Problem s motuproprijskim Misama

Motuproprij Summorum pontificum službeno je okončao kanonsku borbu oko tradicionalne rimske Mise – ali je li to kraj borbe za Misu svih vremena?

Od motuproprija Summorum pontificum 2007. papa Benedikt XVI. promijenio je pravno stanje Mise tvrdnjom da tradicionalna Misa nikada nije bila ukinuta. Zahvaljujući tome Misa je ponovno uspostavljena kao sveopći zakon Crkve i ne može se više smatrati zabranjenom, pa čak ni iznimkom: no nažalost, izraz ,,izvanredni oblik“ koji se upotrebljava u motupropriju je obmanjujući. Rim predstavlja stvari kao da sada postoje dva ususa (način slavljenja) istoga rimskoga obreda: ,,oba su izraz istoga lex orandi – pravila molitve – Crkve” (uputa Universae Ecclesiae, br. 6).

Kardinal Stickler napisao je 2004. o intervenciji kardinala Ottavianija i Baccija:

,,Analiza Novus orda koju su učinili ova dva kardinala nije nimalo izgubila svoju vrijednost ni, nažalost, svoju važnost… Danas mnogi smatraju rezultate reforme razornima… oni su vrlo brzo razumjeli da je promjena obreda vodila temeljnoj promjeni nauka.”

A Bratstvo sv. Pija X. ozbiljno preispituje, ako ne njegovu valjanost u načelu, onda barem ,,zakonitost svete Mise i sakramenata služenih u redovnome obliku” (UE, br. 19) jer je veoma teško, kao što je to kardinal Ottaviani primijetio već 1969., smatrati da su Misa sv. Pija V. i ona Pavla VI. iste ,,apostolske i neprekinute predaje” (UE, br. 3).

Dokument je proturječan utoliko što isključuje mogućnost da svećenici koji su najprivrženiji tradicionalnoj Misi odbiju biti biritualci (služiti i novi obred, nap. prev.). Proturječje se pokazuje također u isključivanju staroga obreda svećeničkih ređenja iako se ta točka izravno protivi načelu spomenutome u br. 3. glede privrženosti ,,načinima slavljenja koji su na sveopćoj razini predani apostolskom i neprekinutom tradicijom” (UE).

Praktično gledano, biskupi nastavljaju ograničavati slavlje tradicionalne Mise, tražeći podjeljivanje dopuštenja koje više nije potrebno, često uz druge proizvoljne uvjete. Zato kada molimo da ,,Misi svih vremena” bude brzo vraćen monopol koji ona u Latinskoj Crkvi nikada nije smjela izgubiti, ipak ne možemo a da odlučno ne upozorimo protiv redovnoga pohađanja takvih biskupijskih Misa pod trenutnim uvjetima.

Duhovna obnova u Jaidhofu

Kako je bilo najavljeno, ovoga vikenda održana je duhovna obnova u Jaidhofu (Austrija), središtu našega Distrikta. Bila je to prva duhovna obnova na hrvatskome jeziku u okvirima Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. Duhovna obnova održana je u šutnji, a program nagovora i razmatranja bio je koncipiran na temelju duhovnih vježbi sv. Ignacija koje se standardno održavaju u kućama za duhovne vježbe Svećeničkoga bratstva. Odaziv vjernika – koji su pristigli iz svih krajeva naše domovine, pa i iz inozemstva – bio je vrlo dobar i nadamo se da će se u budućnosti ovakvi duhovni programi moći održavati češće te uskoro održati i prave ignacijanske duhovne vježbe koje traju pet dana. U nastavku donosimo nekoliko fotografija.

Izjava biskupa de Castro Mayera s biskupskih posvećenja 1988. god. u Ecôneu

Ovu izjavu izgovorio je biskup Antonio de Castro Mayer za vrijeme biskupskih posvećenja Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. 30. lipnja 1988. godine koju je nadbiskup Lefebvre nazvao ,,Operacija preživljavanje“.

Moja prisutnost na ovom obredu je stvar savjesti: stvar dužnosti ispovijedanja katoličke vjere pred cijelom Crkvom, još točnije, pred preuzvišenim gospodinom nadbiskupom Lefebvreom, pred svim svećenicima, redovnicima, bogoslovima i ovdje prisutnim vjernicima.

Sv. Toma Akvinski nas poučava da ne postoji obaveza činiti javnu ispovijesti vjere u svakoj prilici, no nužno ju je ispovjediti kada je vjera u opasnosti, čak i pod opasnošću za vlastiti život.

To je stanje u kojemu se nalazimo danas. Živimo u vremenu besprimjerene krize u Crkvu, krize koja prodire sve do biti, čak do samih temelja koji su sveta Misna Žrtva i katoličko svećeništvo, dva otajstva u suštini ujedinjena jer bez svetog reda nema ni slavlja svete Misne Žrtve te posljedično nikakvog oblika javnog bogoštovlja uopće. Isto tako, na temelju toga se gradi društvena vladavina našega Gospodina Isusa Krista.

Zbog ovoga, budući da su očuvanje svećenstva i svete mise na kocki i unatoč zahtjevima i pritisku koje su poduzeli mnogi, ja sam ovdje da izvršim svoju dužnost: da učinim javnu ispovijest vjere.

Tužno je vidjeti žalosnu zaslijepljenost tolike braće među biskupima i svećenstvom, koji ne vide ili ne žele vidjeti trenutnu krizu ni nužnost suprotstavljanja modernizmu koji trenutno vlada, kako bismo bili odani poslanju koje nam je Bog povjerio.

Želim izraziti ovdje svoju iskrenu i duboku privrženost poziciji preuzvišenoga gospodina nadbiskupa Lefebvrea koji je oblikovan njegovom vjernošću Crkvi svih vremena. Nas dvojica smo se pojili na istom izvoru, onom svete, katoličke, apostolske i rimske Crkve.

Neka presveta Djevica Marija, naša Majka, koja nas je u Fatimi majčinski upozorila na težinu sadašnjega stanja, neka nam ona podari milost da našim stavom budemo u mogućnosti pomoći i prosvijetliti vjernike na način da se udalje od ovih opasnih zabluda kojima su postali žrtve, vidljivo obmanuti od onih koji su primili puninu Duha Svetoga.

Neka Bog blagoslovi nadbiskupa Lefebvrea i njegovo djelo.

Biskup Antonio de Castro Mayer – kratak životopis

Donosimo kratki životopis ,,lava iz Camposa“, biskupa Antonia de Castro Mayera, koji je pomogao u obrani Tradicije zajedno s nadbiskupom Lefebvreom. Ovaj kratki životopis izvorno je objavljen u izdanju časopisa ,,Angelus“ iz srpnja 1991. god. povodom smrti biskupa de Castro Mayera.

Don Antonio de Castro Mayer, biskup Camposa u Brazilu, otišao je pred Gospodina u 87. godini života 25. travnja 1991. g. Rođen 1904. god., don Antonio dolazi iz Campinhasa u Sao Paolu. Studirao je teologiju na sveučilištu Gregoriana u Rimu gdje je stekao doktorat. Prije no što je postao biskup, kao svećenik biskupije Sao Paola, uzastopno je i s uspjehom obnašao službe profesora Provincijalne bogoslovije u Sao Paolu, katedralnoga kanonika, župnika u crkvi sv. Josipa od Belema u istočnom predjelu Sao Paula i konačno službu generalnoga vikara nadbiskupije Sao Paola. Bio je u isto vrijeme glavni savjetnik Katoličke akcije za nadbiskupiju i u toj funkciji je svesrdno podržavao katoličke laičke organizacije u njihovim nastojanjima suzbijanja komunističke infiltracije.

