Christus Rex

Može li se sv. Pričest primiti izvan Mise?


V
elikoj većini katolika koji su odrasli u okružju novoga obreda – a to su, s obzirom na okolnosti, kod nas u Hrvatskoj gotovo svi uz poneku iznimku – strana je i nerazumljiva predodžba da bi se sv. Pričest mogla primiti izvan Mise.
S obzirom da novi obred tu praksu poznaje samo u slučajevima velikih župnih ispovijedi uoči najvećih blagdana, dobiva se dojam da je to samo jedna iznimka od pravila da je takva mogućnost načelno isključena. Razloge za takvo shvaćanje i praksu moramo potražiti u samom duhu novoga obreda u kojemu prevladava pogrešan pojam Mise kao prvenstveno gozbe, dok se pojam žrtve stavlja na sekundarno mjesto ili čak posve potiskuje. Odatle logički proizlazi da se na izvjestan način, po dojmu i psihološkom ozračju, nameće potreba da svatko tko pristupi gozbi, treba na njoj i blagovati (jer kakva bi to bila gozba u kojoj sudionik ne bi ništa okusio?). A kako nije primjereno da netko u gozbenoj dvorani sjedne za stol i jede prije ili poslije same gozbe, tako postaje besmislenim da bi se Pričest podjeljivala izvan Mise koju se shvaća kao prvenstveno gozbeni čin.

No cjelokupno je takvo shvaćanje u suprotnosti s katoličkim naukom koji nam najprije govori da sv. Misa nije isključivo gozba i da je takva tvrdnja krivovjerna:
,,Kan. 1. Tko kaže da se u misi Bogu ne prinosi istinita i prava žrtva, ili ono što se prinosi nije ništa drugo nego ono što nam je Krist dao za blagovanje: neka je kažnjen anatemom.“ (Tridentski sabor, Dekret o Misnoj Žrtvi).

No ne samo da sv. Misa nije isključivo gozba – ona nije ujedno gozba i žrtva, nego prvenstveno i isključivo žrtva Križa koja se obnavlja na nekrvni, sakramentalan način pod prilikama kruha i vina:

,,Udaljavaju se, dakle, s puta istine oni koji... lukavo tvrde da se ovdje ne radi samo o žrtvi, nego o žrtvi i gozbi bratskoga zajedništva, pa svetu pričest, zajednički primljenu, stavljaju kao vrhunac čitave službe... Doista, treba ponovno i ponovno istaknuti da je euharistijska žrtva po svojoj naravi nekrvno žrtvovanje božanske žrtve, koje se na otajstveni način očituje razdvojenošću svetih prilika i njihovim prikazivanjem nebeskome Ocu. A sveta pričest pripada upotpunjenju žrtve i služi za to da imamo dio od nje blagovanjem uzvišenoga sakramenta; pa dok je ona svakako nužna za svećenika koji posvećuje, vjernicima se samo preporučuje.“ (Pio XII., Mediator Dei, 114-115).

Zato je, kao što sam Pio XII. ističe, ispravan pojam o sv. Misi od temeljne važnosti za ispravno shvaćanje sv. Pričesti u praktičnom smislu. Odatle vidimo da sv. Pričest, iako se usrdno preporuča, ne čini nužni dio sv. Mise pa je se zato na taj način u tradicionalnom obredu Mise i predstavlja. Naime, tradicionalni Rimski misal ne sadrži u svom tekstu sam obred pričesti vjernika, nego se taj dio u stvarnosti ubacuje u Misu iz bogoslužne knjige Rimskoga obrednika, koji sadrže obrede podjele blagoslova i ostalih sakramenata. Sama ta činjenica pokazuje nam da se ovdje radi o dvije stvarnosti koje su doduše tijesno povezane i usmjerene jedna na drugu, ali ipak zasebne i različite.

Tako je s jedne strane moguće da sudjelujemo kod sv. Misne Žrtve bez da primimo njezin plod – sv. Pričest. To može biti bilo iz razloga da nismo dostojni ili spremni, ili pak ako smo iz kultnih razloga onemogućeni. Crkva je naime zbog svijesti o uzvišenosti otajstva odredila da se sv. Pričest može primiti samo jednom u danu i uz uvjet da se obdržava euharistijski post. To ipak ne priječi da se i više puta na danu sudjeluje na sv. Misi, odakle možemo izvući velike duhovne plodove. Stoga su mnogi sveci – navedimo samo sv. Ljudevita IX. i sv. Alfonza Liguorija – čeznuli za time da sudjeluju duhovno na što više sv. Misa, iako se na tim Misama nisu mogli sakramentalno pričestiti. To je i razumljivo ako imamo u vidu da je sv. Misa Kristova nekrvna žrtva koja se prikazuje kao čin klanjanja, prošnje, zadovoljštine i zahvale s kojom se trebamo duhovno sjediniti, o čemu ovisi veličina ploda milosti koji ćemo primiti.


Iz istoga razloga razumijemo zašto svećenici koji određenoga dana nisu u prilici služiti Misu u prisustvu zajednice, to čine s jednim poslužiteljem ili pak (u iznimnim okolnostima) sami. Svaka Misna Žrtva koja se prikazuje je po sebi najuzvišeniji čin bogoštovlja koji bitno ne ovisi o izvanjskim okolnostima (kao što je broj prisutnih) i zato je veoma zaslužno da je svećenik prikazuje i privatno, kada nije u prilici to činiti javno.

Odatle nam postaje jasno koliko je neprirodno da se novi obred s obzirom na svoje sastavne elemente služi bez prisustva naroda. Doista, postavlja se pitanje koji je smisao služiti obred koji je posve obilježen aktivizmom, o kome se neprestano traži odgovaranje i izvanjsko sudjelovanje zajednice, u kome svećenik stalno treba nešto tumačiti i animirati? Dodajmo još tome vidno naturalističke tendencije kao što su izostavljanje pozdrava Dominus vobiscum, Ite Missa est i završnoga blagoslova ako svećenik služi posve sam, što pretpostavlja isključivanje pojma općinstva svetih. Konačno, koji je smisao držati gozbu na kojoj će biti prisutna samo jedna ili dvije osobe? Stoga je ova situacija kada su svećenici primorani služiti Mise bez prisustva naroda prilika da razmotre ove stvarnosti i uvide koliko tradicionalni obred doista odražava sve vidike katoličke vjere, dok se u novome to ne ostvaruje nikako ili vrlo slabo.

Vratimo li se na pitanje odnosa između Misne Žrtve i sakramenta Euharistije, uviđamo kako je također prirodno da se sveta Pričest može u određenim okolnostima (ako to nalažu pastoralni razlozi) podjeljivati i izvan Mise. Takva je doista bila praksa u prošlosti, kada se nedjeljom (obično zbog euharistijskoga posta) znalo podjeljivati sv. Pričest u jednom posebnom terminu kada bi vjernici došli u crkvu pričestiti se, a potom kasnije došli na samu sv. Misu, ili pak da se podjeljivalo Pričest nakon Mise. Iz toga razloga, kao što je rečeno, postoji u Rimskom obredniku poseban kratki obred koji je predviđen za takve prilike i koji donosimo u nastavku na latinskome i hrvatskome: 



S obzirom na veoma otežane okolnosti koje praktično onemogućuju služenje javnih sv. Misa, ovo je pitanje od aktualne važnosti te svećenici našega Bratstva, kao što je već bilo rečeno, stoje svakome vjerniku na raspolaganju radi podjele sakramenata, blagoslova ili duhovnoga razgovora, u skladu s dostupnim mogućnostima.

Za kraj valja razjasniti još jednu konfuziju koja se kao posljedica prethodno opisanih prilika javlja, a to je razlikovanje između prisustvovanja sv. Misi radi ispunjenja nedjeljne obveze i mogućnosti primanja sv. Pričesti. U tom smislu, pojasnimo najprije koji su uvjeti za ispunjenje nedjeljne obveze. Kao što znamo, Crkva nas strogo obvezuje da svetkujemo Dan Gospodnji – nedjelju. To je crkvena zapovijed koja proizlazi iz treće Božje zapovijedi i o kojoj nam katolička moralna teologija razjašnjava točnije pojedinosti. Da bismo ispunili tu obvezu, potrebno je fizički prisustvovati sv. Misi koju služi katolički svećenik po tradicionalnom katoličkom obredu, da bismo na taj način Bogu iskazali čast i hvalu. Traži se da sabrano i pobožno prisustvujemo cijeloj sv. Misi. Namjerno propuštanje jednoga od bitnih dijelova koji spadaju na žrtvu (posvete i svećenikove pričesti)  ili značajnoga dijela (jedne trećine) sv. Mise onemogućilo bi ispunjenje nedjeljne obveze. U tom slučaju bi osoba bila obvezna prisustvovati sljedećoj Misi, ako postoji takva mogućnost. Namjerno propuštanje manjega dijela koji ne spada na srž Mise predstavljalo bi laki grijeh. Okolnosti koje ispričavaju od pohađanja mogu biti fizička ili moralna nemogućnost (neizbježne poslovne obveze, značajna dužina putovanja, neodgodiva briga za bolesne, unesrećene i sl.).

Od toga moramo razlikovati prisustvovanje sv. Misi običnim danom, koji nije nedjelja ni zapovijedani blagdan. U tom slučaju, u skladu sa svim prethodno rečenim, zakašnjenje na sv. Misu ne bi onemogućilo pristupanje Pričesti jer samo prisustvo Misi nije uvjet za primanje sakramenta Pričesti. Ni eventualno veće zakašnjenje na nedjeljnu Misu bez vlastite krivnje, zbog nepredviđenih okolnosti (npr. kvar na vozilu, iznenadni zastoj u prometu) ne predstavlja grijeh pa samim time ni zapreku za primanje Pričesti.

Iskoristimo ove turbulentne prilike da bismo, unatoč onemogućenosti da redovito prisustvujemo sv. Misi i primamo sakramente, pobudili još veću želju za duhovnim sjedinjenjem s Kristovom Žrtvom koja se i dalje prikazuje na oltarima diljem svijeta! Na taj način Gospodin će nam zasigurno darovati sve one milosti koje bismo inače mogli primiti, jer: ,,Žrtva, što se dopada Bogu, skrušen je duh; srce skrušeno i poniženo, Bože, ti ne prezireš nikada“ (Ps 50, 17).

p. Marko Tilošanec

Arhiva bloga

Časopis: