Pavao
VI. je papa koji je zaključio Drugi vatikanski sabor kojeg je
započeo njegov prethodnik Ivan XXIII. Tokom pontifikata Pavla VI. je
stvorena Novus ordo Missae. Ovako je on bez
oklijevanja pisao nadbiskupu Marcelu Lefebvreu 1976. godine: ,,Drugi
vatikanski sabor nije ništa manje autoritativan od Nicejskog sabora,
čak i važniji u nekim pogledima“.
Nadbiskup Lefebvre nad kojim je izrečena suspenzija a divinis
tokom pontifikata Pavla VI. dao je svoje mišljenje o Pavlu VI.
bogoslovima u Ecôneu u nizu predavanja koja je održao na temu
Učiteljstva koja su postala temeljni materijal za njegovu knjigu ,,Oni
su ga raskraljili“(Angelus Press, 1994.), koje donosimo
povodom nedavnoga veoma kontroverznoga čina njegove kanonizacije.
Poglavlje 31. ,,Pavao VI., liberalni papa“
pruža snažne indikacije o onome što bi osnivač Svećeničkog
bratstva sv. Pija X. rekao o toj kanonizaciji. Oblik
pitanja u tekst nadbiskupa Lefebvrea je naknadno dodan kako bi se
bolje mogla slijediti njegova analiza.
Kako
će Pavla VI. prosuđivati Crkva budućnosti?
Očigledno,
Crkva će jednog dana prosuđivati ovaj koncil i ove pape. Posebice,
što će biti s Pavlom VI.? Neki ga nazivaju krivovjercem,
raskolnikom i otpadnikom; drugi vjeruju da su dokazali da nije
djelovao za dobro Crkve i da stoga nije bio papa – pretpostavka
koju drže sedisvakantisti. Ne poričem da ova stajališta nemaju
određene argumente sebi u prilog. Možda će se, reći ćete, za 30
godina otkriti tajne, ili će izaći
na površinu elementi koji
su trebali biti očiti tadašnjim promatračima, izjave koje je davao
ovaj papa, a koje su u potpunom protuslovlju sa crkvenom tradicijom,
itd. Možda. No mislim da takve pretpostavke nisu potrebne; zapravo
smatram da bi ih bilo
pogrešno usvojiti.
Drugi smatraju simplicistički da su bila dvojica papa: jedan, pravi
papa, zatočen u podrumima Vatikana, a drugi, lažni, njegov dvojnik,
posjednut na Petrovo prijestolje,
koji je radio na uništenju Crkve. Izdane
su knjige o dvojici papa
temeljene na ,,objavama“
opsjednute
osobe
i na navodnim znanstvenim argumentima koji tvrde da, primjerice,
dvojnikov
glas nije isti kao onaj pravoga
Pavla VI…!
Koje
je vaše vlastito obrazloženje pontifikata Pavla VI.?
Pravo
rješenje čini mi se
sasvim drugačijim, mnogo složenijim, težim, bolnijim. Dao nam ga
je prijatelj Pavla VI., kardinal Daniélou. U svojim Memoarima
koje je objavio član
njegove obitelji, kardinal jasno tvrdi: ,,Jasno je da je Pavao VI.
liberalni
papa“.
Takvo rješenje je povijesno najizglednije jer je ovaj papa sam bio
plod liberalizma. Cijeli njegov život bio
je prožet utjecajima ljudi koje je odabrao da ga okružuju i da
njime upravljaju, a oni su bili liberali. Pavao VI. nije skrivao
svoja liberalna nagnuća.
Na
koncilu
su
ljudi, koje je odabrao kao moderatore
koji će
zamijeniti
one koje je postavio Ivan XXIII., bili kardinal Agagianian, kardinal
bezbojne ličnosti iz Kurije,
i kardinali Lercaro, Suenens i Döpfner, sva trojica liberali i
papini prijatelji. Predsjedavatelji su bili
smješteni za glavnim
stolom, a
ova trojica liberala su upravljali koncilskim
raspravama. Na isti način podržavao
je Pavao VI. liberalnu
stranku
koja se opirala tradiciji Crkve tokom cijeloga
koncila. Ovo je priznata
činjenica. Pavao VI. je ponovio na
kraju koncila – citirao
sam Vam to – iste riječi koje je izrekao Lammenais: ,,L'Eglise
ne demande que la liberté'“
– Crkva ne traži
ništa
osim
slobode
– nauk koji su osudili Grgur XVI. i
Pio IX. Pavao VI. je neporecivo bio jako snažno
pod utjecajem
liberalizma.
To objašnjava povijesnu evoluciju koju je Crkva iskusila
tokom zadnjih nekoliko desetljeća, a
opisuje vrlo dobro i
osobno ponašanje Pavla VI. Liberal, kao što sam vam rekao, je
čovjek koji živi u stalnom protuslovlju. Izriče načela i čini
suprotno, on je stalno nedosljedan.
Biste
li mogli ponuditi neke primjere u korist Vaše analize?
Slijedi
nekoliko primjera teza-antiteza zavrzlami koje je Pavao VI. volio
predstavljati kao mnoštvo nerješivih problema, a koji zrcale njegov
zabrinuti i konfliktirani um. Enciklika Ecclesiam
suam (8. kolovoza
1964.) pruža ilustraciju: ,,Ako, kao što smo rekli, Crkva ostvaruje
ono
što je Božja
volja u njezinom
pogledu, steći će si
veliko spremište energije te
će nadalje stvoriti
potrebu da
izlijeva tu
energiju
u službi svim ljudima. Imati će jasnu svijest o poslanju primljenom
od Boga, o poruci koju
treba proširiti
nadaleko i naširoko. U ovome leži izvor naše evanđeoske dužnosti,
naše poslanje da
podučavamo sve narode i naše
apostolsko nastojanje da
stremimo za vječnim
spasenjem
svih ljudi. (…) Sama
narav
darova koje je Krist dao Crkvi zahtijeva da se prošire drugima i
podijele
s drugima. To treba biti očito iz slijedećih riječi: ,,Idite
dakle i naučavajte
sve narode“
Kristove posljednje zapovijedi svojim
apostolima. Riječ apostol implicira poslanje koje
je neizbježno“.
To
je teza, a antiteza slijedi odmah potom: ,,Na ovaj nutarnji poticaj
ljubavi koja traži izričaj u vanjskom daru ljubavi, mi ćemo
primijeniti riječ dijalog.
Crkva mora ući u dijalog sa svijetom u kojemu
živi. Ona ima
nešto za reći, poslati poruku, nešto priopćiti“.
I konačno
pokušava složiti sintezu, koja samo pojačava antitezu: ,,Prije
nego što možemo obratiti svijet – kao sam uvjet obraćenja
svijeta – moramo mu pristupiti i govoriti mu“[1].
Imate
li drugi primjer?
Ozbiljnije
su riječi kojima je Pavao VI. suzbio latinski jezik u liturgiji
nakon koncila
i koje su još karakterističnije za njegovu liberalnu psihologiju.
Nakon što je ponovio sve prednosti latinskoga
jezika: sveti jezik, nepromjenjivi
jezik, sveopći
jezik, u ime prilagodbe poziva na ,,žrtvovanje“
latinskoga
jezika, priznajući u isto vrijeme da će to biti veliki gubitak za
Crkvu. Ovo su njegove vlastite riječi, koje je prenio Louis Salleron
u svojoj knjizi La
nouvelle messe (Nova
Misa)
(Nouvelles Editions Latines, 2. izdanje,
1976., str. 83). Dana
7. ožujka 1965. rekao je vjernicima okupljenima na Trgu sv. Petra:
,,Crkva čini žrtvu u odricanju od latinskoga
jezika, svetoga,
lijepoga,
izražajnoga
i elegantnoga jezika.
Crkva žrtvuje stoljeća tradicije i jedinstva jezika u ime uvijek
rastuće želje za univerzalnošću“.
,,Žrtva“
o kojoj je govorio
je postala stvarnost s naputkom Tres
abhinc annos (4.
svibnja 1967.) koji je uveo korištenje narodnoga
jezika za glasno
izgovaranje misnog Kanona.
Čini se da je ova ,,žrtva“
u umu Pavla VI. bila konačna.