1948. god. je odabran i posvećen kao pomoćnik biskupa Camposa, preuzimajući upravu biskupije godinu kasnije. Pedesetih godina biskup de Castro Mayer je objavio dugačko i pravovremeno ,,Pastoralno pismo o problemima u modernom apostolatu“ u kojem je napao modernizam, čija je razaranja već bio predvidio. Tokom šezdesetih godina biskup de Castro Mayer se borio protiv komunista na domaćem bojištu i protiv modernista u Rimu. 1964. god. Brazil je jedvice sačuvan od pada pod komunistički blok - što je postignuto zahvaljujući pobožnosti velikih skupina pučanstva prema Gospi Fatimskoj i redovitoj molitvi krunice. Ali brazilski episkopat je bio podijeljen oko pitanja socijalističkih zemljišnih reformi, koje su bile početak komunizma. Mnogi od njih su odobravali ove reforme, no biskup de Castro Mayer je zajedno s nadbiskupom Sigaudom vodio manjinu biskupa koja im se protivila, odigravši na taj način ključnu ulogu u pobjedi nad komunizmom u Brazilu.

Pismo ravnatelja MI br. 10

Dragi vitezovi Bezgrješne!

Da bismo mogli ispravno razumjeti sv. Maksimilijana Kolbea, moramo se vratiti važnim izvorima koji su oblikovali i nadahnuli njegov unutarnji život: povijesti njegove domovine, Poljske, koja je posve označena Marijinom prisutnošću gdje je se posebno časti kao „glavnu zapovjednicu“ kršćanskih vojski; čudotvornoj medaljici; Marijinu ukazanju u Lourdesu, a posebno svetom Ljudevitu Montfortskom.

Vrlo je vjerojatno da se susreo s velikim učiteljem „savršenog predanja Mariji“ za vrijeme svog studija u Rimu. Zasigurno nije slučajnost da je zaređen za svećenika 28. travnja, na blagdan sv. Ljudevita Montfortskog (u to vrijeme još blaženog), prije točno sto godina.

On je raširio glas o sv. Ljudevitu u Poljskoj, a tiskao je i izdao i prvi poljski prijevod „Marijine tajne“. U uvodu je sam napisao kratku biografiju i opisao duhovnost sv. Ljudevita. Prije svega je naglašavao sličnost stanja u različitim vremenima u kojima su njih dvojica živjeli. U vrijeme sv. Ljudevita neprijatelji su bili jansenisti, danas su to masoni i druge sekte: jedno osobito obilježje svih njih je mržnja prema pravoj pobožnosti prema Isusu i Mariji. Poput vitezova Bezgrješne danas, sv. Ljudevit je tada bio veliki apostol Posrednice svih milosti: kao savršeno sredstvo Njezinih bezgrješnih ruku, spasio je bezbrojne duše iz sotoninih lanaca za vrijeme svojih popularnih misija. Kao što se danas MI suočava sa svugdje dominirajućim vojskama zla, tako je i sv. Ljudevit bio izložen moćnim neprijateljskim snagama. Često sam, napušten čak i od svojih prijatelja, postao je meta zlobe i zavisti krivovjernika. Prije svega su, međutim, sveti Ljudevit Montfortski i Maksimilijan crpili svu svoju snagu i hrabrost iz sljedećega: dali su svo svoje povjerenje našoj Gospi i bili su joj potpuno poslušni u svemu, uvijek i svugdje i u potpunosti samo je NJEZINA volja bila važna!

Tu je pak i još jedna važna podudarnost: sv. Ljudevit je zasigurno bio nadahnut „odozgor“ kada je istaknuo Marijinu ulogu u posljednjim vremenima: kada nadmoć zmaja i njegovih slugu bude tako velika gotovo da uspiju uništiti Crkvu i zavesti skoro sve ljude na put propasti, tu se javlja Žena iz Otkrivenja (Otkrivenje 12,1). Po svojim vjernim slugama Ona će satrti glavu Sotoni i nadvladati njegove napade, ali će prije svega ona po nekolicini svojih vjernih „apostola Isusa i Marije posljednjih vremena“, ugrabiti brojne duše od protivnika. Sveti Maksimilijan privlači pažnju vitezova Bezgrješne, prema opisu sv. Ljudevita – tih vjernih Marijinih robova – koji se ne boje nikakve moći, koji idu gdje god ih Kraljica šalje i koji imaju imena Isusa i Marije upisana u svojim srcima.

