Christus Rex

Primjeri odvažnih pastira u vremenima epidemije


N
etko bi mogao reći: ,,Ali ovaj virus je smrtonosan! Bilo bi od bilo kojega biskupa nerazborito izlagati se opasnosti širenja zaraze!“.
Takvi redovito zaboravljaju da Crkva u svojoj skoro dvijetisućljetnoj povijesti ima mnoštvo iskustva u suočavanju s raširenim (i često puno gorim!) zarazama – te stavlja pred nas kao uzor brojni kler koji je kroz stoljeća tim situacijama pristupao malo drukčije.

Sv. Karlo Boromejski (1538.-1584.) bio je nadbiskup Milana tijekom kuge koja je harala 1575.-1576. Danas se to razdoblje kuge naziva kao ,,kuga sv. Karla“ jer Nadbiskup nije htio pobjeći iz grada, nego je umjesto toga pohađao tisuće bolesnih te uložio svoj novac da im pomogne. Organizirao je da se Mise služe vani (gdje su bili podignuti šatori da bi se zbrinulo tisuće bolesnih), pokrenuo euharistijsko klanjanje po cijeloj nadbiskupiji i vodio procesije po ulicama. Treba pritom napomenuti da je sam sv. Karlo preživio, unatoč čestim kontaktima sa zaraženima. On danas ne samo da je svetac, nego ga je Crkva proglasila i svecem zaštitnikom biskupa i kardinala.

Bolna je ironija da je nasljednik sv. Karla, trenutni milanski nadbiskup, bio prvi talijanski biskup koji je odredio da se ukinu sve javne Mise – iako tada još nije bilo takvoga zahtjeva sa strane vlade, u vrlo ranom razdoblju krize, kada su svi barovi, restorani, muzeji i prodavaonice u Milanu još bile otvorene. Talijanska pokrajina Lombardija u kojoj se nalaze Milan i njegova Nadbiskupija su područje koje je najviše pogođeno virusom. Mogli bismo se pitati je li to baš slučajno?

(...)

Pogledajmo zatim ovu srceparajuću priču koja se dogodila u Kanadi:
,,Moja 84-godišnja majka imala je ovoga jutra operaciju. Kada smo je jučer prijavili u bolnici za predoperacijska ispitivanja, tražili smo da se kontaktira svećenika da bi mogla primiti sakrament bolesničkoga pomazanja. Rečeno nam je da je svim svećenicima u biskupiji biskup odredio da budu u samoizolaciji“.

Samo malo! ,,Svim svećenicima u biskupiji“ koji nemaju virus, ,,biskup je odredio da budu u samoizolaciji“, umjesto da služe vjernicima koji su povjereni njihovoj brizi – i oni su se pokorili?! Uzmimo da su to trebali učiniti da spase svoje živote. Ali katolici im mogu sasvim opravdano postaviti pitanje: ,,Spasiti živote za što? Ne trebaju li raditi nešto više i bolje?“.

Usporedimo ovaj sablažnjivo sebični, kukavički mentalitet s junaštvom zabilježenim kod katoličkih svetaca i blaženika kroz stoljeća, koji su umrli od bolesti koje su dobili služeći i brinući se za bližnje. Bl. Antonio Olmedo bio je svećenik i redovnik mercedarijanac koji je umro od kuge u Čileu, koju je dobio od bolesnih katolika za koje se brinuo. Puno poznatiji je isusovački svetac Alojzije Gonzaga koji je umro kao bogoslov, sa samo 23 godine. Tijekom kuge koja je pogodila Rim 1591. isusovci su otvorili bolnicu da bi se brinuli za žrtve, kako tjelesno, tako i duhovno. I dok im Alojzije nije mogao podjeljivati sakramente (budući da još nije bio svećenik), ovaj mladić iz bogate plemićke obitelji dragovoljno im je služio kao medicinski brat te je za svoju velikodušnost platio svojim životom.


Te je ljude za njihovo junaštvo Katolička Crkva proglasila blaženima i svetima da bi na taj način ohrabrila vjernike da nasljeduju njihove živote. No radi usporedbe, stavimo se u kožu svećenika kojemu je danas ,,biskup odredio da bude u samoizolaciji“, uskraćujući pritom vjernicima sakramente na koje imaju pravo (usp. kan. 843.1). Kako bi netko u dobroj savjesti mogao slijediti takvu neetičku odredbu... i misliti da bi se kasnije mogao ispričavati da je učinio pravu stvar unatoč duhovnoj šteti koja je učinjena nebrojenim katolicima koji su uzalud molili da prime sakramente koji bi im se namjerno uskratili – jer je trebalo ,,slušati biskupa“?

Možda bi se netko javio s primjedbom da su ,,ti sveci bili drukčiji jer su služili žrtvama kuge bez da su bili neposlušni svojim poglavarima! Da su bili neposlušni, ne bi postali sveci!“. Na to će biti dosta samo jedan odgovor: sv. Damien de Veuster.

Kada se 1873. belgijski svećenik Damien (1840.-1889.) dobrovoljno javio da služi u koloniji gubavaca na havajskom otoku Moloka'i, nije bilo poznatoga lijeka za visoko zaraznu bolest (zvuči poznato?) i bio je potpuno svjestan da bi produženi kontakt s gubavcima praktički značio smrtnu osudu. Prije njegova dolaska oni kojima je bila dijagnosticirana guba na drugim otocima tadašnjega Havajskoga Kraljevstva – koje je danas sastavni dio SAD-a – bili su poslani u izolaciju (opet, zvuči poznato?) na Moloka'i, što je praktički značili da ih se po kratkom postupku tamo odbacilo i ostavilo da umru, bez mogućnosti da ikada prime posjete ili se vrate kući.

