P
oslanica (Dj 9, 1-22): "U one dane dok je Savao još uvijek bjesnio prijetnjama da će poklati Kristove učenike, pristupi velikom svećeniku i od njega zatraži pisma za zbornice u Damasku, da može dovesti svezane u Jeruzalem muževe i žene, koje nađe da pristaju uz ovu nauku.I na putu blizu Damaska najednom ga obasja svjetlost s neba, pade na zemlju i ću glas koji ga upita: " Savle, Savle, zašto Me progoniš”? On odvrati: „Tko si Ti, Gospodine”? A On će mu: „Ja sam Isus kojega ti progoniš. Teško ti je ritati protiv ostana”. Tad dršćući i zapanjen upita: „Gospodine, što hoćeš da učinim”? Gospodin mu odgovori: „Ustani, pođi u grad i ondje će ti se kazati što trebaš činiti”. A ljudi koji su s njim putovali začudili su se, jer su čuli glas, a nisu vidjeli nikoga. Savao ustane sa zelje i otvorenih očiju nije vidio ništa. Zato su ga vodili za ruke i uveli u Damask. Ondje je bio tri dana slijep, nije jeo, ni pio. A u Damasku je bio učenik Ananija. Gospodin mu se ukaže i pozove ga: „Ananija”! A on odvrati: „Evo me, Gospodine”! A Gospodin njemu: „Ustani i pođi u Ravnu ulicu i u kući Jude potraži Savla iz Tarza, jer on moli”. (I Savao u viđenju vidje kako Ananija ulazi i polaže na njega ruke da progleda.) Ananija odgovori: „Gospodine, od mnogih sam čuo o tom čovjeku koliko je zla učinio Tvojim svetima u Jeruzalemu. I od svećeničkih poglavara ima vlast da veže ovdje sve koji prizivaju Tvoje Ime”. A Gospodin mu reče: „Pođi, jer sam ga ja izabrao da moje Ime ponese pred nevjernike, kraljeve i sinove Izraelove. Ja ću mu pokazati, koliko treba trpjeti za moje Ime”. Ananija pođe i uđe u kuću. I kada je položio na njega ruke Ananije reče: „Brate Savle, Gospodin Isus, koji ti se ukazao na putu kojim si išao poslao me da progledaš i napuniš se Duha Svetoga”. I spadnu kao ljuske s njegovih očiju i progleda. Ustane i krsti se. A kada je založio, okrijepi se. Ostane nekoliko dana s učenicima koji su bili u Damasku. I odmah je propovijedao u zbornicama da je Isus Božji Sin. Svi koji su ga čuli snebivali su se i pitali: „Nije li ovaj u Jeruzalemu progonio sve koji su prizivali Isusa? I ovamo je došao da ih svezane vodi k svećeničkim poglavarima”. A Savao je bio sve snažniji i zbunjivao Židove nastanjene u Damasku dokazujući da je Isus Božji Pomazanik.”Sv. Evanđelje (Mt 19, 27-29): "U ono vrijeme reče Petar Isusu: „Evo, mi smo ostavili sve i pošli za Tobom. Što će, dakle, biti s nama”? Isus im odgovori: „Zaista vam kažem, kad u vrijeme preporoda bude Sin Čovječji sjedio na prijestolju svoga veličanstva, i vi koji ste pošli za mnom sjedit ćete na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest Izraelskih plemena. A svaki koji radi mene ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu ili polja, primit će stoput više i imat će vječni život.”
