Christus Rex

Marija je čuvala sve Njegove riječi u svome srcu


M
olitva uzdiže dušu k Bogu kako bi mu se klanjala, zahvaljivala mu, iznosila mu prošnje i molila za Njegovo oproštenje.
Nitko na zemlji nije to postigao tako savršeno kao Marija. Kao i u svemu ostalomu, tako i Marijina molitva postaje „forma”, prototip i primjer naše molitve, tj. našega odnosa s Bogom.

Sestra Elizabeta od Presvetoga Trojstva bila je u stanju posebno duboko shvatiti Gospin molitveni život: „Što se moralo dogoditi u duši Blažene Djevice kad je u sebi posjedovala Riječ koja je postala tijelo, Božji dar nakon Utjelovljenja? S kakvom se tišinom, sabranosti i klanjanjem sklonila od pogleda u dubinu duše da bi prigrlila ovoga Boga, čija je Majka postala? Čitav Njezin život bio je neprekinuto, tiho klanjanje Božanskoj Riječi, s ljubavi potpuno uronjen u život Presvetoga Trojstva.”

„A Marija je čuvala sve riječi ove i razmišljala o njima u srcu svojemu.” (Lk 2, 19). To je najbolja definicija meditacije, kontemplativne molitve. „Čini mi se da je ponašanje Blažene Djevice tijekom mjeseci između anđeoskoga Navještenja i Isusova rođenja uzor svim unutarnjim dušama. S kojim mirom i sabranosti je Marija sve započinjala činiti. U Njoj su čak i najobičnije stvari bile pobožanstvenjene jer se kroz sve to neprestano klanjala Božjemu daru. Ima jedno stvorenje koje je bilo na čast slave Presvetoga Trojstva. Potpuno je odgovorila na božanski izbor o kojemu Apostol govori: Ona je uvijek bila čista, neokaljana, bezgrješna u očima trostruko svetoga Boga.”

„Njezina je duša tako jednostavna, pokreti Njezine duše su toliko duboki da ih nitko ne može doseći. Čini se da Ona na zemlji proizvodi život božanskoga bića, jednostavnoga bića. Toliko je prozirna, tako lagana da bi je netko mogao zamijeniti sa samom svjetlosti. Ipak je Ona samo ogledalo Sunca pravde, speculum justitiae. ‘Djevica je sve ove stvari sačuvala u svomu srcu.’ Cijela Njezina povijest može se sažeti u ovih nekoliko riječi: živjela je u svomu srcu toliko duboko da to naš vid ne može pratiti. Kad u Evanđelju pročitam da je Marija pohitila u brdovit Judin kraj kako bi iz ljubavi služila svojoj rođakinji Elizabeti, tada je vidim kako prolazi, tako lijepa, tako mirna, tako veličanstvena, tako nutarnje sabrana u komunikaciji s božanskom Riječi. Kako u Njegovom slučaju, tako je i kod Nje uvijek bila ista molitva: Ecce! Evo me!… Tko to? Službenica Gospodnja, najmanja od svih stvorenja. To je rekla Ona, Njegova Majka.”

Sveti Ljudevit Marija Montfort uspoređuje Mariju s veličanstvenom planinom na kojoj je Bog zauzeo svoje prebivalište, „na kojoj Isus poučava i prebiva zauvijek, gdje se čovjek s Njim preobražava, gdje s Njim umire, gdje se s Njim uspinje na Nebo.”

Stoga se moramo sjediniti s Marijom u molitvi, a to znači „penjati se na ovu planinu, naš uspon Bogu”.

Isti svetac Mariju naziva oratorijem, kućom u kojoj Bog prebiva, mjestom u kojem ga nalazimo. Samo u ovoj kući postoji prava atmosfera: najdublja sabranost, pobožna tišina, neizreciva ljepota i jednostavnost, tamjan klanjanja, atmosfera Božje prisutnosti, Raj na Zemlji!

Izvor: fsspx.news

Arhiva bloga

Glasnik: