Christus Rex

Don Sarto kao dušobrižnik u vremenu kolere


K
ao što preusko korito ne može zadržati nadiranje velebne bujice, tako ni ljubav prema bližnjemu don Giuseppea Sarta nije poznavala granice.
On je žrtvovao ne samo svoj imetak, nego i cijelu svoju osobu – sve je dao za dobro svojih župljana.

Svetac je u svome karitativnome djelovanju išao do onoga junaštva, koje je božanski Učitelj označio riječima: ,,Od ove ljubavi nitko veće nema, da tko život svoj položi za prijatelje svoje“ (Iv 15, 13).

Stariji ljudi iz Venecije još se sjećaju kolere koja je ondje harala 1873. godine. Zaraza je bjesnila i u mirnome Salzanu te je odnijela mnoge živote. Za don Sarta je to bilo vrijeme najteže žrtve i nečuvenih napora.

Dan i noć bio je u pokretu da bi ispovijedao bolesnike jer u brizi punoj ljubavi nije htio da se njegovi mladi kapelani izlože opasnosti zaraze. Kada je trebalo pokopati mrtvoga, sam je preuzeo brigu da još jednom blagoslovi mrtvački pokrov svoga župljanina. Ako je kojoj usamljenoj kućici nedostajalo ono najnužnije, on se za sve pobrinuo, pomažući i tješeći. Ako u kojoj siromašnoj obitelji nije bilo nikoga tko je znao skrbiti za zaražene, objasnio bi što treba činiti, davao savjete, ohrabrivao i nije se ustručavao da preuzme čak ulogu liječnika i njegovatelja. Ako nije bilo dovoljno muškaraca da otprate mrtvaca do groblja, sam bi pomagao kod toga djela milosrđa.

Jedne noći došao je u jednu udaljenu kuću da isprati mrtvoga. Bila su tu samo trojica muškaraca, četvrti je nedostajao. Dan Sarto vidio je to i šutio. Poškropio je odar blagoslovljenom vodom, intonirao ,,De profundis“ i uputio se u roketi i štoli da pomogne nositi mrtvoga.

Kada je zaraza prošla, junački župnik zapjevao je himan hvale.

Izvor: H. Dal-Gal, Pius X, Paulusverlag, Freiburg, 1952., str. 63-64.

Arhiva bloga

Časopis: