja bila važna!
Tu
je pak i još jedna važna podudarnost: sv. Ljudevit je zasigurno bio
nadahnut „odozgor“ kada je istaknuo Marijinu ulogu u posljednjim
vremenima: kada nadmoć zmaja i njegovih slugu bude tako velika
gotovo da uspiju uništiti Crkvu i zavesti skoro sve ljude na put
propasti, tu se javlja Žena iz Otkrivenja (Otkrivenje 12,1). Po
svojim vjernim slugama Ona će satrti glavu Sotoni i nadvladati
njegove napade, ali će prije svega ona po nekolicini svojih vjernih
„apostola Isusa i Marije posljednjih vremena“, ugrabiti brojne
duše od protivnika. Sveti Maksimilijan privlači pažnju vitezova
Bezgrješne, prema opisu sv. Ljudevita – tih vjernih Marijinih
robova – koji se ne boje nikakve moći, koji idu gdje god ih
Kraljica šalje i koji imaju imena Isusa i Marije upisana u svojim
srcima.
On
želi da se vitezovi Bezgrješne identificiraju s apostolima Isusa i
Marije posljednjih vremena: „Naš cilj i sredstva kako postići taj
ideal (apostola Isusa i Marije) su u potpunom skladu s razmišljanjima
sv. Ljudevita Montfortskog. Njegova najžarča želja – želja
cijeloga njegova života – bila je častiti Bezgrješnu kao
Kraljicu cijeloga čovječanstva, da njezinoj ljubavi preda srca svih
ljudi koja kucaju“.
Iz
toga razloga su prema želji sv. Maksimilijana svi stanovnici grada
Bezgrješne, i u Poljskoj i u Japanu, učinili tu posvetu prema
sv. Ljudevitu. Da bismo doista postali vitezovi Bezgrješnog Začeća
u punom značenju te riječi, moramo postati njezino poslušno dijete
i njezin potčinjeni rob. Možemo biti u potpunosti sredstvo samo ako
pripadamo u potpunosti umjetniku kao njegovo vlasništvo.
Prava
je istina da sv. Maksimilijan čini za svakog lakim postati vitez i
praktično ne traži ništa osim posvete, svakodnevne kratke molitve
i nošenja čudotvorne medaljice. Pa ipak, on izražava svoju
najdublju želju da svaki vitez bude ispunjen tim velikim idealom jer
je primio veličanstvenu, neopisivo značajnu misiju: trebamo težiti
sve više da potpunije pripadamo Bezgrješnoj, da joj budemo posve
poslušni i tako budemo njezino sredstvo da nas može upotrijebiti
kako to Ona želi da bi spasila što je moguće više duša.
Međutim,
to je neopisivo teško, posebno u naše vrijeme. I što je bliži
kraj, to je teža i opasnija borba! U takvim trenucima nikad ne
smijemo zaboraviti da i ono najmanje što učinimo za Bezgrješnu,
Ona velikodušno nagrađuje. Prvi koji će biti ispunjen milostima
putem Bezrješne, postat će Njezino vjerno oruđe. Naša nastojanja
na obraćenju jadnih grešnika prvo će nama biti od koristi,
najjadnijima od jadnih grešnika.
Ali
koja je razlika između te dvije posvete?
U kakvom su međuodnosu?
Naša
Gospa dala je svetom Ljudevitu Montfortskom milost prave i savršene
pobožnosti prema njoj. Po toj pobožnosti Ona postaje naša Majka i
Kraljica u pravom smislu riječi, a mi Njezina djeca i robovi. Kao
majka, ona nas vodi za ruku i pomaže nam vratiti se Bogu, spasiti
naše duše, osloboditi nas od đavolskih zamki i prionuti uz Isusa
Krista. Na taj način mi ispunjavamo naše krsne zavjete i
počinjemo ispunjavati Božju najveću zapovijed: ljubav prema Bogu
iznad svega! Očigledno, ta „savršena pobožnost“ nam je dana za
naše vlastito obraćenje i posvećenje, za naš odnos sa samim
Bogom: bez svoje majke i kraljice nikada nećemo pronaći Njegovu
istinu, Njegov život ni Njegov put. Čak i ako pronađem jednom tu
istinu i život, bez Marije ću ih zasigurno izgubiti. Ali sada kada
ona zapovijeda brodom moga života, ona će me sigurno dovesti u
luku.
Nakon
prve i glavne zapovijedi ljubavi prema Bogu, naš Gospodin Isus Krist
traži od nas da „ljubimo jedan drugoga kao što je On nas ljubio“,
i naziva to svojom novom zapovijedi. Kako nas je Krist ljubio? On je
dao sam sebe da bi nas spasio od vječne propasti i da bi nas vodio u
vječnu radost.
A
tu se isto trebamo zapitati: kako često razmišljamo o spasenju
svojih bližnjih? Mi uopće ne marimo za većinu njih, drugi nam
dodijavaju, a ako i želimo nekome dobro, onda je to uglavnom
povezano sa „zdravljem, blagostanjem i uspjehom“.
I
tu nam Gospodin opet šalje pomoć da možemo prakticirati tu veliku
zapovijed ljubavi sve bolje i bolje: Tu je njegova ljubezna majka,
Kraljica, koja nakon Krista ljubi sve ljude tako mnogo, svakoga više
nego što sve najbolje majke mogu voljeti svoju ljubljenu djecu
zajedno. Nadalje, Krist joj je dao sve milosti tako da ti ljudi mogu
biti obraćeni i spašeni. Ali sada Bog želi da i mi sudjelujemo u
njegovu djelu. Zato smo primili još jedan sakramenat, svetu
Potvrdu, koja nam daje Duha Svetoga ne samo za naše vlastito
spasenje, nego da postanemo Kristovi vojnici i sudjelujemo u
uzvišenju Kristova Otajstvenog Tijela.
Da
ne bismo potratili te velike milosti svete Potvrde i da bismo napokon
ušli u Kraljevu vojsku i slijedili Njegov poziv, Gospodin nam šalje
Bezgrješnu da bismo mogli postati Njezini vitezovi, da bismo se
pridružili Njezinoj maloj vojsci i pomogli joj spasiti duše Njezine
djece – što je više moguće. I pazite, kraljica neba i zemlje
postaje prosjakinja, dolazi meni i ponizno moli: „Dijete moje,
trebam te! Želiš li mi pomoći spasiti moju djecu, besmrtne duše?
Tolike su zauvijek izgubljene jer za njih nitko ne moli niti se za
njih žrtvuje“ (Fatima, 19. kolovoza 1917.).
Sada
nam Bezgrješna šalje svoga slugu, koji će nas podučiti kako
spasiti duše kao njezino sredstvo i kako osloboditi milosti svete
Potvrde sve više i više: sv. Maksimilijan Kolbe utemeljio je
Militiu Immaculatae da bi stavio cijeli svijet pod njezine noge tako
da „Ona može svugdje satrti đavlu glavu i pobijediti krivovjerja
po cijelome svijetu“.
Baš
kao što se ljubav prema bližnjem gradi na ljubavi prema Bogu koja
joj je pretpostavljena, kao što Potvrda gradi na krštenju koje joj
je pretpostavljeno i koja ga nadopunja, tako je i cijelo
Maksimilijanovo djelo utemeljeno na potpunoj posveti sv. Ljudevita,
kao njegov produžetak i dodatak. Drugim riječima, da bismo dovršili
potpunu posvetu Mariji prema sv. Ljudevitu Montfortskom, potreban je
čin posvete sv. Maksimilijana. Samo tada će naše cijelo postojanje
biti potpuno ovisno o Mariji, ispunjeno Njezinom prisutnošću i
njezinom puninom milosti: ne samo naš odnos prema Bogu, nego i naš
odnos prema bližnjemu; ne samo naše samoposvećenje, nego također
i poslanje koje smo primili od Boga u ovome svijetu, poglavito da
budemo Kristovi pobornici za širenje Njegova kraljevstva. Naš put u
nebo, naše borbe na zemlji za spasenje duša – sve, bez iznimke,
pripada njoj, kao što ona pripada Bogu.
