B
ratstvo sv. Pija X. ima povijest i prije svoga kanonskog utemeljenja 1. studenoga 1970. Mons. Marcel Lefebvre primio je prve bogoslove 1969. u Fribourgu u Švicarskoj. Ali čak i kao generalni poglavar spiritanaca (otaca Duha Svetoga) 1967./1968. imao je zaštitničku ruku nad skupinom kandidata za svećeništvo. Jedan od njih bio je otac Jean-Yves Cottard (74), sada jedan od najstarijih članova Bratstva. Kapelan u francuskom marijanskom samostanu sestara Bratstva sv. Pija X. prisjeća se.„Ja sam vas izabrao” (Iv 15, 16). Ove riječi našega Gospodina Isusa Krista mogu se primijeniti na svakoga od nas svećenika. Da moj otac kao časnik, zapovjednik zrakoplovne baze Brazzaville između 1959. i 1962., nije poznavao mons. Lefebvrea koji je u to vrijeme bio apostolski delegat za Afriku, moj bi život nesumnjivo bio drugačiji.
Kada sam mu otvoreno izrazio svoju želju da pođem u sjemenište, otac mi je rekao: „Slušaj, znam samo jednoga biskupa koji je zadržao vjeru i kojemu se može vjerovati, a to je mons. Lefebvre. Posjetit ću ga“.
Bilo je to 1967. Tada je Monsinjor savjetovao mog oca da me pošalje u francusko sjemenište u Rim. Dao mu je pismo preporuke za biskupa naše biskupije Poitiers, mons. Henrija Viona (1902.–1977.). Znali su se sa Sabora, a mons. Vion tada se pridružio „Coetus Internationalis Patrum“ [1].
Međutim, otac je želio da godinu dana pohađam sveučilište prije nego što sam ušao u bogosloviju. Bio sam na fakultetu, a zatim sam kao vanjski student polagao završne ispite u Parizu. „Dolaziš iz apsolutno umjetnog okruženja“, rekao je moj otac, „iz škole; želim da vidiš nešto drugo prije nego što uđeš u bogosloviju“.
Tako mi je dopustio upisati se na Sorbonu [2] kako bih tamo mogao odslušati filozofiju. Ali bio je svibanj 1968.! I na kraju godine nisam mogao polagati ispit! „Što da radim?“, pitao sam oca. „Trebam li pokušati nastaviti?” – „Ne”, odgovorio je, „to je dovoljno. Možeš ući u bogosloviju”.
Došao sam u Rim one godine kada se p. Aulagnier vratio u francusko sjemenište nakon odsluženja vojnoga roka po svoje stvari. U to je vrijeme mons. Lefebvre boravio kod časnih sestara u ulici Via Casalmonferrato [3], gdje je također boravio nakon osnivanja bogoslovije u Fribourgu, u predvorju salezijanske kuće [4].
Kad god bi se vratio u Rim, mi bismo ga posjetili i rekli: „Monsinjore, poslušajte što se opet događa u francuskoj bogosloviji!”.
Godine 1967., kad se moj otac savjetovao s njim, mons. Lefebvre se još uvijek nadao kako će se magla raspršiti, zahvaljujući skupini od dvadesetak bogoslova koje je poslao.
U stvarnosti su ostali vrlo vješto manevrirali i uspjeli marginalizirati tu skupinu bogoslova stvarajući opoziciju između dviju struja. Tada je desetak bogoslova napustilo bogosloviju i otišlo je, prema savjetima koje je kardinal Siri (1906.-1989.) dao mons. Lefebvru, k o. Theodósiosu Sgourdélisu (1909.-1989.) [5].
Nekoliko sam puta zamolio mons. Lefebvrea da mi dopusti pridružiti mu se u Freiburgu, ali on bi odgovorio: „Ne, pričekajte još. Tamo ne ide baš najbolje. Ne znamo kamo idemo. Ostanite u Rimu koliko god možete”.
Nemoguće je podnijeti pranje mozga
U međuvremenu se situacija u bogosloviji svakim danom sve više pogoršavala. Pokušao sam se držati poput uronjene podmornice; htio sam se potruditi i sve to podnijeti do svećeništva. Ecône još nije postojao. Ipak, unatoč čvrstoj odluci da neću popustiti, nije se moglo izdržati pranje mozga. Dođe trenutak kada shvatite da se zapravo niste uspjeli u potpunosti zaštititi: svaki dan padne kap vode i to uvijek na istom mjestu!
Ipak, radio sam u svojoj sobi. Službeno sam uzeo popodnevni odmor od dva do četiri sata kako bi me ostavili na miru. To mi je omogućilo da čitam „Itinéraires“ [6]. Uzeo sam u ruke sv. Tomu i pokušao se suprotstaviti onome što su me učili. Ali morao sam shvatiti da sam se nakon dvije godine ipak zarazio.
Jednog dana tijekom rasprave jedan bogoslov me pitao: „Što je Misa?“ I čuo sam kako u sebi odgovaram: „To je okupljanje Božjega naroda“. Prva uzbuna! Rekao sam si: „Katastrofa! Gdje sam pao?“
Zatim drugi alarm: Idem na praznicima na sv. Misu u ulici de la Cossonnerie [7], gdje je djelovao mons. Ducaud-Bourget (1897.–1994.) [8], ili u Laënnec. [9] Uhvatio sam se kako kažem: „Oh, k jarcu, latinski!“
Tada sam shvatio da su, usprkos svim mojim naporima, uspjeli usaditi u mene loše reflekse i da sam se dao nagristi. „Ako ne izađem odmah, bit ću izgubljen“, rekao sam si.
Iskoristio sam činjenicu da su bogoslovi na terasi bogoslovije podigli veliki komunistički transparent; to bih mogao iskoristiti kao argument prema svome biskupu i istovremeno reći mons. Lefebvreu: „Ne, ne mogu više ostati. Došla mi je voda do grla!” Kada sam otišao posjetiti svog biskupa, razgovarali smo. Rekao mi je da dobro razmislim i da se vratim za dva mjeseca. Razgovarao je s drugim biskupima u susjednim biskupijama i rekao mi je da oni poput njega smatraju da je nemoguće poslati me k mons. Lefebvreu. Nije želio preuzeti odgovornost. Budući da mi je mons. Lefebvre u međuvremenu rekao: "Dobro, dođite!", Rekao sam svom biskupu: "Slomljena srca, ali svejedno idem".
U Fribourgu
Tada je u Fribourgu bilo vrlo ugodno. Bilo nas je samo mali broj. Samo je jedan svećenik služio sv. Mise, držao nam duhovne nagovore i proviđao nam formaciju, a taj svećenik bio je mons. Lefebvre. To je bilo nešto veliko.
Te godine [1970.] ušao sam u Fribourg zajedno s p. M.-Bernardomom Waltzom (+2011.) [10]. Razgovarali smo o tome što bi Bratstvo moglo učiniti i što bi moglo postići. Monsinjor nije želio stvarati planove. Nije želio imati nikakve ideje „a priori“.
Meni koji sam praktički bio školovan u školi sv. Benedikta, svidio se samostanski život, brevijar. Možda zato što sam živio u Africi, gdje sam otkrio da imate kontrolu nad državom s malim, udaljenim postajama koje stoje pod upravom središnjice – na isti je način Europa postala kršćanskom kad su je samostani podijelili u obliku mreže. Rekao sam mons. Lefebvreu: „Moramo ponovno uspostaviti žarišta s intelektualnim, duhovnim i liturgijskim ozračjem. To će omogućiti obnovu...“.
Bio sam privučen samostanskim životom, potrebom za molitvom, i kontemplativnim životom. Bilo mi je savršeno što sam na trenutak razmišljao o ulasku u opatiju Randol. Ali oni su već uveli reforme Ivana XXIII., i to me odvratilo od mog plana.
Monsinjor je jednoga dana u Ecôneu u duhovnom predavanju rekao: „Moramo vidjeti kakav bi trebao biti naš apostolat...“. I gledajući me i malo namignuvši okom, dodao je: „Moramo osnivati priorate, žarišta s intelektualnim, duhovnim i liturgijskim ozračjem... Tako vjernici dobivaju utočište gdje mogu moliti, razgovarati o doktrinarnim pitanjima s našim svećenicima i mogu se povući na nekoliko dana na duhovne vježbe“.
U međuvremenu je Monsinjor bio izvor iz kojeg smo potpuno utažili žeđ. Dao nam je sve... s intelektualnoga gledišta sv. Tomu, s duhovnoga gledišta vrlo dubok benediktinski pečat...
Tek kasnije je [1972.] dolaskom p. Ludovica-M. Bariellea (+1983.), trebao sv. Ignacije nadopuniti sv. Tomu i sv. Benedikta.
A onda smo jednoga dana [11] vidjeli Monsinjora kako dolazi na obroke s papirima u ruci: „Pogledajte što sam dobio. Ne mogu vjerovati!” I pokazao nam je uredbu o osnivanju bratstva. „Sada kanonski postojimo!“ Zajedno smo to razmotrili i pročitali... Pogledali smo se. Još uvijek nam je bilo teško povjerovati! „Stvarno je tako, sad službeno postojimo!”
To je zaista bio providnosni znak: Bili smo priznati „od Crkve“.
... Mons. Lefebvre zaredio me za svećenika u opatiji Fontgombault 1973. – tamo jer su moji roditelji živjeli u tom području. Opat je stvarao neke poteškoće jer su se obredi upravo promijenili. Bilo je to posljednje ređenje koje je Monsinjor mogao obaviti tamo u opatiji.
Bilješke:
1. Udruga tradicionalnih biskupa na Koncilu.
2. Sveučilište u Parizu.
3. Litvanski kolegij.
4. Nadbiskup Lefebvre ondje je od salezijanaca unajmio nekoliko soba za svoje bogoslove.
5. Utemeljitelj „Bratstva Blažene Djevice Marije”, koji se bio obratio iz grčkoga „pravoslavlja”.
6. Tradicionalni časopis koji je 1956. osnovao Jean Madiran (1920.–2013.).
7. Kapela u nuždi u 1. arondismanu Pariza.
8. Kasnije „župnik” Saint Nicolas-du-Chardonneta, pariške crkve koju su 1977. godine tradicionalni katolici ponovno zauzeli za tradicionalnu liturgiju.
9. Bolnička kapela u ulici Rue de Sèvres u Parizu.
10. Bivši cistercit, kasnije pustinjak.
11. 7. studenog 1970.