Dragi vjernici, Sveta Majka Crkva slavi danas obraćenje Sv. Pavla. „Prije svog obraćenja Sveti je Pavao bio učeni farizej koji je progonio Isusovo Ime.” (Veliki katekizam Sv. Pija X., p. 201)
Zbog čega je značajno obraćenje Sv. Pavla? „Isus Krist je htio obratiti Svetoga Pavla ovako velikim čudom, jer je htio pokazati moć i učinkovitost svoje milosti, koja može obratiti i najtvrđa srca na pokoru, a i zato da bude vjerodostojniji svjedok.” (Isto, p. 203)
„Jedan kilometar daleko od zidina gradskih, posve zasjenjena visokim krošnjama platana, oraha i kestenja, nalazi se crkvica od kojih 10 metara dužine, s niskim zvonikom nad vratima i sa kriptom ispod oltara. Mala crkva, ali od velikog značenja. To je mjesto obraćenja velikoga Apostola naroda Sv. Pavla, koje danas slavimo. Znameniti događaj u životu ovoga Svetog Apostola, znamenit i za čitavu Crkvu Kristovu, a značajan i za život svakoga pojedinoga od nas. Slaveći danas taj veliki događaj, obraćenje Sv. Pavla Apostola, stanimo u duhu pred [tu] crkvicu na dalekom istoku, ispred zidina starodrevnog grada Damaska i promotrimo” (o. Petar Vlašić: Naši zaštitnici, str. 9-10) danas slijedeće:
1. obraćenje srca,
2. poslušnost Božjoj volji,
3. goruće i revno srce.
1. Obraćenje srca
„Savle, Savle, zašto Me progoniš”? - ovako je prekorio božanski Spasitelj Pavla pred vratima damašćanskim. Ovako prekorava svojim otajstvenim glasom još i danas božanski Spasitelj mnoge od nas: „Pavle, Petre, Ivan, Andrijo, Tomo, Frano i kako se već zoveš, zašto Me progoniš”. Mi doduše ne progonimo Krista ili Crkvu Njegovu ili sljedbenike Njegove onako očito i onako ljuto, kako je to mladi Savao činio. Ali, predragi, treba da znamo, da je svaki teški grijeh pobuna protiv Krista; kad god veliki grijeh počinimo, tada kao da sa ljutim židovom Savlom i njegovim ortacima idemo protiv Isusa, protiv Njegove vlasti, kako bismo Njegovo Ime zbrisali sa lica zemlje. Napose grdna psovka jest teška uvreda Kristu, jest znak pobune protiv Njega. A nažalost, koliko i koliko ih ima, pa i u našem mjestu, pak i među nama, koji danomice počinjaju teške grijehe, koji psuju Presveto Ime Spasitelja našega! Koliko ima danas takovih koji bi htijeli Njega odstraniti iz ljudskog društva kako to učiniše bezbožni komunisti u Rusiji, Meksiku, Španjolskoj i drugdje? „Savle, Savle, zašto Me progoniš”?, viče takovima još i danas progonjeni Otkupitelj.” (Isto, str. 11-12)
„Tko si Ti, Gospodine”? A On će mu: „Ja sam Isus kojega ti progoniš. Teško ti je ritati protiv ostana”. - „Godine 1881. baš na blagdan Bezgrješnog Začeća, to jest 8. prosinca, izgorjelo je u Beču najveće kazalište, tako zvani Ringtheater, i to za vrijeme večernje predstave. Tom prilikom izgorjelo je oko 450 ljudi. Evo radi čega se je dogodila ta velika nesreća. U tom kazalištu bilo je osim glavnih vrata, dosta sporednih izlaza, koja su napravljena baš u tu svrhu, da se ljudi za vrijeme nesreće i panike mogu kroz njih spasiti. Ali fatalno je bilo ovo: ta mnogobrojna vrata bila su uvijek zaključana i godinama nije ih nitko otvarao. Zato su brave na tim vratima potpuno zahrđale. Pa kad su ljudi navalili, da kroz njih uteku od požara, nitko ih nije mogao otvoriti. I zato su mnogi našli smrt u plamenu. Na ovakova zahrđala vrata nalik je svako ljudsko srce, koje stalno i tvrdoglavo odbija od sebe milost, koju mu dragi Bog šalje, da može vršiti Njegove zapovijedi i spasiti se. Pogledajmo tu stvar malo izbližega! Dragi Bog veli u Sv. Pismu: „Evo stojim pred vratima i kucam! Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu, te s njim večerati i on sa Mnom”! A sada uzmimo ovaj slučaj: dragi Bog pokuca na srce jednog čovjeka prigodom nagle smrti njegova prijatelja i šapne mu: „Zamisli se malo nad njegovim grobom! Jer i ti bi mogao još danas umrijeti u svojim grijesima, te propasti zauvijek”! Taj čovjek čuje u svojoj duši ovaj glas, ali ne otvara svoga srca milosti Božjoj, nego nastavlja dalje sa svojim griješnim životom. Malo iza toga, prigodom jedne ganutljive propovijedi, navrati se Spasitelj opet k tome čovjeku i pokuca na njegovo srce. On je iza te propovijedi, jasno čuo u svom srcu šapat Duha Svetoga: „Obrati se već jednom Gospodinu i okani se svojih grijeha! Moli Mu se i umanji svoju zloću”! Ali taj čovjek, mjesto da se popravi, postaje još gori. Zatim pokuca Spasitelj na njegovo srce prigodom misija u njegovoj župi, ili kod Prve Pričesti školske djece. Zatim pokuca raznim križevima, koje svaki čovjek mora nositi s Isusom...Ali on neće da otvori svoga srca milosti Božjoj! Pa što se događa? Događa se ista pojava kao u Ringtheatru. I vrata njegova srca, jer se godinama ne otvaraju milosti Božjoj, sve više i više hrđaju i sve se teže mogu otvoriti. Na koncu ti ljudi propadaju u svojim grijesima. Zato veli Duh Sveti, da takovi ljudi imaju „kamenito srce” koje se ne da umekšati. Takovo srce od kamena imali su oni farizeji i književnici, koji su živjeli u vrijeme Isusovo. Oni su svojim očima gledali Isusa, Sina Božjega, s Njim su razgovarali i općili. Slušali su Njegove božanske propovijedi, kakvih nitko prije Isusa i poslije Njega nije izrekao. Osim toga gledali su na svoje oči Njegova neviđena čudesa. Zatim bili su svjedoci Isusove beskrajne ljubavi prema ljudima i drugih kreposti. Pa ipak se nijesu obratili, nego su Ga uhvatili i raspeli na križ. I zato su propali u svojim grijesima. To se dogodilo onim farizejima i književnicima, a dogodit će se i svakom čovjeku, koji se stalno opire milosti Božjoj. A da se to i nama ne dogodi, pohranimo duboko u svom srcu one riječi Isusove: „Budite kao ljudi, koji čekaju svoga gospodara, da mu odmah otvore, čim dođe i pokuca.” (Mons. Ivan Vlašić: Svagdanje zgode i nezgode, str. 57-58)
Sv. Pavao, čuo je ovo božansko kucanje i otvorio je vrata svoga srca Spasitelju. „Odazovimo se ovom pozivu našega božanskog Spasitelja [i mi], pa Mu uvijek spremno otvorimo, kadgod pokuca na vrata našega srca. Pa kad jednom kucne naš čas, i mi pokucamo na vrata nebeska, On će nam odmah otvoriti i doviknuti: „Dobro došao slugo dobri i vjerni! Jer si bio u malome vjeran, nad mnogim ću te postaviti. Uđi u veselje Gospodara svojega!” (Isto, str. 58)
„Uistinu je dostojno da slavimo velikog Svetog Pavla, izabranu posudu, koji je zavrijedio da sjedne na dvanaesto prijestolje. Aleluja.” (Aleluja, Rimski Misal)
2. Poslušnost Božjoj volji
"Tad dršćući i zapanjen upita: „Gospodine, što hoćeš da učinim”? Gospodin mu odgovori: „Ustani, pođi u grad i ondje će ti se kazati što trebaš činiti." - poput malenog Djeteta Isusa koji je bio poslušan volji svojih zemaljskih roditelja – Marije i Josipa, tako je i Sv. Pavao, tog dana obraćenja svoga srca, bio poslušan Božjoj volji.
