Christus Rex

Crkva suočena s kugom: „Od kuge, glada i rata...“ (I.)

K
ao posljedica istočnoga grijeha ljudi su podvrgnuti bolesti i smrti. To je svima sudbina.
U prošlim vjekovima nitko nije sumnjao u njezinu neizbježnost, čak i ako ju je većina pokušala odgoditi koliko je god moguće ili olakšati muke. Ali čak su i u kršćanskom dobu raširena kuga i smrtnost bili težak ispit za vjeru ljudi, a mnogi nisu prošli na ispitu...

Gornja slika: medicinska sestra crpi vodu u bolnici na otvorenome tijekom pandemije španjolske gripe (1918.). Fotografija iz SAD-a, rujan 1918.

,,Bože koji ne želiš smrt, već pokoru grješnika, narod svoj koji se k tebi vraća milosrdno pogledaj, da dok ti je pobožan, bičeve gnjeva svoga milostivo od njega odvratiš. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu Tvome...” (Zborna molitva zavjetne Mise pro tempore mortalitatis [za vrijeme pošasti]).

Gospodar njihove sudbine

Suvremeni svijet je uvjerio samoga sebe da su ljudi gospodari svojih sudbina; uvjerenje nastalo stoljećima udaljavanja od Boga i posljedičnim kršćanskim razumijevanjima svrhe čovjekova života i kušnji na zemlji te potkrijepljeno novijim tvrdnjama o osobnoj slobodi i samoodređenju. I tako su ljudi, uz pomoć toga što čovjek sve više ovladava prirodnim silama te u doba cjepiva, sanitarne zaštite i učinkovite medicinske skrbi, postali samopouzdaniji, uvjeravajući se da bolest i smrt, čak i ako nisu neizbježni, mogu biti ukroćeni i učinjeni barem ,,prihvatljivima” suzbijajući bolove i popratne patnje.

Ali, „društvo naviknuto misliti da kontrolira sve, od klime do spola, slabo je pripremljeno za podnošenje oluje nepredvidivosti koju donose epidemije“ (angelusnews.com). Stoga kada nas stvarnost – danas u obliku novoga, vrlo zaraznoga virusa – obvezuje da se suočimo sa suštinskom nemoći, prva, instinktivna reakcija je strah, strah zbog nedostatka kontrole koju uzrokuje bolest i njezinih pratećih neizvjesnosti te poremećaja u našim svakodnevnim životima.

Strah očituje najosnovniju stranu pale naravi

Povijest je svjedok da su takvi strahovi često potaknuli mnoge da očituju najosnovniju stranu naše pale naravi – sebično izbjegavanje bolesnih, nagomilavanje zaliha i lijekova, traženje žrtvenih jaraca koje ćemo kriviti za naše patnje i, češće nego ne, masovna histerija koja je završila burnim nasiljem...

Zbog toga Crkva u svojim pokajničkim činima moli: Od kuge, gladi i rata, oslobodi nas, Gospodine! Odnosno, biti oslobođen ne samo od prirodnih katastrofa koje su izvan naše kontrole, već i od zla naših vlastitih djela, što sve iznosi na površinu ono što je duboko u srcima ljudi ...

No, Crkva je također uvijek isticala da Bog, koji može iz zla izvesti dobro, dopušta ta zla kao providonosna sredstva za okajanje naših grijeha jer ona postaju za nas prilika da priznamo zabludu u svojem ponašanju, a možda čak i početak našeg istinskog obraćenja, istovremeno pružajući prigodu za vršenje kreposti u junačkom stupnju. Sljedeći citat preuzet je iz katoličkog razmišljanja o duhovnim blagoslovima koje Providnost može proizvesti iz pošasti rata, ali je također lako primjenjiva na bolest i kugu:

,,Da tu ima blagoslova, u to ne sumnjamo: takvi poticaji kao što je hitni prijelaz naše duše u stanje milosti ako je potrebno; izvršavanje neke davno zapostavljene dužnosti, poput izrade oporuke, plaćanja duga, opraštanja uvrede; blagotvorno smanjenje oholosti života; biti prisiljen suočiti se na novi, živopisni način s posljednje četiri stvari; i biti toliko uskraćen sa svake strane da smo primorani paziti na ono jedino što nam je preostalo, spašavanje svoje duše. Može biti da Bog čak pošalje ove nagle blagoslove iz vrlo ozbiljnih razloga, kao kad su se katolici intelektualno uznijeli i moralno propadali, pa ih treba ozbiljno probuditi oko svojega stvarnoga spasenja. Hora est iam nos de somno surgere (vrijeme je već da se oda sna prenemo)...“
(The Tablet (London), 1940., 3. kolovoza, str. 98).

Američka 39. pukovnija u Seattleu nosi maske za sprečavanje gripe (prosinac 1918.). Vojnici su bili na putu za Francusku za vrijeme pandemije španjolske gripe 1918.-1919.

Čovječanstvo je kroz povijest patilo od bezbrojnih bolesti i često pravih pandemija, sa svim svojim posljedičnim zlima i poremećajima.

Čak i u modernome dobu uzroci tako razornih bolesti bili su jedva poznati. Kao posljedica toga načini prijenosa bili su ili nepoznati ili se o njima moglo nagađati samo eksperimentima promatranja, iz pokusa i pogrešaka. To je s druge strane dovelo do nekih probnih lijekova i liječenja za bolesne te do podjednakih mjera opreza za one koji su se brinuli o njima. Neki od tih lijekova i mjera predostrožnosti bili su korisni, ali većina njih je bila neučinkovita ili su stvorili nove komplikacije ili pak nesvjesno čak pridonijela daljnjem širenju bolesti.

Od samog početka, bez obzira na okolnosti i ograničenja medicinskoga poznavanja vremena, čim je kuga zavladala po zemljama u kojima je bila prisutna, Crkva se nije ustručavala ponuditi bolesnima i umirućim žrtvu svoga služenja, nasljedujući našega Gospodina: ,,Od ove ljubavi nitko veće nema, da tko život svoj položi za prijatelje svoje“ (Iv 15,13).

Izvor: fsspx.news

Arhiva bloga

Časopis: