Prije
punih 25 godina svi su svjetski mediji prenijeli vijest: francuski nadbiskup
Marcel Lefebvre u švicarskom Ecônu želi rediti biskupe bez dopuštenja Svete
Stolice.
To se
zbilja i dogodilo: 30. lipnja 1988. uz nazočnost brazilskog biskupa mons. Antonija
de Castro Mayera zaredio je četiri patera Svećeničkog bratstva svetog Pija X.
za biskupe: Bernarda Tissier de Malleraisa (F), Richarda Williamsona (GB),
Alfonsa de Galarretu (RA) i Bernarda Fellaya (CH). Ta je vijest odjeknula poput
atomske bombe. Uslijedile su rijeke komentara, kritika i pohvala.
Nadbiskup
je to bio već najavio u propovijedi prigodom svećeničkih ređenja 29. lipnja
1987. u Ecônu, dakle godinu dana ranije. Želio je zarediti pomoćne biskupe
koji mogu rediti svećenike i dijeliti sakrament sv. Potvrde kako bi Bratstvo,
koje je on utemeljio još davne 1970. godine, moglo preživjeti, ali se i razvijati i čuvati katoličku Tradiciju i poglavito
tradicionalnu svetu Misu, tridentsku ili staru Misu kako je se već naziva.
Nije
želio prenijeti nikakvu jurisdikciju, nije želio stvarati nikakvu paralelnu
hijerarhiju, želio je omogućiti katoličkoj Tradiciji da preživi u nepovoljnom
modernističkom okruženju te bude svjetionikom svetoj Crkvi koja se nalazi u
strašnoj oluji nevjere i izdaje, a koju je on, kao malo tko drugi svim srcem
ljubio i kojoj je posvetio svoj cijeli život: kao mlad svećenik, potom misionar
u Africi, a onda kao nadbiskup i apostolski delegat Svete Stolice za frankofonu
Afriku, potom kao koncilski otac, jedan od predvodnika konzervativnih
koncilskih otaca, potom kao Generalni poglavar Misijske Družbe Duha Svetoga (spiritanaca),
a onda kao utemeljitelj Svećeničkog bratstva sv. Pija X.
Mons.Lefebvre
je vjerovao u neprolaznost i neuništivost Crkve. Znao je da vrata paklena Crkvu
ne mogu i neće nadvladati. Usuprot sedisvakantističkom rigorizmu i malovjerju te inertnosti i glavinjanju krugova koji su dopuštali
prodor modernizma, pravdajući to nekakvom fiktivnom poslušnošću, nadbiskup je
Lefebvre ostao s jedne strane djetinje odan vječnom Rimu i Petrovu nasljedniku,
ne određujući tko je, a tko nije papa, poslušan u svemu što ne škodi katoličkoj
vjeri, no opet, s druge strane, čvrsto se držeći Tradicije i nepromijenjenog i
nepromjenjivog nauka Crkve, jasno priznajući da ni sam Sveti Otac ne može
mijenjati ili zabraniti katoličku vjeru. Za takvo nešto od Krista i nije dobio
vlast.
Nije
želio da se ova ređenja shvate kao raskolnički, šizmatički čin. Zbog toga je
zaredio pomoćne biskupe koji će jednog dana, kad prođe strašna modernistička
pohara te počne ozdravljenje crkvenih struktura, svoju službu staviti na
raspolaganje Rimskom prvosvećeniku koji je bio i ostaje poglavarom svete Crkve
Katoličke i kome su predani ključevi Kraljevstva nebeskoga.
Mons.
Lefebvre je bio izmoren silnim putovanjima po cijelom svijetu. Već u poodmakloj
dobi, znao je da mora imati nasljednike. Po cijelom je svijetu vidio dizastrozno
stanje koje su stvorile koncilske reforme. Vidio je prodor liberalizma u svaku
poru crkvenog života.
Jasno je
bilo da se ne može većma govoriti o normalnom životu Crkve. Status necessitatis
je bio posve jasan. A u takvom stanju nužde valja donijeti velike odluke kako
bi se spasilo što se spasiti može.
Tu odluku
mons. Lefebvre nije donio preko noći. Prethodile su godine molitve, posta,
razmišljanja i savjetovanja s mnogim klericima i laicima.
27.
kolovoza 1986. godine nadbiskup Lefebvre sedmorici kardinala upućuje okružnicu
o predstojećem međureligijskom susretu u Asizu, najusrdnije ih moleći da dignu
svoj glas i javno se suprotstave tom velikom poniženju Crkve, pomažući na taj
način biskupima, svećenicima i vjernicima. U toj okružnici primjećuje “…jer o
Vašem mišljenju u ovom smislu ne mogu biti u dvojbi.“
O tome se
očitovao samo jedan jedini kardinal, naime đenovski kardinal Giuseppe Siri i to
odbivši prijedlog.
Bilo je
jasno da je modernistička sljedba okupirala mistično Tijelo Kristovo. A svi oni
koji žele biti katolicima, posve su blokirani ili neutralizirani i životare,
promatrajući pustošenje koje zablude nanose.
Rim je
pokušao spriječiti ređenja. Uslijedili su dugi i iscrpljujući pregovori. Kurija
se najprije nadala „biološkom“ rješenju slučaja Tradicije. Onda se pokušao
postići kompromis, dopuštajući jednog kandidata za ređenje. Međutim, sve se
odugovlačilo, bez kraja i konca.
Nadbiskup
Lefebvre je donio odluku, nakon četvrt stoljeća možemo reći samo Bogu hvala, i
zaredio četiri pomoćna biskupa. U svojoj propovijedi prigodom biskupskih
ređenja mons. Lefebvre je istaknuo: "Daleko od nas neka budu tako bijedne
misli da bismo se odvojili od Rima. Naprotiv, vršimo ove obrede da bismo
pokazali svoju povezanost s Rimom, da bismo pokazali svoju povezanost s Crkvom
svih vremena, s Papom i svim onima koji su bili prethodnici papa, koji su pak
od Drugog vatikanskog sabora naovamo nažalost mislili da moraju prihvatiti
zablude, teške zablude koje žele razoriti Crvu i uništiti katoličko
svećenstvo.“
Nakon
biskupskih ređenja papa Ivan Pavao II. je u svom motupropriju „Ecclesia Dei
afflicta” 2. srpnja 1988. izjavio da su ova biskupska ređenja neposlušnost koja
„predstavlja raskolnički čin“, nastavljajući: „Vršeći
taj čin unatoč formalnim kanonskim opomenama koje im je odaslao kardinal
pročelnik Kongregacije za biskupe prošloga 17. lipnja, mons. Lefebvre i
svećenici Bernard Fellay, Bernard Tissier de Mallerais, Richard Williamson i
Alfonso de Galarreta upali su u tešku kaznu izopćenja predviđenu crkvenim zakonom.“ A to je bila takozvana ekskomunikacija latae sententiae koju je
Bratstvo kao i mnoštvo prelata i vjernika držalo nepravednom, a po prosudbi
mnogih priznatih stručnjaka za kanonsko pravo ekskomunikacije su bile nevažeće.
Crkveno-pravno ova su ređenja, dakako, bila nedopuštena, jer nije bilo Papina
dopuštenja, a mons. Lefebvreu i
ređenicima bilo je stalo do Papina dopuštenja. Svima je bilo jasno da je
situacija abnormalna. No, ova je strašna kriza zahtijevala takav odgovor,
upravo iz ljubavi prema Crkvi, prema Rimu i Petrovu nasljedniku.
Ekskomunikacije
je poništio papa Benedikt XVI. 21. siječnja 2009.godine.
U ovim 25
godina su biskupi FSSPX-a zaredili više svećenika nego što ih je bilo
1988.godine, po cijelom su svijetu propovijedali, dijelili sakrament sv.
Potvrde, posjećivali i učvršćivali u vjeri tradicionalne zajednice, posvećivali
kupljene ili novoizgrađene crkve Bratstva te nastavili borbu protiv koncilskih
stranputica i modernističke kuge.
U vrijeme
pontifikata pape Benedikta XVI. glas Bratstva, a time i glas Tradicije odjeknuo
je u cijeloj Crkvi, zahvaljujući zauzetosti Bratstva oko pregovora s crkvenim
vlastima. Bratstvo je dobilo popularnost koju nikada nije imalo, a cijela
izmorena i prodrmana Katolička Crkva čula je za Tradiciju i za prokušani
tradicionalni recept izlaska Crkve iz posvudašnje krize.
Čuvajući
katolički nauk i Tradiciju Crkve, te celebrirajući isključivo svetu Misu svih
vremena, i u današnjoj teškoj situaciji u Crkvi Bratstvo predano služi Katoličkoj
Crkvi i vječnom Rimu više nego bilo tko drugi.
Žao nam
je da naši vjernici premalo poznaju život i djelo nadbiskupa Lefebvra. I kod
nas se od 1988. ništa veliko nije dogodilo na području vjere. Premda je pao
bezbožni komunizam i premda smo izborili pravo na ispovijedanje vjere u
javnosti, ne možemo reći da je došlo do preporoda katoličanstva. Crkva može
doduše dići svoj glas, nesmetano propovijedati Riječ Božju, dobiva veliku
financijsku potporu od države, ali što se tiče same vjere, ne vidimo prevelik
ushit kod naših vjernika. Modernistička peta kolona ratuje protiv Crkve, i to
iznutra.
Liberalizam
ulazi u svaku poru života, samostani se prazne, svećenici su sve više
posvjetovnjačeni, a vjernici sve nezadovoljniji. Nestaje polet i zanos koji
može imati samo Crkva koja ispovijeda svetu katoličku vjeru bez kompromisa s
duhom vremena zatrovanim liberalizmom, Crkva u kojoj se ne služi okljaštreni i
loš obred, sastavljen iz ekumenskih razloga, nego sveta Misa svih vremena.