„U kuhinji spremala je mati ručak za svoju obitelj. Kraj nje na podu puzao je njezin sinčić, dječak od svoje dvije godine, i nečim se igrao. A na stolu usred kuhinje bila je britva, koju je otac tu ostavio, jer se je žurio na posao. Dječak se najednom zagleda u tu britvu i diže se na nožice, te poče pružati ruku za njom. Čim je to mati opazila, uze britvu i stavi je gore visoko na ormar, da ju dijete ne može nikako dohvatiti. Ali on poče u sav glas plakati, jer je htio pošto poto, da mu majka dadne britvu. A zašto? To je svakom čovjeku potpuno jasno! Pa ona ne bi bila mati, nego nemajka, kad bi svome djetetu dala tako opasnu igračku, koja bi za njega možda bila opasnost. Ali dijete toga ne razumije i ljuti se na nju, premda ga ona ljubi više nego itko ovdje na zemlji, i želi mu samo dobro. A sada čujmo, što vele sveci Božji. Mnogi su ljudi, vele oni nalik na ovo nerazumno dijete. Evo po čemu! Mi u svojoj kratkovidnosti ne znamo, što je bolje za naše vječno spasenje: zdravlje ili bolest, bogatstvo ili siromaštvo, sloboda ili progoni. To znade jedino sveznajući Bog. Stoga se često puta dogodi ovo. Recimo, jedan čovjek prilično siromašan, i štono se kaže, jedva sastavlja kraj s krajem. Stoga se moli dragom Bogu, da ga oslobodi od te neimaštine. Ali Gospodin Bog znade, da bi se on, kad bi mu dao svega u izobilju, uzjogunio i zanemario molitvu, prezirao siromahe, dao bi se na bludnost i druge grijehe, te propao zauvijek! Dakle vidi Otac nebeski da bi ono izobilje u njegovim rukama bila njegova propast kao britva za ono dijete. I baš zato, jer mu je Otac i ljubi ga daleko više, nego ona majka svoje dijete, neda mu te britve u ruke. Ali mjesto toga obasut će ga drugim milostima, dat će mu slogu u obitelji, kruh svagdanji i na koncu vječno blaženstvo u svome Očinskom zagrljaju. Naravno, sve ovo što smo rekli o siromaštvu vrijedi i za sve druge križeve, što ih moramo nositi u ovoj suznoj dolini. Pa ipak ima dosta ljudi, koji se bune proti Oca nebeskog i viču u sav glas: „Gdje je taj Bog! Zašto ne usliši moje molitve! Neću Mu se više ni moliti”! Svakom takovom čovjeku dovikuje naš božanski Spasitelj one riječi Sv. Evanđelja: „O, kad bi ti upoznao, što je za tvoj mir! No sad je to sakriveno od tvojih očiju”! Ali doći će čas, možda vrlo brzo, kad će on upoznati, da ej Otac nebeski najbolje upravljao njegovim životom. A možda će onda biti prekasno. Stoga pođimo za našim božanskim Spasiteljem, koji nam je u Sv. Evanđelju ostavio najsvjetliji primjer, kako se moramo moliti Ocu nebeskom. Bilo je to u Maslinskom vrtu, uoči Njegove pregorke muke i smrti. On je kao Bog dobro znao, što Ga čeka sutradan: bičevanje, trnova kruna, prikivanje na križ i najbolnija smrt. A On je bio o tijela i krvi kao svi ostali ljudi, jer kaže Duh Sveti po Apostolu Pavlu: „On je izdržao iste kušnje kao i mi, osim grijeha”. Zato je kao čovjek drhtao pred tim strašnim mukama i molio Oca nebeskog, da Ga oslobodi od tih strahota. No odmah zatim dodao je ove riječi: „Ali neka ne bude Moja, nego Tvoja volja”! Pođimo i mi za primjerom Isusovim, pa kad god molimo Oca nebeskog, da nas oslobodi od kojeg križa, dodajmo na koncu te riječi Isusove. Onda će sve, što nam dragi Bog pošalje, zdravlje ili bolest, siromaštvo ili obilje, slobodu ili progone, biti za naše vječno spasenje, jer kaže Duh Sveti po Apostolu Pavlu: „Onima koji ljube Boga, sve služi na dobro”! Zato nas je Isus učio, da u svakom Očenašu od svega srca zavapimo dragom Bogu: „Budi volja Tvoja! - Budi volja Tvoja! - Budi volja Tvoja!” (Mons. Ivan Vlašić: Svagdanje zgode i nezgode, str. 90-91)
Neka nam bude i svjetao primjer Sv. Pavla te činimo po Božjoj volji.
„Znam komu sam vjerovao i uvjeren sam da On može sačuvati zaklad moj za onaj dan. Gospodine, Ti si me kušao i spoznao, Tebi je poznat moj počinak i moje uskrsnuće.” (Ulazna pjesma, Rimski Misal)
3. Goruće i revno srce
"I odmah je propovijedao u zbornicama da je Isus Božji Sin...A Savao je bio sve snažniji i zbunjivao Židove nastanjene u Damasku dokazujući da je Isus Božji Pomazanik."
„O dobri Spasitelju, kako se je očitovala na Sv. Pavlu ljubav Tvojega Srca! On Te je proganjao, a Ti si mu bio tako blizu svojom milošću. O kako divnu ljubav gajiš Ti, Bože naš prema nama grješnim ljudima. Svima daješ svoje milosti i to tako izobilno, da svi mogu bogumilo živjeti i blaženi postati.” (Put Srcu Spasiteljevu, str. 125)
„Isus se je višeputa ukazao Sv. Margareti Alacoque i po njoj pozvao sve vjernike, da na poseban način štuju i časte Njegovo Presveto Srce. Evo, kako ona sama opisuje svoje prvo viđenje: bilo je to jednog dana u Tjelovskoj osmini god. 1675. Margareta je klečala u crkvi i klanjala se Spasitelju u Presvetom Sakramentu. Najednom ugleda na oltaru samoga Isusa. Od Njega je – veli Margareta – suknuo silan plamen, koji je zahvatio cijelu crkvu i sve, što je u njoj. Onda joj Spasitelj otvori svoja prsa, u kojima ona ugleda Njegovo Presveto Srce. „I jasno sam vidjela”, veli svetica, „da onaj silni plamen izlazi baš iz Njegova Srca, kao iz kakve užarene peći”. Mi ćemo se malo zaustaviti kod ovog plamena i pogledati što on znači. Vatra je odvjeka i kod svih naroda bila simbol ili slika velike i žarke ljubavi, evo zašto! Vatra nikad ne miruje, nego se širi na sve strane, te zahvaća sve, do čega stigne. Stoga bacaj u vatru ugljena ili drva, kolikogod hoćeš, njezin će plamen sve spaliti. Zato veli Duh Sveti po mudrom Salomonu: „Vatra nikada ne kaže: dosta je”! A isto je tako i kod velike ljubavi. I ljubav ne miruje, nego svojim žarom zahvaća cijelog čovjeka, njegovu dušu i tijelo. Zato ljudi čestoputa žrtvuju sve što imaju za onoga, kojega iskreno ljube. Stoga veli Duh Sveti: „Ljubav je jaka kao smrt i njezin je žar oganj plameni! Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubavi”! Eto dakle, što znači onaj silni plamen u Presvetom Srcu Isusovu. To je slika Njegove nehvatljive ljubavi prema nama ljudima. Jer On je radi nas ostavio svoje božansko prijestolje, te postao pravim čovjekom, i trpio sve što i mi trpimo. Zato veli Sv. Pavao Apostol: „Prošao je sve kušnje kao i mi, osim grijeha”! Na koncu je bio bičevan, trnjem okrunjen i razapet, na križ, gdje je prolio i zadnju kap krvi, da spasi ljude od vječne propasti. Ali i to Mu nije bilo dosta, nego je baš one noći, kad je počela Njegova muka, ustanovio Presveti Oltarski Sakramenat. Tu se je On, Sin Božji, najdublje ponizio i sakrio pod onaj komadić kruha, da može do konca svijeta ostati u našoj sredini i krijepiti nas tom nebeskom hranom. Eto dakle, što je uradila ljubav od Isusa! Kao što vatra sprži sve, do čega stigne, tako je i plamen ljubavi Isusove prema nama uništio sve, što je On imao, te od Njega učinio pravo zgarište! Prošetajmo malo po tom zgarištu. Iza požara ostaje samo pepeo i ništa drugo, jer je vatra sve uništila. A što nam je ostalo od Isusa iza silnog požara