srijeda, 25. ožujka 2020.

Blagovijest – veličanstvena jednostavnost


P
oslan bi anđeo Gabriel u grad galilejski, koji se zove Nazaret, k djevici zaručenoj mužu, kojemu je bilo ime Josip, iz kuće Davidove. Ime je djevici bilo Marija.

Čitajmo i ponovno neumorno čitajmo ovaj tekst. On je remek-djelo.

Ovi neusporedivi redci su uzvišeni u svome dostojanstvu i ujedno razoružavajuće jednostavni.

Veličanstvo i jednostavnost: kako je bilo moguće dvije naoko tako nepomirljive osobine ujediniti u tolikoj mjeri, i još više s takvom prikladnošću?

Kad liturgija opisuje otajstvo otkupiteljskoga Utjelovljenja, ona uzvikuje: Bog je ljudima vratio mir izmirivši u sebi krajnosti; spajajući u sebi najniže stvarnosti s najvišima: na latinskom, „ima summis“.

Dakle, ono što je Riječ Božja postigla u remek-djelu Utjelovljenja, hipostatski objedinjujući siromaštvo Njegove ljudske naravi i uzvišenost Njegove božanske naravi, On nam sam u Evanđeljima govori preciznom rječitošću koja na zadivljujući način naglašava kontrast samoga remek-djela.

Arkanđeo je poslan kao veleposlanik, kojega je Svevišnji imenovao da nosi najsvečaniju poruku koja se može zamisliti, ženi koja je izabrana i blagoslovljena među svima, tome blistavomu vrhu svetosti, budućoj Majci Božjoj i Kraljici svemira... Ali tada on odlazi u siromašno selo u Galileji, u onaj Nazaret koji je prezren zbog svoje tame, gdje živi jednostavna djevica koja je zaručena za siromašnoga stolara iz grada.

Ova Djevica predstavljena nam je na najjednostavniji i najobičniji način: ime joj je bilo Marija... A ipak je Njezina ljepota oduševila Boga, koji je u Nju stavio najdivnija savršenstva i učinio je riznicom milosti i kreposti...

Njeno ime daje nam se tek na kraju: dugi niz detalja mu prethodi, kao da ga samo nagađamo iz daleka, krećući se prema njemu vrlo postupno i kao impresionirani udaljenošću koja nas dijeli od njega. Nakon što smo prošli staze sa svetim Josipom, konačno ju malo-pomalo otkrivamo, svu obasjanu kraljevskim podrijetlom Njezinoga budućega muža. U društvu plemenitoga arkanđela, čovjek se osjeća vrlo zastrašen kada se upozna s tako veličanstvenom osobom...

Ali sada, daleko od toga da izgleda nepristupačno, Ona nam se prikazuje u tišini ponizne molitve, skrivena od očiju ljudi, nesvjesna svoje uzvišenosti. Kod Anđelovoga Zdravo, puna poštovanja i pobožnosti, ali i ljubavi i povjerenja, Ona odjednom postaje zbunjena, zbunjena ovim pozdravom kojega Ona ne razumije. Ona se čini tako jednostavnom i nježnom u svome držanju da gotovo da bi čovjek mogao zaboraviti Njezino najviše dostojanstvo.

Tada se, uz riječi divne nježnosti, začuje svečano Navještenje: ono o dolasku Sina, Sina Djevice i Sina Božjega, Sina Svevišnjega, koji će biti velik, koji će naslijediti prijestolje Davida, Njegovoga oca, i koji će kraljevati zauvijek: i Njegovome kraljevanju neće biti kraja...

Tada odjek Djevice u šapatu štovanja otkriva prve plodove majčinske ljubavi: ,,Evo službenice Gospodnje; Fiat ('Neka mi bude')”.

Njezina skromnost privlači nas tim više što je najava bila veličanstvenija...

Kasnije će sveti autor fra Angelico znati dražesnom milošću izraziti upečatljive kontraste ove scene.

Na nama je da ih nasljedujemo. Što to znači, da ih nasljedujemo? Jednostavno moleći našu Krunicu, moleći ove Zdravo Marije koje prstom prebiramo jednu po jednu. Pristupimo Djevici s poštovanjem i pobožnošću, kao i s lakoćom i ljubavlju.

I zato počastimo Njezino veličanstvo svojom poniznošću; Njezinu jednostavnost našim povjerenjem.

Izvor: fsspx.news