Prošle
nedjelje mogli smo u Kapeli sv. Jeronima u Splitu održati svečanost
prve Pričest za troje naših kandidata. Kao izvještaj s ovoga
lijepoga događaja donosimo propovijed i nekoliko fotografija.
Dragi
vjernici, draga djeco,
sv.
Gerard Majella, časni brat redemptorist koji je živio u 19. st., po
kome se Bog divno proslavio tako da je proizveo brojna čuda, imao je
jako veliku želju da primi Pričest, ali bio je još premalen, nije
imao dovoljno godina te ga je svećenik odbio. No onda se dogodilo
čudo koje je Bog učinio da je poslao sv. Mihaela arkanđela da mu
donese sv. Pričest. Draga djeco, vjerujem da i svatko od vas ima
takvu ili barem sličnu veliku želju da primi Isusa u Presvetoj
Euharistiji. Vi ste već izrazili tu želju osobno, a sada ćete je
uskoro izreći javno u obnovi krsnih zavjeta koje ćemo učiniti
nakon propovijedi. Tu ćete vi sami potvrditi ono što su u vaše ime
na krštenju izgovorili kumovi. Obnova krsnih zavjeta sastoji se od
dva dijela: odricanja od grijeha i ispovijesti vjere. Ta dva dijela
odgovaraju smislu dvaju sakramenata koje vi primate: sakramentu svete
ispovijedi i sakramentu euharistije i pokušat ćemo se zato osvrnuti
na ono što je u njima najvažnije i na što posebno treba obratiti
pažnju.
Vi
ste, draga djeco, jučer primili prvi od ta dva sakramenta, a to je
sveta ispovijed ili pokora. Vi ste učili, a vjerujem da je dobro
ovdje ponoviti radi sviju nas koji su dijelovi ovoga sakramenta.
Gledamo li sa strane pokornika, sakrament ispovijedi ili pokore
sastoji se od tri dijela, a to su kajanje, ispovijed grijeha i
zadovoljština. To nije samo ispovijed grijeha, nego ako bismo jedan
od ova tri elementa morali izdvojiti i posebno naglasiti onda je to
kajanje – ono je najvažniji čin u sakramentu ispovijedi, u njemu
se sastoji bit ovoga sakramenta. A kajanje se upravo sastoji u odluci
da nećemo više griješiti. Ta odluka mora biti čvrsta, a to znači
da mora proizlaziti iz naše nutrine, mora nam biti uistinu žao što
smo Boga uvrijedili našim grijesima. To ne smije biti samo nešto
površno jer sakramenti su sveti, a to znači da su oni nešto vrlo
ozbiljno. To nije igra i nije samo neka ceremonija koju bismo trebali
obaviti. Tu dolazimo u izravni odnos s Bogom koji je neizmjeran, koji
je savršen, kome se klanjamo te moramo pred njim imati
strahopoštovanje. To strahopoštovanje, dragi vjernici, je danas u
sve većem opadanju. Uoči velikih blagdana imamo svugdje po našim
župama velike ispovijedi. Lijepo je kada vjernici idu u velikom
broju na svetu ispovijed jer u nekim drugim (zapadnim) zemljama, taj
sakrament nestaje. Imamo svećenike prijatelje – koji su s našim
Bratstvom u dobrim odnosima i podržavaju ga, koji svjedoče da u
tim zemljama (npr. Njemačkoj, Francuskoj)
više nitko ne ide na ispovijed. Znaju nam reći da uoči Uskrsa na
ispovijed dođe recimo svega 5 ljudi. To je pokazatelj strašne krize
u kojoj se nalazimo ne samo u svijetu koji sve više otpada od Boga,
nego i u Crkvi gdje se ta kriza podržava jednom modernističkom
politikom s najviših razina u zadnjih pola stoljeća.
Dobro
je da se kod nas još donekle zadržala svijest o važnosti ovoga
sakramenta – barem kod onih koji redovito pohađaju sv. Misu –
međutim, pitanje je na koji način tome sakramentu pristupamo, s
kakvim stavom kajanja. Svakome se može dogoditi da u nečemu
pogriješi – da se razljuti, da nam promakne koja neprikladna
riječ. Čovjek je slab i sv. Toma Akvinski piše da se u ovome
životu, osim ako bi se radilo o velikome svecu, čovjek po sebi ne
može čuvati svakoga lakoga grijeha. Ali se zato možemo i trebamo
uz Božju milost čuvati svakoga teškoga grijeha jer, kako smo
učili, draga djeca, teški grijeh ubija u nama milosni život, njime
gubimo Božju milost koju smo dobili najprije krštenjem, a potom je
povratili ili obnovili u ispovijedi. I zato se moramo više od svega
čuvati svakoga teškoga grijeha. To mora biti naša najčvršća
odluka. Jer ako tu odluku nemamo, ako ispovijedi pristupamo samo iz
običaja, samo da to obavimo, ispovijed nije valjana – grijesi nam
nisu oprošteni i počinili samo još jedan dodatni grijeh, grijeh
svetogrđa. Sv. Alfonz Liguori, najveći moralni teolog Crkve, govori
da ako bi netko učestalo padao u teške grijehe i ne bi imao pravo
kajanje, nakon treći puta svećenik mu ne bi više smio dati
odrješenje.
Sakramenti
su dakle nešto vrlo ozbiljno, a za svaki ozbiljni zadatak ili posao
u ovome životu moramo se pripremiti. To još više vrijedi za
ispovijed i sv. pričest gdje susrećemo i dolazimo u odnos sa živim
Bogom. Ne možemo zato doći na ispovijed bez da se pripremimo. Da
samo uletimo u ispovjedaonicu (po mogućnosti još u zadnji čas) pa
se onda tu prisjećamo svojih grijeha. Ne, nego treba napraviti
ozbiljan i dobar ispit savjesti. Dobro je zapisati svoje grijehe da
ih ne bismo zaboravili, a u svakom slučaju trebamo se sabrati,
ispitati svoju savjest i tek onda možemo pristupiti ispovijedi.
Trebamo se pomoliti Duhu Svetome da nas rasvijetli, da bismo mogli
spoznati svoje grijehe, a potom nakon sv. ispovijedi zahvaliti Bogu
što smo mogli od njega primiti oproštenje. Duh Sveti je taj koji
nas nadahnjuje i vodi, po kome je i ustanovljen ovaj sakrament kao
što nam govori današnje evanđelje.
Kao
za sv. Ispovijed, trebamo se još više pripremiti za svetu Pričest
koja je najveći od svih sakramenata jer je tu sadržan sam Isus.
Pripremit ćemo se za taj sakrament u ozračju sabranosti i molitve.
U malome misalu po kome smo pozvani pratiti sv. Misu naći ćemo za
to prikladne molitve. Moramo se pripremiti za sv. Misu da bismo
otvorili Isusu svoje srce da bismo u njega mogli primiti milosti, a
nakon primanja sv. pričesti moramo za to Gospodinu zahvaliti. Sv.
Gerard Majella zahvaljivao je Gospodinu nakon svete pričesti taj dan
do podneva, a popodne se pripremao za sv. Misu za idući dan. On
naravno nije cijeli dan bio u crkvi, nego je radio na svojim
dužnosti, ali je uvijek bio u ozračju povezanosti s euharistijskim
Isusom u svojim mislima i djelima. I to treba biti, dragi vjernici,
draga djeco i naš stav. Da budemo uvijek svjesni koga smo primili –
da smo primili u naše srce živoga Boga. Sv. Filip Neri bio je jedan
vrlo duhoviti svetac. U crkvi u kojoj je on služio Misu dolazila je
jedna ugledna gospođa koja nije uopće marila da Bogu zahvali na sv.
pričesti, nego bi odmah izašla iz crkve. Zato se dosjetio jedne
zgodne geste pa je poslao ministrante koji nose svijeće da idu za
njom. Naši ministranti nose svijeće za ulaz, evanđelje i izlaz da
bi pratili svećenika koji predstavlja Krista, a negdje ima običaj
da stoje pored pričesne ograde kada se dijeli sv. pričest. Gospođa
je bila začuđena – što se sada događa, kakva je ovo predstava
pa se otišla požaliti, što izvode da idu za njome, a sv. Filip
Neri joj je odgovorio: vidite, gospođo, kada vi niste marili za to
da zahvalite i odate počast Isusu koga ste primili u sebi, morao sam
poslati ministrante da to učine umjesto vas. Gospođa se zacrvenila
i više nikada nije propustila zahvaliti nakon sv. pričesti. Kako je
ružno vidjeti kad netko odmah, istoga trena nakon kraja sv. Mise,
odmah izlazi iz crkve. Jer doista, primili smo nešto najveće što
smo mogli, što možemo uopće zamisliti – živoga Isusa, i ako
pokušamo shvatiti koja je veličina toga dara, nikada nećemo moći
ni približno to pojmiti. Jer Bog je veći od zemlje i nebesa, od
svega što možemo zamisliti.
Želim
vam zato draga djeco, da budete dostojni toga dara koji primate. Jer
po našim crkvama sva djeca primaju prvu pričest, ali nažalost
gotovo nitko više nakon toga ne dolazi na sv. Misu. Iduće nedjelje
možda još dođe veći dio, a onda kasnije više 80-90 % njih više
nema. Kako je to moguće, ako smo primili Isusa, da nas onda više
uopće ne zanima? Onda se sve to skupa za nas svodi samo na nekakav
običaj, na folkor – napravili smo jednu svečanost, obavili smo
svoje, a onda dalje to ostaje samo prošlost. Isus ne pripada samo
prošlosti, on je uvijek živ, uvijek nas poziva da mu pristupimo da
bi nas on nahranio, da bi nas ojačao u svetoj Euharistiji. Kao što
nam je potrebna tjelesna hrana za naš zemaljski život, tako trebamo
i duhovnu hranu za naš duhovni, nebeski život. Isus nam daje tu
hranu u sv. Euharistiji i on nas želi njome okrijepiti i voditi prema
nebeskoj domovini. Neka to bude naša molitva, da bi Isus bio naša
hrana, naša snaga, da bi on u nama trajno stanovao i da bi nas
konačno doveo u vječno zajedništvo s njime u nebu. Amen.