Njegove ljubavi prema nama? Ostao je samo onaj komadić kruha, to jest Presveta Hostija. Ali taj je komadić kruha tako neugledan, da ga moramo stavljati u zlatne posude i okružiti svijetiljkama, da mu dadnemo bar neki vanjski sjaj! Stoga se mnogo ne čudimo Sv. Gerardu Majeli, koji je jednog dana, razmišljajući o tome, ovako uzdahnuo: „Eh, moj Isuse! Izgleda mi, da nijesi pri punoj pameti, kad si se mogao toliko zaljubiti u ovako bijedno stvorenje kao što sam ja, i radi mene sve žrtvovati”. Dakle, prema njegovim riječima Isus je poludio od ljubavi prema nama. I opet moramo reći da se ne čudimo riječima Sv. Gerarda, jer i sam Sv. Pavao Apostol piše Korinćanima: „Mi propovijedamo Krista raspetog, Židovima sablazan, a poganima ludost”! A sada bacimo jedan pogled na sebe i druge ljude oko nas. Svakom je od nas poznato, da ljudsko srce ne može živjeti bez ljubavi, zato mi često puta moljakamo od ljudi koju mrvicu ljubavi, recimo jedan ljubezan pogled, jedan stisak ruke, koju nježnu riječ ili što drugo. Ali badava! Ljudi nam ne mogu dati one ljubavi za kojom čezne naše srce, jer sva ta zemaljska ljubav ne može ni izdaleka zadovoljiti našeg srca. A čestoputa svršava razočaranjem, kajanjem i gorkim suzama. Ima samo jedno Srce, koje nam može dati onu ljubav, za kojom čeznemo, a to je Presveto Srce Isusovo. Zato Sv. Crkva i veli u Litanijama, da je to Srce „žarko ognjište ljubavi”! Stoga se primaknimo tome božanskom Ognjištu i zamolimo Spasitelja, da u našem srcu upali iskru svoje ljubavi, koja nas jedina može usrečiti. A Isus je svaki čas spreman, da to učini, jer evo što veli u Sv. Evanđelju: „Došao sam da bacim oganj na zemlju. Pa što hoću, nego da se upali”! A taj je oganj i ljubav prema Bogu i bližnjemu.” (Mons. Ivan Vlašić: Svagdanje zgode i nezgode, str. 61-63) „Nada sve častim Tvoje prijatelje, Bože, jer je velika uloga vlasti njihove.” (Prikazna pjesma, Rimski Misal)
Sv. Pavao, nakon što je upoznao Gospodina, bio je zapaljen ovim ognjem ljubavi koji izlazi iz Presvetog Srca Isusova. Poslije obraćenja svoga srca, ognjem ljubavi što ga Bog zapali u njemu, prožimao je ljude kako bi i sami bili zapaljeni tim istim ognjem. Neka prožme i nas oganj neugasive Božje ljubavi.
„Bože, koji si čitavi svijet poučio propovijedanjem blaženoga Pavla Apostola, daj nam, molimo, da mi koji danas slavimo njegovo obraćenje idemo k Tebi po njegovu primjeru.” (Zborna molitva, Rimski Misal)
„Bože, koji si blaženom Petru Apostolu predao ključeve Kraljevstva nebeskoga i time velikosvećeničku vlast vezanja i odrješivanja, daj da se po njegovu zagovoru izbavimo od veza naših grijeha.” (Zborna molitva, Rimski Misal)
„O Presveto Srce Isusovo! Živi i životvorni izvore vječnoga života, beskrajno blago Božanstva, sjajni oganju Ljubavi! Ti si moje sklonište i moje svetište. O moj preslatki i ljubljeni Spasitelju, prožmi moje srce tim gorućim plamenom kojim je zapaljeno Tvoje Srce. Izlij na moju dušu one milosti koje istječu iz Tvoje ljubavi i daj da moje srce bude tako ujedinjeno s Tvojim da naše volje mogu biti jedno i da je moja u svemu podređena Tvojoj. Neka Tvoja volja bude pravilo, kako u mojim željama tako i u svim mojim djelima. Amen.” (Sv. Gertruda)