Integritet i dosljednost nadbiskupa Lefebvrea

U ovom članku p. Paul Robinson bavi se temom je li nadbiskup Lefebvre promijenio svoju politiku u odnosima s Rimom nakon biskupskih posvećenja 1988.

Nadbiskup Marcel Lefebvre je bio poznat kroz cijeli svoj život kao čovjek velikog integriteta. Bio je nepopustljiv u svojim načelima, pošten u svojim djelima, iznimno velike ljubavi. Među temeljnim idejama koje su ga vodile bio je katolički pojam o autoritetu i poslušnosti koje su pridonijele njegovoj herojskoj razboritosti u mnogim teškim odlukama koje je trebao poduzeti u njegovim odnosima s Rimom.

Čini se da neki ljudi ipak niječu da je Nadbiskup bio čovjek načela u svojim idejama o Crkvi i u svojim odnosima s rimskim vlastima. Neki ga optužuju da je imao protuslovna načela, dok ga drugi optužuju da ih je promijenio nakon biskupskih posvećenja.

Ovaj članak će pokušati obraniti njegovo dobro ime razmatrajući Nadbiskupovu poziciju i pokazujući da je nikad nije promijenio. Prvo ćemo razmotriti Nadbiskupov pojam autoriteta i kako je taj pojam utjecao na njegov stav prema rimskim autoritetima. Zatim ćemo, kao drugo, pokazati da posvećenja nisu uzrokovala da Nadbiskup promijeni svoja načela ili njihovu primjenu.

Nadbiskupova načela o autoritetu

Najbolji način da razmotrimo Nadbiskupova načela o autoritetu je usporediti tri različite pozicije koje postoje u vezi autoriteta pokoncilske hijerarhije, gdje je većina klerika zaražena modernizmom u manjoj ili većoj mjeri. Te tri pozicije su sljedeće:

1. Modernistička hijerarhija nema autoriteta

2. Modernistička hijerarhija ima neograničeni autoritet

3. Modernistička hijerarhija zakonito vrši svoj autoritet kada izdaje odredbe u skladu s vjerom, ali ne vrši zakonito svoj autoritet kada izdaje odredbe protiv vjere.

Prva pozicija prosuđuje autoritet na temelju osobe. Ako osoba loše rabi svoj autoritet ili je zastranila u teologiji, onda gubi svoju službu. Ona više ne posjeduje nikakav autoritet. Ovo je protestantski model prosuđivanja autoriteta i sedisvakantistički kamp naginje prema ovom pogledu na autoritet.

Druga pozicija prosuđuje autoritet čisto na temelju službe. Ako osoba ima određenu službu, onda moramo učiniti sve što ona kaže. Neokonzervativni katolici naginju u ovom smjeru jer drže da se papu mora slijepo slijediti, osim ako zapovijedi nešto očito grešno, poput naredbe o ubojstvu.

Treća pozicija odgovara katoličkom pojmu autoriteta i nju je držao nadbiskup Lefebvre. On je prosuđivao o autoritetu na oba načina: i prema službi i prema osobama. Oni koji imaju službu primaju svoj autoritet od Boga i nastavljaju držati tu službu zakonito, čak kada zlorabe svoj autoritet. Treba ipak razlikovati u pogledu načina na koji rabe svoj položaj. Ako netko izda odredbu o nečemu što je moralno dopušteno, onda ga treba poslušati, ako pak izda odredbu o nečemu što je protiv Boga, tada on djeluje izvan svog autoriteta i treba mu odbiti poslušnost. Ovo je katolička pozicija o poslušnosti i vrijedi za sve situacije.

Toma, Juda i Franjo

Tri bergoglianske ,,teze za Veliki četvrtak“

Eugenio Scalfari, deklarirani ateist i osnivač rimskoga dnevnoga lista La Repubblica, objavio je na Veliki četvrtak svoj peti intervju sa ,,svojim prijateljem“ papom Franjom. Taj intervju podigao je još jednom puno prašine. U njemu Franjo iznosi tri tvrdnje koje izražavaju njegovo shvaćanje kako se Bog ophodi s grešnicima:

1. ,,One (zle duše) neće biti kažnjene“

2. ,,Oni koji se ne pokaju će nestati“

3. ,,Nema pakla“

Takve izjave iz ustiju najvišega učitelja kršćanstva izazvale su, razumljivo, po cijelome svijetu pozornost i zapanjenost. Jer one se očito suprotstavljaju ne samo jednoznačnome svjedočanstvu Svetoga pisma, Predaje i vjekovnoga crkvenoga Učiteljstva, nego i ljudskome razumu. I to oštro.

a) Sveto pismo

Tko samo povremeno uzme Bibliju u ruku dobro zna da ona govori o beskrajnome milosrđu Božjem, ali koji i kažnjava grešnike, nepokajane čak s vječnom patnjom. Naš preblagi Otkupitelj Isus Krist sam govori 14 puta nedvoznačno o paklu da bi grešnike upozorio o toj strašnoj stvarnosti te ih opomenuo na obraćenje. U svome prikazu posljednjega suda on govori recimo: ,,Idite od mene, prokleti, u oganj vječni, što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim!... Ovi će ući u muku vječnu.“ (Mt 25, 41. 46). O ,,nestanku“ nepokajanih nema u Bibliji ni najmanje naznake. Gornji citat, naprotiv, pobija ,,tezu uništenja“.

Prva pričest (Split, 8. 4. 2018.)

Prošle nedjelje mogli smo u Kapeli sv. Jeronima u Splitu održati svečanost prve Pričest za troje naših kandidata. Kao izvještaj s ovoga lijepoga događaja donosimo propovijed i nekoliko fotografija.

Dragi vjernici, draga djeco,

sv. Gerard Majella, časni brat redemptorist koji je živio u 19. st., po kome se Bog divno proslavio tako da je proizveo brojna čuda, imao je jako veliku želju da primi Pričest, ali bio je još premalen, nije imao dovoljno godina te ga je svećenik odbio. No onda se dogodilo čudo koje je Bog učinio da je poslao sv. Mihaela arkanđela da mu donese sv. Pričest. Draga djeco, vjerujem da i svatko od vas ima takvu ili barem sličnu veliku želju da primi Isusa u Presvetoj Euharistiji. Vi ste već izrazili tu želju osobno, a sada ćete je uskoro izreći javno u obnovi krsnih zavjeta koje ćemo učiniti nakon propovijedi. Tu ćete vi sami potvrditi ono što su u vaše ime na krštenju izgovorili kumovi. Obnova krsnih zavjeta sastoji se od dva dijela: odricanja od grijeha i ispovijesti vjere. Ta dva dijela odgovaraju smislu dvaju sakramenata koje vi primate: sakramentu svete ispovijedi i sakramentu euharistije i pokušat ćemo se zato osvrnuti na ono što je u njima najvažnije i na što posebno treba obratiti pažnju.

Vi ste, draga djeco, jučer primili prvi od ta dva sakramenta, a to je sveta ispovijed ili pokora. Vi ste učili, a vjerujem da je dobro ovdje ponoviti radi sviju nas koji su dijelovi ovoga sakramenta. Gledamo li sa strane pokornika, sakrament ispovijedi ili pokore sastoji se od tri dijela, a to su kajanje, ispovijed grijeha i zadovoljština. To nije samo ispovijed grijeha, nego ako bismo jedan od ova tri elementa morali izdvojiti i posebno naglasiti onda je to kajanje – ono je najvažniji čin u sakramentu ispovijedi, u njemu se sastoji bit ovoga sakramenta. A kajanje se upravo sastoji u odluci da nećemo više griješiti. Ta odluka mora biti čvrsta, a to znači da mora proizlaziti iz naše nutrine, mora nam biti uistinu žao što smo Boga uvrijedili našim grijesima. To ne smije biti samo nešto površno jer sakramenti su sveti, a to znači da su oni nešto vrlo ozbiljno. To nije igra i nije samo neka ceremonija koju bismo trebali obaviti. Tu dolazimo u izravni odnos s Bogom koji je neizmjeran, koji je savršen, kome se klanjamo te moramo pred njim imati strahopoštovanje. To strahopoštovanje, dragi vjernici, je danas u sve većem opadanju. Uoči velikih blagdana imamo svugdje po našim župama velike ispovijedi. Lijepo je kada vjernici idu u velikom broju na svetu ispovijed jer u nekim drugim (zapadnim) zemljama, taj sakrament nestaje. Imamo svećenike prijatelje – koji su s našim Bratstvom u dobrim odnosima i podržavaju ga, koji svjedoče da u tim zemljama (npr. Njemačkoj, Francuskoj) više nitko ne ide na ispovijed. Znaju nam reći da uoči Uskrsa na ispovijed dođe recimo svega 5 ljudi. To je pokazatelj strašne krize u kojoj se nalazimo ne samo u svijetu koji sve više otpada od Boga, nego i u Crkvi gdje se ta kriza podržava jednom modernističkom politikom s najviših razina u zadnjih pola stoljeća.

Odgovor na pomutnju duhova

Pater Waldemar Schulz prior je crkve sv. Josipa u Beču. Dugo je godina djelovao u Bogosloviji Presvetoga Srca Isusova u Zaitzkofenu kao vicerektor i moralni teolog.

List župne zajednice njegove crkve nosi naslov: „List sv. Josipa“. U izdanju od kolovoza 2013. je u svojem predgovoru govorio o pomutnji duhova koja je tada prijetila vidljivo zahvatiti i neke svećenike i vjernike unutar Bratstva. Kako ova napast usred sve veće crkvene krize ne mine, nego se naprotiv samo povećava, smatramo da je dobro podsjetiti na ovaj vrijedan tekst, prethodno već objavljen na našoj stranici.

Dragi vjernici, želio bih u ovome Listu sv. Josipa ukratko podastrijeti tri međusobno povezana promišljanja.

Sve je milost

1.) Milost je, i to čak veoma velika milost kada čovjek, duša, u ovome uzbudljivom vremenu za Crkvu i društvo, u ovome za srce i duh pogibeljnom i zavodljivom svijetu materijalnoga, očitoga, tehnički ostvarivoga, smije postojano stajati u vjeri i u vjernosti prema nadnaravnome cilju. Uz svu kritiku današnjih nazora o svijetu i životu, nepovoljnih prilika u Crkvi i državi, kod sve bijede, svih zabrinutosti i opravdanih zamjerki trenutačnih duhovnih prilika, brige o dušama i njihovu spasenju ipak nas treba ohrabriti pomisao na milost, pomisao na to da se konačno ipak sve nalazi u Božjim rukama, a mi sami moramo biti ništa drugo nego zahvalni ako nas Božja milost uzdržava i jača.

Dao Bog da tako ostane do konca života da kao sveti Pavao dobar boj bijemo, trku završimo, vjeru sačuvamo (2 Tim 4,7) i da smijemo pripadati k onima kod kojih „Ipak čvrsti temelj Božji stoji“ (2 Tim 2,19).

Nedvojbeno je dragi Bog čovjeku kod stvaranja podario razum i volju kako bi čovjek upotrebljavao ove duhovne snage. Gospodin Bog želi dakle čovjekovu suradnju, također i u mislima i željama, vazda pak s milošću, a da se ne trči pred njom ili da se za njom mrzovoljno kasa. Pronaći pri tome ispravno držanje i mišljenje nije posve lako. Potrebna je postojana molitva: kada su apostoli s Marijom, majkom Isusovom, bili ujedinjeni u molitvi, sišao je Duh Sveti nad njih kao „prst Božji koji nas vodi“ (himan Veni Creator). I potrebna je poniznost i mudrost da se pazi na milost Božju i da se stvari započnu u Božjem smislu i s Božjeg stajališta.

Podjela sakramenta svete Potvrde (Zagreb, 13. 5. 2018.)