To
pak s druge strane također znači da vitez Bezgrješne mora stalno
biti svjestan svojeg duhovnog temelja: „O moja kraljice, pobjednice
u svim Božjim bitkama, mogu biti Tvoje sredstvo i vitez u Tvojoj
vojsci samo u onoj mjeri u kojoj sam tvoje dijete, a ti moja majka,
ja tvoj rob, a ti moja gospodarica“.
Strogo
govoreći, netko ne može biti njezin vitez bez potpune posvete kojom
svečano priznajemo Mariju kao svoju majku i kraljicu i tako svoju
potpunu ovisnost o njoj kao njezino dijete i rob.
Ako
još niste učinili svoju posvetu prema sv. Ljudevitu Montfortskom,
Glavna zapovjednica vas želi pozvati da otkrijete tajnu sigurne
pobjede u svim pobjedama i bitkama. Ako odbijete ovaj poziv, nikada
nećete biti revan borac Bezgrješne; upravo suprotno, bit ćete
preslabi oduprijeti se napadima strašnih neprijatelja. Osim toga,
nećete moći učiniti ništa posebno u bitci jer vojskovođa može
samo malo računati na vas, vaše oružje je zahrđalo i vaše
streljivo potrošeno.
Ako
ste već primili neopisivu milost da vas je Kraljica primila kao roba
i dijete i sada vas teoretski može sigurno voditi do visina
savršenstva, važno je ponovno obnavljati to potpuno predanje
Mariji, barem jednom godišnje.
Razlog
je jednostavan: dok smo god živi, uvijek će nam nedostajati
povjerenja da bismo potpuno i ozbiljno shvatili ovu posvetu. Svakim
obnavljanjem svoje posvete postajemo malo manje nevrijedni i malo
više vjerni!
Postoji
još jedan razlog: bitka je strašna, a mi smo stalno na bojištu.
Vitez se može lako umoriti, posebno ako je stalno zauzet pomaganjem
Bezgrješnoj u spasenju duša. Neprestana previranja nas iscrpljuju.
Majka nas želi privući k sebi, tako da se možemo malo odmoriti,
poput djeteta u srcu Majke. Ona nas želi ponovno podsjetiti koliko
nas ljubi, koliko je ona naša majka i što želi od nas (2. tjedan
pripreme). Ona želi da ponovno promislimo tko mi jesmo, kao
stvorenja potpuno ovisna o Bogu, ali također i kao jadni, grešni
ljudi (1. tjedan pripreme). Prije svega, ona nas želi odvesti svome
Sinu, tako da po njoj možemo poznavati
i ljubiti ga
potpuno i pripadati Njemu koji nas je ljubio toliko „neograničeno
i koji se dao za nas do smrti na križu“ (3. tjedan pripreme). [1]
Omiljena
svečanost za sv. Ljudevita Montfortskog je 25. ožujka, blagdan
Navještenja, na koji su svi pozvani obnoviti čin posvete (ili ga
učiniti prvi puta). Velika svečanost MI je 8. prosinca, blagdan
Bezgrješnog Začeća, kada obnavljamo posvetu kao njezina oruđa.
Tako priprema i posveta za robove obično dolazi u korizmi, dok
posveta za vitezove pada na Došašće. Nije li to podsjetnik na
Providnost koja nam na taj način pomaže donijeti divnu odluku u tim
razdobljima pokore i obraćenja?
Osim
toga, svi su Marijini blagdani prikladni za obnavljanje posvete
Bezgrješnoj – važne pobožnosti da nikada ne zaboravimo svoj
identitet: da sada i za svu vječnost imamo povlasticu biti djeca,
robovi i vitezovi Bezgrješne. NEKA ONA BUDE HVALJENA I SLAVLJENA
radi takve nezaslužene milosti!
Jakarta,
26. veljače 2018.
p.
Karl Stehlin
[1]
Za godišnju obnovu čina posvete sv. Ljudevit Montfortski želi da
se pripremamo tri tjedna: „Svake godine trebamo na isti dan
obnavljati svoju posvetu nakon istih vježbi. Možete ga obnavljati
također i svaki mjesec ili čak i dan govoreći ovu kratku molitvu:
„Ja sam sav tvoj i sve što imam je tvoje, moj voljeni Isuse, po
Mariji, Tvojoj svetoj majci.“ (Rasprava br. 233).