Otac Damien se potpuno sam odlučio uspostaviti katoličku misiju među gubavcima. Svojim rukama izgradio je crkvu, uspostavio bolnicu i školu, trudeći se uspostaviti redovni moralni dnevni život za jadne patnike koji su boravili na otoku. Mislite li možda da je katolički svećenik koji je voljno dao svoj život da bi služio ljudima koji su bili i duhovno zapostavljeni, imao punu podršku mjesnoga biskupa kao i svoga redovničkoga poglavara (o. Damien bio je klerički član misijske redovničke ustanove, Družbe Presvetih Srdaca Isusa i Marije)? Onda ste u krivu.


Otac Damien borio se rukama i nogama s biskupom koji je u to vrijeme imao vlast nad havajskim otocima – o toj činjenici svjedoče mnoga njihova pisma koju su do danas sačuvana. Svećenik je neprestano tražio da mu se provide građevinski materijali i lijekovi, kao i dolazak drugoga svećenika koji će mu pomoći (također iz razloga da bi mogao ispovijedati samoga o. Damiena, jer ga je nemogućnost da pristupi tom sakramentu veoma rastresala), a koji nikada nije došao. Kao odgovor biskup se – udobno osiguran i udaljen od svakoga gubavca – neprestano žalio da je rad o. Damiena na otoku iritirao civilne birokrate koji su upravljali otokom jer je njegov uspjeh neizbježno osvjetljavao njihove vlastite pogreške. A kada su američki katolici čuli za toga hrabroga svećenika i njegovo misionarsko djelovanje na Moloka'iju te mu počeli slati financijsku pomoć... biskup ga je kritizirao jer je prihvaćao tu pomoć, budući da je to stavljalo njega samoga, biskupa, u loše svjetlo.

Redovnički poglavari p. Damiena nisu bili ništa manje suzdržani. Njegov viceprovincijal otvoreno je opisao o. Damiena na sljedeći način:
,,Dobar svećenik, pretjerano privržen gubavcima. Kažem pretjerano jer ne zna za trijeznu mudrost, a ponekad ga indiskretna revnost vodi tome da govori, piše, pa čak i radi stvari koje crkvene vlasti mogu samo kritizirati... njegova slijepa revnost ne dopušta mu da se ispravi“.

A to je njegov poglavar rekao kada je imao dobar dan, kada je pokušavao biti darežljivim! Zadivljujuća činjenica je da poglavari o. Damiena nisu htjeli da se on tako potpuno posveti jadnim gubavcima koji su o njemu ovisili, ponajviše zato što je njegovo postupanje bilo tako dramatično u kontrastu s njihovim, puno manje darežljivim poslanjem. Često su ga pokušavali spriječiti; a kao odgovor on bi ih često ignorirao, čineći sve štogod bi trebalo da se providi za tjelesne i duhovne potrebe njegova naroda. Mogli bismo reći da poslušnost nije bila baš glavno obilježje poslanja o. Damiena.

No što se kasnije dogodilo? Damiena de Veustera proglasio je papa Benedikt 2009. svetim. Evo što je Papa u svojoj propovijedi rekao o ovom ,,neposlušnom“ svećeniku:

,,Njegova misionarska djelatnost koja mu je donosila takvu radost, dobila je svoj vrhunac u ljubavi. Ne bez straha i odbojnosti, odlučio je otići na otok Moloka'i da bi spasio gubavce koji su ondje živjeli i koje su svi napustili. On je tako bio izložen bolesti od koje su svi oni patili. Osjećao se s njima kao doma. Službenik Riječi postao je tako posljednje četiri godine svoga života trpeći sluga, gubavac s gubavcima. Da bi nasljedovao Krista, o. Damien nije samo napustio svoju domovinu, nego i izložio opasnosti svoje zdravlje. Stoga je, kao što nam to govori Isusova riječ iz današnjega evanđelja, primio vječni život (Mk 10,30)... Sjetimo se pred tim plemenitim likom da upravo ljubav čini jedinstvo, proizvodi ga i čini poželjnim. Slijedeći stope sv. Pavla, sv. Damien potiče nas da izaberemo voditi dobar boj (usp. 1 Tim 1,18) – ne onaj koji stvara podjele, nego koji ljude okuplja. Poziva nas da otvorimo naše oči na oblike gube koja izobličuje čovještvo naše braće te nas i danas poziva na naše prisustvo kao slugu, koje nadilazi našu velikodušnost“.

Danas je sv. Damien zaštitnik Havaja a njegov kip stoji na brdu Capitol u Washingtonu. Nasuprot tom uzoru kleričkoga samopredanja i žrtve, njegovi protivnici poglavari i njihove nerazumne odredbe su davno zaboravljene, te oni sigurno nikada neće nositi naslov svetaca.

Nemojmo se varati: pokoravati se nepravednoj i nezakonitoj odredbi nije kreposno! Ako poglavar svećeniku naredi da ne pomogne vjerniku koji o njemu ovisi u svojim duhovnim potrebama, taj svećenik treba samo pogledati na primjer sv. Damiena da bi ga vodio što treba činiti. To je nakon svega cijela svrha proglašenja svetaca: Crkva ih uzdiže da bi nam bili uzori vrijedni nasljedovanja.

Izvor: https://canonlawmadeeasy.com

Arhiva bloga

Časopis: